Broj 263

Sta citate

Put ka razresenju duhovne krize

Stanko Lasic, »Autobiografski zapisi«, Nakladni zavod Globus, Zagreb 2000.

Na 660 stranica istaknuti knjizevni teoreticar Stanko Lasic (Karlovac, 1927), strucnoj i siroj javnosti najpoznatiji kao »krlezolog«, objavljuje svoje zivotnim sjecanjima nadahnute refleksije o raznolikim znacajnim i manje znacajnim egzistencijalnim, kulturnim i metafizickim temama. Ova zanimljiva knjiga zasluzivala bi nedvojbeno jednu svestraniju (bar tendencijski svestranu) analizu. No, ovdje se ona razmatra samo u njezinoj dimenziji katarze, jednoj od vise bitnih dimenzija prisutnih u djelu, ali autoru ovog osvrta presudnoj: presudnoj, da se razumijemo, ne za karakter i kvalitetu Lasicevih autobiografskih zapisa, nego za razrjesenje duhovne krize i obezglavljenosti rekonvalescenta koji tumara po ovdasnjim prostorima a koji bi se dao najpribliznije definirati kao duh prostora u poslijeratnom »tranzicijskom« vremenu.
Kada je autor ovog osvrta prikazao (u zagrebackom casopisu Identitet) zbornik Srpska strana rata, ocijenivsi ga kao dovrsetak teorijskog utemeljenja srpske katarze, naznacio je nuznost nekog slicnog pothvata i na hrvatskoj strani. U Hrvatskoj se, medjutim, nije pojavilo nista ni priblizno slicno Republikinom zborniku; a i nece se pojaviti, i to iz niza razloga koji bi zasluzili posebnu analizu. Ipak, bilo bi nepravedno tvrditi da u Hrvatskoj nema teorijske katarze. Dovoljno je spomenuti srpskoj kulturnoj javnosti poznata djela Borisa Budena Barikade, Slobodana Snajdera Opasne veze i Viktora Ivancica Tocka na u. No, Buden, Snajder i Ivancic nisu reprezentativni primjerci hrvatskih intelektualaca, vec i uslijed toga sto ne pripadaju tzv. glavnim tokovima hrvatske duhovne produkcije. Dosljedni protivnici dominantne nacionalisticke paradigme, oni su, vec i strukturalno, marginalizirani zahvaljujuci svojoj pripadnosti radikalnoj ljevici (za manje upucenog citatelja: kontekst radikalne ljevice u Hrvatskoj determiniran je ponajprije cinjenicom da se u toj zemlji nije pojavilo nista ni priblizno nalik SPS-u i JUL-u, odnosno da su politicke grupacije toga tipa, stranke koje su predvodili Borislav Mikelic i Mile Dakic, optirale za oruzanu pobunu i za samoproglasenu RS Krajinu; neostaljinisticki element hrvatske ratne opcije utopio se u dominantnom proustaskom revizionizmu). Utoliko je Lasic pravi predstavnik sredisnje linije hrvatske inteligencije (tzv. main stream). Potomak hrvatske nacionalno svjesne obitelji (s nezanemarivim pravaskim, cak i frankovackim korijenima) koja se u Drugom svjetskom ratu opredijelila za antifasizam, kratkotrajno fanatican vjernik boljsevizma a potom pragmatican clan Partije, Lasic je svoju pripadnost toj liniji dokazao kako potpisivanjem Deklaracije o nazivu i polozaju hrvatskoga knjizevnog jezika (1967), radi cega je zaradio blazu partijsku kaznu, tako i demonstrativnim istupanjem iz SKJ nakon Karadjordjeva i faktickim odlaskom u intelektualnu pecalbu (Pariz pa potom Amsterdam). On, doduse, nije bio aktivan u »hrvatskom proljecu« 1971, ali su njegove simpatije bile jednoznacne, sto je dokazao i svojim gestom nakon pocetka represije protiv »proljecara«. Dapace, on izrijekom priznaje da je 1990. bio na strani Tudjmana i HDZ-a. Njegove simpatije za hrvatsku drzavotvornu ideju nisu, mora se ipak reci, bile bez zadrske: Hrvatska ide, rekao je za vrijeme glavnoga predizbornog mitinga HDZ-a 1990. na zagrebackom Trgu Francuske revolucije »dragoj osobi« pored sebe, k nezavisnosti, bit ce samostalna drzava. »To je povijesni zaokret. Bitna promjena... Ovi ce ljudi to ostvariti, oni ce voditi zemlju u taj pothvat, ja jesam za njih, ali nisam za gostionu i njezino monomansko bjesnilo koje oni ili ne vide ili ga namjerno stvaraju, podrzavaju« (str. 68).
