Svet

Vijek Nobelove nagrade

Ratom protiv rata

Legenda, nepouzdana kao svaka legenda, kaze da je Alfred Nobel plakao kad je uvidio da njegov glavni izum, dinamit, kojim je "ubrzao puls epohe i nadvladao sile prirode", prijeti unistenju covjecanstva umjesto da sluzi njegovom napretku. Malo je vjerovatno da najveci svjetski liferant eksploziva jadikuje nad strahotnim efektom svoje robe koju je proizvodio u preko devedeset svojih fabrika u vodecim evropskim i americkim industrijskim gradovima i na kojoj je stekao toliku dobit da je vec u drugoj polovini svog ne bas dugog zivota (malo preko 63 godine) bio jedan od najbogatijih ljudi naseg kontinenta, ono sto se danas naziva multimilijarderom.
Najznacajnija svjetska nagrada za mir ipak nosi njegovo ime! To je jedan od mnogih paradoksa - mozda onaj najostriji - u zivotu ovog genijalnog Svedjanina, koji je u svom testamentu ("posljednji Nobelov izum") za mir izdvojio isti novcani iznos kao i za literaturu, fiziku, hemiju/biologiju i medicinu. On zeli da njegova mirovna nagrada pripadne "onome ko je najuspjesnije radio na zbratimljenju naroda, na ukidanju ili smanjenju regularnih armija i na stvaranju i sirenju mirovnog kongresa". Ta motivacija odrazava duh pacifistickih stremljenja Nobelovog vijeka, koji je, poput snaznog zemljotresa, uzdrmao temelje evropskih monarhija i posijao sjeme revolucija i ratova sto ce buknuti ubrzo po Nobelovoj smrti. Da li je "covjek kojeg niko nije poznavao", kako se inace zove jedna romansirana biografija o Nobelovom zivotu, po prirodi pronicljiv, predvidjao te skore svjetske katastrofe i strahovao od njihovih posljedica? Ili mu se cinilo da ce svojim milionima - kad vec nije mogao svojim topovima - privoljeti covjecanstvo na mir? Slicno danasnjim pristalicama razoruzanja sve zescim naoruzavanjem, mozda je o miru govorio samo zato da bi isporucio sto vise oruzja? Ili je, najposlije, kako to Einstein cijeni, nagradom za mir zelio da se koliko-toliko opravda pred buducnoscu?

