"Republika"

	Broj 268

*Sta citate* Alternativa/kritika – Zagreb/Beograd* *Dejan Krsic* Izgleda da je u Zapadnoj teorijskoj literaturi i sam pojam alternativne kulture zapravo rijedak, uglavnom se govori o mass culture, popular culture, counterculture, subculture, subordinate culture, common culture, folk culture, ali nigde tog alter... Rijec je o pojmu koji svoju popularnost duguje tzv. »alternativnoj« glazbenoj sceni (punk, post-punk, new wave...), koji dolazi iz pop-publicistike, i koji je ocito za nas na nekadasnjem Istoku (kojeg mi u ex/post-Jugoslaviji, sto se vise »priblizavamo Zapadu«, sve vise postajemo dio) imao puno vecu vaznost nego ljudima na Zapadu. Premda je rijec o relacionom pojmu koji bi teoretski mogao imati opcu upotrebnu vrijednost (uvijek postoji nesto kao alternativa necemu drugome), kao i u slucaju avangarde, rijec je u stvari o djetetu svog vremena – 50-ih, 60-ih, 70-ih godina. Tako sirok raspon odredjen je njegovim polaganim sirenjem – od likovnih umjetnosti, preko kazalista i filma do pop glazbe. Pojam »alternative« odnosno »alternativnog« u kulturnoj produkciji veze se s pojmovima »anti-umjetnosti«, »avangarde«, »neoavangarde« i »kontrakulture« kao stila odnosno povijesne odrednice odredjenog perioda, »avangardnog« i »kontrakulturnog« ili »subkulturnog« kao onog formom i sadrzajem drugacijeg, »progresivnog«, »naprednog«, »radikalnog«, onoga sto pomice granice, izlazi iz mainstreama, odnosno suprotstavlja se establishmentu, tradicionalnoj visokoj, elitnoj odnosno uopce burzoaskoj kulturi. * U krugu zagrebacke nezavisne, civilne scene 90-ih godina, koju se cesto zove i alternativnom – a tu mozemo navesti projekte poput magazina/izdavacke kuce Arkzin, Autonomne tvornice kulture – Attack, festivala alternativnog i ulicnog kazalista FAKI, kluba Mocvara, net-kulturnog kluba MAMA... ili niza zenskih, feministickih, antiratnih, ekoloskih, anarhistickih... organizacija, skupina, inicijativa, akcija ili pokreta – sam pojam »alternative« se upotrebljavao na nekoliko nacina, odnosno ta upotreba je prosla kroz nekoliko faza. Prva je – u skladu s opcom regresijom vremena vladavine HDZ-a – »nereflektirani« nastavak ideologije 70-ih i 80-ih godina: alternativa se tu shvaca kao »low« opozicija ili izazov »visokoj«, »elitnoj«, »institucionalnoj« kulturi. Zbog »duha vremena« koji je sumnjicav prema ideji napretka, alternativa ne tezi »formalno novom«, ali inzistira na radikalnom. Ta scena nema svoje institucije i u potpunosti je iskljucena iz sistema drzavnog/gradskog financiranja, a od stranih fondacija pocinje primati donacije i postepeno se ukljucuje u taj sistem tek dolaskom Instituta Otvoreno drustvo. U drugoj fazi, alternativa prestaje biti sinonim za marginalno, subkulturno i postepeno razvija razlicita specificna znacenja, uvijek snazno utemeljena u etickom zahtjevu (nenasilje, borba protiv diskriminacije, ravnopravnost, jednake mogucnosti, nehijerarhicnost...). U svojim razlicitim verzijama i upotrebama, alternativa tako oznacava ono sto otvara druge puteve, drugacije mogucnosti, drugaciji sustav vrijednosti... U vremenu etnicke netrpeljivosti, rata i nasilja, u trenucima konzervativnih udara na spolna/rodna, pa i seksualna prava i slobode, za koja smo donedavno smatrali da su jednom zauvijek osvojena i neupitna, alternativa naglasava otvorenost prostora za Drugoga, za Druga i Drugacija misljenja i prakse. Nazalost, u najvecem dijelu svog rada proteklih godina – za razliku od situacije u slovenskom i srpskom/jugoslovenskom ogranku fondacije (ljubljanskom Institutu i beogradskom Fondu za otvoreno drustvo) – zagrebacki OSI je njegovao liberalnu, gradjansku, mainstream poziciju koja nije imala previse smisla i razumijevanja za pravu politiziranu, alternativnu, kulturno-politicku praksu. Rukovodeci