Mnogi su poznavali Kornelija kao bika sto ujuri u arenu i razbaca uokolo sve toreadore, pa cak i matadora. Mnogi su poznavali njegovu borbenost, neumoljivu i pravednu. Poput autenticnog Atinjanina sa Agore, Kornelije je obozavao sukob ideja i beskrajne rasprave.
Malobrojni su oni sto su poznavali nevjerovatnu blagost ovog lava, njegovu beskrajnu njeznost prema bliskima. Takav je bio Kornelije. Vulkan iz kog je izbijao plamen, ali iz kog se isto tako izlivao med. Spajao je suprotnosti.
Kornelije je »sin Zevsa i Atine«, govorio sam u odi koju sam mu posvetio za rodjendan 1992. godine. Napisao sam tada, dakle da je napunio sedamdeset godina, stihovima prilicno komicnim: »Cak ako je njegova logika ratoborna i ako odbija tihi uzitak, i ako mijesa strast sa znanjem, i ako guta nauke, i ako ga sve nesvakidasnje izludjuje, sve je to zbog toga sto je Kornelije sin Zevsa i Atine«.
A sada, mogu da govorim o primjeru koji nam je Kornelije dao. Primjeru za sve, ali, posebno, za pokoljenja koja nisu upoznala nasa varvarska vremena, samo sto postoji opasnost da upoznaju jedno novo varvarstvo. Primjer koji pokriva dvije sustine: prva se tice obrazovanja; druga se tice odvaznosti i otpora.
Primjer obrazovanja: najznacajniji primjer, u ovo vrijeme zaglupljivanja, sto ga donose potcjenjivanje i raspad znanja; u ovo vrijeme kada se svaki pokusaj opsteg obrazovanja a priori susrece sa prezirom; prezirom koji skodi svim idejama univerzalnog dometa. U isti mah, slavni strucnjaci megafonski obnaroduju najplice banalnosti o svijetu, drustvu, ljubavi...
Kornelije predstavlja zivi dokaz da je opste obrazovanje moguce. To jest, obrazovanje koje podrazumijeva komunikaciju, sintezu znanja, refleksiju o tim znanjima u vezi sa covjekom i zivotom.
Kornelije ne moze da se definise nabrajanjem naslova kao filozof, ekonomista, psihoanaliticar. Bio je mislilac koji je svoje refleksije otvarao svim poljima znanja. Zxnao je da danas ni obrazovanje koje nude humanisticke nauke ni obrazovanje koje nude primijenjene nauke – samo za sebe, izdvojeno – nije dovoljno. Znao je, dakle, da danasnje obrazovanje pretpostavlja upravo otvaranje i komunikaciju izmedju humanistickih i primijenjenih nauka. I naravno, Kornelijeva ziva znatizelja – hocu da kazem, njegova ljubav, njegova strast za znanjem, za spoznavanjem svijeta – gonila ga je ka opstem, enciklopedijskom obrazovanju.
Nema sumnje da je na svakom polju Kornelije prednost davao velikim grckim izvorima. Govorio nam je: »Nemojte da na vas ostavlja utisak vladajuci Logos, pokusajte da same sebe odnjegujete tako da svoje znanje mozete formulisati ispravno i globalno. Nemojte nikad zaboraviti muziku, poeziju, knjizevnost; one nisu raskosni ukrasi vec izvori zivota.«
Suveren u svom obrazovanju, Kornelije je Grk, Francuz, Evropljanin, covjek svijeta.
Primjer odvaznosti i otpora: kao njegovo procelje mogla bi stajati talijanska fraza »non molare«, sto ce reci »ne ostavljaj«, »ne uzmici«. Kornelije je bio opskrbljen neukrotivom snagom, koja mu je omogucavala da tokom gotovo pet decenija prolazi pustinjom.
Prva je bila decenija pedestih. Zajedno sa Klodom Leforom i nekoliko malobrojnih drugova. Bilo je to razdoblje u kom je svaki pokusaj pojasnjavanja – kada je rijec o Sovjetskom Savezu, novoj burzoaskoj kulturi i novim suverenim oligarhijama Treceg svijeta – bio zigosan klevetnickim zigom antikomunizma i utopije. Sve ovo sto je danas mnogima ocigledno tada je bilo nepojmljivo; nepojmljivo ne samo za »ispravno mislecu« vecinu koja je pripadala establismentu vec podjednako i za pravomislece koji su pripadali samozvanoj Ljevici.
Druga je bila decenija sezdesetih. Nasli smo se zajedno, u trenutku u kom su u zenitu bili strukturalizam, Altiserove teorije, jednodimenzionalna sociologija; tada su razni intelektualci bez mozga kao opcinjeni ponavljali da ne postoji subjekt, Istorija, da ne postoji covjek i, naravno, stvaralastvo.
Treca je decenija sedamdesetih. Razdoblje maoistickog kretenizma, generalizovanog raspada na desnici i ljevici i one neimenovane smjese koja je prozvana »Jedinstvom ljevice«.
Cetvrta je decenija osamdesetih. Razdoblje obiljezeno raspadom politickih ideja, od devalvacije svih stvari u njihovoj ekonomskoj dimenziji do gubitka svakog cilja.
Peta je decenija devedesetih. Razdoblje u kom, konacno, vidimo raspad lazi i iluzije navodnog socijalizma, krizu marksizma, ali isto tako vidimo i nvu ekonomsku dogmu i trijumf do krajnosti pojednostavljene misli.
Naravno, poslije 1975. Kornelijeva misao uvukla se u gotovo sve pore. Medjutim, njegova misao je uvijek vrsila uticaj na usamljene pojedince; nikad na institucije. U svakom slucaju, dok se doprinos njegove misli krece dalje aritmetickom progresijom, opste sljepilo ide dalje geometrijskom progresijom... Zbog toga i jeste bio pesimista, ali uprkos tome nikad nije gubio odvaznost.
To je dvostruka zivotna lekcija koju nam Kornelije drzi i poslije smrti: »Morate nauciti da prihvatate samocu i neshvatanje drugih; bunite se, bunite se, bunite se.«
Kao sto je rekao Seli u posljednjim stihovima svoje tragedije Raskovani Prometej: »Da trpis bol koji cak i Nada smatra beskrajnim. Da prkosis vlasti koja se cini svemocnom. Da volis i trpis. Da se nadas sve dok Nada iz sopstvenog unistenja ne ostvari svoj cilj. Da se ne mijenjas, da ne oklijevas i ne kajes. To je tvoja slava, Titane: dobrota, velicanstvenost, sreca, ljepota i sloboda.«