(Kronotop otoka u romanu »Mirisi, zlato i tamjan«)

Milan Milisic

»Otok je dakle, svijet u malom, potpuna i savrsena slika kozmosa jer izrazava zgusnutu sakralnu vrijednost, a to ga povezuje s pojmom hrama i svetista. Simbolicki je otok izabrano mjesto, mjesto znanja i mira usred neznanja i uznemirenosti bezboznog svijeta.«

L. G. (Rjecnik simbola)

»Religiozno stanje communitas uspostavlja se tocno na granici dopustenog i nedopustenog.«

Edmund Leach (»Antropoloski pristupi proucavanju Biblije u DzDz st.«)

Naslusavsi se mojih cesto neodmjerenih i uvijek ponesenih prica o otocima jedan me gospodin, koji nikad ne bjese krocio ni na jedan jadranski otok, doveo u zdvojnu i uzbudljivu situaciju: odlucio je tog ljeta otici na neki od otoka i zamolio me da mu ja kazem na koji otok da ode. U mozgu mi uskrsnuse dimnjaci Lastova, opoj hvarske lavande, okus viske vugave i korculanskog brodeta; nanizase se svjetionici i zvonici, zatvorise uvale i klaustri samostanâ i zatreperi vedro nocno nebo nad Osorom; prosao sam opet pjesice kroz sipansko polje, odmorio se u priprati crkvice u Koritima; i modra spilja na Bisevu zapjenila je svojim vitriolom, i vidio sam barke kako plesu na sidristu pred zelenilom zimnjeg Kolocepa; i mjesecevi pejzazi Paga bijelili su se iza tih jakih slika i krik galebice koja me napala na Svetom Andriji parao je tu sliku prodirno kao platno, i onaj opaki fratar u Rabu gledao me svojim uljanim ocima. I kad sam shvatio da je za mene ovaj zadatak nerjesiv, da naprosto nisam kadar izvesti ponudjenu dedukciju, cuo sam sebe kako izgovaram: »Ja bih vam preporucio Mirise, zlato i tamjan.«

Negdje u kompjutoru glave bjese se svela ova informacija, a napor usredsredjivanja na temu izbacio ju je najednom na ekran. Odista, Mirisi, zlato i tamjan; danas sam gord na ovu zamjenu pojmova a ovim redovima nastojat cu pokazati zasto.

Da je otocka perspektiva u ovom romanu iskoristena kao temeljna pripovjedacka vizura - to vrlo lako mozemo uociti barem na cetiri plana: atmosfere, jezika, psihologije, te na planu mijesanja drustvenih i mitskih motiva. Pri tome mislim da su barem ova cetiri elementa - a ima ih jos - na isti nacin gradbeni u pojmu otoka koliko i u Novakovu romanu, da su u krajnjoj liniji, literarnost ovog djela i otocnost otoka u molekulski cvrstom kemijskom spoju. Nadam se da ovim ogranicenim i usmjerenim pristupom ni na koji nacin ne zagradjujem sve ono sto je kritika zudno i ushiceno, u ovih dvadeset godina, markirala u Mirisima, u rasponu od vrsnog stila do moralne osude drustva.

Uocimo najprije da u Mirisima izostaju opisi prirode. Narator nastupa iz otocke perspektive, njemu je sve tu dato i vjecito, ne mora se emocionalno konzumirati u odredjenom roku pa logicno ne pobudjuje na sanjarenje niti provocira lirske izvedenice. Ono sto je u neposrednom iskustvu sadrzano nema potrebe da se iz svoje neposrednosti promice u predmet isticanja.