ljudi OSI-H uglavnom nisu imali jasnu kulturnu strategiju i polazeci sa svojih kulturno-elitistickih pozicija i politicke fantazme da domaci liberali mogu poraziti HDZ na izborima, oni su pravu alternativnu, grassroots, politiziranu scenu dozivljavali kao neko »nuzno zlo«. Priznavali su je i dotirali vise silom prilika, cesto bijednim sredstvima i pod ponizavajucim uvjetima, tek kad se sama nametnula. »Alternativa« se medju rukovodecim ljudima Instituta Otvoreno drustvo shvacala tek kao sustav paralelnih institucija (Centar za dramsku umjetnost, Imaginarna akademija, Hrvatski pravni centar...), koje doduse nisu bile drzavotvorno i nacionalisticki orijentirane, ali je njihovo djelovanje ograniceno na to da krpaju ono sto bi drzava i njezine institucije trebale ciniti, ali ne cine. Sluzile su iskljucivo kao mehanizam odrzavanja odredjenih vrijednosti liberalne gradjanske kulture, a ne kao mjesto iskoraka, bunta, provokacije, nove politizirane produkcije... Glavni rezultat toga je da su prave institucije alternativne sub/kulturne scene, koje bi trebale osigurati njezin kontinuitet i razvoj, nastale tek pred sam kraj 90-ih godina (Autonomna tvornica kulture – Attack, Mocvara, Arkzin DTP & Pre-press studio, net-kulturni klub MAMA...), a da u ovoj novoj situaciji tzv. »demokracije«, s povlacenjem stranih fondacija, downsizingom, njihova buducnost nicim nije osigurana. S jedne strane dominira opce potenciranje komercijalne, trzisne orijentacije, financiranje od strane drzave je nedostatno pa i nejasno, jos nisu regulirani uvjeti za financiranje kulturnih projekata (porezi) niti stvoren otvoreni prostor za nekomercijalnu kulturu i medije. Prava alternativa se stoga devedesetih godina kod nas radjala podjednako u otporu Sorosevskim kulturnim fantazmama kao i drzavnima. * Danas kad se sve, svaka »avangarda«, »subverzija«, apsorbira kao moda, ukratko kao iskljucivo kulturna alternativa, dakle u razdoblju kulturalizacije svega postojeceg, nema alternativne kulture. A ako zelimo da danas, u drustvu spektakla, u vremenu globalizacije, kad su svi stilovi dozvoljeni, pojam alternative zadrzi ikakav smisao, ili dobije neko novo znacenje i bude produktivan, moramo ga shvatiti na duboko politican nacin, povezivati ne s tradicionalnim pitanjima estetike ili robnog izbora, vec s temeljnim drustvenim antagonizmima. Kultura/kulturna produkcija danas moze biti alternativna ne po svojoj novoj, drugacijoj, neuobicajenoj formi ili nacinu izrazavanja... vec iskljucivo politicki. Tenk; 600x500x800 cm, 1949. Karton; drvo; (pokretna maketa na Prvomajsloj paradi); mladi pionir Alternativne kulture je bilo dok je bilo alternativnih ideja pre/uredjenja drustva, ideja alternativne politike. I danas je alternativna kultura moguca samo u onoj mjeri u kojoj opstaje/postoji/razvija se/nastaje/ alternativna politika, ona koja govori o alternativi realno postojecem kapitalizmu. Alternativa ne moze biti definirana nizom specificnih sadrzajnih ili formalnih odlika, odnosno te odlike nisu »alternativne« same po sebi, vec ih takvima cini njihova specificna artikulacija u odredjeni – radikalni – politicki/ideoloski projekt. To je kultura/umjetnost koja postojece odnose dominacije i moci ne shvaca kao stalne, okamenjene i nepromjenjive, kao nesto sto je izvan njene moci i dosega, na sto ne moze utjecati. * U svijetu u kojem je lakse zamisliti kraj svijeta, globalnu ekolosku katastrofu nego kraj kapitalistickih proizvodnih odnosa, u kojem se staru opoziciju ljevica/desnica zeli prikazati irelevantnom a filozofske ideje poput »kraja historije« postaju opravdanje i zagovaranje nepromjenjivosti drustvenih odnosa, kad se politicke slobode zamjenjuju slobodnim trzistem, jedina alternativa jest politicka, prihvacanje antagonizma drustvenih odnosa i vlastite odgovornosti za