Na izborima krajem prosle godine narod Srbije se masovno izjasnio protiv dotadasnjeg rezima glasajuci za promjene drustveno-politickog zivota u Republici. Uzavrelo politicko stanje u zemlji, a narocito spektakularno mnostvo okupljenog svijeta pred zgradom Savezne skupstine 5. oktobra, odvratili su rezim od ponovne vece kradje izbornih rezultata i prinudili ga da prizna poraz.
Silna antirezimska energija naroda, akumulirana desetogodisnjom antidemokratskom vladavinom po nacelu »sve za vlast a vlast ni za sto«, tesko da ce se smiriti prostom smjenom crveno-crne »vlade narodnog jedinstva«. (Ova neobicna sprega quasi-ljevice i quasi-desnice zapravo se ocituje samo kao sprega obostranog bezobzirnog vlastoljublja.) To bi bilo sveopce razocarenje glasaca za promjene, mada su misljenja o nuznim promjenama razlicita, pa se ocekivane promjene razlicito i nazivaju.
U nasoj tekucoj politickoj retorici – kao i u ostalim istocno-evropskim zemljama nakon propasti njihovih totalitarnih sistema – promjene se oznacavaju ponekad kao (postkomunisticke) reforme, a ponekad kao drustva u tranziciji. Dogadjaji kod nas proslogodisnjeg 5. oktobra nekima su izgledali kao »oktobarska revolucija u Srbiji«, a nekima cak kao »cetvrti ustanak naroda Srbije« (1804, 1815, 1941, 2000).

Reforme

Reforma je, doslovce, preoblikovanje, promjena lika, popravka necega sto ostaje to sto jeste. (Redovno kozmeticko dotjerivanje lica ili kose, pa i kozmeticka hirurgija, ne mijenjaju identitet tretiranog.) U principu isto vazi za identitet i reforme drustva. (Na primjer, u bivsem Sovjetskom Savezu pedesetih godina pod vodjstvom N. Hruscova poduzeta je reforma u vidu »uklanjanja posljedica kulta licnosti« radi stabilizacije sovjetskog monopartijskog sistema.)
Desetak i vise godina nakon samogubitka istocno-evropskog totalitarizma kod nas se odrzavao istorodan sistem podosta zahvaljujuci reformi pod vodjstvom S. Milosevica. Njegov Savez komunista Srbije, kao vladajuca partija, nastavio je svoju vladavinu pod nazivom Socijalisticka partija Srbije (SPS). U partijskoj ideologiji politika oslobodjenja radnog naroda ustupa primat politici oslobodjenja cijelog srpskog naroda, slicno nacistickoj formuli »Ein Volk, ein Reich, ein Führer« (»Jedan narod, jedna drzava, jedan vodja«). Tako je ova zemlja zahvacena istocno-evropskom pandemijom nacionalizma koja je izbila i zbog ranijeg potiskivanja nacionalnosti u ime laznog internacionalizma (cemu je glavno mjerilo bila odanost politici Sovjetskog Saveza).
Popustajuci pritiscima domace i medjunarodne javnosti nasi vlastoljupci, kao novopeceni rodoljupci, dopustaju dopunu svoje monopartijske vladavine nekakvim politickim pluralizmom; osnivaju mnostvo minibus-partijica koje im nimalo ne ugrozavaju vlast, a rasparcavaju protivnicki dio birackog tijela. Uz to, oslobodjeni nacionalisti osnivaju svoje etnicki ciste stranke (SRS, SPO i jos neke) koje takodjer nisu ozbiljni konkurenti »nacionaliziranim« socijalistima, jer ne mogu racunati na nesrpsko stanovnistvo, tj. na trecinu birackog tijela, kao ni na sunarodnike koji nisu nacionalisti.
Posebno indikativan manevar u ovoj kozmetickoj pluralizaciji politike bilo je osnivanje dvije stranacke filijale vladajuce SPS; to su SRS i JUL. Prvoj je namijenjeno pridobijanje ultradesnih, a drugoj ultralijevih biraca. (Vodja prve je rascinjeni »vojvoda«, »najmiliji opozicionar« predsjednika SPS i jedini iz zvanicne opozicije koji mu je cestitao nekakvu pobjedu. Zdusno je pomagao predsjedniku pri razvlascenju Cosica i Panica kao nepozeljnih narodno-politickih uglednika. JUL vodi predsjednikova supruga, ima vrlo imucno i mocno vodjstvo, a sasvim malobrojno clanstvo.) Na kraju su obe filijale sa svojom centralom sacinile »vladu narodnog jedinstva« i sa njom zajedno politicki bankrotirale.
