Pravo


Povodom donosenja Zakona o jugoslovenskom drzavljanstvu

Vise od apatrida

Bio je takav zakon aktuelan ne samo za drzavu i "njene" interese, vec je bio i te kako aktuelan za hiljade drzavljana nekadasnje SFR Jugoslavije, koji su se od 1991. godine poceli pitati i jos danas se pitaju - ciji smo mi drzavljani

Vida Cok

Aktuelnost Zakona o jugoslovenskom drzavljanstvu1 prati jedan paradoks, tj. njegova aktuelnost je vec "zastarela" (kako kaze jedna klasicna pravna izreka - Ledz dilationes semper edzorret, zakon se uvek boji odlaganja). Naime, posle raspada nekadasnje SFR Jugoslavije, u okolnostima kada su drzave nastale na njenom tlu donele svoje ustave i zakone o drzavljanstvu, kada se od pocetka rata, kao aktuelno, postavilo pitanje statusa raseljenih lica, izbeglica, trebalo je u ovoj drzavi - ili usaglasiti Zakon o drzavljanstvu SFR Jugoslavije iz 1976. godine sa Ustavom SR Jugoslavije iz 1992. godine, ili doneti nov zakon o drzavljanstvu, sto je ucinjeno tek jula 1996. godine, s tim da Zakon stupa na snagu 1. januara 1997. godine. Aktuelnost Zakona o jugoslovenskom drzavljanstvu postojala je, dakle, odavno. Bio je takav zakon aktuelan ne samo za drzavu i "njene" interese, vec je bio i te kako aktuelan za hiljade drzavljana nekadasnje SFR Jugoslavije, koji su se od 1991. godine poceli pitati i jos danas se pitaju - ciji smo mi drzavljani. Odgovor na to pitanje bio im je vazan kako iz razumljivih emotivnih razloga, tako, jos vise, radi toga da bi mogli regulisati svoj status u drzavi i ostvarivati svoja osnovna prava i slobode, sve do licne egzistencije. Zbog toga, pojam aktuelnosti ovog zakona ne odgovara stvarnom, hronicnom stanju stvari koje je trebalo da takav zakon odavno regulise.

Ipak, ne moze se reci da znacaj Zakona o jugoslovenskom drzavljanstvu nije veliki. Ali, povodom njegovog donosenja neophodno je ukazati na vise stvari koje opominju da zbog nekih manjkavih, suvisnih, neskladnih i kontradiktornih odredaba, taj zakon nije ono sto takav zakon treba da bude. Izmedju ostalog, i merilo pravicnosti. Neke od pomenutih stvari izazivaju potrebu da na njih skrenemo paznju, nezavisno od toga sto se Zakon jos ne primenjuje.

Sticanje jugoslovenskog drzavljanstva

Sticanje drzavljanstva po Zakonu o jugoslovenskom drzavljanstvu razmatramo kako zbog nacina propisanih u Zakonu, tako i zbog onih koje Zakon ne predvidja, a aktuelni su. Manje vazni su, ali privlace paznju i neki upotrebljeni termini.

Sticanje drzavljanstva prijemom (naturalizacija)

Jedan od nacina sticanja jugoslovenskog drzavljanstva je "prijem". Na zahtev stranca, iseljenika, roditelja maloletnog deteta, usvojioca maloletnika - lice koje ispunjava Zakonom propisane uslove, moze da bude primljeno u jugoslovensko drzavljanstvo.

Po zakonskoj terminologiji, pojam "prijem" je nov. Po svojoj sustini, s obzirom na uslove propisane za sticanje jugoslovenskog drzavljanstva, "prijem" je isto sto i naturalizacija, prirodjenje.2 U obrazlozenju Predloga Zakona o jugoslovenskom drzavljanstvu, povodom "uvodjenja" novog termina "prijem", kaze se da pojam prirodjenje (iz Zakona SFRJ 1976), "nije dovoljno jasan", i da je "u praksi izazvao odredjene nedoumice", a da se "predlozenim resenjem ovaj pojam (prijem - V. C.), preciznije odredjuje i utvrdjuje da se radi o sticanju drzavljanstva prijemom, odnosno o prijemu stranaca u jugoslovensko drzavljanstvo". Zaista, "jasno" obrazlozenje. U rezimeu Predloga Zakona, jednostavno uz "prijem u jugoslovensko drzavljanstvo", u zagradi stoji "naturalizacija". Dato obrazlozenje nema strucnu podlogu, a kada je rec o pomenutim "nedoumicama", verovatnije je da ce novi pojam zbunjivati, pre svega, gradjane koji treba da "pronadju" po kojem ce to osnovu moci da steknu jugoslovensko drzavljanstvo.

