Sila vlast i vladavina sile

Pobeda sile vlasti nad vladavinom sile je neophodan ali ne i dovoljan uslov za promenu načina života

Nebojša Popov

Događanja nakon ubistva premijera Đinđića, 12. marta, teku, kao što vidimo, u znaku hapšenja, istrage i priprema suđenja osumnjičenima za taj i druge zločine. Sila vlasti je, sudeći po događanjima proteklih pedeset dana, krenula u obračun s dugotrajnom vladavinom sile.
O vladavini sile svedoči, pored ostalog, i izjava, pre ubistva premijera, ministra unutrašnjih poslova Srbije Dušana Mihajlovića da sadašnja vlast ne raspolaže "monopolom fizičke sile". Tako je on tumačio nemoć vlasti pred gomilanjem nerazjašnjenih zločina. Tim zločinima bavi se i naš list, već godinama. Rezultati naših istraživanja (a ne istraga, to nije naš posao), objavljivani u novinama i knjigama tokom proteklih četrnaest godina, pokazali su složenost i dubinu procesa razaranja svakog oblika države kroz vrtlog populističkih revolucija. Istraživanja, ne samo naša, pokazala su da je vladavina sile nastajala dugo i da je tokom ratova buknula u svim smerovima. Bahata sila vlasti starog režima, naročito kroz bezbrojne obračune s "neprijateljima svih boja", godinama je "trenirala strogoću". Aparati represije starog režima - policijski, vojni, ideološki i propagandni - izmicali su ionako slaboj kontroli partijske države i rudimentarne javnosti. Nastajala je simbioza nekontrolisane sile vlasti, delova kriminalnog podzemlja i sve imućnijih poslovnih krugova koji su sticali moć kroz, kako se onda govorilo, "korisne malverzacije". Upravo ta simbioza razarala je tadašnje društvo i poredak. Iz te simbioze nastali su i glavni akteri metežnog razdoblja vladavine sile oružja, novca i propagande. Tako su ispletene i niti koje ih povezuju (poput "krvnih zakletvi"). Ideologija nacionalizma, uz sadejstvo ostalih antidemokratskih ideologija podsticala je bujanje nasilja i služila za opravdavanje (legitimisanje) vladavine sile.
Vladavina sile razmahala se na zgarištu države. Sila je razorila jednu i sprečava stvaranje nove države. Orgije nasilja produžene su preko nacionalnih sukoba u ništa manje brutalne sukobe unutar nacije. Umnoženi i razgoropađeni akteri nastavili su zločine i pljačku i nakon ratova. Ubijali su i najviše predstavnike i stare vlasti (Ivana Stambolića) i nove vlasti (Zorana Đinđića), i sve one koji su se odlučnije suprotstavljali zločinačkoj sili (Slavka Ćuruviju, na primer). A ubijali su se i međusobno. Serije zločina pretile su beskonačnošću vladavine sile.
Posle prevrata 2000. godine ostali su bezmalo netaknuti glavni protagonisti zločina i pljačke. Predstavnici ranijih stranaka vlasti nalaze se i u novoizabranim skupštinama. Oni nisu pokazali spremnost za vlastitu promenu. Naprotiv, svim sredstvima su sprečavali uspostavljanje normalne države. U ime legaliteta, i dalje brane svoje pozicije u vlasti. Ni izvesni delovi nove vlasti nisu pokazali spremnost za raskidom s tragičnom prošlošću. To se naročito jasno videlo prilikom hapšenja Miloševića i njegovog odlaska u Hag. Oko toga je nastao rascep u DOS-u. Vremenom je taj sukob bivao sve dublji i žešći. Umesto raskida s prošlošću, nametnulo se gloženje oko prevlasti - ko je najjači.
Danas možemo nagađati šta bi se dešavalo da nije ubijen premijer. Čeda Jovanović, potpredsednik Vlade Srbije, uverava javnost: "Zoran Đinđić je ubijen dan pre nego što smo mogli zaokružiti taj sistem državne vlasti ili samo dan ili dva pre nego što su bile pripremljene optužnice protiv ljudi koji su ga ubili" (Danas, 5-6. april). Zaokret od vladavine sile k sili vlasti pokazuju brojna hapšenja. Ali, samo silom vlasti ne može se "zaokružiti sistem državne vlasti". Državu tek treba stvoriti. Da li zbivanja teku u tom smeru, pokazaće donekle istraga i suđenja, barem za ubistva Đinđića, Stambolića i Ćuruvije. Ali, jadni smo ti mi ako nam se istorija "piše" samo na suđenjima.