Lasicevo odbacivanje »gostionice« nije estetizirajuce gadjenje fine duse izazvano galamom svjetine i vulgarnoscu demagoga; ono je mnogo kompleksnije prirode. Uvjetovano je primarno djetinjskim iskustvima nacionalno homogenizirane mase, kojima posvecuje veliku paznju: prvo takvo iskustvo stekao je za vrijeme karlovackog ispracaja lijesa s ubijenim kraljem Aleksandrom, a drugo za vrijeme ustaskog mitinga sto ga je 1941. u Karlovcu drzao doglavnik Mile Budak. Rezultat sokova izazvanih histeriziranom masom (kolektivnog sjedinjavanja s duhom nacije ili s njezinim glavnim predstavnikom) jest gadjenje spram ideje nacionalne cistote. To gadjenje pojacano je i iskustvom ustaskog prijekog suda i ustaske paljevine banijskih sela (a na to se nadovezuje i iskustvo poslijeratne neselektivne osvete nad pripadnicima porazenih snaga i nad njihovom maloljetnom djecom). Vjerovatno je to glavni razlog sto se 1990. Lasic solidarizira s drzavotvornom idejom uz snazan odmak od iskusenja identifikacije s homogeniziranom masom.
Na jedan se nacin mora tumaciti i njegovo distanciranje od Matice hrvatske i »hrvatskog proljeca« 1971 (o kukavicluku tesko da moze biti govora jer bi tada ostalo neobjasnjeno kako se to on nakon Karadjordjeva javno solidarizirao sa zrtvama represije i otkazao poslusnost partijskom vrhu). Lasicevo distanciranje od dominantne politike HDZ-a u narednom se periodu javno ocituje u nekoliko navrata. U tri javna nastupa (rijec je o dva clanka i jednom intervjuu koji su objavljeni od 1992. do 1994) on iskazuje svoje divergentno misljenje o gusenju slobode medija, stranackoj drzavi, polozaju Srba u Hrvatskoj, ljudskim pravima, slavljenju ustaskih zlocinaca, »Herceg Bosni«, nuznosti kaznjavanja zlocina bez obzira na to tko ih je pocinio, o socijalnoj pravdi itd. Trazio je, kako tvrdi, takav tip moralnog i politickog angazmana koji ce se oslanjati na univerzalne i nedjeljive kriterije kao sto su ljudska prava i pravna drzava, ali nece dovesti do toga da se na stetu svojih istrazivanja posveti dnevnoj politici.
Dokazi tog angazmana su potpora kardinalu Kuharicu nakon sto je ovaj osudio etnicko ciscenje u Hercegovini, pa stoga bio grubo izvrijedjan od tadasnjih glavesina »Herceg Bosne« (doduse, materijalnih tragova te potpore nema, jer se svela na privatni posjet napadnutom kardinalu) te osuda pokolja u Ahmicima i Stupnom Dolu. Za razliku od podrske Kuharicu, osuda spomenutih hrvatskih zlocina u Bosni i Hercegovini dobila je odgovarajuci publicitet, utoliko sto je izgovorena za vrijeme Lasiceva gostovanja na televizijskoj emisiji uzivo. Lasic je te 1993. godine dao iznimno vazan (a bez daljnjega i veoma hrabar) anticipativan doprinos katarzi. »Nisu krivi samo Mate Boban, Banski dvori i Predsjednicki ured, nego svi mi, naravno, netko vise, netko manje. Da je dvjesto-tristo tisuca ljudi spontano izaslo na Jelacicev trg, sve bi se promijenilo« (str. 581), rekonstruira on poantu svojega nastupa na hrvatskoj televiziji.
U iskusenje da se aktivno ukljuci u politicki zivot dosao je nakon »Oluje«. Procijenivsi tu akciju kao najveci moguci hrvatski promasaj, Lasic je odlucio da se politicki aktivira, ali je shvatio, tvrdi, da ima ljudi koji su ostroumniji, pronicljiviji i sposobniji od njega, pa se povukao u sutnju. No, zato u svojoj knjizi daje jednu od najostrijih osuda »Bljeska« i »Oluje« iz pera nekoga hrvatskog intelektualca od ranga. Prema Lasicu, najvecu krivnju za tragediju Krajine snose Babic i Martic, ali to ne znaci da treba amnestirati hrvatsku stranu. Vojna operacija uopce nije bila potrebna, a strahovanja da ce u njoj doci do punog izrazaja oni postupci koje se toleriralo cijelo vrijeme rata (od ubijanja i silovanja civilnih osoba, preko rusenja srpskih kuca i bogomolja, pa do pljackanja imovine) pokazala su se posve umjesnima. Lasic zamjera Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti sto je »Oluju« pozdravila neumjerenim epitetima, a drzavi u cjelini sto je nacionalnu sramotu ovjekovjecila u Danu domovinske zahvalnosti. Ujedno uocava pogubne posljedice te akcije na intelektualnom i kulturnom planu: umjesto afirmacije samostalne misli, istrazivackog rada, kriticke rijeci, civiliziranog govora, postovanja knjige hrvatskim duhom zavladala je glorifikacija snage kao vrhovne vrijednosti.
