Broj 268

Ponovo procitati

Liberalizam fasizam socijalizam*

Ishodista kataklizme pocivaju u utopijskom nastojanju ekonomskog liberalizma da uspostavi samoregulatorni trzisni sustav. Reklo bi se da ovakva teza pridaje tome sustavu gotovo mitske moci; ona podrazumijeva nista manje nego da su ravnoteza sila, zlatni standard i liberalna drzava, ti temeljni sastojci civilizacije devetnaestoga stoljeca, bili, gdje nema drugog objasnjenja, svi oblikovani jednom zajednickom matricom, samoregulatornim trzistem.
Ta se tvrdnja, po svom grubom materijalizmu, cini ekstremnom, ako ne i sokantnom. Medjutim, osobitost je civilizacije cijoj smo propasti bili svjedocima upravo to da je ona pocivala na ekonomskim temeljima. Druga su drustva i druge civilizacije takodjer bile ogranicene materijalnim uvjetima svoga postojanja to je zajednicka crta svega ljudskog zivota, bio on religijski ili nereligijski, materijalni ili duhovni. Drustva svih vrsta ogranicena su ekonomskim cimbenicima. Civilizacija devetnaestoga stoljeca jedina je bila ekonomska u drukcijem i distinktivnom smislu, jer ona je odabrala temeljiti se na motivu koji je bio tek rijetko priznavan kao valjan u povijesti ljudskih drustava, i sigurno nije nikada ranije uzdignut do razine opravdanja akcije i ponasanja u svakidasnjem zivotu. Taj je motiv bila dobit, i sustav je samoregulatornoga trzista bio jedinstveno izveden iz toga nacela.
Mehanizam sto ga je pokretao motiv dobiti usporediv je po ucinkovitosti jedino s najsilovitijim provalama religijskoga zara u povijesti. Unutar jednoga narastaja, cijeli je ljudski svijet podvrgnut njegovu nerazblazenom utjecaju. Kao sto svatko zna, dorastao je do zrelosti u Engleskoj, kao pratitelj industrijske revolucije, tijekom prve polovine devetnaestoga stoljeca. Prispio je na europski kontinent i u Ameriku, otprilike pedeset godina kasnije. Konacno su u Engleskoj, ostalim zemljama Europe, pa cak i u Americi, slicne alternative oblikovale svakodnevna pitanja u obrazac cije su glavne crte bile istovjetne u svim zemljama zapadne civilizacije. Ishodista kataklizme moramo stoga potraziti u usponu i padu trzisnog gospodarstva.

*

Glavno je otkrice novijeg povijesnog i antropoloskog istrazivanja da je covjekovo gospodarstvo, u pravilu, podredjeno njegovim drustvenim odnosima. Ne djeluje on na nacin da zastiti svoj individualni interes u posjedovanju materijalnih dobara, vec da zastiti svoj drustveni polozaj, svoje drustvene zahtjeve i svoje drustvene snage. Cijeni materijalna dobra samo ukoliko sluze tome cilju. Ni proces proizvodnje niti onaj razdiobe nisu povezani sa specificnim ekonomskim interesima koji bi bili skopcani s posjedovanjem dobara; medjutim, svaki je pojedini korak u tim procesima usko povezan sa stanovitim brojem njegovih drustvenih interesa koji konacno osiguravaju poduzimanje potrebnog koraka. Ovi su interesi u maloj zajednici lova ili ribolova vrlo razliciti od onih u velikom despotskom drustvu, ali u oba slucaja ekonomski sustav pokrecu neekonomski motivi.

*

Korak koji pretvara izolirana trzista u trzisno gospodarstvo, regulirana trzista u samoregulatorno trziste, uistinu je presudan. Devetnaesto stoljece bilo da je slavilo tu cinjenicu kao vrhunac civilizacije bilo da ju je sa zaljenjem smatralo kanceroznim rastom naivno je zamisljalo da je takav razvitak prirodni ishod postojanja sve veceg broja pojedinacnih trzista. Nije se shvatilo da uklapanje tih trzista u samoregulatorni sustav goleme moci nije bio rezultat nikakve njima inherentne sklonosti abnormalnom rastu, vec posljedica vrlo umjetnih poticaja danih drustvu radi udovoljavanja situaciji koja je stvorena ne manje umjetnim fenomenom stroja. Nije se uvidjelo da je trzisni obrazac, sam po sebi, ogranicene i neekspanzivne naravi; medjutim, upravo ta cinjenica s uvjerljivom jasnocom proizlazi iz suvremenog istrazivanja.

