Socijalizam i posle njega

Prije stotinu pedeset godina Marx je napisao da »avet kruzi Europom« – avet socijalizma ili komunizma. To je i dalje tocno, ali su razlozi drukciji od onih koje je Marx imao na umu. Socijalizam i komunizam su mrtvi, a ipak nas i dalje progone. Ne mozemo tek tako odbaciti vrijednosti i ideale koji su ih nosili, jer su neki od njih i dalje bitan dio dobroga zivota koji je svrha drustvenoga i ekonomskog razvitka koji treba stvoriti. Izazov je uciniti da te vrijednosti vrijede tamo gdje je ekonomski program socijalizma postao ozloglasen. (...)
Politicki je zivot bez ideala nista, no ideali su prazni ako nisu u odnosu sa stvarnim mogucnostima. Moramo znati i kakvo bismo drustvo zeljeli stvoriti i konkretna sredstva dolaska do njega. (...)
Unatoc svojim izbornim uspjesima socijaldemokrati jos nisu stvorili nov i integriran politicki svjetonazor. Socijaldemokracija se uvijek povezivala sa socijalizmom. Kakva bi trebala biti njezina orijentacija u svijetu gdje nema alternative kapitalizmu? Poslijeratna socijaldemokracija oblikovala se u kontekstu bipolarnoga svijeta. Socijaldemokrati su prihvacali barem neka stajalista komunizma, iako su se odredjivali i u oporbi njemu. Sada, kada se komunizam na Zapadu potpuno srusio a socijalizam je opcenito propao, znaci li jos ista biti na ljevici? (...)

Pet dilema

Rasprave o buducnosti socijaldemokracije sto su se vodile tijekom proteklih deset do petnaest godina iznijele su mnostvo opcih pitanja i teskoca, koji govore o tome koliko je politicko podrucje postalo problematicno. No ako se na ta pitanja ne daju barem privremeni odgovori, nece se moci donijeti cjelovit dnevni red socijaldemokratske politike. Ovdje cu se usredotociti na pet osnovnih dilema koje su s pravom igrale veliku ulogu u prijeporima. O svakoj cu dati vlastito vidjenje, ali moram zamoliti citatelja za milost. Sve su to krupna pitanja. Ovdje ima mjesta samo za sazete odgovore, pa ih necu moci dovoljno obrazlagati kako bih uvjerio skepticne.
Tih se pet dilema odnosi na:
• Globalizaciju: sto ona znaci i koje su joj implikacije?
• Individualizam: u kojem su smislu, ako uopce jesu, moderna drustva sve vise individualisticka?
• Ljevicu i desnicu: sto je s tvrdnjom da vise nemaju nikakva znacenja?
• Politicko djelovanje: udaljuje li se politika od uvrijezenih mehanizama demokracije?
• Ekoloske probleme: kako bi ih trebalo integrirati u socijaldemokratsku politiku? (...)