Potpun odgovor na ta pitanja nije lako dati. Jer Nobelova vizija rata i mira je pravi "sistem protivurjecnosti". Najbolje se to ocituje u njegovim pismima Beclijki Berthi von Suttner. Ona je nekih sedam dana bila Nobelova sekretarica (sic!), zatim pokretac brojnih mirovnih akcija u Evropi i autor knjige Dolje oruzje (1889) koja je naisla na snazan odjek u pacifistickim krugovima sirom svijeta. Istrajala je u nastojanju da se Mr Dinamit, kako su Nobela krstili njegovi savremenici, ukljuci u borbu za mir i razoruzanje. Je li uspjela u tome? Dobila je golemu novcanu pomoc i - nista vise! Medjutim, Nobelova odluka da u oporuci ozakoni i svoju mirovnu nagradu plod je, bez sumnje, te njegove skoro dva desetljeca duge saradnje sa Suttnerovom, kojoj ce ta nagrada pripasti 1905, devet godina po smrti testatora.
Nobelova gledista na bit rata i mira, medjutim, skoro dijametralno su suprotna gledistima ove darovite Austrijanke. Njemu na san lici njeno ubjedjenje da se rat moze izbjeci razoruzanjem. Ne, nego zaracene strane treba prisiliti da proglase jednogodisnji moratorijum u svojim odnosima. Za to vrijeme jedna medjunarodna arbitrazna komisija ispitala bi razloge spora i dovela protivnike do sporazuma. Kasnije je zagovarao "kolektivnu sigurnost", sto je podrazumijevalo obavezu svih vlada da brane napadnutu zemlju i tako neutralisu napadaca. Ubrzo je odbacio i tu "doktrinu", nalazeci da je mir moguce sacuvati iskljucivo proizvodnjom sto ubitacnijeg oruzja. U jednom pismu Suttnerovoj otkriva kako bi htio da pronadje "nesto, masinu ili element, cija bi upotreba izazvala tako strasno masovno unistenje da bi rat bio nemoguc za sva vremena". A jednom francuskom fabrikantu municije porucuje: "Rat se mora voditi tako da prijeti unistenjem ne samo vojnika na frontu nego i masa u pozadini. Dopustite da Damoklov mac visi iznad svih glava i bicete svjedok cuda - za kratko vrijeme nestace svi ratni poduhvati". Zatim ponovo Suttnerovoj: "Moje fabrike dinamita mogu uciniti kraj ratovima prije nego vasi mirovni kongresi. (...) Onoga dana kada se dvije vojske nadju jedna prema drugoj, znajuci da za sekundu mogu unistiti jedna drugu - tada ce sve civilizovane vlade okrenuti ledja ratu i raspustiti trupe".
Danasnji zagovornici "balansa u teroru" imaju dakle svoga pretecu u idejama utemeljivaca najprestiznije antiratne nagrade do dana danasnjega. Jer pojedina Nobelova pisma doista vise zvuce "kao glas pristalice zastrasivanja nego kao glas pobornika mira". Za jedne je, stoga, bio "trgovac smrcu", za druge "andjeo mira". Ko je vise u pravu? To nije lako odvagnuti. Nema sumnje, Nobelovo srce je kucalo za mir, snujuci istovremeno bespostedni rat. Pa je zato i govorio da se bavi "djavoljim poslom". Samo u eksperimentima s nitroglicerinom glavom je platilo preko sto ljudi, medju kojima i njegov najmladji brat. On se ipak nije pokolebao, vec je cvrsto drzao sve konce svoje mocne industrijske imperije, ne dopustivsi - barem sto se tice njegove posljednje volje - ni samoj smrti da ga zatekne: testamentirao je nagradu koja ce postati "najveci svedski izvozni artikal" i njegovo ime, ako ne i njegov naucni ucinak, uciniti poznatim u cijelom svijetu, evo vec citavo jedno stoljece.
Da je kako mogao naslutiti koliko ce nesuglasica izazvati njegova oporuka... Cim je njen sadrzaj objavljen, za rijec se javio i sam svedski kralj Oskar drugi, iz potaje, dakako, kako i prilici kraljevima kad snuju sumnjive radnje. Preko Nobelovih bratanaca pokusao je - srecom uzalud - da iznudi izmjenu testamenta, uvrijedjen toboznjim "nepatriotskim postupkom pokojnog dinamitasa", koji je podlegao uticaju "mirovnih fantasta i domacica" i svoj silni kapital namijenio svijetu umjesto svojoj sirotoj Sverige. Domaci nacionalisti posebno su bili ozlojedjeni cinjenicom da je Nobel Norvesku izjednacio sa Svedskom. On nije predvidio ono sto ce uslijediti devet godina poslije njegove smrti - raspad stogodisnje svedsko-norveske unije - pa je Ibsenovu otadzbinu vidio kao dio svoje i zavjestao joj u amanet svoje snove o miru.