Junak Novakovog romana je pripovjedac, vidljiv sebi i piscu, nama i svojoj okolici; poznatim postupkom uvuceni smo neprestano u dva vremena: u vrijeme fabule romana i, preko Malog, u vrijeme samog pisca, koje je ocito i nase vrijeme. Ali ako sam postupak nije nov zavidna je Novakova vjestina sa kojom premoscuje ova vremenâ, njegova neiscrpna sposobnost da prvo stalno uranja u drugo, a drugo ispira u vodi u kojoj je vec oprano prvo. Radi se ovdje i o cinjenici da otok i njemu pripadajuce kopno imaju paralelne povijesti koje se jedna u drugoj zrcale. Ovo zrcaljenje je dubinska struktura romana: zrcali se povijest u privatnosti, ali zrcale se i mikronski sitne cestice osobnosti u povijesnom; Madonina zudnja za restitucijom odslikava se u restituciji njenog organizma; mrkla pecnica u kojoj Erminija kusa pronaci svoju vrelu suzu prije nego sto ispari odslikava se na spaheru njena lica; tijelo koludrice, cvorugavo i bijelo, u tijelu Madone sto je poput mijeha kozlina; Tuninin pjetlic u djecaku kojemu je iskustvo podrezalo andjeoska krila; jedna se stvar prenosi na drugu, upija lokalnu boju druge i preuzima dio njene aure. Ovo zrcaljenje predstavlja i osnovnu dinamiku djela koje je samo po sebi svojevrsna paradigma nepokretnosti. Odista, svi su likovi, ili osobe bivseg zivota, ili ljudi koji su odustali od akcije, obnasajuci mehanicki svoje funkcije. Na takvom, retardirajucem fonu, glavni Dogadjaj moze postati jedan odlazak u Zagreb ili nosenje kanalizacione cijevi. Kakvo siromastvo zbivanja i kakva drska preciznost u oslikavanju otoka! Kada na koncu citanja zadovoljni citatelj-adresat svede svoj racun nadje se zatecen pa se moze osjetiti i izigranim. Ruga li se to pisac i sa njim? Na svu srecu bogatstvo neke proze ne mjeri se kolicinom akcije.

Dodatni je paradoks Mirisa da je ovako opskurna i reducirana fabula potakla znacajne umjetnike da po njoj pisu scenarije i da je dramatiziraju za izvodjenje na sceni. Za takvo pak nesto sama lucidnost pisca i njegove cinicne opaske sigurno ne bi mogle biti dostatno pokrice. Razrijesenje se krije u cinjenici da je Novak, usprkos bizarnosti sadrzaja, usprkos knjiskosti svog postupka, uspio uobliciti svoje likove gotovo kao arhetipove otocke populacije. Tako imamo Malog kao model otockog mudraca, puckog filozofa, negdasnjeg sudionika u svijetu Kopna koji sad samoironijom lijeci svoje pozlijede. (Jedan je takav u Vela Luci govorio: »Da sam bio pametan bio bih ja jos lud«.) Na otoku je Postar s velikim p, i kad se naljuti ne kuca nego ostavlja pisma u grasti s aspidistrom. I Agronom je s velikim a i kad se naljuti na odluku vijeca Marijinih djevica ne ide u crkvu. I Doktor je s velikim d i kad se ljutne odlazi nabusito iz kuce razgovarajuci sam sa sobom. Zanimanje je covjek i nema otoka na kojemu se ovo ne moze provjeriti, jednako kao i Tuninina zudnja za dobrim zarom ili ekscentricnost nekog Don Vikice. Vec tako uspjelom karakterizacijom Novak stvara autenticnu atmosferu otoka, zivu konstrukciju koja cvrsto nosi njegov kronotop. Madonina funkcija u tome je vise nego ocita ali je djelomicno zastire njena mitska komponenta.

Morem opervazene ivice otoka su ivice romana a vrijeme otoka je vrijeme naracije. Otocko usporavanje vremena - fenomen koji je morao iskusiti svatko tko je na otoku proveo makar dan - u prosedeu pisca ima svoj pandan u proznom usporavanju vremena. I ovaj, cest postupak modernog prozaista, ovdje je u funkciji stvaranja nerealnog, otockog vremena, i gradjenja otocke atmosfere. O urama otockim Erminija beckettovski zakljucuje: »Ko-ko bi vrag isao brojit, moras cekat, onogatiboga, moras cekat i nikad kraja! I sta ti vrijedi! Stane tica na o... na o... na onu kazaljku, i odma deset minuta vise, deset minuta manje... neka padnu tri goluba, to ti je tri puta deset... majketimile...« Ali ne samo bruj zvonika; sve sto daje ton zivotu otoka bruji u ovom romanu kao u velikom bakrenom kotlu. Nekad u nj udara Mali u sali, nekad doktor u mraku; nekad su to zvona u koja zvone koludrice, a zvuk tih zvona nadima se i oblikuje kao veliki sator cije ivice padaju u more zasjenjujuci u svom uzletu opet nekakav zvucni, rezonantni otok.