Levica i desnica

Ljevica i desnica su s vremenom mijenjale i znacenje. Pogledamo li povijest politicke misli, vidjet cemo da su se iste ideje u odredjenim razdobljima i kontekstima smatrale ljevicarskim, a u drugima desnicarskim. Primjerice, u 19. se stolecu smatralo da su zagovornici slobodnotrzisnih filozofija na ljevici, a danas se normalno smjestaju na desnicu. Tvrdnju da je podjela na ljevicu i desnicu iscrpljena, iznijeli su u 1890-ima sindikalisti i zagovornici »solidarizma«, a ta se tvrdnja potom ponavljala iz godine u godinu. O sezdesetima je u tom smislu govorio i Jean-Paul Sartre, no tu su tezu jednako cesto iznosili i oni koji dolaze s desnice. Godine 1930. povjesnicar Alain (Emile Chartier) rekao je: »Kad me upitaju ima li podjela na ljevicu i desnicu jos kakva znacenja, prvo sto mi padne na pamet jest da osoba koja je postavila to pitanje nije ljevicar«.¹
Talijanski politicki mislilac Norberto Bobbio objavio je 1994. godine knjigu o temi ljevice i desnice u novije doba o kojoj se mnogo govorilo.² Nakon prvog izdanja u Italiji knjiga je postala uspjesnica i u prvoj je godini prodano 200 000 primjeraka. Bobbio je nastojao pokazati da ta podjela i dalje vrijedi, nasuprot poplavi radova koji su tvrdili da je zastarjela i koji su ovaj put dolazili uglavnom od onih s ljevice, a ne s desnice. Bobbiove argumente vrijedi poslusati. Kategorije ljevice i desnice, kaze on, i dalje imaju takav utjecaj na politicko misljenje zato sto je politika uvijek podrucje suprotstavljanja. Bit politike jest borba suprotstavljenih nazora i politika. Ljevica i desnica dvije su strane tijela. Iako se ono sto je »slijeva« ili »zdesna« moze promijeniti, nista ne moze istodobno biti i lijevo i desno. To je razlika koja polarizira.
Kada su stranke ili politicke ideologije manje ili vise uravnotezene, tvrdi Bobbio, rijetke razmisljaju o smislu podjele na ljevicu i desnicu. Ali u razdobljima kad jedno ili drugo toliko ojaca da se cini kako je to jedini izbor, obje strane imaju interesa propitivati tu podjelu. Strana koja je jace zainteresirana je, kako je rekla Margaret Thatcher, obznaniti kako »alternative nema«. Slabija strana, buduci da je njezin etos postao nepopularan, obicno pokusava preuzeti neke od nazora svojih protivnika i propagirati ih kao vlastita misljenja. Klasicna je strategija gubitnicke strane proizvesti »sintezu suprotstavljenih stajalista s namjerom da od svojega stajalista spasi sto se spasiti dade usvajanjem onoga suprotnog, koje se tako neutralizira«.³ Svaka strana izjavljuje da nadilazi staru podjelu na ljevicu i desnicu ili spaja njezine elemente kako bi stvorila novu i snaznu orijentaciju.
Politicka je desnica navukla novo ruho, primjerice, u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata, nakon sloma fasizma. Da bi prezivjele, desnicarske su stranke morale usvojiti neke vrijednosti ljevice i prihvatiti osnovni okvir drzave blagostanja. Od ranih osamdesetih stvari su posve obratne zbog ideoloske premoci neoliberalizma i sloma komunizma. S takva je motrista lako shvatiti tvrdnju da je Tony Blair preuzeo vecinu thatcheristickih pogleda, preradio ih i dobio nesto novo. Ovaj je put ljevica bila ta koja je najvise dobila tvrdnjom da stare kategorije vise nemaju nikakva smisla. Razlika izmedju ljevice i desnice, prema Bobbiju, ponovo ce se ucvrstiti, kao sto se i prije ucvrstila. S obzirom na to da se socijaldemokracija obnavlja a nova desnica sve brze postaje ne tako nova, socijaldemokrati bi se mogli uskoro prestati neckati o tome jesu li ljevica i desnica stvar proslosti.
Podjela na ljevicu i desnicu, prema Bobbijevu misljenju, nije tek pitanje polarnosti. Pri razlikovanju ljevice od desnice uvijek se iznova pojavljuje glavni kriterij: stavovi prema jednakosti. Ljevica se zalaze za vecu jednakost, dok desnica smatra da je drustvo neminovno hijerarhijsko. Jednakost je relativan pojam. Moramo upitati: jednakost izmedju koga, jednakost cega, te u kojemu stupnju? Ljevica tezi smanjiti nejednakost, no taj se cilj moze razumjeti na mnoge nacine. Nije stvar u tomu da ljevica zeli smanjiti sve nejednakosti, dok ih desnica uvijek zeli odrzati. Ta razlika ovisi o kontekstu. Primjerice, u zemlji u koju je nedavno dosla useljenicka populacija suprotnost izmedju ljevice i desnice moze se ogledati u tome sto misle u kolikoj mjeri treba tim useljenicima dati osnovna gradjanska prava i materijalnu zastitu.
Iako govori da ce razlikovanje izmedju ljevice i desnice i dalje postojati, Bobbio na kraju dodaje »Odgovor« kriticarima svoje knjige u kojemu prihvaca da ta razlika sada nema snagu kakvu je imala:
»Nepobitno je da je razlog trenutacnoj dezorijentiranosti na ljevici to sto su se u modernome svijetu pojavili problemi koje tradicionalno lijevi pokreti nisu nikada postavljali, a neke od pretpostavki na kojima su utemeljili svoju snagu i svoje planove za drustvenu promjenu nisu se ostvarile... Nijedan ljevicar ne moze poreci da ljevica danas nije ono sto je bila«.⁴