Je li Nobelov komitet norveskog parlamenta opravdao to povjerenje? Isto koliko i ona cetiri svedska nobelovska komiteta, dakle tek jednim dijelom, otprilike pola-pola. U testamentu (Pariz, 1895) stoji: "Moja izricita volja je da se u dodjeli nagrade ne gleda na nacionalnu pripadnost (kandidata) nego da priznanje pripadne najzasluznijem, bio taj Skandinavac ili ne". To vazi za sve nagrade iz njegovog legata. Oslo je u tome bio nesto dosljedniji nego Stokholm, Nobelov rodni grad. No, kad se lista dobitnika ove nagrade sravni sa listom onih koje je ona mimoisla iako su je zasluzili - u oblasti knjizevnosti ovaj drugi spisak je primamljiviji nego prvi! - ispada da je, nazalost, "masnih" previda bilo i u radu norveskih sudija. I kao sto su Svedjani svojedobno ocijenili da je N. Sachs "veci" pisac nego, na primjer, M. Ende, tvorac najcudesnijeg posljeratnog njemackog romana (Momo) tako su isto i Norvezani zakljucili da su Kissinger i Begin za svjetski mir ucinili vise nego Nehru ili Tito, da se o Gandhiju i ne govori! Sta se na to moze reci osim, zajedno sa Njegosem, da su bozju grdno prestupili, a bogme i ljudsku! Sta bi na to rekao sam Nobel? Mozda ono sto je zapisao u jednoj svojoj svesci: "Jos u desetoj godini znao sam da je pravda jedna pusta fraza, koja postoji samo u masti". I Oslo i Stokholm u tome nalaze opravdanje za sve "kikseve" u svome izboru laureata, cutke priznajuci da na taj izbor uticu politicki, trgovacki, diplomatski, licni i drugi interesi...
Nobel ne bi uvazio pomenute razloge, ali bi imao na umu i svoju racunicu. Jeste, iako je rat smatrao "zlocinom nad zlocinima", ipak je pregalacki jacao svoj trust, ne kloneci se cak ni sudskih sporova. Mozda se bojao sudbine svoga oca Imanuela. U St. Peterburgu, kamo se doselio 1842 - Alfredu je tada devet godina - njegov otac je za kratko vrijeme stekao i ugled i bogatstvo, snabdijevajuci ratnim materijalom vojsku cara Nikolaja prvog. (To je onaj isti Nikolaj koji je Dostojevskog izveo na strijeljanje i pomilovao ga u zadnjem trenutku, da bi ga potom spakovao na robiju u Sibir.) No cim je zavrsetkom trogodisnjeg Krimskog rata zavladao mir - u tom ratu sudjelovao je i mladi Tolstoj - Imanuel Nobel je osiromasio, ubrzo bankrotirao i vratio se u Svedsku praznih saka kao i prije selidbe u Rusiju, samo skoro dvadeset godina stariji...
Nesumnjivo, sin je dobro upamtio lekciju o brzom usponu i naglom padu svoga oca, pa je cijelog svog zivota - cak i po cijenu svjetskog ratnog pozara - uporno slijedio svoje uvjerenje da je oruzje najpouzdaniji garant mira. Svoj revolt protiv te Nobelove zablude mozda niko nije izrazio rjecitije nego onaj ruski vojnik koji je ispraznio sarzer u Nobelovu bistu negdje na Elbi, na pocetku Prvog svjetskog rata, smatrajuci da je veliki pronalazac i te kako kriv za strasnu nesrecu covjecanstva. Njegova nagrada za mir nije uspjela da "ukroti" ljudske rusilacke porive. Nikad - najmanje u nase vrijeme - ta nagrada nije bila nista drugo do priredba u ime nade u mir medju ljudima i narodima. Zastupnici Nobelove volje su, tako, tek manje ili vise uspjesni reziseri jedne predstave kojoj jedni zvizde a drugi aplaudiraju, bilo da se "mirotvorac" zove Mandela, Arafat, Saharov, Valensa, Gorbacov ili Crveni krst. Samom Nobelu, koji stoji po strani i od jednog i od drugog tabora, sve to lici na grubu zloupotrebu njegovih epohalnih izuma, cak i ovog posljednjeg, predsmrtnog - testamenta. Ogorcen, hvata se za oci u svojoj bespomocnosti. Mir njegovoj ranjenoj dusi u Gospodu!

Ilja Sijaric