Trenutak ubistva Đinđića sadrži, inače, rečitu simboliku koja izmiče pažnji javnosti. Ubistvo se desilo neposredno uoči sednice Saveta za borbu protiv korupcije koja je, nakon dugih natezanja, zakazana baš toga dana za 13 časova, u zgradi Vlade, pred kojom je izvršen atentat.
Sila vlasti, pokazalo se nakon tog zločina, neophodna je radi prekida vladavine sile. Ali, nije reč samo o pojedincima i grupama ubica, pljačkaša i drugih aktera nasilja koji su već na putu "k licu pravde". Reč je i o mreži aparata koji čine okosnicu vladavine sile. Neki od njih su već rasformirani, pre svega JSO ("crvene beretke") ili reorganizovani - politička policija i KOS. Treba, pak, otkriti i ukloniti sve niti koje povezuju sile oružja, novca, ideologije i propagande. Tek time se uspostavlja normalna država. U tom zamašnom poslu očekivala se, i još uvek očekuje, bitna uloga već pomenutog Saveta za borbu protiv korupcije, ali još uvek nisu stvorene zakonske i druge elementarne pretpostavke za njegov rad. I od još jedne institucije pri Vladi Srbije - Socijalno-ekonomskog saveta - očekuje se važan doprinos stvaranju novih odnosa u privredi, društvu i državi. Preko ovih, prelaznih, institucija otvara se put ka uspostavljanju normalne države. Njeni temelji će biti postojani ukoliko se postave kroz dijalog predstavnika svih interesa, ideja i političkih vizija koji su zaista odlučno protiv vladavine sile, i prelaze okvir sile vlasti. To je put ka novom ustavu, u materijalnom smislu a ne samo običnom tekstu, i ka najzad fer i slobodnim izborima. Tek tada, i tako, biće uspostavljeni temelji normalne države.
Da je sila vlasti neophodna za prekid vladavine sile i nije baš neko otkriće. U kakvoj bi to slici sveta sablja, makar i njena tupa strana, mogla da izgleda kao zamena za lestve izbavljenja. Zavodljiva su i obećanja iskorenjivanjem krađe, pljačke i zločina. Dovoljno je, barem za nas obične smrtnike, ukloniti poredak koji na njima počiva. Obnova privrede, kulture i društva pretpostavlja, ni ovo nije neko otkrovenje, mnogo znanja, truda i građanske hrabrosti. Tu su od male pomoći stvarne ili izmišljene nedoumice o tome ko su počinioci a ko trpioci zločina i pljačke, da li država ima mafiju ili mafija državu, da li razorne ideologije spadaju o "organsko nacionalno biće" ili ga beskrajno razdiru, i da li akteri zločina spadaju u pluralizam ili ga uvek iznova nište. Uzaludno je, takođe, požurivanje u Evropu i razmetanje svim ljudskim pravima i svetskim standardima ukoliko ne uspemo da zaštitimo ono najbitnije - pravo na život, i svoj i drugih. Tek s osloncem na to pravo moguća je stvarna afirmacija novih i delotvornih vrednosti, ideja i načela, novih oblika komunikacija i novih institucija. Tome su težili, kazuju ne samo naša istraživanja, brojni akteri promena u minulom razdoblju, a čini se i oni koji su se ovih dana tiho opraštali od ubijenog premijera. Za sve to, pak, malo haju oni koji se uzdaju samo u silu vlasti, i oni koji očekuju da će neko drugi rešiti naše probleme. Na dnevnom redu javnosti je, najzad, ne neki novi 5. ili 6. oktobar, već jedan složen poduhvat, da stari a i novi akteri borbe za demokratske promene pođu korak dalje od onog odlučnog "protiv" starog režima, da jasno i odlučno kažu "za" kakvo su društvo i državu, da se za to bore i izbore.
Život se, dabome, ne može zaustaviti dok se ne okončaju sve istrage i suđenja. Pobeda sile vlasti nad vladavinom sile je neophodan ali ne i dovoljan uslov za promenu načina života. Još nismo ni blizu jasnog i pouzdanog puta za izlazak ne samo iz vrtloga zločina, pljačke i tlačenja, nego ni iz materijalnog siromaštva i duhovne bede. Bez kritičke misli, demokratske javnosti i vizija slobode teško je i pronaći a još teže preći put od meteža sile do demokratskog poretka.