*

Samoregulatorno trziste zahtijeva nista manje nego institucionalno rastavljanje drustva na ekonomsku i politicku sferu. Takva je dihotomija zapravo samo drugi nacin da se utvrdi, s gledista drustva kao cjeline, postojanje samoregulatornog trzista. Moglo bi se dokazivati da odvojenost ovih dviju sfera postoji u svakoj vrsti drustva u svim vremenima. Takvo bi se zakljucivanje, medjutim, temeljilo na prividu. Istina, nijedno drustvo ne moze postojati bez sustava neke vrste koji osigurava red u proizvodnji i razdiobi dobara. Ali to ne podrazumijeva postojanje zasebnih ekonomskih institucija; ekonomski je poredak normalno samo funkcija drustvenoga, u kojemu je sadrzan. Ni u plemenskim, niti u feudalnim, niti u merkantilnim uvjetima nije bilo, kao sto smo pokazali, zasebnoga ekonomskog sustava u drustvu. Drustvo devetnaestoga stoljeca, u kojemu je ekonomska aktivnost izolirana i pripisana distinktivnom ekonomskom motivu, bilo je uistinu jedinstveno odstupanje.
Takav institucionalni obrazac nije mogao funkcionirati ukoliko drustvo ne bi bilo na neki nacin podredjeno njegovim zahtjevima. Trzisno gospodarstvo moze postojati jedino u trzisnom drustvu. Do ovoga zakljucka dosli smo na opcem tlu u svojoj analizi trzisna obrasca. Sada mozemo odredjenije navesti razloge ove tvrdnje. Trzisno gospodarstvo mora obuhvacati sve elemente proizvodne aktivnosti, ukljucujuci rad, zemlju i novac. (Potonji je u trzisnom gospodarstvu takodjer bitan element proizvodnog zivota, te njegovo ukljucivanje u trzisni mehanizam ima, kao sto cemo vidjeti, dalekosezne institucionalne posljedice.) Ali rad i zemlja nisu nista drugo doli sama ljudska bica od kojih se sastoji svako drustvo i prirodno okruzje u kojemu ono postoji. Ukljuciti njih u trzisni mehanizam znaci podrediti supstanciju samoga drustva zakonima trzista.

*

Proizvodnja je uzajamno djelovanje covjeka i prirode; ako ovaj proces valja organizirati posredstvom samoregulatornog mehanizma trampe i razmjene, onda covjek i priroda moraju biti dovedeni u orbitu toga mehanizma; mora ih se podvrgnuti ponudi i potraznji, postupati s njima kao s robama, kao s dobrima koja su proizvedena za prodaju.
Upravo je takav red stvari u trzisnom sustavu. Covjek nazvan radom, a priroda zemljom, postali su necim sto je na prodaju; uporaba radne snage moze se posvuda kupovati i prodavati po cijeni zvanoj nadnica, a uporaba zemlje ugovarati po cijeni zvanoj renta. Postojala su trzista rada i zemlje, te je ponuda i potraznja na oba regulirana visinom nadnica odnosno renti; ustrajno se podupiralo fikciju da su rad i zemlja proizvedeni za prodaju. Kapital, ulozen u razne kombinacije rada i zemlje, mogao je stoga teci iz jedne u drugu granu proizvodnje, kako je to zahtijevalo automatsko ujednacavanje zarada u raznim granama.
Medjutim, dok bi se proizvodnju teoretski moglo organizirati na ovaj nacin, robna je fikcija zanemarivala cinjenicu da bi se prepustanje sudbine zemljina tla i ljudi trzistu svodilo na njihovo unistavanje. Protukretanje se stoga sastojalo u sprecavanju djelovanja trzista glede cimbenika proizvodnje, rada i zemlje. Ovo je bila glavna funkcija intervencionizma.