Pod vlascu SPS-a bilo je i nesto kozmeticke promjene u privredi i vlasnistvu. Stranka je inace uporno odlagala iole ozbiljniju privatizaciju tzv. drustvenog vlasnistva, jer je iz njega – posredstvom drzavno-partijske regulative – mogla puniti partijsku kasu kako joj je trebalo. Medjutim, za razliku od ortodoksnog titoidnog antikapitalizma, posttitoidni reformator je dopustio nesto privatno-kapitalistickog poslovanja (npr. u bankarstvu), ali sa mogucnoscu legalnog i nelegalnog zahvatanja vlasnikove dobiti. Pored ovih – vecinom partijski odabranih i potpomognutih – privatnika pojavili su se bogati skorojevici iz redova politicko-privrednih funkcionera koji su (zlo)upotrebom funkcija iskoristili konjunkturne prilike (npr. nestasice i sverc za vrijeme privredno-politicke blokade zemlje) da lako steknu velika bogatstva.
Sve u svemu, ovdasnji preoblikovani politokratski sistem nadzivio je istovrsne sisteme u Istocnoj Evropi, ali nije prezivio, a ostavio je za sobom vecu pustos i zato sto je zemlju uvalio u dvoipomjesecno ratno pustosenje NATO-bombarderima. Tokom svoga reformiranja uvrstio se medju svjetske rekordere u nizu neslavnih »disciplina«: npr. rekordna inflacija, stope nezaposlenosti i opadanja zivotnog standarda, migracije, medjunarodne sankcije, vice-sampioni svijeta u drzavnoj korupciji, pa – nikad vise policije i nikad vise kriminala. Stoga Demokratska opozicija Srbije, koju je narod zaduzio da izvodi spasonosne promjene, mora neodlozno i smjelo popraviti sve sto je svrgnuti protunarodni rezim upropastio, unakazio, izopacio, i to, po svemu sudeci, reformirati vise hirurskim intervencijama nego lakom kozmetikom, da bismo sto skorije obnovili kvalitet zivota s kraja osamdesetih godina proteklog vijeka. 

O tranziciji

Postizborna kompleksna reforma u reziji DOS-a nije jedini ni glavni ispit koji ova visestranacka koalicija polaze pred historijom. Prava, historijski vrijedna rjesenja su ona koja dugorocno imuniziraju drustveni organizam protiv kriza, privremeno zalijecenih reformskim pilulama. Takva rjesenja pretpostavljaju istinske, prave dijagnoze. Ako se pod istinom misli podudarnost pojma i predmeta (po klasicnoj formuli – adaequatio intellectus et rei), onda se u aktuelnom poimanju tzv. postkomunisticke realnosti moze uociti puno odudaranja od istine. Uglavnom nije sporno da predstoji odlucan prelaz, tranzicija, iz dosadasnjeg i sadasnjeg stanja u neko drugo, kao na primjer: od komunizma u kapitalizam, od komandno-administrativne u slobodnotrzisnu privredu, od javnog (drzavnog, drustvenog) vlasnistva u privatno vlasnistvo, od despotije u demokratiju, od internacionalizma (antinacionalizma) u (antikomunisticki) nacionalizam, od jednoumlja vladajuce ideologije u slobodu misli i govora i dr. Razmotrimo neka od spomenutih shvatanja s obzirom na perspektivu promjena kojima bi trebalo da se bavi perspektivna demokratska politika.

Komunizam i »komunizam«. Dvadeseto stoljece je karakteristicno po tome, prvo, sto su se u njemu dogodila prvi put dva svjetska rata i, drugo, sto su u njemu nastala i nestala dva totalitarna sistema, fasisticko-nacisticki na Zapadu i boljsevicki, pseudokomunisticki na Istoku Evrope.