sadasnjost i buduci razvoj. U takvoj situaciji prava alternativa globalizaciji stoga nije antiglobalizacija, iskljucivanje iz opcih procesa i zatvaranje u okvire nacije–drzave, nije ocuvanje iluzije nekog autenticnog (nacionalnog, etnickog...) identiteta, vec redefiniranje same globalizacije, emancipacija i solidarnost. Tek u toj zajednickoj borbi iskovati ce se novi kolektivi. U tom slucaju, alternativnu kulturu ne smijemo shvacati kao neko stanje i staticni stil, nego kao aktivnu borbu i politicku strategiju. Danas mozda vise nego ikada prije vrijede rijeci Waltera Benjamina kako se estetizaciji politike valja suprotstaviti snaznom politizacijom estetskog. * Danas je u Hrvatskoj sve izuzetno skupo i neisplativo, i mi novaca vise nemamo. Drage strane fondacije su zatvorile pipe i treba izmisliti nekakve druge modele financiranja. Da li se od oglasa i sponzora moze nesto izdrzavati? Cackamo i to, ali jos uvijek nije izvjesno. I ta scena je kod nas prilicno ogranicena – reklamiraju se samo mobiteli i pivo. Banke su sad krenule, ali one nisu narocito sklone kulturnim pothvatima, pogotovo ne eksperimentalnim. * Donatori posle demokratskih promena? Krenulo je po zlu vec u predizbornoj kampanji koja je bila organizirana, stimulirana i pokusavana biti kontrolirana od stranih fondacija i paradrzavnih organizacija. USAID je, na primjer, imao prilicnu ulogu u nastupu civilne scene. Pri tom su sve druge aktivnosti brutalno odrezane – sve je baceno u kosaru s jajima predizborne kampanje. Pokusavao sam se malo buniti zbog toga, ali bez rezultata. Nemam istorijsku potvrdu ali moja teza je da je opozicija u Hrvatskoj dobila izbore samo zato sto je Franjo Tudjman umro. Da nije, mogla bi sve to isto raditi – imati Gong i ne znam sto sve ne – ali mislim da do ovakve promjene ne bi doslo. I situacija bi sad bila radikalno drugacija. No, definitivno, pred izbore se pocela uocavati dezinteresiranost fondacijskog trzista za zbivanja u Hrvatskoj. Tradicionalni problem fondacija – konstatovan mnogo ranije – sad je veoma vidan. Kondenzira se kad je manje sredstava u igri. Postoji, naime, repertoar kljucnih rijeci na koje fondacije padaju. Jedne godine je to rijec Romi – pa svi imaju projekt o Romima, a druge pomirenje – pa se svi mire, ljube i organiziraju radionice o tome. Sad mislim da je kljucna rijec saradnja, kooperacija, regionalna integracija... To je sasvim u redu – nemam ja nista u osnovi protiv toga – ali je problem kad komuniciranje postane samo sebi cilj da bi se od fondacije izvukle pare. Veoma je vazno osmisliti projekte preko kojih ce se zbilja komunicirati, a komuniciranje radi komuniciranja je obicno nasilje. Prestankom rata i silaskom autoritarnih rezima, civilna scena se pocela urusavati. Priliv novca od stranih fondacija jenjava, ljudi su nakon deset godina zamoreni i odlaze raditi tamo gdje ce biti pristojno placeni. Neki smatraju da je sve zavrseno i da tu nemaju sta vise raditi, i gradjanski civilni angazman prestaje i zamire. U Hrvatskoj danas nema nijedne nevladine organizacije koja jos nesto pokusava napraviti. HHO vise fingira kao organizacija koja se bavi ljudskim pravima – cesce dokumentira nego sto jasno intervenise, a Gong pokusava prezivjeti nakon monitoringa izbora djelujuci na direktnom ukljucivanju gradjana u pracenje rada Sabora. * Ovo sto se sad u Hrvatskoj predstavlja kao ljevica ili je napustilo ideoloske stavove iz zasada ljevice – sto je slucaj s najvecim dijelom SDP-a koji se uporno gura u sredinu, ili je previse slabo, medijski i javno marginalno i marginalizirano – sto se moze reci za Suvarov SRP. No vazno je da taj SRP postoji na politickoj sceni, ali bi trebao biti probitacniji i medijski se uspostaviti kao cinilac javnog politickog prostora. Desnicarske grupe, stranke, udruge i kako se vec