*

Put slobodnom trzistu je otvoren, i drzan otvorenim, pomocu golemog povecanja stalnoga, centralno organiziranog i kontroliranog intervencionizma. Bilo je krajnje komplicirano dovesti »jednostavnu i prirodnu slobodu« Adama Smitha u sklad s potrebama ljudskoga drustva. Neka o tome posvjedoci slozenost odredbi u bezbrojnim zakonima o ogradjivanju; velicina birokratske kontrole sadrzane u provedbi novih sirotinjskih zakona, koju je, prvi put od vladavine kraljice Elizabete, ucinkovito nadzirala sredisnja vlast; ili povecanje vladine administracije do kojeg je dovodila hvale vrijedna zadaca municipalne reforme. Pa ipak, sva su ova uporista vladinog uplitanja izgradjena imajuci u vidu organiziranje neke jednostavne slobode kao sto je sloboda glede zemljista, rada ili municipalnog upravljanja. Bas kao sto, suprotno ocekivanju, pronalazenje strojeva koji ustedjuju rad nije smanjilo nego je zapravo povecalo uporabu ljudskog rada, tako je i uvodjenje slobodnih trzista, umjesto da ukloni potrebu za kontrolom, propisima i intervencijom, enormno povecalo njihov raspon. Administratori su morali strazariti, kako bi osigurali slobodno djelovanje sustava. Prema tome, cak i oni koji su najzarkije zeljeli osloboditi drzavu svih nepotrebnih duznosti i cija je cijela filozofija zahtijevala suzavanje drzavnih aktivnosti, nisu mogli doli povjeriti istoj toj drzavi nove moci, organe i sredstva potrebna za uspostavljanje laissez-fairea.

*

Reci cemo, kao sazetak, da je protukretanje s obzirom na ekonomski liberalizam i laissez-faire posjedovalo sve ocigledne karakteristike spontane reakcije. Pojavilo se na bezbrojnim nepovezanim tockama bez uocljivih spona izmedju izravno pogodjenih interesnih skupina kao i bez ikakvoga ideoloskog suglasja medju njima. Cak su i prilikom rjesavanja jednog te istog problema, kao u slucaju naknada radnicima, rjesenja prelazila iz individualistickog u »kolektivisticki« oblik, iz liberalnog u antiliberalni, iz »laissez-faire« nacina u intervencionisticki, bez ikakve promjene ekonomskog interesa, ideoloskih utjecaja ili politickih snaga na djelu, vec samo kao rezultat rastuceg shvacanja prirode doticnog problema. Moglo bi se takodjer pokazati da je u raznim zemljama, na posve odredjenom stadiju njihova industrijskoga razvitka, doslo do vrlo slicnog prijelaza od laissez-fairea na »kolektivizam«, sto ukazuje na dubinu i medjuovisnost temeljnih uzroka procesa kojeg ekonomski liberali tako povrsno pripisuju promjenama raspolozenja ili raznim interesima. Konacno, analiza pokazuje da cak ni radikalne pristase ekonomskoga liberalizma nisu mogle izbjeci pravilu koje laissez-faire cini neprimjenjivim na razvijene industrijske uvjete; jer u presudnom su slucaju sindikalnih i antitrustovskih propisa ekstremni liberali sami morali pozivati na mnogostruke intervencije drzave, kako bi nasuprot monopolistickim sporazumima osigurali preduvjete djelovanja samoregulatornog trzista. Cak je slobodnoj trgovini i konkurenciji bila potrebna intervencija da bi bile ostvarive. Liberalni je mit o »kolektivistickoj« uroti 1870-ih i 1880-ih godina protivan svim cinjenicama.
Nalazimo da nase tumacenje dvostrukoga kretanja potvrdjuju dokazi. Jer ako je, kao sto smo naglasavali, trzisno gospodarstvo bilo prijetnja ljudskim i prirodnim sastojcima drustvenog tkiva, sto bi se drugo moglo ocekivati doli poriv mnostva razlicitih ljudi da odlucno traze neku vrstu zastite? To smo i utvrdili. Takodjer, ocekivalo bi se da do toga dodje bez ikakvih teorijskih ili intelektualnih predrasuda u tih ljudi i bez obzira na njihove stavove prema nacelima na kojima pociva trzisno gospodarstvo. I to se pokazalo. Rekli smo takodjer da bi usporedna povijest postupanja vlada mogla ponuditi kvazieksperimentalnu podrsku nasoj tezi, ako bi se moglo pokazati da su posebni interesi bili neovisni o specificnim ideologijama nazocnim u odredjenom broju razlicitih zemalja. Za ovo nam je takodjer bilo moguce navesti upecatljive dokaze. Konacno, ponasanje je samih liberala dokazalo da odrzavanje slobode trgovine receno nasim jezikom, odrzavanje samoregulatornog trzista ne samo da ne iskljucuje intervencije, vec ih zapravo zahtijeva, i da su sami liberali redovno pozivali na prisilno djelovanje drzave, kao u slucaju sindikalnog i antitrustovskog zakonodavstva. Prema tome, nista ne bi moglo biti odlucnije od dokaza sto ih povijest pruza glede pitanja koje je od dvaju suprotstavljenih tumacenja dvostrukoga kretanja ispravno: ono ekonomskoga liberala, koji tvrdi da njegova politika nikad nije imala sansu, vec su je ugusili kratkovidi sindikalci, marksisticki intelektualci, gramzljivi tvornicari i reakcionarni zemljovlasnici; ili ono njegovih kriticara, koji upozoravaju na sveopcu »kolektivisticku« reakciju glede sirenja trzisnog gospodarstva u drugoj polovini devetnaestoga stoljeca kao na potpun dokaz opasnosti po drustvo svojstvene utopijskome nacelu samoregulatornog trzista.