Epohalna zabluda (nesvjesna neistina) ili obmana (svjesna neistina), kojoj jednako podlijezu i samozvani komunisti i razni ovovremeni antikomunisti, jeste vjerovanje da je koncem Prvog svjetskog rata – Oktobarskom revolucijom 1917. – u Rusiji zazivio komunizam (prve, socijalisticke faze), a krajem Drugog svjetskog rata isti poredak u nizu zemalja Istocne Evrope. 
Komunizam kao poredak je, po definiciji, nekonfliktno, harmonicno drustvo socijalne pravde i jednakosti ljudi koji zive u skladu s nacelom »Od svakoga prema sposobnostima, svakome prema potrebama«. U prvoj fazi, u socijalizmu, vazi princip pravedne srazmjere rada i zarade, »Od svakoga prema (radnoj) sposobnosti, svakome prema radu«. Komunizam je, inace, u smislu spomenutog nacela uvijek postojao i postoji u prirodnoj (krvnoj) zajednici ljudi koji zive na porodicnom imanju.
U potpunom neskladu s tim pojmom komunizma, a pod tim nazivom, u istocno-evropskim zemljama je postojalo politokratsko drustvo duboke socijalne podjele izmedju povlascene svemocne manjine i podvlascene nemocne vecine stanovnistva, gdje je apsolutnu vlast nad drustvom (ekonomsku, politicku, ideolosku) vrsio formalno ovlasceni i hijerarhicno ustrojeni drzavno-partijski corpus politicum. (Protivnicima istinskog komunizma je ovakva njegova izopacenost veoma pogodovala.)
Komunizam (u ovovremenom politicko-socijalnom znacenju) nastaje kao pokret samooslobodjenja klase najamnih radnika ispod vlasti kapitala, sto (i po Marx-Engelsovom Komunistickom manifestu i po naknadnom iskustvu) ne moze izvesti nikakva politicka partija u ime ili umjesto te klase.
Komunisticke partije su osvajale drzavnu vlast da bi silom partijske drzave oduzimale kapital od privatnih vlasnika. Ovom tranzicijom vlasnistva iz privatnog u »nacionalno« (dozivljavano kao »svacije-nicije«) gubi se snaga licne motivacije u poslovanju, a najamni radnici dobijaju novog poslodavca–eksploatatora radne snage, »drzavu radnog naroda«. Taj »dobitak«, naravno, nije nikakvo oslobodjenje rada od kapitala, nikakav komunizam, kako se predstavljalo. »Dobitak« za eksploatiranu klasu je samo njoj pridodati broj razvlascenih privatnika. Kako nije bilo tranzicije iz kapitalizma u komunizam, eo ipso ne moze biti ni obratne tranzicije iz komunizma u kapitalizam.
Kao sto se pseudokomunisticka diktatura i kod nas utemeljila tzv. nacionalizacijom privatnog kapitala, tako se sada, na izlazu iz te diktature, demokratska vlast mora utemeljavati denacionaliziranim, privatiziranim vlasnistvom, sto je neodlozna krupna politicko-pravna i ekonomska zadaca DOS-a. Ako u ovoj privatizaciji i radniku pripadne dio privatizirane vrijednosti, srazmjerno njegovom radu u proizvodnji vrijednosti, radnik–proleter se pretvara u proizvodjaca–suvlasnika vrijednosti, tj. za toliko se oslobadja iz polozaja robe–radne snage u tudjem (kupcevom) raspolaganju. Moguce je da oslobadjanje rada ove vrste ne bude samo jednokratno, samo cinom predstojece denacionalizacije i privatizacije.
Moguce je da i vlasnik i proizvodjac kapital-vrijednosti stalno nalaze obostrani interes u produktivnijoj proizvodnji kao posljedici proizvodjaceve participacije u visku vrijednosti iznad najamnine potrebne za prostu reprodukciju radne snage proizvodjaca. Ova mogucnost postaje utoliko realnija ukoliko prost fizicki rad uzmice pred visokostrucnim, pronalazackim i umnim radom pomocu elektronske tehnologije.
