Ali za njihovo privodjenje pravdi bice potrebno jos vremena, kao sto je potrebno za sve na Balkanu

Zoran Pajic, jedan od najpoznatijih strucnjaka za medjunarodno pravo u bivsoj Jugoslaviji, nekadasnji profesor Pravnog fakulteta u Sarajevu, u jesen 1992. napusta opsednuti grad i odlazi u Englesku kao gost Britanskog saveta. Po dolasku radi kao gostujuci profesor na nekoliko univerziteta i pise zapazene tekstove o konfliktu u Bosni i Hercegovini i mogucnostima resenja za War Report i The Guardian. Od 1994. radi kao visi istrazivac na "King's College" u Londonu. Sa Zoranom Pajicem sam se srela nedavno u Londonu, gde smo u njegovom kabinetu u zgradi "King's College"a, u blizini londonskog Sitija, razgovarali o prilikama u Bosni i Hercegovini i aktivnostima medjunarodne zajednice kad je rec o prilikama u tom regionu. Razgovor je zapoceo analizom sadasnjeg trenutka u radu Haskog suda za ratne zlocine.

Sud formiran sa zakasnjenjem

Pa, jeste i tad sam mislio da tako mora biti jer ja iskreno vjerujem u to da su prosla vremena kad je u istoj licnosti mogao da egzistira nacionalni heroj i ratni zlocinac. U istoriji ima puno primjera da je poslije ratova i bitaka ista licnost bila slavljena na jednoj strani kao nacionalni heroj, a na drugoj bila pljuvana kao kriminalac, odnosno izvrsilac ratnih zlocina. Moderno medjunarodno pravo sa svim institucijama koje je stvorilo i prije svega sa medjunarodnim konvencijama koje pokrivaju tu oblast je principijelno stalo tome na kraj. Zapravo na tome se zasniva citava ideja o medjunarodnom sudjenju ljudima za koje se osnovano sumnja da su pocinili ratne zlocine. Jedan od rezultata iskustva koje je steceno radom Nirnberskog suda bio je da se stvori medjunarodni standard ispod kojeg se, kad je o vrsenju zlocina rec, ne bi moglo ici, cak ni u ratu. Jer ratova ce, naravno, uvek biti. Tad je i pocela da se realizuje ideja da pravdi treba da se privedu ljudi koji su izvrsili ratne zlocine. Zato sam znao da ce do podizanja optuznica kadtad doci.

Cesto se moze cuti misljenje da je Haski sud formiran sa zakasnjenjem i da se kasnilo i sa optuznicama.

I ja u izvjesnoj mjeri dijelim to misljenje jer kad je Savijet bezbijednosti svojom rezolucijom 808 proglasio Medjunarodni sud za ratne zlocine na podrucju bivse Jugoslavije ja mislim da u tom tijelu Ujedinjenih nacija uopste nije bilo svijesti o tome do cega ce sve to dovesti. Ja mislim da politicari i diplomate koji tamo sijede zaista nisu sagledali znacaj te odluke. Oni su donijeli odluku pod pritiskom medjunarodnog javnog mnenja, pod pritiskom nalaza o strahovitim zlocinima u logorima u Bosni i Hercegovini, proganjanjima ljudi. To je doslo neposredno poslije saznanja o strasnom talasu protjerivanja Muslimana iz istocne Bosne i podrucja oko Prijedora i Banjaluke. Citav svijet je gledao u Ujedinjene nacije i ocekivao da se nesto ucini i onda je Savijet bezbijednosti donio odluku. Ljudi koji su do tada o tome odlucivali htjeli su tek da naprave bilo kakav gest i to se ovde u Engleskoj tad i komentarisalo kao da je to samo "dimna zavjesa" ili "smokvin list". Potom se sa sudom dogadja isto sto i sa humanitarnim organizacijama koje su radile na podrucju Bosne i Hercegovine. Jer zapravo, bili smo svjedoci da establisment medjunarodne zajednice nije imao politicku volju da bilo sta uradi da zastiti civilno stanovnistvo, da zaustavi to razarajuce bombardovanje gradova, prije svega Sarajeva. U takvoj situaciji su humanitarne organizacije "Crveni krst" i "Ljekari bez granica" gurnuti na front da spasavaju obraz medjunarodne zajednice. Oni su tada uzeli na sebe teret i oni su na terenu od obicnog, neobrazovanog svijeta bili vidjeni kao medjunarodna zajednica. Oni su, u stvari, podnijeli ogroman teret i bili su dovedeni u nemogucu poziciju. Mislim da se na isti nacin moze razumjeti formiranje tog suda.