Bobbio zacijelo ima pravo kada kaze da podjela na ljevicu i desnicu nece nestati i da je njezin kljuc shvacanje nejednakosti. Iako se moze tumaciti na posve drukcije nacine, ideja jednakosti ili socijalne pravde temeljna je za svjetonazor ljevice. Oni na desnici ustrajno je napadaju. Bobbijevu definiciju, medjutim, treba malo poboljsati. Ljevica se ne samo bavi socijalnom pravdom nego i vjeruje da vlada treba igrati kljucnu ulogu u provedbi toga cilja. Umjesto da se govori o socijalnoj pravdi kao takvoj, primjerenije je reci da biti na ljevici znaci vjerovati u politiku emancipacije. Jednakost je vazna prije svega zato sto je vazna za zivotne sanse ljudi, dobrobit i samopostovanje. (...)
Drustvo velikih nejednakosti nanosi sebi stetu time sto ne iskoristava sposobnosti i mogucnosti svojih gradjana. Nadalje, nejednakosti mogu ugroziti drustvenu koheziju i imati druge drustveno nepozeljne posljedice (poput poticanja visoke stope kriminala). Tocno je da postoje drustva velikih nejednakosti koja su ipak ostala stabilna – tradicionalni indijski kastinski sustav, primjerice. U doba masovne demokracije stvari stoje mnogo drukcije. Demokratsko drustvo koje stvara veliku nejednakost vjerovatno ce proizvoditi siroko nezadovoljstvo i sukob. (...)
Razlika izmedju ljevice i desnice zivi i dalje, no temeljno pitanje za socijaldemokraciju jest pitanje pokriva li ta podjela onoliko politickoga podrucja kao prije. Jesmo li mi, kako to cini se sugerira Bobbio, samo u prijelaznom razdoblju, prije nego sto se ljevica i desnica ponovno potpuno ucvrste, ili se njihova relevantnost kvalitativno mijenja?
Bilo bi tesko oduprijeti se zakljucku da se takva promjena dogadja. O njezinim se razlozima u socijaldemokratskim raspravama posljednjih nekoliko godina mnogo govorilo. Vecina mislilaca i aktivista na ljevici, bez obzira na to jesu li pod utjecajem marksizma ili nisu, prihvatila je progresisticko vidjenje povijesti. Cvrsto su stali ne samo uz »daljnji hod socijalizma« nego i uz napredak znanosti i tehnologije. Na drugoj strani, konzervativci su sumnjicavi prema velikim nacrtima i pragmaticni u pogledu drustvenoga razvoja te naglasavaju kontinuitet. Ti su kontrasti danas manje ostri. I ljevica i desnica prihvatile su dvojaku narav znanosti i tehnologije, koje donose velike koristi, ali i stvaraju nove rizike i neizvjesnosti.
S propascu socijalizma kao teorije ekonomskog upravljanja nestala je, barem za predvidivu buducnost, jedna od glavnih crta podjele na ljevicu i desnicu. Marksisticka je ljevica zeljela srusiti kapitalizam i zamijeniti ga nekim drukcijim sustavom. Mnogi su socijaldemokrati takodjer vjerovali da se kapitalizam moze i treba progresivno modificirati, pa ce tako izgubiti vecinu znacajki koje ga odredjuju. Nitko vise ne nudi nikakvu alternativu kapitalizmu – to su argumenti koji se i dalje bave time koliko bi i kako kapitalizam trebalo voditi i regulirati. Ti su argumenti zacijelo znacajni, ali ne ukljucuju temeljna neslaganja iz proslosti.
Kad su se te okolnosti promijenile, u prvi je plan izbio citav niz drugih problema i mogucnosti koji nisu izvan podjele na ljevicu i desnicu. Medju njima su ekoloska pitanja, ali i pitanja koja se ticu izmijenjene naravi obitelji, rada te osobnoga i kulturnog identiteta. Naravno, s njima su povezane vrijednosti drustvene pravde i emancipacije, no svako od tih pitanja povezano je s tim vrijednostima. Emancipacijskoj politici klasicne ljevice moramo dodati ono sto sam na drugome mjestu nazvao zivotnom politikom.⁵ Mozda to i nije dobar izraz. No, time zelim reci da, dok se emancipacijska politika odnosi na zivotne sanse, zivotna se politika tice zivotnih odluka. To je politika izbora, identiteta i uzajamnosti. Kako bismo trebali reagirati na hipotezu globalnoga zagrijavanja? Trebamo li prihvatiti nuklearnu energiju ili ne? Koliko bi rad trebao ostati sredisnjom vrijednosti u zivotu? Bismo li trebali favorizirati prijenos moci? Kakva bi trebala biti buducnost Europske unije? Nista od toga nije samo pitanje ljevice i desnice.
Ta razmatranja sugeriraju da bi socijaldemokrati trebali jos jedanput razmisliti o politickom centru. Socijaldemokratske su se stranke priblizile centru uglavnom iz oportunistickih razloga. Naravno, politicki centar u kontekstu ljevice i desnice moze znaciti jedino kompromis, »sredinu« izmedju dviju jasnih alternativa. No ako su ljevica i desnica manje obuhvatne no sto su nekoc bile, to vise nije pravi zakljucak. Ideju »aktivne sredine« ili »radikalnog centra«, o kojoj su socijaldemokrati nedavno nasiroko raspravljali, trebalo bi shvatiti ozbiljno.
Ona znaci da »lijevi centar« ne mora biti isto sto i »umjerena ljevica«. Gotovo sva spomenuta pitanja zivotne politike zahtijevaju radikalna rjesenja ili sugeriraju radikalne politike na razlicitim razinama vlade. Sva ona potencijalno donose podjele, ali uvjeti i savezi koji su potrebni za njihovo rjesavanje ne moraju biti isti kao oni utemeljeni na podjelama ekonomskih interesa. U svojoj Kulturi zadovoljstva ekonomist J. K. Galbraith rekao je da u suvremenim drustvima bogati gube zanimanje za sudbinu neprivilegiranih.⁶ Ipak, istrazivanja u europskim zemljama pokazuju da je to u mnogim pogledima obratno. Savezi vrha i dna mogu se izgraditi i mogu postati osnova za radikalne politike. Rjesavanje ekoloskih problema, primjerice, zacijelo cesto zahtijeva radikalan svjetonazor, no taj radikalizam u nacelu moze imati sirok konsenzus. Isto se odnosi na odgovore od globalizacije do obiteljske politike.