*

Tvrdoglavost kojom su ekonomski liberali, tijekom kriticnog desetljeca, u sluzbi deflatornih politika podupirali autoritarni intervencionizam, rezultirala je samo presudnim slabljenjem demokratskih snaga, koje bi inace mozda bile otklonile fasisticku katastrofu. Velika Britanija i Sjedinjene Drzave gospodari a ne sluge valute napustile su na vrijeme zlato i izmakle ovoj pogibelji.


Lipicaner; 420x420x500 cm, 2001. Slovenacki kamen; slovenacka bronza; slovenacko drvo; poslednji slovenacki lipicaner; slovenacka zemlja; slovenacka trava

Socijalizam je, u biti, tendencija, svojstvena industrijskoj civilizaciji, da transcendira samoregulatorno trziste njegovim svjesnim podredjivanjem demokratskom drustvu. On je prirodno rjesenje industrijskim radnicima, koji ne vide nikakav razlog zbog kojega proizvodnja ne bi bila izravno regulirana i zbog kojega bi trzista trebalo da budu nesto vise od korisnoga ali podredjenog obiljezja u slobodnom drustvu. S gledista zajednice kao cjeline, socijalizam je samo nastavljanje teznje da drustvo postane osobitim humanim odnosom osoba, teznje koja je u Zapadnoj Europi uvijek bila zdruzena s krscanskim tradicijama. S gledista ekonomskog sustava, on je, naprotiv, korjenit razlaz s neposrednom prosloscu, utoliko sto kida s nastojanjem da se privatni novcani dobici ucine opcim poticajem proizvodnim aktivnostima i ne priznaje pravo privatnih pojedinaca da raspolazu glavnim sredstvima proizvodnje. Zbog ovoga je, u krajnjoj liniji, socijalistickim strankama tesko reformirati kapitalisticko gospodarstvo, cak i kad su odlucne ne dirati u imovinski sustav. Jer sami izgledi da bi se one mogle odluciti na takvo postupanje, potkopavaju onu vrstu povjerenja koja je u liberalnom gospodarstvu od zivotne vaznosti, naime apsolutno povjerenje u kontinuitet naslova na imovinu. Iako stvarni sadrzaj imovinskih prava moze podlijegati redefiniranju od strane zakonodavstva, pouzdanje u formalni kontinuitet bitno je za funkcioniranje trzisnog sustava.