Moglo bi se prigovoriti Lasicu da je njegova ocjena »Oluje« dosla post festum. Medjutim, mora se imati u vidu da je rukopis dovrsen jos 1999. godine, ali i cinjenicu da je jos i danas »Oluja« nacelno neupitna: razlika izmedju nove i bivse vlasti svodi se na dilemu treba li ili ne kazniti individualne zlocine koji su za vrijeme »Oluje« i nakon nje pocinjeni nad krajiskim civilnim stanovnistvom. Stoga je katarzicna moc Lasiceve analize i ocjene »Oluje« apsolutno neupitna. Njegov pristup predstavlja jedan od prvih ozbiljnijih pokusaja da se ona dovede u pitanje na principijelnom planu, a ne samo s obzirom na »zastranjivanja pojedinaca i grupa«.
Drugi bitan moment Lasiceva doprinosa katarzi jest njegov obracun s ustastvom i pokusajima njegove rehabilitacije. Impresivan je njegov popis ustaskih zlocina, koji jednoznacno upucuju na zakljucak kako se u NDH ne radi tek o kontekstualno objasnjivim zlocinima, vec o zlocinackom karakteru ustaske ideologije i ustaske drzave kao takve. Lasic tu ide i korak dalje od onoga sto je uobicajeno. Medju predmete svoje kritike uvrstava i Katolicku crkvu: »Kako je moguce da Katolicka crkva nije iz svojih redova izagnala ili barem potpuno usutkala one koji velicaju Paveliceve zasluge za opstanak Hrvata i pale svijece pod njegovom slikom?« (str. 484), kao i hrvatsku inteligenciju; ova u najboljem slucaju suti pred rehabilitacijom tvorevine koja je, kaze Lasic, osramotila hrvatstvo za stotine godina (u cemu se slazu svi najostroumniji »nasi ljudi, od Krleze do Stepinca«). Srecom, manji dio kulturne javnosti i politicke opozicije ipak je digao glas protiv rehabilitacije ustastva, te time preuzeo ulogu kolektivne savjesti. Alternativa nije ni slavljenje Josipa Broza i Ivana Gosnjaka, niti to da se pjesmi o ustaskim »vitezovima« Juri i Bobanu suprotstavi zaboravljena pjesma o Ivanu Krajacicu Stevi (»Evo Steve, sefa Ozne osvete ce biti grozne«). Jer tako se ostaje u hrvatskom paklu, paklu koji vec predugo traje.
Lasic nudi alternativu »hrvatskom paklu«. Odbacujuci sve forme fetisizma, valja vjeruje on stvoriti atmosferu u kojoj nista nece biti sveto, nista apsolutno, atmosferu koja ce favorizirati sumnju u sve i poticati relativiziranje svake neupitnosti, u kojoj ce se zudnja za apsolutnim odvijati unutar dijaloske svijesti, gdje ce se k sebi i Drugom ici s tjeskobom u srcu i nadom da je uzviseno i moralno ipak moguce.
Lasic je hrvatski nacionalist. Doduse, kao sto sam priznaje, nikad nije osjetio »ono nesto« sto navodno osjecaju »pravi nacionalisti«, oni koji su se bez ostatka identificirali s Nacijom. Stoga on sam sumnja u defektnost svojega hrvatstva. No, nastoji se osjecati autenticnim pripadnikom svojega etnosa. Ipak, vjerojatno zbog toga sto se kao intelektualac ne moze utopiti u moru apsolutizirana nacionalnog identiteta on ima potrebu za katarzom, individualnom, ali i kolektivnom.
Njegovo djelo jest svjedocanstvo o dubini individualne katarze a njegov utjecaj na hrvatsku intelektualnu javnost demonstrirat ce dosege Lasiceva doprinosa kolektivnoj katarzi, koja se i u Hrvatskoj nalazi na samom pocetku. A da je nuzna ne samo na teorijskom planu treba li to jos ponavljati?
 

Lino Veljak     

 

© 1996 - 2001 Republika & Yurope - Sva prava zadrzana 
Posaljite nam vas komentar