"Prašina": vreme i priča

"Prašina" ("Dust"), scenario i režija: Milčo Mančevski, uloge: Joseph Fiennes, David Wehnam, Adrian Lester, Anne Brochet, Rosemary Murphy, Nikolina Kujaca, Vera Farmiga...

Tema "Prašine" jeste vreme. Kada kažemo vreme, još od svetog Avgustina nam je jasno da ne kažemo gotovo ništa. A to ništa izgleda da je u pojmu vremena, iako ne vidljivo, postojano prisutno, i da nas zabrinjava; to ništa je i navelo Mančevskog da svoj drugi film nazove "Prašina".
Kada govorimo o vremenu, mi, zapravo, govorimo o trajanju; a kada govorimo o trajanju, onda govorimo o promenama oblika, od kojih je u središtu naše pažnje, pre svih, oblik naše egzistencije.
Mladić, Amerikanac, avionom putuje iz Amerike u Makedoniju, zemlju za koju je tek nedavno čuo; sa sobom nosi urnu pepela (praha, prašine), kremirane telesne ostatke starice koju je tek nedavno upoznao - pri pokušaju da je opljačka - a koja mu je podarila svoju ušteđevinu, što mu spasava život. Na samrti starica mu je ispripovedala jednu priču, ne stigavši da je završi. Sada, u avionu, da bi zaboravio na strah od letenja, ovaj će mladić nepoznatoj saputnici prepričati tu priču. Pošto je let dug, moraće sam da je dovrši, izmišljajući njen kraj. To su i poslednje sekvence. U ovih nekoliko redova sadržane su ključne reči, ključni momenti filma: nepoznato, prah, novac, nasilje, dar, smrt, priča, nedovršenost, zaborav, strah, izmišljanje.
Dakle, na samrti starica nepoznatom mladiću pripoveda priču o svom poreklu i zahteva od njega da je sahrani u zemlji njenog rođenja. Mladić priču najpre sluša zato što mora: ako ne dobije obećani novac, neće moći da vrati dug onima koji su mu već polomili palčeve... Zatim, pošto je sam pronašao staričin novac, nastavlja da sluša pripovedanje, opčinjen pričom. Kada starica umre, on plače - plače za nekim ko mu nije ništa, a ko mu je, odjednom, postao sve. U strahu, on dovršava staričinu priču kao svoju vlastitu. U tome je prva poenta: Mi smo ono što pripovedamo.
Druga poenta glasi: Bez pripovedanja nema vremena. Naime, samo reči, organizovane u priču, vremenu daju smisao i tako ga potvrđuju, čak i ukoliko su izmišljene ili: upravo stoga što su izmišljene. Jer kada pripovedamo, mi govorimo o onome što se zbilo, o onome što više ne postoji, što je prah i pepeo, a što pričom rekreiramo u svojoj imaginaciji, te je pripovedanje, u svakom slučaju, da upotrebimo reč Laze Kostića - izmišljaj.
Izmišljanje kao činilac priče prisutno je i u staričinom pripovedanju. S vremena na vreme ona menja iskaz (time se reditelj poigrava tako što, na primer, u ponovljenoj sceni smanjuje broj učesnika). Osim toga, njena je priča priča koju je čula. Ona ne pripoveda o onome čemu je bila svedok, već o onome o čemu joj je pripovedano (ono što joj je ispričao njen poočim): priča je prah praha... prašina prašine...
Starica priču o svom poreklu pripoveda na samrti. Na kraju života, vraća se njegovom početku. Mladić priču pripoveda kako bi zavarao vlastiti strah od smrti. U izvesnom smislu, kod oboje priča služi da bi odagnala smrt. (Nije li to ono što nam predočava i besmrtna Šeherezada?)
Ono što samrtnica pripoveda zauzima najveći deo filma. To je priča o dva brata revolveraša, zaljubljena u istu ženu. Mlađi se njome ženi, stariji, osvećujući se, čini sa njom preljubu, potom odlazi iz Amerike. Raspisana poternica za vođom hajdučke družine i primamljiva novčana nagrada odvešće ga u Makedoniju. Njegov trag sledi mlađi brat, u želji da ga ubije. Žena je umrla; bila je trudna, ko je od dva brata otac deteta, ostaje nepoznato. U okršaju između turske policije i hajduka, stariji brat gine. Devojčicu, rođenu tokom tog okršaja - čija je majka ubijena na porođaju a otac joj je obezglavljeni hajdučki vođa za kojim je bila raspisana poternica - usvaja mlađi brat. Ta devojčica ova je starica što, na samrti, pripoveda. Novac koji će, na samrti, podariti, zlatni su dukati koje je njen poočim dobio od njenog dede, kada je ona rođena.
Ova priča, sklona promenama koje u nju uvodi narator, kako je već rečeno, pruža reditelju mogućnost za ironijsku distancu, što on i koristi. Nas gledaoce, nažalost, to razrešava potrebe da angažujemo svoje emocije i mi potresne scene gledamo bez saosećanja - bez sažaljenja i straha - prepušteni, eventualno, hladnom donošenju zaključaka. Drugi problem odnosi se na karaktere junaka središnje priče o dva brata. Ova priča konstantno vlada karakterima, a karakteri nikada ne vladaju njom, to ih sputava, oni ostaju senke karaktera, a film priču nikako da pretvori u akciju, već ostaje njena puka ilustracija.
"Prašina" se, zanemarujući naša osećanja, obraća našoj diskurzivnoj svesti. Ko ume da uživa u razumu, umeće da uživa u ovom filmu. Jer, dok posmatramo scene koje nas ostavljaju ravnodušnima, ipak osećamo (osećamo!) da kroz njih pokušava da se do nas probije nešto što nas se životno tiče, nešto nemušto ali prisutno, kao što i smrt sa svojim za nas tajnim sadržajem, ili odsustvom sadržaja, kroz prizore života, svakodnevno pokušava da se do nas probije kao nešto što je od najveće važnosti.

Zlatko Paković