Izraz »lijevi centar« stoga nije neduzan naziv. Obnovljena socijaldemokracija mora biti lijevo od centra, zato sto drustvena pravda i emancipacijska politika ostaju njezine kljucne zadace. Ali, ne bi se smjelo misliti da »centar« nema nikakva sadrzaja. Umjesto toga, govorimo o savezima sto ih socijaldemokrati mogu istkati od niti raznolikih zivotnih stilova. Na taj nacin treba razmisljati i o tradicionalnim i o novim politickim problemima. Reformirana drzava blagostanja, primjerice, mora ispuniti kriterije drustvene pravde, ali takodjer mora priznati i ukljuciti aktivan izbor zivotnih stilova, mora biti integrirana s ekoloskim strategijama i odgovoriti na nove scenarije rizika.
O »radikalizmu« se prije razmisljalo kao o napadu ljevice na desnicu – i ljevice na ljevicu, jer su samoproglaseni revolucionari i marksisti za sebe mislili da su posve drukciji od onih koje su smatrali pukim »reformatorima«. Biti na ljevici i biti radikalnim vise nije isto, ako je zapravo ikada i bilo. Mnogi socijaldemokrati smatraju takvo stanje stvari neugodnim, no ono donosi velike koristi jer omogucuje razmjene preko nekoc mnogo visih politickih ograda. Uzmimo ponovno primjer reforme blagostanja. Medju socijaldemokratima i neoliberalima postoje velike razlike u pogledu buducnosti drzave blagostanja, a te se razlike svrstavaju oko podjele na ljevicu i desnicu. Vecina socijaldemokrata zeli da izdaci za blagostanje ostanu visoki, dok se neoliberali zalazu za minimalniju mrezu socijalne sigurnosti. Ipak, postoje neka zajednicka pitanja s kojima se suceljavaju svi reformatori drzave blagostanja. Primjerice, pitanje kako rijesiti problem starenja stanovnistva nije tek stvar odredjivanja iznosa mirovina. Ono zahtijeva radikalnije promisljanje vezano uz promjenu prirode starenja, uz promjenu obrazaca zdravlja i bolesti i jos mnogo toga. (...)

