Dvije slicice o »nasima« i »nasem«

Ili: kako nam ovakvima, sa ovakvim mislima, nema spasa dok je svijeta i vijeka, i kako ce nas svako, razlozan, ostavljati na miru

Odavno sam znao da je sa nasim svijetom tesko izaci na kraj. Kao svi nedovrseni narodi, i nas narod posjedovao je bozansku tastinu. Znao sam, takodje, da svaka nacionalna tastina izvire iz nacionalne gluposti. Svijest o navodnoj sopstvenoj velicini, potreba da se govori o mitskom uvijek kad nismo spremni na razgovore o konkretnom, a da pri tom nismo naucili bili ni dobro hodati ni dobro govoriti, ali vavijek dobro uz gusle pojati, doprinosila je da je moguci kontakt sa svijetom uvijek podrazumijevao nase ubjedjenje da smo od njega bolji, a da je nasa nevolja, kad je priznamo, plod njihovog nepravednog odnosa prema nasem najvitalnijem, najsustinskijem. U tim bisagama vukli smo sve poraze posljednjih sest godina, umnogome ni danas svjesni da pali nikad nismo nize. I da cemo se podici nikad teze, kad se jednom racuni svedu, ako se svedu. Nisam, naime, siguran da smo svjesni donjeg praga izdrzljivosti: nasa tvrdoglavost davno je ravna kolektivnom ludilu. Misljenje manjine, koja, na nesrecu, pripada unizenoj grupaciji liberalisticke srednje klase, site kolektivne misli, ali nemocne, sred populistickog vriska, da bilo sto provede na lice i pravi nacin, gradjanske klase ciji jedini tragovi danas tragovi su raspetih na krst epske gluposti, uvijek se smatra misljenjem nacionalnog izdajnika, evropskog slugana, ovisnika o imperijalistickom kapitalu. To misljenje, nazalost, kantilena je na izdisaju, sred ocigledne renesanse novog nacionalnog budjenja, pred konacni pad. Da je i pad let, tome nas nije ucio samo pjesnik, vec i sve narodne vodje, svih naroda kojima smo pripadali, netom sahranjene prosle nam drzave (i domovine?!), a koje i danas, nevjerovatnom vitalnoscu, spremaju pomor zdravorazumskog. Ovaj i ovakav uvod kazan je uzviseno i pateticno, da bi pricice koje slijede nasle logicno opravdanje sto ih je jedan posve obican evropski individualista cuo, promislio i vama ispricao.

Pricica prva

Rastali smo se a da nijednom nisam mogao da mu pomenem da Plima nije nasa vec »moja«. Nisam zelio konflikt, jer on me ne bi shvatio, u to sam bio siguran. Odlazio sam u noc sav u grcu od bijesa i tuge. Naime, Srbin iz Republike Srpske, kome je »nase« bilo sve i svja u buducem zivotu, imao je dvije kceri. Jedna se udala za Muslimana neposredno pred rat: danas zivi u Zenici. Druga kcer odselila je na Novi Zeland i danas joj se ne zna trag. Dva brata Srbin je izgubio u bitkama oko Foce (ta varos se danas zove »nase Srbinje«) tokom 1993. Zena mu je 1995. dozivjela mozdani udar: od zdrave radisne i lijepe zene ostala je sijenka koja muca. Mom sagovorniku nije se desilo nista: zdrav je i uporan.

Pricica druga

Jovan Nikolaidis