Izostavljanje naturalizacije pod povoljnijim uslovima

Kada se radi o uslovima da stranac, koji zakljuci brak sa licem koje ima jugoslovensko drzavljanstvo, i sam stekne to drzavljanstvo, Zakon o jugoslovenskom drzavljanstvu ne predvidja naturalizaciju pod povoljnijim uslovima od tzv. redovne naturalizacije. Takvu mogucnost utvrdjuje Zakon o drzavljanstvu SR Srbije (1979), ali i zakoni o drzavljanstvu Republike Slovenije (1991), Republike Hrvatske (1991) i Republike Makedonije (1992). U Obrazlozenju Predloga Zakona ne ukazuje se na tu "novinu", iako se upravo u vezi sa uslovima za sticanje drzavljanstva prijemom, izricito konstatuje da se u Zakonu polazi od "iskustava stecenih u prakticnoj primeni vazeceg zakona, a imaju u vidu resenja vecine razvijenih zemalja...". Kao da se predvidja da se "izostavljanjem" takve mogucnosti olaksane naturalizacije ogranicavaju prava coveka na drzavljanstvo, a takva politika drzave moze se shvatiti i kao diskriminatorna u odnosu na stranca koji sklapa brak sa licem koje ima jugoslovensko drzavljanstvo. Najzad, izostavljanje tog oblika naturalizacije je u suprotnosti sa politikom zastite braka i porodice.

Sticanje drzavljanstva po medjunarodnim ugovorima

U Zakonu o jugoslovenskom drzavljanstvu, jedan od nacina njegovog sticanja jeste i po medjunarodnim ugovorima. Zakonodavac, medjutim, tu odredbu "razradjuje" na taj nacin sto izricito trazi da takav medjunarodni ugovor mora biti "potvrdjen". Tu potvrdu predvidja i kod prestanka drzavljanstva po osnovu medjunarodnih ugovora. U vezi sa ovim, inace neuobicajenim, "mesanjem" opstih normi o zakljucivanju medjunarodnih ugovora sa materijom drzavljanstva, moze se pretpostaviti da takva odredba predstavlja jednostavno reagovanje na dosadasnju praksu u zakljucivanju i primeni medjunarodnih ugovora. (U Predlogu Zakona je cak bio utvrdjen i dodatni uslov da takav ugovor mora da potvrdi Savezna skupstina.)

Prihvatanje u jugoslovensko drzavljanstvo

U novom jugoslovenskom zakonu, institut "prihvatanja u jugoslovensko drzavljanstvo" svrstan je u prelazne odredbe, iako je to jedan od nacina sticanja jugoslovenskog drzavljanstva, ali sa ove dve osobenosti.

Prvo, svrha sticanja jugoslovenskog drzavljanstva putem prihvatanja je, pre svega, u tome da se "premosti" stanje neizvesnosti, da se izbegne stvaranje apatrida i svih drugih teskoca mnogih ljudi koji gube status drzavljanstva ili ga menjaju, bilo da su ostali na onom delu teritorije nekadasnje SFR Jugoslavije, koji sada cini SR Jugoslaviju, bilo da su bili primorani da promene svoje prebivaliste i da dodju na teritoriju SR Jugoslavije, i na njoj budu stranci ili apatridi, ili, jednostavno, da se nadju u polozaju lica koja ne znaju ciji su drzavljani, ili, iz objektivnih razloga, ne mogu da dodju do izvoda iz registra drzavljana nekadasnjih republika SFR Jugoslavije, koje su postale strane drzave. Za takve slucajeve, "prihvatanje" u jugoslovensko drzavljanstvo bi trebalo da bude vid olaksane naturalizacije, koji je u uporednom pravu poznat kao jedan od nacina sticanja drzavljanstva. Ali, ako je u Zakonu o jugoslovenskom drzavljanstvu taj nacin uveden putem "prelazne" odredbe, onda bi, dosledno tome, trebalo da zakonodavac, osim blazih uslova, utvrdi rok koji se smatra dovoljnim za vracanje poremecenih odnosa "u normalne tokove zivota". U Zakonu, medjutim, takav rok nije utvrdjen, i onda se mora zakljuciti da je primena instituta "prihvatanja" vremenski neogranicena, a nacin sticanja jugoslovenskog drzavljanstva "prihvatanjem" trajan. Ostaje jedino to da njegova vaznost bude ukinuta novom zakonskom odredbom, i to, najverovatnije, u vreme kada politicki faktori ocene takvu meru oportunom.