Treci put

Sveobuhvatan cilj politike trecega puta trebala bi biti pomoc gradjanima da se snadju u okolnostima velikih revolucija nasega doba, naime, u globalizaciji, promjenama u osobnom zivotu i nasem odnosenju prema prirodi. Politika trecega puta trebala bi zauzeti pozitivan stav prema globalizaciji – ali, i to je kljucno, samo ako ju shvati kao pojavu koja je mnogo sira od globalnog trzista. Socijaldemokrati se moraju suprotstaviti ekonomskom i kulturnom protekcionizmu za koji se zalaze krajnja desnica, koja globalizaciju smatra prijetnjom nacionalnom integritetu i tradicionalnim vrijednostima. Ekonomska globalizacija ocito moze razorno djelovati na lokalnu samodostatnost, no protekcionizam nije ni razborit ni pozeljan. Cak i kad bi se mogao provesti, stvorio bi svijet samodostatnih i vjerojatno zavadjenih ekonomskih blokova. Za politiku trecega puta globalizacija ne bi smjela biti isto sto i posvemasnje prihvacanje slobodne trgovine. Slobodna trgovina moze biti nositelj ekonomskog razvoja, no s obzirom na socijalno i kulturno razornu moc trzista uvijek treba preispitivati njezinim sirim posljedicama.
Socijalna pravda morala bi ostati u zaristu interesa politike trecega puta, no istodobno se mora prihvatiti cinjenica da sve vise pitanja izmice staroj podjeli na ljevicu i desnicu. Jednakost i sloboda pojedinca mogu biti u sukobu, ali egalitarne mjere cesto povecavaju stupanj sloboda koje se pojedincima otvaraju. Sloboda bi za socijaldemokrate trebala znaciti autonomiju, koja uzvratno zahtijeva ukljucenost sire socijalne zajednice. Odbacivsi kolektivizam, politika trecega puta traga za novim odnosom izmedju pojedinca i zajednice, za redefinicijom prava i obaveza.
Moglo bi se reci da glavni moto nove politike glasi: nema prava bez odgovornosti. Vlada ima cijeli niz odgovornosti za svoje gradjane i druge, ukljucujuci odgovornost za zastitu slabih. Socijaldemokracija staroga kova, pak, bila je sklona shvacati prava kao bezuvjetne zahtjeve. Sa sirenjem individualizma trebalo bi doci i prosirenje obaveza pojedinaca. Pomoc nezaposlenima, primjerice, trebala bi nositi obvezu aktivnog traganja za poslom, a vlade bi morale osigurati da je sustav blagostanja ne obeshrabri. Kao eticko nacelo, moto »nema prava bez odgovornosti« mora se odnositi ne samo na korisnike sustava blagostanja nego na sve. Bilo bi iznimno vazno da socijaldemokrati to naglase, jer bi se moglo pomisliti da se odnosi samo na siromasne ili potrebite, kao u slucaju politickoga prava.
Drugi moto djelovanja u danasnjemu drustvu trebao bi glasiti: nema autoriteta bez demokracije. Autoritet u naciji, vladavini, obitelji ili drugim institucijama desnica je uvijek opravdavala pozivanjem na tradicionalne simbole. Desni mislioci i politicari tvrde da se bez tradicije i tradicionalnih oblika poslusnosti autoritet rusi – ljudi vise ne mogu shvatiti razliku izmedju onog sto je ispravno i onog sto je lose. Dakle, demokracija moze biti samo djelomicna. Socijaldemokrati bi se trebali suprotstaviti tom gledistu. U drustvu u kojemu su tradicija i obicajnost oslabili, jedini put do uspostave autoriteta vodi preko demokracije. Novi individualizam ne mora nuzno nagrizati autoritet, ali zahtijeva da pociva na aktivnom ili participativnom temelju.
 