zovu – jako dobro rade. Nazalost. Potpuno imbecilnim stavovima i zahtjevima okupiraju veliki dio javnog medijskog prostora i govora. Kad god Djapic negdje lane, to se cuje u Dnevniku i cita u svim sutrasnjim dnevnim novinama. Ljevica nema nikakvu grupu, ili organizaciju, ili strukturu koja bi njene stavove i kriticke opservacije gurala u javnost i uspostavljala kakav-takav balans, koja bi uspostavljala dijalog, vrsila propagandu – u krajnjoj liniji, i ideolosku indoktrinaciju. Sad se sve desava na relaciji desnica–centar: desnica napada, a centar se brani. To je za javnu scenu prilicno nehigijenska situacija. Tenk; 500x400x900 cm, 09.mart 1991. Kombinovana tehnika; (snage za pacifikovanje martovskih demonstracija, Terazije) Za politicku scenu bi bilo jako dobro da se pojavi nekakva snaga neopterecena ucescem u politici proteklih deset ili vise godina. Politicari koji sad dominiraju na sceni – koliko vidim i u Srbiji – u ovom su se ili onom trenutku upleli, suradjivali, koalirali, ili ucestvovali u vladama nacionalnog jedinstva ili spasa sa prethodnom vlascu, ili se u radu kroz parlament nisu pokazali kao prava opozicija prethodnom sistemu. Tako da bi i higijenski bilo dobro da se pojavi potpuno nova snaga. No gdje je videti, od koga, kako – to je SF pitanje. * Nova politicka snaga – ljevica – morala bi biti usmjerena ka buducnosti, ali i imati odnos prema sopstvenoj tradiciji. Uz lokalni aktivizam, morala bi imati internacionalnu povezanost. To lici na pricu o neophodnosti da Arkzin ostvari proboj i na internacionalnom i na lokalnom nivou, i o potrebi povezivanja tih nivoa. * Pretpostavka da ce nezavisni mediji doneti pravu informaciju i time stvar bitno popraviti, pokazala se iz temelja pogresnom. To je ideoloski pogled Zapada, koji ne funkcionira. Kad se pogledaju podaci, vidi se da su svi znali za recimo slucaj Zec iz 1991, a ipak se za sve ove godine nista nije preduzelo. Cak je zaustavljen sudski proces, a glavni sudionici su dobijali odlikovanja. To vazi i za Bosnu, i za Mostar, i za Kosovo... Svi su sve znali, svi sve znaju. Cudno i smijesno je kad se sad, po novinama, nakon otkrivanja neke od zlocinackih afera, kulturna javnost zgraza, kad se intelektualci pitaju da li je to moguce, kad kazu da ako je to moguce – onda je to skandal! A svi su sve znali. * O uspesnosti radikalizma? Ako uspjesnost mjerimo drustvenim statusom ili komercijalno – radikalizam sigurno nije probitacan. To nazalost vidim na vlastitom primjeru – Arkzin!!! Puno smo siromasniji nego na pocetku, karijere su nam na nizem drustvenom stupnju nego prije osam ili deset godina. Ali uvijek sam naglasavao – mnogo je vaznija simbolicka uloga radikalnih gesta. Bice da nismo mi neposredno srusili Tudjmana, da nismo odlucujuce doprinijeli kraju rata, da nismo bogzna kako vazni za povratak ne-znam-koliko tisuca izbjeglih Srba u Hrvatsku, ali smo ocuvali simbolicku opoziciju koja je nuzna da se procesom detudjmanizacije i defasizacije drustvo vrati u normalu, da se uspostave gradjanski standardi civilnih, politickih i u krajnjoj liniji demokratskih vrijednosti koje ce omoguciti bolji zivot za sve. O radikalizmu u kritici? Polazim od pretpostavke da je vrlo problematicno kad je radikalna pozicija u jednom nedemokratskom drustvu nevidljiva ili oskudno organizirana, ili centrirana na vrlo male grupe i pojedince. Moj radikalizam u kritici antimilosevicevske Srbije je prvenstveno na tome zasnovan. Radikalna pozicija na siroj javnoj sceni u Srbiji je bila ili nepostojeca ili nevidljiva. Prvenstveno mislim na odnos prema Albancima i rat u Bosni. * Kritika Tudjmana, ili u slucaju Srbije Milosevica, bila je gotovo samorazumljiva. Ona se podrazumjevala, ali nije se moglo samo to raditi osam godina. Puno je bilo interesantnije cackati mjesta gdje opozicija ne stima, gdje