Ovo pretakanje vremena otoka u vrijeme romana proizvodi u citatelju cudan efekt ogranicenosti, nekakvo potuljeno osjecanje izolacije i »invalidnosti« koje je otoku i svjetonazor i sudbina. Izbjegavajuci da preciznije odredi odnos gradica i otoka Novak dopusta da se oni u citateljskoj svijesti izjednace i nizom svojih karakteristicnih motiva vjesto iz socijalnog prelazi u kozmicki kompleks zbivanja. Vrijeme otoka/vrijeme junaka - trenutak te zime koji traje od prapocetka i koji postaje sve - navaljuje se kao nekakva neizmjerna tisina u kojoj kuckanje pletecih igala, glasovi i koraci u kali odjekuju kao oznacitelji jednog nestvarnog svijeta. Ironicna dilema umrijeti ili ne zivjeti, i Brod s prekjucerasnjim novinama, Decilitar sa svojom vazda praznom casom i Don Vikica sa svojim macom karata, i razmazene macke kuhinjske i vjecito pitanje kako gore pokazuju staru istinu da je svaki otok jedan eksces a svi skupa jednostavni kao domaci hljebovi kruha; tko s kopna moze prosuditi sto je na tim otocima normalno a sto nenormalno; dok odbljeskuju u daljini kao veliki kolobari pod zmirajima svjetionika mozda i oni osjecaju radost osvetnog utrnuca?

Turirajuci ovu obrubnost, zatvorenost, zavrsenost, Novak pusta da oblik pada na oblik, otok na otok; u samo tridesetak redaka Bozicnog popodneva naredali su se i fratarska celija, i klaustar samostanski, i dubok zdenac, i otok od zvona, i otok snopa svjetla, i tonzura na tjemenu, i otok tijela u nabranoj kuti suknenih valova.

Jezik je nesumnjivo najcudesnija komponenta ovog romana. U procjepu izmedju etimologije rijeci i njene drustvene sjene, u tom narastajucem kljucanju izmedju boka broda i gata slusamo glas Malog kao brundanje motora i sijanje prorostva.

Neiscrpno bogatstvo kazivanjâ, njihovo preplitanje i orkestracija, njihova stalnoplamteca tonalnost i gotovo radijski miksovi medju njima mogu u evropskoj tradiciji imati samo jedan uzor.

»Zbivanje u romanu je banalno svakodnevno ali posredovano jezikom ispunjenim pustolovnim asocijacijama koje imaju sve odreda visestruko i simbolicno znacenje, rijecima koje gube svoju fizionomiju, smionim kontaminacijama, sistematskom igrom sonornih slicnosti.« Ovako govori Ivo Hergesic, ali ne o Mirisima. O kojemu onda romanu govori Hergesic?

U knjizevnosti engleskog jezika roman jednog (takodjer!) sjemenistarca jedini je ovostoljetni mit; taj roman, izdvojen, samotan, granicni vid ovog proznog oblika, reper, svjetionik cije titraje broje kriticari i citatelji sa svojih obala, ne bih ovdje spominjao da nisam uvjeren kako je, barem na jezicnoj tezulji, Mirisi, zlato i tamjan nas Uliks. Zavideci komparatisti koji ce jednom osvijetliti ova dva romana jednog drugim, svakog u moru svog jezika ali i u ozracju istog umjetnickog oblika, vracam se svojoj naznacenoj temi.

Na koji nacin jezik formulira otok u Mirisima? Mnozina informacija koju Novakov jezik nosi u sebi, monolosko-asocijativne pregrade izmedju soba sto ih puni zrvanj nemotiviranih i lose motiviranih izricaja, sva govorna alogicnost svijeta, podrazgovori i prebacivanja, pjesacki otoci tlapnje i zeleni val njegova pripovjedanja, samopripovjedanja, sebegovorenja i svijetogovorenja stostruko nadilazi svaki otok. Odista sto je otok - ta flekica vitiliga na sinjoj adriatskoj kozi - pred tim kozmosom govora, kozmosom govorenja! Govor je u Mirisima bajanje, bajanje i razbrajanje, govor tepanja i ganuca, mogucâ i nemogucâ, poletjâ i odahnuca; grozdovi magicnih formula i formulica, dahova i strahcica, skrgut Stramacernih gromorenja i stuckanja krokodilskim raljama, treptaji i puckaji starog lumina u polumraku; valjaju se zali i zalici obalom strana bas lijepo i fino, bas posteno i uljudno. Jes, ali i etotigana i Drugacijesenesmije i nosintivodu i ugodnice-ukosnice i sangacula na svoje usi, i provjeravaju-nevjeravaju, i kradu pljacku, i kavidinovosve, i zbogom i svakomu stogaide! Novak spusta svoj ovlazeni prst do one razine jezika na kojoj sve postaje parafraza, jezicni manevar, metonimija; gdje jedna stvar govori drugu a obje dovode u pitanje polazisni izricaj. Recenicu koja ima prepoznatljiv tip iskaza zaskace recenica koja se toj prepoznatljivosti ruga (»Koludrice su zvonile... vec gotovo tisucu godina neprestano. Od jedanaestog stoljeca, lejdisenddzentlmen.«)