Trebalo je imati volje i snage

Sud je u pocetku radio vrlo traljavo i protracio je godinu, godinu i po dana ne radeci nista jer se kasnilo sa imenovanjem sudija. Kada su imenovane sudije, cekalo se godinu dana da se imenuje tuzilac, pa kada je imenovan tuzilac, jedan diplomata iz Latinske Amerike, on je odmah podnio ostavku. Tako je to pocelo. Jer, u stvari, nikome nije bilo ni stalo da se tu nesto ozbiljno radi, jer Savijet bezbijednosti je smatrao cim je sud lansiran kao mogucnost, da su time zavrsili posao. I odjednom desava se ono sto se ipak u zivotu ponekad zbiva da u sud dolaze dvije izuzetne licnosti, Antonio Kaseze za predsjednika suda i Ricard Goldston za glavnog tuzioca i jednostavno njih dvojica pocinju da rade svoj posao, odgovorno i profesionalno, sto je rijetkost u svijetu medjunarodnih mangupa i birokrata. Njih dvojica su dosli i krajnje ozbiljno pristupili poslu i odjednom su pocele da padaju optuznice, poceo je da se prikuplja dokazni materijal po metodologiji koja nije nista novo. Samo je trebalo imati volje i snage za tako nesto. Tako mi se danas cini da je sud dozivio gotovo sudbinu Frankenstajna u medjunarodnoj zajednici, kad ga je Savijet bezbijednosti skrpio kao da uopste nisu imali svijest o tome sta ce se desiti. Ja mislim da je zahvaljujuci toj reputaciji koja je stvorena, toj ozbiljnosti i profesionalnosti sud sada sebi obezbijedio buducnost. Jer, to je kao neka dvosmjerna ulica, sto je sud jaci i bolji, sto vise ima ugleda, sto se vise od njega ocekuje to ce ga biti teze ukinuti, i obratno, da je sud lose radio, da je kilavio, vjerovatno ne bi prezivio ni ovu godinu.

Bumerang koji se ocekuje

Pa otkako su dignute optuznice protiv Karadzica, Mladica, Daria Kordica i Blaskica javnost je zadovoljnija jer smatralo se ranije da ce sve da se zavrsi na sitnoj ribi. Bar u pocetku je tako izgledalo, jer prve optuznice su dignute protiv ljudi za cija se imena nije ni znalo. Onda su glavni ratni zlocinci optuzeni. Odjedanput se na to pocelo drugacije gledati prije svega zbog toga sto ja mislim da su pravovremene optuznice protiv Karadzica i Mladica ocigledno, to me niko ne moze razuvjeriti, onemogucile njih da odu u Dejton. A morate priznati da je i to neki rezultat, makar se nista nije desavalo. Njih dvojica su izbaceni iz igre. U principu, neko ko je optuzen za ratne zlocine ne moze racunati na ucesce u medjunarodnim pregovorima ili ocekivati da ga neko doceka kao sefa drzave. Jer ne radi se samo o mogucnosti putovanja vec i o politickom legalitetu. Svako ce dobro razmisliti prije nego sto prostre crveni tepih za onoga ko je osumnjicen za ratne zlocine. Mislim da je to fino koindiciralo, to sto su te optuznice podignute prije Dejtona tako da je ta konferencija debalansirala nelagodnosti koje bi eventualno bile izazvane da se Karadzic tamo pojavio i da je zastupao Republiku Srpsku.

Sta ce se po vasem misljenju dalje dogadjati?