Druga osobenost prihvatanja je u tome sto se takvim nacinom sticanja drzavljanstva, pre svega, resava drzavljanski status izbeglica. Zakonodavac je organu unutrasnjih poslova, nadleznom za odlucivanje o zahtevu za prihvatanje u jugoslovensko drzavljanstvo, dao diskreciono pravo da "ceni" opravdanost razloga navedenih u podnetom zahtevu, "vodeci racuna o interesima bezbednosti, odbrane i medjunarodnog polozaja Jugoslavije". Kao uslov za sticanje drzavljanstva, takve razloge susrecemo i u uporednom pravu. Ali, ovde zakonodavac uslovljava prihvatanje u jugoslovensko drzavljanstvo sticajem nekoliko cinjenica: da je podnosilac zahteva drzavljanin SFRJ izbegao na teritoriju Jugoslavije "zbog svoje nacionalne, verske ili politicke pripadnosti ili zalaganja za postovanje ljudskih prava i sloboda" i da nema drugo drzavljanstvo. Dakle, podnosilac zahteva je duzan da navede razloge za svoje izbeglistvo, a to znaci da se nacionalno, verski i politicki deklarise, da "opise" na koji se to nacin "zalagao za postovanje ljudskih prava i sloboda", a nadlezan organ ce to imati u vidu i, koristeci se svojim diskrecionim pravom, odluciti da li je u interesu vlasti Jugoslavije da takvo lice bude primljeno u jugoslovensko drzavljanstvo ili da to "nije zasluzilo".3

Ako odbije zahtev, organ unutrasnjih poslova nije obavezan da o razlozima neprihvatanja zahteva obavesti podnosioca zahteva. Tacnije, o tom pravu podnosioca zahteva zakonodavac cuti. Dakle, lice koje je iz navedenih razloga izbeglo u Jugoslaviju, moze po drugi put postati zrtva istih razloga, sada lisavanjem prava na drzavljanstvo u SR Jugoslaviji.

Dvojno drzavljanstvo

U vezi sa pripremom i donosenjem Zakona o jugoslovenskom drzavljanstvu, dvojno drzavljanstvo je jedno od pitanja o kojem je, do sada, mnogo raspravljano i komentarisano. Ono je bilo predmet posebnog obrazlozenja i u Predlogu Zakona. Danas, posle donosenja Zakona, najcesce se konstatuje da u pravnom rezimu jugoslovenskog drzavljanstva, dvojno drzavljanstvo "ne postoji". Odnosno, da ne postoji "kao redovan institut". Dakle, situacije kada do dvojnog drzavljanstva ipak dolazi ili bi moglo doci, smatraju se "izuzetkom".

Zakonodavac dva puta pominje dvojno drzavljanstvo. Prvi put posredno, jer prema odredbi Zakona, "Jugoslovenski drzavljanin koji ima i drzavljanstvo strane drzave smatra se jugoslovenskim drzavljaninom kad se nalazi na teritoriji SR Jugoslavije". Drugi put, u odredbi o sticanju drzavljanstva po medjunarodnim ugovorima, prema kojoj "Medjunarodnim ugovorom... moze se ustanoviti dvojno drzavljanstvo, pod uslovom uzajamnosti". (Ovaj dodatni uslov koji se tice pravila o zakljucivanju medjunarodnih ugovora i ogranicenje pregovaraca u medjunarodnim odnosima, cak zakonskom odredbom, sasvim su suvisni.)