(Jedna historiografska ilustracija prethodnog misljenja. U nekadasnjoj Rimskoj imperiji robovi su obradjivali robovlasnicke latifundije, ali nisu bili licno zainteresirani da sto vise proizvode nego da sto manje rade. Zato je trebalo sve vise i vise toga »orudja koje govori« /pored volova i konja za vucu/, pa na kraju nije bilo dovoljno proizvoda ni za izdrzavanje robova, a kamoli za robovlasnike. Ropstvo se vise nije isplatilo, Imperija se iznutra sama istrosila i relativno je lako podlegla najezdama barbara. Za razliku od roba, kmet je bio licno zainteresiran da vise proizvodi; povecanjem proizvoda kolicinski je povecavao i stabilne proporcije dazbina latifundisti /razne desetine, cetvrtine i dr./, ali i ostatak proizvoda za svoju porodicu.)

Personalna obnova i demokratska tranzicija vlasti. Promjena personalnog sastava vlasti je normalna u politici nakon pobjede opozicije. Brojne smjene celnika – koje se jos vrse u privrednim, prosvjetnim i drugim nadlestvima i medijskim kucama – kao poslusnika razvlascenog rezima, koliko god su potrebne, same po sebi ne znace demokratski preokret odnosa narod–drzava, sto se ocekuje od pobjednicke, ovlascene demokratske opozicije.
Prema pojmu demokratske vlasti ili samovlasca drustva, udruzeni gradjani (gradjansko drustvo) su koautori drustvenog poretka. Njihovim »drustvenim ugovorom« (Rousseau), tj. ustavom, ustanovljuju se organi, sluzbe, organizacije, ustanove sto cine drzavu kojoj je zadato da odrzava ustavni poredak u pravoj (pravnoj) funkciji. Drzava je, dakle, po logici prava servis udruzenih gradjana, a fakticki nerijetko je manje-vise samovoljni gospodar drustva. Tranzicija bi ovdje znacila ukidanje izopacenog odnosa drustvo–drzava, povratak realnosti svome pojmu ili istinskoj realnosti, umjesto naopake cinjenicnosti, kako bi bilo – hegelovski receno – »Sto je razumno stvarno je, sto je stvarno razumno je«. Konacni cilj ovoga demokratskog preokretanja nije blizak, ali je nedostizan ako je nepoznat i ako u pravcu poznatog strategijskog cilja demokratski pokret ne poduzima odgovarajuce mjere takorekuc svakodnevnom taktikom. (Po tome se prepoznaje da li je pokret zaista demokratski.)
Demokratizacija kao uspostavljanje vladavine prava umjesto samovolje vlastodrzaca moze (iako ne mora) samo poceti izbornom zamjenom vlastodrzaca politicarima drukcije partijske pripadnosti. Medjutim, istinsko samovlasce drustva ostvaruje se prakticnom depolitizacijom autenticnih ljudskih vrijednosti.
U politokratskom totalitarizmu drzavno-partijska regulativa prozima cijelo drustvo, zahvata sve njegove dijelove, preko politicki podobnih komesara–regulatora. U ekonomskoj oblasti, na primjer, sluzbeno je vazilo pravilo da »drzava odredjuje mjeru rada i potrosnje«. Prema ovoj vanjskoj komandno-distributerskoj politickoj dominaciji nad ekonomijom, politika se sluzila ekonomijom a ne ekonomija politikom, »politicka« ekonomija je bila zbog toga sve manje ekonomicna i sve vise inferiorna prema slobodnotrzisnoj (zapadnoj) privredi. Isto je, mutatis mutandis, u svim oblastima drustvenog rada i zivota. Drzavno-partijski komesari su sve u drustvu odmjeravali mjerom prakticno-politicke korisnosti, sve vrijednosti im vrijede koliko su politicne, politiziraju se prosvjeta, nauka, kultura, sport, cak i crkvena religija. Politicki pragmatizam par excellence! Politokratski sistem, zapao u takvu devalorizaciju, raspao se sam od sebe, propao je bez ikakve vanjske najezde. 

Historijski je nuzno inicirati proces depolitizacije drustva kao radikalan, efikasan izlaz iz tekuceg »postkomunistickog« stanja stvari. Ova sveobuhvatna i temeljna tranzicija znaci da svaka oblast drustvene djelatnosti (privreda, prosvjeta, zdravstvo, novinarstvo itd.) postaje sama sebi politika. Slijedeci svaka vlastiti interes upucena je manje-vise svakoj drugoj, svaka je potrebna svima, pa sve cine federaciju radno-interesnih zajednica, sa federalnim parlamentom gdje uskladjuju posebne interese u zajednickom interesu.