*

Ono sto smo nazvali ukratko »fasistickom situacijom« nije nista drugo doli tipicna prilika za lake i potpune fasisticke pobjede. Odjednom bi se rasplinule goleme industrijske i politicke organizacije rada i drugih vjernih pobornika ustavnih sloboda, a sicusne bi se fasisticke snage lako rijesile onoga sto je dotle izgledalo premocnom snagom demokratskih vlada, stranaka, sindikata. Ako »revolucionarnu situaciju« karakterizira psihicka i moralna dezintegracija svih snaga otpora do tocke na kojoj je sacici jedva naoruzanih pobunjenika omoguceno zauzeti na juris toboze neosvojive tvrdjave reakcije, onda je »fasisticka situacija« njezina potpuna paralela, osim u pogledu cinjenice da su u ovom slucaju osvojeni na juris bedemi demokracije i ustavnih sloboda, a njihova se odbrana pokazala nedostatnom na isti spektakularan nacin. U Prusiji, srpnja 1932, legalna je vlada socijaldemokrata, usancena u sjedistu legitimne moci, kapitulirala na samu prijetnju neustavnog nasilja od strane Herr von Papena. Kojih sest mjeseci kasnije, Hitler je mirnim putem zaposjeo najvise polozaje vlasti, odakle je odmah pokrenuo revolucionarni napad svekolikog unistavanja institucija vajmarske republike i ustavnih stranaka. Zamisljati da je snaga pokreta stvarala situacije poput ovih i ne vidjeti da je situacija u ovom slucaju radjala pokret, znaci ne shvatiti najistaknutiju pouku posljednjih desetljeca.

*

Uloga koju je fasizam igrao bila je u zbilji odredjena jednim cimbenikom: stanjem trzisnog sustava.
Tijekom razdoblja 19171923, vlade su povremeno trazile pomoc fasista, kako bi obnovile zakon i red: vise od toga nije bilo potrebno da bi se pokrenulo djelovanje trzisnog sustava. Fasizam je ostajao nerazvijen.
U razdoblju 19241929, kad se obnova trzisnog sustava cinila osiguranom, fasizam je potpuno iscezao kao politicka snaga.
Poslije 1930, trzisno je gospodarstvo bilo u opcoj krizi. Unutar nekoliko godina fasizam je postao svjetska sila.
Prvo razdoblje (19171923), stvorilo je uglavnom samo taj izraz. U stanovitom je broju europskih zemalja Finskoj, Litvi, Estoniji, Latviji, Poljskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Grckoj i Madjarskoj doslo do agrarnih ili socijalistickih revolucija, dok je u drugima medju njima u Italiji, Njemackoj i Austriji industrijska radnicka klasa stekla politicki utjecaj. Vremenom su kontrarevolucije ponovo uspostavile unutarnju ravnotezu sila. U vecini zemalja seljastvo se okrenulo protiv urbanih radnika; u nekim su zemljama fasisticke pokrete zaceli casnici i zemljovlasnici, dajuci upute seljacima; u drugima su, poput Italije, nezaposleni i sitna burzoazija formirali fasisticke trupe. Nigdje se nije trazilo nesto vise od zakona i reda, nije pokretano nijedno pitanje radikalne reforme; drugim rijecima, nije bio vidljiv nikakav znak fasisticke revolucije. Ovi su pokreti bili fasisticki samo po obliku, samo utoliko sto su bande civila, takozvani neodgovorni elementi, koristili pritisak i nasilje uz presutni pristanak osoba na vlasti. Antidemokratska filozofija fasizma vec je bila rodjena, ali jos nije bila politickim cimbenikom. Trocki je podnio opsezno izvjesce o situaciji u Italiji uoci Drugoga kongresa Kominterne 1920, ali nije cak ni spomenuo fasizam, premda su fasces vec postojali neko vrijeme. Bilo je potrebno daljnjih deset ili vise godina, da bi italijanski fasizam, nakon sto je vec dugo bio na vlasti u zemlji, razvio bilo sto s obiljezjem prepoznatljivoga drustvenog sustava.
Godine 1924. i poslije nje, Europa i Sjedinjene Drzave bile su pozornicom silnoga gospodarskog poleta, koji je potopio svaku brigu o zdravlju trzisnog sustava. Proglaseno je da je ostvarena obnova kapitalizma. Likvidirani su i boljsevizam i fasizam, osim u perifernim podrucjima. Kominterna je konsolidiranje kapitalizma proglasila cinjenicom; Mussolini je velicao liberalni kapitalizam; sve su vazne zemlje, osim Velike Britanije, bile u usponu. Sjedinjene su Drzave uzivale legendarni prosperitet, a u kontinentalnoj Europi bilo je gotovo jednako tako dobro. Ugusen je Hitlerov putsch; Francuska je evakuirala Ruhr; Reichsmark je obnovljena kao cudom; Dawesov je plan uklonio politiku iz reparacija; Lokarno je bio na vidiku; a Njemacka je kretala u sedam godina obilja. Prije kraja 1926, zlatni je standard ponovo vladao od Moskve do Lisabona.
Tek je u trecem razdoblju poslije 1929. postao vidljiv pravi znacaj fasizma. Ocit je bio corsokak trzisnog sustava. Sve do tada fasizam jedva da je bio vise negoli jedno od obiljezja italijanske autoritarne vlade, koja se inace malo razlikovala od vlada tradicionalnije vrste. Sad se pojavio kao alternativno rjesenje problema industrijskog drustva. Njemacka je prednjacila u revoluciji europskoga opsega, i fasisticka je ustrojenost dala njezinoj borbi za moc dinamiku koja je uskoro obuhvatila pet kontinenata. Povijest je bila u zamahu drustvenih promjena.