Analizom ostalih odredbi Zakona o jugoslovenskom drzavljanstvu, moze se zakljuciti da postoje i druge situacije u kojima ce postojanje dvojnog drzavljanstva biti u skladu sa pravnim rezimom drzavljanstva u SR Jugoslaviji. To bi bile sledece situacije: kada jugoslovensko drzavljanstvo prijemom stice stranac zbog narocitih zasluga (i drugih zakonom predvidjenih razloga) za Jugoslaviju, bez otpusta iz stranog drzavljanstva; kada se u jugoslovensko drzavljanstvo prima iseljenik takodje bez otpusta iz stranog drzavljanstva; kada se u jugoslovensko drzavljanstvo primaju radnici koji su bili na privremenom radu u inostranstvu i koji imaju strano drzavljanstvo; kada se jugoslovenski drzavljanin prima u drzavljanstvo strane drzave koja ne trazi prestanak jugoslovenskog drzavljanstva, i kada se prijem u jugoslovensko drzavljanstvo vrsi po medjunarodnim ugovorima. Kao sto se moze zakljuciti iz teksta Zakona, razlozi za sticanje dvojnog drzavljanstva stranca koji ce postati i jugoslovenski drzavljanin, ili jugoslovenskog drzavljanina koji ce steci i strano drzavljanstvo, zasniva se pretezno na razlozima ekonomske, egzistencijalne prirode. Da li se tada o dvojnom drzavljanstvu moze govoriti samo kao o "izuzetku" ili treba prihvatiti cinjenicu da je ono i institut pravnog rezima jugoslovenskog drzavljanstva. S obzirom na teske okolnosti u kojima se nalaze stotine hiljada izbeglica ili raseljenih lica sa prostora nekadasnje SFR Jugoslavije, i radi olaksavanja resavanja licnih, porodicnih, etnickih i drugih pitanja emotivne, egzistencijalne, socijalne i teskoca druge prirode, ne bi li trebalo Zakonom izricito priznati pravo na dvojno drzavljanstvo.4

Ne postoji savremen pravni poredak koji bi apsolutno iskljucivao mogucnost postojanja dvojnog drzavljanstva. Jednostavno objasnjenje takvog stanja stvari je ovo: pravni rezim drzavljanstva je u nadleznosti drzava, a norme koje drzave u toj materiji donose, sadrzinski su razlicite. Ali, cak i u slucaju da su u pitanju drzavljanstva u vise drzava regulisana na jednak nacin, primena takvih propisa moze da stvori stanje dvojnog i visestrukog drzavljanstva.

Kada o dvojnom drzavljanstvu govorimo povodom donosenja Zakona o jugoslovenskom drzavljanstvu, moramo imati u vidu stvarno stanje stvari i potrebu da se ceste izjave o "brizi" drzave za gradjane koji su pod pritiscima ratnih nedaca nasli utociste kao izbeglice na prostorima Jugoslavije - pretvore i u konkretne akcije. Upravo dvojno drzavljanstvo bi bilo jedan od najefikasnijih izraza pomenute "brige".

Inace, podrucje pravnog regulisanja dvojnog drzavljanstva i primene takvog statusa u praksi, dozvoljava u velikoj meri da politika drzave dobije prednost pred primenom prava.

Prestanak drzavljanstva

Zakon o jugoslovenskom drzavljanstvu utvrdjuje tri nacina prestanka drzavljanstva: otpust, odricanje i po medjunarodnim ugovorima. Oduzimanje drzavljanstva kao jedan od nacina prestanka drzavljanstva, ne postoji.5 Prema Ustavu SR Jugoslavije, jugoslovenski drzavljanin "ne moze biti lisen drzavljanstva".

Ipak, u odredjenim slucajevima i pod odredjenim uslovima, lice koje je steklo jugoslovensko drzavljanstvo moze da ga izgubi ponistenjem resenja o sticanju drzavljanstva. Takav slucaj nije nepoznat i u zakonodavstvu drugih drzava, a vezuje se za sticanje drzavljanstva naturalizacijom. Najcesci razlog ponistenja resenja o sticanju drzavljanstva jeste davanje lazne izjave, namerno prikrivanje bitnih cinjenica ili okolnosti i drugih elemenata krivicnopravne prirode, sto je uticalo na to da nadlezan organ usvoji zahtev za sticanje drzavljanstva. Medjutim, u Zakonu o jugoslovenskom drzavljanstvu, "izostavljen" je rok u kojem nadlezan organ moze da ponisti tako doneto resenje. Taj rok je, prvo, u neposrednoj vezi sa prirodom razloga, tj. sa njihovom krivicnopravnom prirodom i sa rokovima zastarelosti za krivicno gonjenje zbog takvih dela. Drugo, u pitanju je pravna sigurnost lica koje je steklo jugoslovensko drzavljanstvo prijemom ili prihvatanjem.