njihov sastav nije dobar, gdje se ne uspjevaju otrgnuti od paradigme nacionalizma i drzavotvornosti. * Iz onoga sto i koliko ovdje mozemo vidjeti – da uspostavim nekoliko ograda i da stavimo stvar u zagradu – nisam siguran koliko cijela takozvana srpska politicka alternativa jest uspjela izaci izvan matrice i okvira koji je postavio Slobodan Milosevic. OK, mozete birati ovog i ovog, ali, u principu – ne ostaje li sve unutar milosevicevskog modela? Pragmaticni glasovi ce rec da je ipak Djindjic bolji, ili da je Racan bolji... Da, oni su bolji – vrlo je vazno da se taj proces desava – ali je vaznije da se tu kritika ne zaustavi. Da ne kazemo maknuli smo Milosevica, maknuli smo Tudjmana, sad je sve super. Bilo je jasno da se samim micanjem glavnih figura nece bogzna sto promijeniti, i bilo je vazno pozuriti s kritikom. Ako mislis da nije trenutak, da treba cekati da se ostvare ovi ili oni uvjeti, da se smjeni vlast – onda kritika nikad nece doci. Kritika nikad nije prerana, nikad ne mozes previse pozuriti s njom, jer dok je smislis – stvar je vjerovatno vec otisla krivim putem. * Stvari su se dalje zakrckale u Makedoniji i na Kosovu – za sto se ne moze vise neposredno optuziti Milosevic, mada on jeste daleki uzrok i pokretac procesa i jos uvijek je na izvestan nacin odgovoran za njih iako vise nije konkretna politicka figura – ali bi, da se s nekim procesima krenulo ranije, cijela konstelacija bila drugacija. * Da li Mesic treba da se izvini? Sto se mene tice da, treba. Nek ide, nek se izvinjava. Da li ocekujem od Kostunice u Zagrebu da se prvo izvini? Ne – iskreno receno. Hrvatski intelektualci cesto kazu: Nismo mi huskali na rat, nismo zakrvavili ruke... I to ima razlicite gradacije. Pripadnici tradicionalno-gradjanskog sloja kazu: Mi smo bili napadnuti, pa nek se oni prvo izvine. Pozicija nevinosti je prilicno sumnjiva. Ako nisu svi krivi, jesu svi odgovorni. Svi moraju preuzeti na sebe odgovornost. Tu jeste uloga intelektualaca i javnih radnika. Jest da se klise ponavlja, ali ponovimo ga. Pravo izvinjenje bi bilo u kaznjavanju i sudskom procesuiranju kojekakvih zlocinaca razlicitih vrsta. Hag moze odraditi jedan dio, ali bi bilo jako znacajno da se dio odradi na lokalnim sudovima, hrvatskim, srpskim, bosanskim, albanskim... To bi bili cinovi koji su i simbolicki i realni, predstavljali bi pravo izvinjenje. Nakon toga bi stvar bila apsolvirana. Govori se kako su poslednji ratovi nastavak rata od 1941–1945. U Arkzinu smo uvijek bili protiv te teze, ali jedan od problema tog rata mogao bi se zbilja sad ponoviti – izostanak simbolickog obracuna. Sa fasisticko-kvislinskim neprijateljima i ostalim porazenim snagama u II svetskom ratu obracun jeste bio realan – neki su streljani, neke su cak i sudili – ali na sirokom planu nije bilo simbolickog poravnanja. Ideologija bratstva jedinstva je vrlo brzo sve prebrisala, i ta trauma nije do kraja proradjena. Mislilo se da je dovoljno prekriti je ideoloskim modelom. Ne bi trebalo propustiti sansu da se ovaj put zlocini zaista istraze i dokumentiraju. Svi o njima sve znaju, ali dok se ne upisu u simbolicki red kazne – to znanje kao da ne postoji. Sve postjugoslovenske drzave trebaju proc kroz neku vrstu denacifikacije. O Sloveniji je teze govoriti, Hrvatska i Bosna i Hercegovina trebale bi proci kroz razlicite procese, a Srbija i Hrvatska su u nekoj vrsti ogledala. Ti procesi moraju biti javni, i u politickom i u medijskom smislu. Autor je, kako sam o sebi veli, »umjetnik siroke prakse«, angazovan u zagrebackim alternativnim medijima Iz: Rec*. Casopis za knjizevnost i kulturu, i drustvena pitanja, Samizdat B-92, br. 62.8, Beograd, jun 2001, str. 209–210, 213–215, 215–216, 217, 225, 226–227, 228–229, 229, 231, 234, 235, 237, 238. Oprema redakcijska.

Posaljite nam vas komentar