Vrijednosti trecega puta

Jednakost
Zastita slabih
Sloboda kao autonomija
Prava uz odgovornosti
Autoritet uz demokraciju
Kozmopolitski pluralizam
Filozofski konzervativizam

Ostala pitanja kojima se bavi politika trecega puta ne pripadaju okviru emancipatorne politike ili se na taj okvir samo djelomice odnose. Njima pripada nas odgovor na globalizaciju i znanstvene i tehnoloske promjene te nase odnosenje prema prirodnom svijetu. Pitanja koja se pritom postavljaju ne odnose se na socijalnu pravdu, nego na to kako bismo trebali zivjeti nakon slabljenja tradicije i obicajnosti, kako ponovno izgraditi drustvenu solidarnost i kako odgovoriti na ekoloske probleme. U odgovoru na njih treba istaknuti kozmopolitske vrijednosti i ono sto bismo mogli nazvati filozofskim konzervativizmom. U dobu ekoloskoga rizika modernizacija ne moze biti cisto linearna i sigurno nije isto sto i ekonomski rast.

Temeljno pitanje nove politike jest modernizacija. Ekoloska modernizacija je jedna verzija, no postoje i druge. U govorima Tonyja Blaira, primjerice, stalno se spominje modernizacija. Sto bi ta modernizacija trebala znaciti? Ocito, znaci moderniziranje same socijaldemokracije – prekid s klasicnim socijaldemokratskim gledanjima. No gleda li se sire, strategija moderniziranja moze biti plodotvorna jedino ako socijaldemokrati shvate sve nijanse toga pojma.
Ekoloski osvijestena modernizacija ne tezi za »sve vise i vise modernosti«, nego je svjesna teskoca i ogranicenja modernizacijskih procesa. Svjesna je potrebe za ponovnom uspostavom kontinuiteta i za jacanjem socijalne kohezije u svijetu promjena, gdje uistinu nepredvidive sile znanstvenih i tehnickih inovacija igraju tako vaznu ulogu.
Tema filozofskoga konzervativizma od kljucne je vaznosti. Modernizacija i konzervativizam se, naravno, obicno smatraju oprekama. Medjutim, moramo se sluziti sredstvima modernosti kako bismo mogli zivjeti u svijetu »onkraj tradicije« i »s druge strane prirode«, gdje se rizik i odgovornost ispreplecu na nov nacin.
»Konzervativizam« u tom smislu ima malo zajednickog s onim sto pod njim razumijeva politicka desnica. On sugerira pragmaticki stav prema promjenama, nijansirano shvacanje znanosti i tehnologije koje se ogleda u njihovim dvoznacnim posljedicama za nas, postovanje spram proslosti i tradicije, a u podrucju zastite okolisa usvaja nacelo predostroznosti. Ti ciljevi nisu u neskladu s modernizacijskim nastojanjima, vec ih pretpostavljaju. Znanost i tehnologiju, kako je prije receno, ne moze se iskljuciti iz demokracije jer one danas utjecu na nas zivot izravnije i dalekoseznije nego na zivot prijasnjih narastaja.
Kao drugi primjer mozemo uzeti obitelj, koja zauzima istaknuto mjesto u zucnim rasprama moderne politike. Odrzavanje kontinuiteta obiteljskog zivota, a osobito zastita dobrobiti djece, jedan je od najvaznijih ciljeva obiteljske politike. No to se ne moze ostvariti reakcionarnim stajalistem, nastojanjem da se ponovno uspostavi »tradicionalna obitelj«. Kako cu u nastavku pokusati pokazati, za to je potrebno ispuniti modernizacijske zadace demokratizacije. (...)