Dakle, mogucnost ponistenja resenja zbog razloga koje je "skrivio" sam podnosilac zahteva, jedan je od razloga za ponistenje odluke o naturalizaciji (to sadrze i zakoni Slovenije, Makedonije i Hrvatske), ali zakonodavac Jugoslavije je u tome otisao "dalje". U delu Zakona o postupku za sticanje ili prestanak jugoslovenskog drzavljanstva, utvrdjena je jos jedna mogucnost ponistenja resenja (osim vec navedenih), a to je slucaj kada "savezni organ nadlezan za unutrasnje poslove u postupku utvrdi da je neko lice steklo jugoslovensko drzavljanstvo suprotno propisima o drzavljanstvu koji su vazili u vreme sticanja drzavljanstva... na osnovu ... drugih zloupotreba i nepravilnosti u sprovedenom postupku...". Znaci, lice koje ni u kojem slucaju ne odlucuje koji ce propis biti primenjen, niti moze na to uticati, bice liseno stecenog drzavljanstva! I ovo diskreciono pravo organa unutrasnjih poslova izaziva pravnu nesigurnost, cini vlast pomenutih organa "neogranicenom", cak i u vremenskom pogledu neogranicenom, jer rokovi za takvo "preispitivanje" i ponistavanje resenja nisu propisani.

Ovaj poslednji "propust" zakonodavca govori o tome da je u materiju drzavljanstva uvedeno pravo revizije organa unutrasnjih poslova, odnosno instrument politike drzave, cija primena je suprotna nacelu pravne sigurnosti, a i pravu coveka na drzavljanstvo. Takva pojava se, jednostavno, ne moze tumaciti pravnim argumentima.

Jos nesto o vanpravnim elementima

Pravni rezimi drzavljanstva, u svim drzavama, stvarani su i razvijani na osnovu pravila ius sanguinis, tj. sticanja drzavljanstva prema poreklu, i pravila ius soli, tj. sticanja drzavljanstva prema mestu rodjenja. Poznato je da su tzv. imigracione zemlje, jos u proslom veku, stvarale pravni rezim drzavljanstva zasnovan na pravilu ius soli, dok su tzv. emigracione zemlje prednost davale primeni pravila ius sanguinis. Tako su ekonomska i populaciona politika vrsile uticaj na pravni rezim drzavljanstva, ali su i stvarale potrebu da se vanpravni elementi utvrdjivanja uslova za sticanje i prestanak drzavljanstva prosiruju. Sve veca ucestalost kretanja ljudi sirom sveta, cesca promena njihovog prebivalista i stvaranje porodica u kojima njihovi clanovi imaju razlicito drzavljanstvo, zahtevalo je dalje umnozavanje pravila o sticanju, promeni i prestanku drzavljanstva. Ekscesne situacije, izazvane narocito ratnim katastrofama, podsticale su "pronalazenje" novih uslova za sticanje i promenu drzavljanstva, koji bi odgovarali, pre svega, politici drzave koju ona vodi i na taj nacin sto se koristi pravom personalnog suvereniteta. Covek, pojedinac, u takvim situacijama obicno je podredjen politickim ciljevima drzave, a stvaranje pravnog rezima drzavljanstva koje sluzi iskljucivo trenutnoj politici drzave, tu podredjenost ucvrscuje.

Pravo coveka na drzavljanstvo, proglaseno Opstom deklaracijom o pravima coveka (Ujedinjene nacije 1948), postalo je univerzalna i savremena pravna tekovina. To podrazumeva da se prednost daje obezbedjivanju odgovarajuceg pravnog polozaja svakog coveka u drzavi njegovog porekla, ili u drzavi u kojoj je rodjen, ili u drzavi u kojoj ima domicil. Ipak, mnogim zakonima o drzavljanstvu pravo coveka na drzavljanstvo kao posebno pravo se zapostavlja. Da bi se takvo stanje menjalo, ne bi trebalo da se u pravni rezim drzavljanstva ugradjuju nikakvi dopunski uslovi koji bi imali za posledicu onemogucavanje coveka da ima drzavljanstvo. Stvaranje neravnopravnosti ljudi po osnovi drzavljanstva pogadja osnovna prava i slobode pojedinca i zbog toga jer je njihovo ostvarivanje uslovljeno upravo statusom drzavljanina. Takvu kategoriju diskriminatornih postupaka svakako predstavlja uslovljavanje drzavljanstva nacionalnom pripadnoscu, uslovljavanje sticanja drzavljanstva odredjenim socijalnim i materijalnim polozajem; zatim, izjavom o lojalnosti, i drugim izjavama, ukljucujuci i one o odricanju od stranog drzavljanstva; ili podnosenjem dokaza o svom psihofizickom stanju zdravlja, itd. Naprotiv, trebalo bi obezbediti - pravnu sigurnost u pogledu stecenog drzavljanstva i vodjenje takvog postupka po zahtevu za sticanje drzavljanstva, u kojem nadlezan organ ne bi imao neogranicena diskreciona ovlascenja, a podnosilac zahteva bi imao pravo da u propisanim rokovima bude obavesten o odluci tog organa. U slucaju negativnog resenja, podnosilac zahteva bi imao pravo da bude obavesten o pravnom leku u toj stvari.

