U ovih nekoliko proteklih godina tolike su gadosti i zvjerstva opravdavana spekulativnim analizama proslosti, da sam se zaklela da cu govoriti iskljucivo u prezentu ili futuru. Ali, nazalost, kako je povijest vec i ono sto smo jucer pojeli za rucak, prisjecanja su neizbjezna.

Kada smo ono tik pred izbijanje krvavih sukoba utopisticki obilazili podrucja s atmosferom LAJDENSKIH BOCA, s nekim bajkovitim nadama, a s potpuno racionalnim saznanjima da igramo Sizifovu igru, jedan je tek izrastao lijep plavooki mladic u Petrinji zapitao: A sto ce biti s nama koji se osjecamo Jugoslavenima? »Nista posebno« - odgovara Zarko - »bit cemo kao Romi, narod bez drzave!«.

»Znas, imponira mi Serbedzija i njegova jugonostalgija« - rece mi neki dan jedan od vrlo uvazenih saborskih zastupnika. »On je jugonostalgicar i to lijepo i otvoreno kaze.«

Nisam lani dospjela provjeriti je li i Miso jugonostalgicar. Nakon dvije godine sarajevskog pakla vrlo brzo je na »mijesani brak« dobio useljenicke kanadske vize, uvjerio svoju zenu Splicanku Marinu da je to jedino suvislo, spakirao svoje i njezine dvije kceri i evo ih danas u Calgariju. Tamo je takodjer bila zimska olimpijada kao i u Sarajevu, a Kanadjani, ljubazni, zeljeli su da im bude kao kod kuce. Cujem da Marinu ponesto muci nostalgija, uglavnom klimatska. Zivjeli su zimus kao pingvini na -40C.

Bosanci, Mirjana i Zoran, takodjer ovih dana s djecom odlaze u Kanadu. Smucio im se izbjeglicki kamp u Kastelima i nemogucnost da se igdje zaposle. Mirjana mi sa sjetom pokazuje fotografije svoje lijepe bijele kuce kod Travnika, bogatog vocnjaka koji je sama sadila i slike domjenka sa prostrtim vezenim bijelim stolnjakom preko haube prastarog zutog golfa, parkiranog pored makadamskog puta negdje kraj jezera nedaleko Jajca. Vodila je tamo Biljanu i Nikolu da pozdrave baku i djeda, Banjalucane. Sa Zoranovima u Stocu vec su se ispozdravljali.

U hladu starog kastelanskog bora, za improviziranim stolom od grubih dasaka izbjeglickog naselja Sv. Kajo, desetak kilometara od palace cara Dioklecijana, tu u srcu stare Salone, atmosfera je »super«. Biljana i Nikola jedva cekaju da postanu Kanadjani.

Negdje tu, u neposrednoj blizini, onih gladnih godina prije onoga rata, rodila se moja prijateljica Dora. Otac joj krene trbuhom za kruhom, pa i obitelj povuce za sobom. (Dora jos i dan-danas, racunajuci s papirom i olovkom, mrmlja nesto na francuskom.) Kasnije, preko partizanije i raznih lutanja, naidje na jednog Valjevca. Vezivala ih cijeloga zivota neodoljiva ljubav prema planinama, otocima i pjesmi. On s gitarom, a ona s mediteranskom zicom u grlu... a repertoar bi pocinjao, tko zna zasto, s »Brod plovi za Sangaj«.

Prehranjujuci sinove i vezujuci jedva kraj s krajem, nalazili su uvijek nacina da vise vremena u zivotu provedu na planini i na moru, nego je uobicajeno za nas ljude s asfalta. I kako drukcije nije moglo ni biti, pokloni im unucad, Mariju i Luku, jedna ljepotica bracka, pa sad, jer takve su slucajne okolnosti bile, svi skupa udisu srpski planinski »vazduh«. Srecno ti tvoje srpstvo, Marija!

Zovem Doru da dodje malo k meni na otok. Znam da cezne za morem i svim ovim mirisima. Javlja da ne moze, odlazi da vidi trece unuce, Jovana, u Amsterdam. Mozda sretne Ruzu. I ona tamo cuva unuce. Zagrebacko, Prasko, Korculansko, Zidovsko, Sibensko Nizozemsku Hrvaticu - Kiru!

Dvadesetgodisnja muslimanka Zana iz Doboja vise mi se i ne javlja iz Spanjolske. Otisle su ona i njezina mama Cica s jos nekoliko desetaka muslimanki s djecom i starcima jos u ljeto '93. iz kampa kraj Splita, gdje tada za njih tamo nikako nije moglo biti dobro. Cula sam da im je sada u Spanjolskoj vrlo dobro.

Ne pada mi na pamet da budem jugonostalgicarka Radinog tipa, iako mi Serbedzija po mnogo cemu moze imponirati.

Ja sam lijepo Hrvatica, rodjena od oca Hrvata i majke Hrvatice, a hvala Bogu i muz mi je Hrvat, samo me malo muci sto cu s talijanskim djevojackim prezimenom svoje matere. Nikako da »skontam« je li to dobro ili ne za nas Hrvate!

Vida Tucan