Mijesajuci arhaicni knjizevni i lokalizme, Hanibala Lucica i esej, makaronski talijanski i zivi govor otoka s jezikom mutavice i administrativnim krpicama jezicnim sto kao da ih je vjetar pokidao s oglasnih stubova i s prvih strana zaboravljenih novina, Novak proizvodi jedno jezicno-mitsko vrijeme, govornu metafiziku koja dubinski iskazuje otok.

U tom ludom buku jezicnom ocito nije sezona, nije »promestranaca« pa nema svjetla nikakvih! I kao sto je poznata Pupaciceva pjesma puna mora jer se more, more u njoj, more, prelijeva iz retka u redak kao iz skrape u skrapu tako je u Mirisima sve odtok i rastok i nista nije tu ni kopneno ni zakljuceno. Recenice su kao zimske barke, s brojevima naopako. Taj visak rijeci, te vitice i viticice, kantice vodice pa makar i lurdske i svete, vitrine jezicne viticastih bridova, taj dugi barokni ressentiment, ta remorkaza svih nadajucih znacenja i te rijeci sto ih izgovara Mali sve su to rijeci onako, bez svoga jakog uporista u smislu i uvjerenju, magicne rijeci kartaske ili sahovske koncentracije, automatski govor kojim se igraci brane od presije protivnika i osamljeni otocani cine sebi kumpaniju znajuci da vrijeme valja utuci, dan i cijelu godinu, koja pocinje novogodisnjim jutrom. Brbljuckanje Malog s Madonom je (na ovoj razini) kao oplakivanje otoka neprekidnim nizom valica, nekakvo izdaleka zadirkivanje, bockanje besprestanka, ali i zagrizeno opiranje, i grko umovanje do zanovijetanja.

Prozimajuci se sa ovim stoje sintakticke osobine puckog govora i njihova verbalna vegetacija siklja i buja pred njim i pred nama. U upucivanjima koje govorni jezik sobom nosi vec je sadrzano stanovito razumijevanje svijeta; ono sto se u njemu razumijeva predlezi svemu onome sto se moze uspostaviti ovakvim ili onakvim iskazima.

Novak ima savrsen spurijus upravo za te vec date napute, za prelazno stanje jezika, za jezik ni tu ni tamo.

Iz jezika je likova, normalno, samo korak do njihove psihologije. Cudastvo i lucidnost, otkacenost i samozatajno postenje, sumnjicenje sebe i drugih i nerazlozni strah od svijeta; hipertrofirano kriticki kut gledanja, pracenje sebe u stopu, mijesanje religijskog i profanog - sve te toliko otocke osobine, bez obzira sto ih nalazimo i drugdje, i kod drugih, pridonose da Novakov otok na koncu i ne pliva u moru nego u svojoj otocnosti.

Premda Mali u detalje opisuje svoju mrzovolju spram Madone i njenih zahtjeva, mada pod sitnozor stavlja svaku svoju nehumanu primisao, sve ono sto on odista cini bjelodano pokazuje da je i osjetljiv i obziran i covjekoljubiv. Tu je kljuc sjajne eticke parabole romana koja u sjeni eksplicira sukob izmedju Drustva sto se prostacki razbacuje covjekoljubivim porukama i ovog mrzovoljnog osamljenika koji je sklon sebe vidjeti u tamnim bojama a ciji je ukupni habitus prozet krscanskom etikom i osjecanjem socijalne pravde.