Mesovita ekonomija

Politika trecega puta, moglo bi se reci, zagovara novu mjesovitu ekonomiju. Postojale su dvije razlicite inacice stare mjesovite ekonomije. Jedna je ukljucivala odvajanje drzave i privatnog sektora, ali je velik dio industrije bio u drzavnim rukama. Druga je bila i jest socijalno trziste. I u jednoj i u drugoj trziste se smatra velikim dijelom podredjenim drzavi. Nova mjesovita ekonomija, medjutim, stvara sinergiju izmedju javnoga i privatnog sektora tako sto iskoristava dinamizam trzista, ali imajuci na umu javni interes. Rijec je o ravnotezi izmedju regulacije i deregulacije na nadnacionalnoj, kao i nacionalnoj i lokalnoj razini, te ravnotezi izmedju ekonomskoga i neekonomskog u drustvenom zivotu. To je drugo vazno barem koliko i prvo, no djelomice se ostvaruje kroz njega.
Stalno pokretanje i raspadanje poduzeca znacajka je dinamicnoga gospodarstva. Takvi procesi nisu spojivi s drustvom u kojemu prevladavaju neupitne navike, a medju njima i one sto ih stvaraju sustavi blagostanja. Socijaldemokrati moraju promijeniti odnos izmedju rizika i sigurnosti, koji obiljezava drzavu blagostanja, moraju razviti drustvo ljudi koji »odgovorno preuzimaju rizike« u podrucju djelovanja drzave, poslovanja i trzista rada. Kad stvari krenu naopako, ljudima trebaju zastita i materijalne i moralne sposobnosti za snalazenje u prijelaznim zivotnim razdobljima.
Trebalo bi pomno razmotriti i pitanje jednakosti. Jednakost i sloboda pojedinca mogu doci u sukob, pa stoga nema smisla pretvarati se da su jednakost, pluralizam i ekonomska dinamicnost uvijek uskladjeni. Sve vecu nejednakost koju donose promjene nije lako smanjiti. Medjutim, socijaldemokrati ne bi smjeli prihvacati da su velike nejednakosti u funkciji ekonomskog napretka i da su neminovne. Trebali bi zaboraviti nekadasnju opsjednutost nejednakoscu te promisliti o tome sto zapravo jednakost jest. Jednakost mora pospjesivati, a ne sprjecavati raznolikost.

*) Iz Anthony Giddens, Treci put. Obnova socijaldemokracije, »Politicka kultura«, Zagreb, 1999. Oprema redakcijska.
¹ Navedeno u Donald Sassoon: One Hundred Years of Socialism. London: Tauris, 1996., str. 776.
² Norberto Bobbio: Left and Right. Cambridge: Polity Press, 1996.
³ Bobbio: Left and Right, str. 16.
⁴ Bobbio: »Reply to the critics«, u Left and Right, str. 133.
⁵ Anthony Giddens: Beyond Left and Right. Cambridge: Polity Press, 1994.
₆ J. K. Galbraith: The Culture of Contentment. London: Sinclair-Stevenson, 1992.