Pa, ja mislim da je ishod izvjestan, oni ce biti izvedeni pred sud, ali za njihovo privodjenje pravdi trebace jos dosta vremena kao sto je potrebno za sve na Balkanu. Moj scenario, kako ja i mislim da ce biti i zelim zapravo da to izgleda, bi bio da s obzirom na to da Karadzicu clan 61 Statuta Medjunarodnog suda zabranjuje da napusti teritoriju i da svaka clanica UN ima obavezu da ga uhapsi jer je izdata potjernica za njim preko Interpola, a to vazi i za Mladica, to ce dovesti do toga da ce narod u Republici Srpskoj poceti jednog dana da se pita... pa kakav je to sef nase drzave koji ne moze da ode da nas zastupa na nekom sastanku gdje se raspravlja o nasoj sudbini. To je bumerang koji se mora ocekivati. Ja znam da ce to dugo trajati. Ali, kadtad mislim da ce se to desiti. Mislim da ce oni biti izvedeni pred sud i kaznjeni. A mislim da je to veoma vazno jer je mogucnost konflikta prisutna sve dok su na vlasti oni koji su rat izazvali i koji su ga podrzavali. Mislim da mir i pravda moraju da idu ruku pod ruku, a tome ce doprineti rad Haskog suda koji je, pokazalo se i pored skepticizma i ogromnih prepreka, doveo do obrta u konfliktu kad su u odlucujucem trenutku Karadzic i Mladic diskvalifikovani da reprezentuju Republiku Srpsku. Time je ovaj sud doprineo povratku mira na Balkan. Jer, sjetimo se da se jos prije godinudvije u medjunarodnoj zajednici vjerovalo da se jedino pregovaranjem sa gospodarima rata mir moze postici. Sada se sve promijenilo i to na kraju krajeva moze dovesti i do izbora novih, nenacionalisticki raspolozenih lidera.

Kako vi sad posle svega ocenjujete ulogu medjunarodne zajednice u konfliktu na Balkanu. Da li je ta regija kao sto se cesto govori i dalje od strateskog interesa ili cak mesto sukobljavanja interesa velikih sila?

Ja nisam pristalica teorije zavjere. Mislim da su stvari mnogo jednostavnije nego sto izgleda. Obicno u ovakvim situacijama ljudi zele da vide neku strasnu pozadinu, duboku strategiju. Najgore sto se moglo desiti medjunarodnoj zajednici to je da nema strategiju, a to se upravo i desilo. Jer poslije hladnog rata, a raspad Jugoslavije je imao tu nesrecu da se desi nakon sto je zavrsen taj hladni rat, nastala je konfuzija i zabuna medju svjetskim liderima. Dok su stara pravila bila na snazi jasno se znalo ko ti je prijatelj ko ti je neprijatelj, vrlo je bilo lako identifikovati drugu stranu. Odjedanputa ta se pravila mijenjaju i preko noci propadaju, vise ne postoje. Medjunarodna zajednica i demokratski svijet nasli su se u jednoj nemogucoj situaciji, a to je da nemaju viziju kuda svijet ide i kuda treba da ide na kraju ovog vijeka. Jer, recimo, 1945. je bilo jasno da postoji lista vrijednosti prioriteta i kriterijuma.

Dakle, poslije Drugog svijetskog rata medjunarodna zajednica je usla u rekonstrukciju svijeta sa jednom prilicno jasnom slikom o tome koji je sistem vrijednosti kojem treba teziti. U tom sistemu postojala su dva kljucna momenta, demokratija i ljudska prava i antikomunizam koji je vise bio kao salata, kao prilog tom glavnom. Ta dva elementa su bila kljucna, bez obzira sto su ona zloupotrebljavana povremeno, ali ne moze niko poreci da je zadnjih 50 godina taj zapadni, demokratski svijet na tome insistirao i istrajavao, koliko se moglo. Poslije pada Berlinskog zida nalazimo se u cudnoj situaciji, u vakuumu vrijednosti. Sad na raznim stranama za ljubav stvaranja nekih novih koalicija u toj medjunarodnoj zajednici odjedanputa niko ne govori o zloupotrebama ljudskih prava, recimo u Kini, ili vidimo kako Jeljcina svi velicaju kao nekog velikog demokratu, jer opet ne postoji ta jasna razgranicavajuca linija kao sto je nekad postojala. Sto je najgore, to se katastrofalno odrazava na krizne situacije kao sto je situacija na Balkanu. Jer, da je postojao sistem vrijednosti on bi automatski proizveo odredjenu politicku volju, odnosno akciju, ali toga nije bilo. Mislim da je ta konfuzija, u stvari, nas u dobroj mjeri i kostala.

Alma Midzic Sostaric

[Posaljite nam vas komentar]

[© Copyright Republika & Yurope 1996 - Sva prava zadrzana]