Postoji nesto kao neizljeciva naivnost otocana koja ih cini prijemcivim medijima za priredjene fatalne opcije; domoljublje, slijepo povjerenje u Majku Zemlju pokazuje se u Kosorovom otoku fatalnim za otocki zivalj. Erminija ovdje svjedoci da je pristajanje uz jednu ideologijsku opciju raskucilo njen dom. Naporedo sa ovim, a mozda bas kao obrambeni mehanizam, otocani gaje samoironican stav, distancu prema ponesenostima, tjeskobnu sumnju prema Vanjskom, Kontinentu, onome Gore. Ovakva iscasena otocka vizura korespondira blisko s tipicnim karakteristikama suvremenih literarnih junaka; i jedni i drugi su outsideri. Pri tome drzim da je sasvim nevazno da li je Novak prepoznao svog Hamma i Clova npr, u mentalitetu otockog mudrice i gospe Markantunove ili je ovaj postupak isao obrnutim putem. Pa i u sloju iskaza junaka koji mozemo drzati piscevim komentarom Novak ostaje dosljedan: tutanj tenkova i fazonirane ideologije revolucija on mjeri vlaknima kmetske vunene maje.

Otok je prostor ogranicene socijalizacije, prostor ustrojen tako da vuce u pravcu postepene asimilacije krajnosti, pristajanja na tudje »ludilo«. Ova perspektiva tudje perspektive, ono sto R. D. Laing naziva metaperspektivom zasnovano je ovdje na izrazitoj ciklicnosti i produbljenom subjektivizmu. I mehanicki uzdisaji Malog, to pretumbavanje svojih misli i primisli kao uvijek istog posoblja u jednoj ukletoj sobi, ukazuje da je njegovo razumijevanje svijeta otocko, izolacionisticko; odise tom insularnoscu. Takva je i njegova sposobnost opazanja koje ne zeli vladati, njegovo neprestano odvazavanje na trajanje i sudjenje bez presude. Ne zaboravimo da i trpeljivost spada u znacajke otocke psihologije; upravo to izduravanje s fatalistickim playbackom namece nam sa Malim svoje norme. Jer i Sveta Partija i Sveti Andrija znaju da on nece moliti a nesto se ipak mora dok sasuseni istarski zvoncici zvone zadjenuti o pukotine zida.

Zakljucimo da je stil kazivanja Malog psiholoski motiviran otockom izdvojenoscu, njegovom upucenosti na literaturu i osudjenosti na retardirane, mucave i ishlapjele. Ako u svakom od tih naslucujemo i svjetlucanje metafore to je jos dodatna, izvedena kvaliteta djela. Mirisi to dopustaju ali tamni tonovi Novakove barokne lutnje vode nas i dalje i dublje.

Kao god sto su vrijeme otoka i mentalitet otoka u snaznom otklonu od zvanicnih mjera i opcih normi isto tako i realitet otoka ne daje se ni lako ni izravno.

Novak ne opisuje otok, on ga atomizira; njegova proza proizvodi stanje otocnosti. Sam otok naseljavaju otocani; tu nema »zemljaka«, tu je Bog vladar a galaksija domovina. Otok je na kraju Zemljina horizonta, uz obalu one zagonetne rijeke koja opasuje svijet, na rubu svijeta.

Ali otok mozemo vidjeti i kao predstupanj historije; dok su na pripadajucem kopnu dogadjaji povijesni, na otoku su mitski. Osjecaj za communitas je misticno stanje u kojemu ne vrijede pravila cvrste logike. Razgovori Malog s Madonom su razgovori svih vremena otoka, koliko i razgovori svih uzrasta i mnostva relacija. U njima gotovo apsurdno i nenadno dolazi do kozmickog rendezvousa izmedju dvoje ljudi u razlicitim inkarnacijama da bi se svaki put ponovo nasli u ishodistu, licem u lice. Madona koja fisca kao vlak pred tunelom odista je vlak, vlak koji nosi Malog, toga andjela u partizanskim cokulama, i u toj kompoziciji trzaju se i sudaraju se vagoni svjetova; katolickog i komunistickog, Italijâ i Jugoslavijâ, djetinjstava i podjetinjalosti, dok kao mazac u toj tmastoj kompoziciji Mali kamilicom podmazuje pogon Madonina jezika.