Ova je federacija – za razliku od federacije sastavljene od teritorijalno-politickih jedinica (npr. nacionalnih republika) – nekonfliktno, stabilno, prosperitetno drustvo u kojem politiku preuzimaju ljudi–strucnjaci u svojoj delatnosti, koji mogu kompetentno suodlucivati u zemaljskim forumima, umjesto svenadleznih, »sveznajucih«, manje-vise profesionalnih politicara.

Rodoljublje i vlastoljublje. Druga velika zabluda stoljeca (pored one vec spomenute o komunizmu) – koja se narocito na Balkanu placa ogromnim zrtvama ljudi i ljudskih dobara – jeste sroko uvrijezeno vjerovanje da se potpuna, prava suverenost nacije ostvaruje suverenoscu nacionalne drzave. U kontekstu toga vjerovanja provlaci se – vise prakticno nego izricito – odredjenje covjeka kao bica nacionalnosti, tj. da je nacionalnost temeljno odredjenje ljudskog bica. Ova »nacionalizacija« covjestva, svodjenje subjekta na jedan atribut ili uzurpacija ukupnosti ljudskih potreba i prava za racun nacionalnih potreba i prava javlja se posebno u vidu etnicki cistih politickih partija.
Kao sto je politicko-partijski komunizam osvajao drzavnu vlast za svoje vlastoljubno liderstvo zloupotrebom teznji i osjecanja radnistva, tako i nacionalisticke snage, u ime suverenosti nacije osvajaju drzavnu vlast za nacionalne »oceve« i liderstva zloupotrebom rodoljubnih osjecanja sunarodnika. Vlastoljubnim drzavotvorcima je potrebna drzava kao teritorija, omedjena neprikosnovenim granicama, sa prirodnim i stvorenim bogatstvima i stanovnistvom, kao objektom njihove drzavno-suverene vladavine, u koju se ne uplice niko izvan drzavnih granica. Pri takvoj vanjskoj suverenosti, nacija unutar drzavnih granica moze biti – a najcesce i jeste – sasvim nesuverena. Pod autoritarnom drzavnom vlascu gradjani mogu biti samo nesuvereni podanici, a nacija koja se sastoji od nesuverenih pripadnika nije istinski suverena. Pojam i realnost suverenosti manje-vise se razilaze svugdje gdje se demokratija manje-vise izrodila, preokrenula u drzavnu nadmoc nad politickim stanovnistvom, pa tako i u mononacionalnoj drzavi. (Srednjovjekovna »vladavina jednog«, monarhija, bila je u tom pogledu bez hipokrizije; suveren je zvanicno bio samo vladar, suveren i vladar bili su sinonimi.)
U ime nacionalne suverenosti kao nacionalne drzavnosti na Balkanu se jos vrsi uzajamno istrebljivanje ovdasnjih naroda, pocesto masovnije i bestijalnije od svakog unistavanja stetocina u zivoj prirodi. Primitivni, medijski fanatizirani, zavadjeni i ostrasceni nacionalist ubija »tudjina« druge nacije i vjere – dijete, zenu, starca, zarobljenika, ranjenika i vojnika, progoni, pljacka, siluje, masakrira, spaljuje, razara – i to ne samo mirne savjesti, kao da unistava obicnu divljac, nego cak sa osjecanjem duznosti, revnosti i ponosa zbog »rodoljubnih« zasluga. Ovo izopaceno, divljacko, homicidno orgijanje olicene zloce je razgolicena, pokazana i dokazana priroda drzavotvornog (ultra)nacionalizma ili sovinizma, sto se razmece kao vrhunsko rodoljublje. 
Prava, potpuna nacionalna suverenost moze se ostvariti, bez ikakvog drzavno-teritorijalnog razgranicenja i ogranicenja, ako se prakticno etnicitet ne podmece umjesto i protiv humaniteta, nego se organizira i djeluje dosljedno svom pojmu kao poseban pojavni oblik i cinilac mnogovrsnog humaniteta. 