*

Velik dio goleme patnje, koja je neodvojiva od razdoblja preobrazbe, vec je za nama. Iskusili smo najgore: socijalna i ekonomska izmjestanja naseg vremena, tragicne nestalnosti depresije, fluktuacije valute, masovnu nezaposlenost, promjene drustvenog statusa, spektakularno unistenje povijesnih drzava. Placali smo, ne znajuci to, cijenu promjena. Ma koliko covjecanstvo jos uvijek bilo daleko od svoje prilagodjenosti uporabi strojeva, i ma koliko velike bile promjene koje su u toku, restauriranje proslosti jednako je nemoguce kao premjestanje nasih nevolja na neki drugi planet. Takav jalovi pokusaj ne bi eliminirao demonske snage agresije i osvajanja, vec bi im zapravo osigurao opstanak, cak i nakon njihova potpunog vojnog poraza. Uzrok zla bi postao posjednikom prednosti, odlucne u politici, da predstavlja ono sto je moguce, nasuprot onome sto je nemoguce, ma kako mozda bile dobre namjere.
Osim toga, slom tradicionalnog sustava ne ostavlja nas na praznom prostoru. Ne bi bilo prvi put u povijesti da improvizacije sadrze klice velikih i trajnih institucija.

*

Problem slobode javlja se na dvije razlicite razine: institucionalnoj i moralnoj ili religijskoj. Na institucionalnoj se razini radi o nalazenju ravnoteze izmedju povecanih i smanjenih sloboda; ne susrecemo radikalno nova pitanja. Na temeljnijoj razini, nastaje dvojba glede same mogucnosti slobode. Pokazuje se da sredstva odrzavanja slobode oneciscuju i unistavaju samu slobodu. Upravo se na ovom planu mora traziti rjesenje problema slobode naseg doba. Institucije su utjelovljenja ljudske namjere i svrhe. Ne mozemo postici slobodu kojoj tezimo, ukoliko ne shvatimo pravi znacaj slobode u slozenom drustvu.

*

Pomirenost je uvijek bila izvorom covjekove snage i nove nade. Covjek je prihvatio zbilju smrti i gradio na njoj smisao svoga tjelesna zivota. Pomirio se s istinom da je moguce izgubiti i dusu, te da ima i gorega od smrti, i na tome je temeljio svoju slobodu. Miri se, u nase vrijeme, sa zbiljom drustva koja znaci kraj te slobode. Ali i opet zivot izvire iz konacne pomirenosti. Bespogovorno prihvacanje zbilje drustva daje covjeku nesavladivu hrabrost i snagu da ukloni svaku uklonjivu nepravdu i neslobodu. Dokle god je odan svojoj zadaci stvaranja obilnije slobode za sve, ne treba u njemu biti straha da ce se bilo moc ili planiranje okrenuti protiv njega i unistiti slobodu koju gradi pomocu njih. Ovo je znacenje slobode u slozenom drustvu; ono nam daje svu sigurnost koja nam je potrebna.

* Iz: Karl Polanyi, Velika preobrazba, Politicki i ekonomski izvori naseg vremena, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 1999, str. 5051, 68, 80, 94, 157158, 166167, 176177, 266, 271, 274276, 282283, 286, 292. Oprema redakcijska.
 

 


© 1996 - 2001 Republika & Yurope - Sva prava zadrzana 
Posaljite nam vas komentar