Parodiranje moci Kirke, niz asocijacija na prisilnu izolaciju, na otoke gubavaca (»Onamo Madona, ovdje ja, nas dvoje kao napusteni cekamo smrt«) takodjer je u funkciji spomenutog mijesanja drustvenih i mitskih motiva. U Rjecniku simbola nalazimo podatak da je veliki broj mitskih otoka nastanjeno samo zenama, sto se dalje moze povezati sa zbiljskim postojanjem zenskih svecenickih udruzenja na nekim otocima galske obale. Novak gradi takav otok u vlasti anime i bila bi prava knjizevnoistrazivacka poslastica pozabaviti se odnosom musko-zenskog ugradjenim u fabulu Mirisa.

Otok je sin/dijete majke zemlje koja je Geja i svoje jezicne domovine; on je njen kao bilo koji njen dio a ipak ne ona. Ta domovina dodje mu kao maceha sto ga je ostavila, samog, slabog, iznevjerila ga. (U Novakovim protegama majka je isto sto i revolucija, negdasnja nada, negdasnja vjera.) Sudbina otoka je voda, voda je brisanje i zaborav. Konsupstancijalnost oca i sina u Joyceovu Uliksu ima svoj pandan u konsupstancijalnosti majke i sina u Novakovim Mirisima. Dok s djecackom drskoscu izlazi na kraj sa svim muskim nametljivcima, sa provalnicima u svoju privatnost, Mali se osjeca obvezanim pred svim zenama oko sebe, i pred svakom kriv. Njegova identifikacija sa njima na liniji je izjednacavanja politicki obespravljenih, onih bez drustvene moci, ali sa snaznim nadomjestkom za nju. Notirajmo i da su Novakovi aktovi aseksualni - koludrica je u crevljetinama, Madona je bez ledja, a Draga je drugarica - i seks se odvija u mraku, kao zamisljaj. A ugrozeni su njegovi andjeli - pijevac i djecak s prasnjavim krilima. I tu, kao i drugdje, motriste pripovjedaca natopljeno je nepresusnim dvojstvom.

Bozanska sveobuhvatnost romana cini ga formom koja bi da se nikad ne dovrsi. No nakon dvanaest ili petnaest autorskih araka roman ipak zavrsava - vezuje se plava vrpca koja ga drzi, on postaje djelo, zavrsen otok u jednom jeziku i vremenu literature.

Pisac nije Bog mada nastupa s bozanskom arbitrarnosti; on se neprestano pita gdje zavrsiti svoj otok i u tom pitanju je normalno sadrzano i pitanje gdje ga poceti. On trazi znakove prekluzije, jasne granice svojoj tvorbi, ali u svijetu koji je bozanski stream of consciousness takve granice tesko je uociti.

Umjesto da trazi kakve drustvene eksplozije ili psiholoske lomove likova Novak smjesta svoju radnju izmedju dva otvaranja prozora, izmedju dva prozracivanja prizemlja, i time kao da uspijeva prostorno nacelo ogranicenosti sadrzano u otoku prenijeti na kompoziciju romana. Mali ostaje uronjen u svoj prostor; on je otok svog otoka, nepokretnost njegove nepokretnosti; krecu se tek Draga u brodu i Madona u svom vremeplovu. Tako se Novakov otok/roman zatvara kao rondo. Izmedju dva vala, dva trecaka, volumenozna i necitkih ivica, izmedju ta dva djelica beskraja Novak smjesta korpus svog djela kao nesto sto je u kozmickom smislu trivijalnost a u drustvenom cudo. Joyceu izmedju tih valova stoje dva datuma, Novaku osamnaest; no obojica su iskazala svoje vrijeme puninom kojom orgulje mogu iskazati bezvremenost.

U drustvenom smislu otok je drugi stupanj zivota; na njemu nikad nista od drustveno relevantnog nije prvo i pravo; sve je parafraza. Ali je zato ono vjecno - vjecno! I u tome otok jest sinonim za roman. A za tu tvrdnju ja ne znam bolji primjer no sto je ovaj Novakov, perlamadona, roman s pliskanjem vode i mljackanjem sapuna, sa ozimanjem i pistanjem spuzve, s mirisima bljutave svakodnevice i zakljucanim tamjanom povijesti iznad glave.

Pogovor romanu Slobodana Novaka, Mirisi, zlato i tamjan, Svjetlost, Sarajevo 1989, str. 221 - 232.