Junaci i klijenti
Skica za istrazivanje mentaliteta
Dunja Rihtman-Augustin(...) Historijska svijest mediteranskih drustava pociva na recepciji povijesnih iskustava. U tim prostorima sloj za slojem osvajanja i pritisaka talozi se jedan na drugi sve do danasnjice, a sam taj proces preslojavanja i talozenja iskustava gradi mentalitet. Tudjinsko gospodstvo u razlicitim, obicno duzim razdobljima povijesti, u vecini sredozemnih zemalja izazvalo je duboko nepovjerenje ljudi prema vlasti i mocnima. Stoga, nasuprot "opcoj dobrobiti" - dominantnoj vrijednosti modernih civiliziranih drzava, u regiji koja je kolijevka europske civilizacije sve je suprotno teznji opcoj dobrobiti. Pristup kulturi i drustvu u biti je "izvrnut", tvrdi Giordano. Umjesto opce dobrobiti i nepristrane vlasti ovdje vlada partikularizam. Drustveni su odnosi djelotvorni samo ako i kad su osobni, a vlast je u pravilu pristrana. Zato puk ne vjeruje vlasti, ni ljudima na vlasti, jer ga iskustvo uci da ce uvijek na kraju biti prevaren.Jedna od bitnih znacajki nepovjerenja u vlast dvoznacnost je legalnosti i legitimnosti odnosno sukob medju njima. Prevedeno, opet, na hrvatski, rijec je o odnosu pravne drzave (legalnost) i dominantnog poimanja "pravde" (legitimnost). Ono sto je u mediteranskim drustvima, citaj - u nas, legalno, tj. dio pravnoga sustava, pojedinac ili neka vise ili manje mocna skupina ne moraju smatrati "pravednim" ili opravdanim, citaj - legitimnim. I obrnuto, postupci koje pojedini slojevi, cak i oni na vlasti, smatraju legitimnim i apsolutno opravdanim ili barem prihvatljivim, razumljivima, nerijetko su u sukobu s pravnom drzavom. Ovako izrecena suprotnost legalnosti i legitimnosti cini se posve obicnom, domacom i svakodnevnom, pa etnoantropolosko "otkrice" te konfrontacije odvise ne uzbudjuje. I sami smo se, poput nasih oceva i djedova, toliko puta uvjerili da nas je vlast izigrala i da provedba zakona ne tece u okviru slova zakona. Naucili smo, stoga, da svatko tko zeli "uspjeti" mora imati na pameti spomenuti izvrnuti red stvari; u protivnom, skupo ce platiti vlastitu naivnost.
U ovim (poslije)ratnim vremenima hrvatska vlast, naravno, djeluje po tom izokrenutom redu vrijednosti. Zar nisu istaknuti predstavnici aktualne hrvatske vlasti zajedno s nekim gradjanima gotovo likovali nad tuznim kolonama Srba sto su svojom voljom, ili preplaseni i pod prisilom, nakon "Oluje" napustali svoje domove. Cak je i visoki drzavni duznosnik, i uz to teolog, izjavljivao kako krajinski Srbi bjeze na kamionima i sa gomilom stvari, a Hrvati su 1991. godine morali bjezati sa svom svojom imovinom u najlonskoj vrecici. To jest istina. No, nije li drzava obvezatna jamciti sva ljudska prava i sigurnost svakom svom gradjaninu, bez obzira na etnicku ili vjersku pripadnost, i to ne samo na rijecima nego i na djelu? U takvoj drzavi nitko nije kriv sve dok mu se krivnja ne dokaze. Dugo su najvisi drzavni, ali i vjerski duznosnici nijekali i prikrivali pljacku nakon "Bljeska" i "Oluje". Jedan je policijski duznosnik kasnije objasnjavao da tu pljacku gotovo i nije bilo moguce sprijeciti, jer ljudi koji su pljackali bijahu bivsi junaci, suborci ovih istih policajaca koji su tu pljacku bili duzni sprijeciti. Zahtjev pravne drzave - legalnost - pao je pred "legitimnoscu" osobnoga izvrsenja "pravde" i nadoknade "stete" i pred mitom junastva. I u saborskoj raspravi o suradnji s Haskim sudom takvo je shvacanje legitimnosti doslo u sukob s legalnoscu, jer se osporavala mogucnost da medjunarodni sud sudi zasluznim hrvatskim herojima. Ipak, svi znamo da su neki od njih cinili dosta necasna djela. Naposljetku, zar i nepovjerenje prema svima koji se zalazu i bore za postovanje ljudskih prava od strane znalaca onoga sto je u nas "legitimno" ne svjedoci o sukobu legitimnosti i legalnosti?
Iskorak iz zacaranoga kruga mizerijeA kad smo vec kod pljacke, setimo se da je ona nekoliko stoljeca dio hajducije i odmetnistva. U situaciji mizerije i vjerovanja da su sva dobra na svijetu ogranicena (ne samo fizicka nego i psihicka, primjerice ljubav), da ih nikad nema dovoljno i da ih se radom ne moze povecati, dakle ni izici iz bijede, rat i pljacka brz su i djelotvoran izlaz. O teoriji o ogranicenom dobru kao poimanju svijeta G. M. Fostera (1967.) pisalo se i kod nas i njome se objasnjavala jugoslavenska varijanta egalitarizma, tj. zivljenja unutar zacaranoga kruga "ogranicenog dobra" i siromastva.
Razdoblje postsocijalizma ponudilo je, medjutim, nekoliko izlazaka iz tog kruga. Jedan je onaj dramaticni, ratni. Kao sto smo vidjeli, naslanja se na povijesnu tradiciju hajducije i odmetnistva. Drugi, podjednako dramatican, jest mirnodopski, kada se uspostavlja odnos patrona i klijenta. Klasicni klijentelizam, odnos izmedju aristokratskoga patrona i njegove pucke klijentele, kakav je poznat, primjerice, na Siciliji, vjerojatno nije bio odvise izrazen kod nas, pa nije ni istrazen. Ipak, medjusobnom povezanoscu i zavisnoscu bogatijih i mocnijih sa srodnicima i zemljacima1 koji nemaju moc, u nase se doba razvija suvremena medjuzavisnost patrona i klijenta koja obvezuje ali i nagradjuje. Situacija postaje dramaticna kad se povezanoscu srodnika2, cijelih obitelji ili zemljaka oblikuju skupine za politicki pritisak, klike koje ostvaruju gospodarsku dobit. Primjere ne moram navoditi, uzmite novine, bilo kojega dana u ovim godinama, i citajte o pretvorbi. (...) Iz: Erasmus, casopis za kulturu demokracije, br. 16, travanj 1996.
|
| Republika br.145-146 1-31. avgust 1996. |
[Posaljite nam vas komentar] |
[Arhiva] |
[© Copyright Republika & Yurope 1996 - Sva prava zadrzana] |