Prihvatljiv obrazac za vanjsku suverenost nacionalne zajednice moze biti nedrzavna vjerska zajednica ili crkva. Srpska pravoslavna crkva, na primjer, nema nikakvu omedjenu crkvenu teritoriju, vazni su joj vjernici a ne zemlje u kojima zive, pa ona okuplja svoje vjernike u Srbiji i u svijetu u vjersku zajednicu koja je suverena po tome i zato sto joj niko izvana ne odredjuje ni religijsko vjerovanje niti crkvenu organizaciju. Rimokatolicka crkva, takodjer, ima svoje vjernike u podrucnim crkvama na svim kontinentima; njena drzavica Vatikan je samo simbolican ostatak nekadasnje papske drzave. I ova crkva ima punu vanjsku suverenost, sasvim nezavisnu od papske drzavnosti. Medjutim, ove crkve nisu obrazac za unutrasnju suverenost. (U objema se odrzava srednjovjekovna podjela vjernika na svenadlezni kler – nekadasnji drugi feudalni stalez – i obicne vjernike koji nista ne odlucuju ni o crkvenoj organizaciji niti o vjerovanju.)
Slicno suverenoj crkvi, suverena nacija bi okupljala svoje pripadnike i u njihovoj maticnoj zemlji i u dijaspori. Kao sto crkve postoje samo radi njegovanja vjerskog identiteta svojih vjernika, tako bi se suverena nacija konstituirala kao nedrzavna cjelovita zajednica sunarodnika samo radi ocuvanja i njegovanja njihovog nacionalnog identiteta, bez uplitanja u njihove ljudske (imovinske, profesionalne, porodicne, komunalne i dr.) i gradjansko-stranacke prilike.
Nedrzavnim rjesenjem nacionalnog pitanja ukida se podjela na vazne i nevazne nacije u vidu razlike izmedju vecinske i manjinske nacije. Jasnim razgranicenjem djelatnosti gradjanske drzave i suverene nedrzavne nacionalne zajednice nestaje i mogucnost da se nacionalna drzava krijumcari pod imenom gradjanske drzave, pa ne bi bilo nemoguce i neobicno da predsjednik drzave, parlamenta, vlade ili nacelnik generalstaba bude neki pripadnik malobrojnije nacije u gradjanskoj drzavi ravnopravnih gradjana.
Drzava ne mora biti teokratska da bi crkva u njoj bila suverena, pa ne mora biti ni naciokratska da bi nacija u njoj bila suverena.
Suverena nedrzavna nacija, poput suverene gradjanske drzave, moze imati svoj nacionalni visestranacki parlament i vladu, ali nacionalne partije bi djelovale samo unutar nacije. (Nacionalisticke partije koje su se istakle kao stranke rata u ratnom divljanju jugobalkanizma, s pretenzijom osvajanja velikonacionalnih drzava, zasluzile su jedino da budu raspustene.)
Uspostavljanje nedrzavne, vandrzavne suverenosti nacije vec je izvjesno ukljucivanje u subkontinentalnu, kontinentalnu, svjetsku, opceljudsku integraciju, sto je ocigledan dalji proces prelazenja covjecanstva »po sebi« u covjecanstvo »za sebe«. Gens una sumus, sto bi rekli sahisti u duhu planetarnog olimpizma.

Nesto kao epilog. Na prigovor dragog i mudrog prijatelja da moje teze (na skupu prekratko recene, a ovim zapisom sire komentirane) izgledaju previse »eshatologicne« da bi bile prakticno-politicki dovoljno djelotvorne, imam odgovor. Filozofsko-historijski logos i prakticno-politicka »vjestina moguceg« razlikuju se. Zbivanje nije fatalisticki predestinirano i mogucnosti su razlicite. Koju izabrati? Politika, sa svojim izborima, za filozofiju je predmet kritickog prosudjivanja, razlucivanja istine od neistine, covjecnog izbora od necovjecnog, u svjetlu teorije o historijskom iskustvu svijeta. Ako iz toga slijede rjesenja koja, u okviru datog stanja stvari, izgledaju nerealna, krivo je dato stanje a ne filozofija. Putovanje spoznatom pravom cilju ne mora trajati kao biblijski Exodus, tj. da izumre nekoliko generacija dok narod stigne u »Obecanu zemlju«, jer poznati pravac kretanja cilju stedi putnike od prakticistickog tumaranja pustinjskim bespucem.

Izlaganje na skupu »Socijalno-politicke promene u Srbiji/Jugoslaviji: perspektive i ogranicenja«, u organizaciji Instituta za filozofiju i drustvenu teoriju, Beograd, 2–3. marta 2001.