Ishodista kataklizme pocivaju u utopijskom nastojanju ekonomskog liberalizma da uspostavi samoregulatorni trzisni sustav. Reklo bi se da ovakva teza pridaje tome sustavu gotovo mitske moci; ona podrazumijeva nista manje nego da su ravnoteza sila, zlatni standard i liberalna drzava, ti temeljni sastojci civilizacije devetnaestoga stoljeca, bili, gdje nema drugog objasnjenja, svi oblikovani jednom zajednickom matricom, samoregulatornim trzistem.
Ta se tvrdnja, po svom grubom materijalizmu, cini ekstremnom, ako ne i sokantnom. Medjutim, osobitost je civilizacije cijoj smo propasti bili svjedocima upravo to da je ona pocivala na ekonomskim temeljima. Druga su drustva i druge civilizacije takodjer bile ogranicene materijalnim uvjetima svoga postojanja – to je zajednicka crta svega ljudskog zivota, bio on religijski ili nereligijski, materijalni ili duhovni. Drustva svih vrsta ogranicena su ekonomskim cimbenicima. Civilizacija devetnaestoga stoljeca jedina je bila ekonomska u drukcijem i distinktivnom smislu, jer ona je odabrala temeljiti se na motivu koji je bio tek rijetko priznavan kao valjan u povijesti ljudskih drustava, i sigurno nije nikada ranije uzdignut do razine opravdanja akcije i ponasanja u svakidasnjem zivotu. Taj je motiv bila dobit, i sustav je samoregulatornoga trzista bio jedinstveno izveden iz toga nacela.
Mehanizam sto ga je pokretao motiv dobiti usporediv je po ucinkovitosti jedino s najsilovitijim provalama religijskoga zara u povijesti. Unutar jednoga narastaja, cijeli je ljudski svijet podvrgnut njegovu nerazblazenom utjecaju. Kao sto svatko zna, dorastao je do zrelosti u Engleskoj, kao pratitelj industrijske revolucije, tijekom prve polovine devetnaestoga stoljeca. Prispio je na europski kontinent i u Ameriku, otprilike pedeset godina kasnije. Konacno su u Engleskoj, ostalim zemljama Europe, pa cak i u Americi, slicne alternative oblikovale svakodnevna pitanja u obrazac cije su glavne crte bile istovjetne u svim zemljama zapadne civilizacije. Ishodista kataklizme moramo stoga potraziti u usponu i padu trzisnog gospodarstva.

Socijalizam je, u biti, tendencija, svojstvena industrijskoj civilizaciji, da transcendira samoregulatorno trziste njegovim svjesnim podredjivanjem demokratskom drustvu. On je prirodno rjesenje industrijskim radnicima, koji ne vide nikakav razlog zbog kojega proizvodnja ne bi bila izravno regulirana i zbog kojega bi trzista trebalo da budu nesto vise od korisnoga ali podredjenog obiljezja u slobodnom drustvu. S gledista zajednice kao cjeline, socijalizam je samo nastavljanje teznje da drustvo postane osobitim humanim odnosom osoba, teznje koja je u Zapadnoj Europi uvijek bila zdruzena s krscanskim tradicijama. S gledista ekonomskog sustava, on je, naprotiv, korjenit razlaz s neposrednom prosloscu, utoliko sto kida s nastojanjem da se privatni novcani dobici ucine opcim poticajem proizvodnim aktivnostima i ne priznaje pravo privatnih pojedinaca da raspolazu glavnim sredstvima proizvodnje. Zbog ovoga je, u krajnjoj liniji, socijalistickim strankama tesko reformirati kapitalisticko gospodarstvo, cak i kad su odlucne ne dirati u imovinski sustav. Jer sami izgledi da bi se one mogle odluciti na takvo postupanje, potkopavaju onu vrstu povjerenja koja je u liberalnom gospodarstvu od zivotne vaznosti, naime apsolutno povjerenje u kontinuitet naslova na imovinu. Iako stvarni sadrzaj imovinskih prava moze podlijegati redefiniranju od strane zakonodavstva, pouzdanje u formalni kontinuitet bitno je za funkcioniranje trzisnog sustava.

* Iz: Karl Polanyi, Velika preobrazba, Politicki i ekonomski izvori naseg vremena, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 1999, str. 50–51, 68, 80, 94, 157–158, 166–167, 176–177, 266, 271, 274–276, 282–283, 286, 292. Oprema redakcijska.