Iako je rec o notornoj stvari, neophodno je naglasiti da postoje i izvori medjunarodnog prava koji se ticu ove materije i koji obavezuju drzave u pogledu prava coveka na drzavljanstvo. Osim toga, ne moze se samo deklaratornim "ugledanjem na najvise svetske standarde" izbeci ocigledno zanemarivanje nastojanja medjunarodne zajednice i, posebno, drzava clanica Evropske unije, da se drzavljanstvo koristi i kao bitno merilo standarda njegovog subjekta. Deo tog nastojanja su i medjunarodna pravila cija bi primena smanjivala broj lica bez drzavljanstva ili poboljsavala pravni polozaj lica koja nisu drzavljani drzave u kojoj zive.6 Dakle, pravni rezim drzavljanstva stvara svaka drzava "za sebe", ali njena suverena politika i njene granice nisu vise opravdanje da se zanemaruje osnovna cinjenica - covek bez drzavljanstva nije samo lice bez domovine, apatrid; on je lice bez sadasnjosti i buducnosti.

1 Zakon o jugoslovenskom drzavljanstvu je proglasen 16. jula 1996, a stupice na snagu 1. januara 1997. godine (Sl. list SR Jugoslavije, br. 33, 1996).

2 Zakon SFRJ (1976), kao i zakoni o drzavljanstvu Hrvatske (1991) i Makedonije (1992) koriste se terminom - prirodjenje; Zakon Slovenije (1991) koristi se terminom - naturalizacija, dok se terminom - prijem, kad se radi o jednom od nacina sticanja drzavljanstva, koristi Zakon o drzavljanstvu RSFS Rusije (1992), i Zakon o jugoslovenskom drzavljanstvu (1996). Mozda je upravo primer iz ruskog zakona uticao na promenu termina i upotrebu termina "prijem" u Zakonu SR Jugoslavije.

3 Prema Predlogu Zakona, bilo je predvidjeno da podnosilac zahteva treba da navede i "nacin obezbedjivanja neophodnih sredstava za zivot".

4 Od novih drzava, stvorenih na prostoru nekadasnje SFR Jugoslavije, takvo pravo je izricito priznato u zakonu o drzavljanstvu Republike Makedonije: "Drzavljanin Republike Makedonije moze da ima i drzavljanstvo druge drzave". Dvojno drzavljanstvo nije izricito predvidjeno u zakonima o drzavljanstvu Slovenije i Hrvatske, ali njihovi zakoni o drzavljanstvu takodje sadrze odredbe koje predstavljaju mogucnost da do dvojnog drzavljanstva dodje, i da to nije u suprotnosti sa pravnim rezimom uspostavljenim zakonom o drzavljanstvu.

5 Od nekadasnjih republika SFR Jugoslavije, jedino je u Sloveniji Zakonom predvidjeno oduzimanje drzavljanstva kao jedan od nacina prestanka drzavljanstva. Ono moze biti oduzeto drzavljaninu Republike Slovenije, koji stvarno zivi u inostranstvu i ima strano drzavljanstvo, ako svojim radom nanosi stetu medjunarodnim ili drugim interesima Republike Slovenije.

6 Konvencija o smanjivanju broja lica bez drzavljanstva (UN, 1961); Konvencija o statusu lica bez drzavljanstva (UN, 1951) i Deklaracija o ljudskim pravima lica koja nisu drzavljani drzave u kojoj zive (UN, 1985).

Podnosilac zahteva je duzan da navede razloge za svoje izbeglistvo, a to znaci da se nacionalno, verski i politicki deklarise

Danas, posle donosenja Zakona, najcesce se konstatuje da u pravnom rezimu jugoslovenskog drzavljanstva, dvojno drzavljanstvo "ne postoji"

Stvaranje neravnopravnosti ljudi po osnovi drzavljanstva pogadja osnovna prava i slobode pojedinca i zbog toga jer je njihovo ostvarivanje uslovljeno upravo statusom drzavljanina

Covek bez drzavljanstva nije samo lice bez domovine, apatrid; on je lice bez sadasnjosti i buducnosti


Republika br.145-146 1-31. avgust 1996.
[Posaljite nam vas komentar]

[Arhiva]

[© Copyright Republika & Yurope 1996 - Sva prava zadrzana]