Nada i strepnje Sarajlija i Mostaraca

Saradnica Republike, Azra Cemalovic, razgovarala je sa nekoliko gradjana Sarajeva i Mostara o tri teme: (1) cemu se nadaju; (2) kako vide ostvarenje nada i (3) kako se oslobadjaju "viska straha". Prenosimo sazete odgovore

Prof. dr Alija Behmen, pomocnik generalnog direktora zeleznice BiH (Sarajevo)

(2) Prvo treba biti strpljiv. Mi u Bosni kazemo treba imati _ sabur _ znaci, jednu mirnocu, ne mirnocu koja granici sa mazohizmom _ ne mirnoca koja dozvoljava covjeku da se opusti, nego jedna smisljena mirnoca, mirnoca koja ima cilj, a cilj je savladati sebe, znaci sabur, znaci biti miran, savladati sebe, a kad covjek sebe savlada onda ce savladati i druge.

(3) Ja nemam straha. Mnogi ce vam Bosanci reci _ nema vise gdje strah stati. Straha nema, opreznosti ima. Ima jos jedna bosanska rijec, kazu _ nije valjano glavu izgubiti na bigajli hak, to znaci, na dzaba je izgubiti, a treba je izgubiti ako imas neki cilj da se izgubi. Naravno, cilj nije da se covjek unisti nego da se covjek oplemeni. Prema tome, oni koji su radili zlo ljudima, oni treba da budu kaznjeni. Oni treba da budu kaznjeni vise radi svog naroda, nego radi onih naroda prema kojima su cinili zlo. Oni su cinili zlo ljudima, a svi narodi imaju ljude, u ime te ljudskosti, ne naroda, znaci ti ljudi treba da budu kaznjeni. Mislim da ce strah i kod onih koji imaju strah biti savladan kad vide da su oni koji su sijali strah, a taj je strah bio ljudski, bio je opravdan, jer su se ljudi ubijali _ budu kaznjeni. Tada ce i oni koji latentno u sebi nose neke porive koji nisu ljudski bojati se da ih ispolje, a kad oni to ne ispoljavaju, onda ti drugi ljudi nece strahovati od njih. Prema tome, zlocince treba na sud, svjetski sud, sud ljudskosti i tad straha nece biti ne samo na ovim prostorima, jer to nije samo nasa karakteristika. Imate Irsku, Kurde, Baske... Znaci to je jedan univerzalni problem. Znaci, kad oni koji siju strah budu kaznjeni onda ce se prevazici ovo stanje, onda ne da ce neko biti ostecen tim, sto ce naci svoje zgariste gde je on prebivao, gdje su njegovi djedovi prebivali, on ce naci zadovoljstvo da to popravi, ali ce istovremeno naci zadovoljstvo sto tu nece biti ljudi koji su to zlo cinili.

Bogic Bogicevic, potpredsednik SDP BiH (Sarajevo)

U ostvarivanje ovih nada treba da budu ukljuceni svi ljudi, svaki covjek u BiH. Znamo iz istorije da su se sve stvari uglavnom na Balkanu rjesavale putem diktata velikih, mocnih. To nije izostalo ni ovog puta, ali mir nece doci izvana, mir ne mogu ostvariti ni medjunarodna zajednica, ni Evropska unija, ni posrednici koji se nalaze ovdje; mir mogu ostvariti ljudi koji cine BiH tako sto ce spajati porusene mostove izmedju ljudi i naroda, tako sto ce pruziti ruku pomirenja. Znam da je to tesko, rane su jos svjeze i duboke. To nisu obicne ogrebotine, ali vrijedi pokusati i nije nemoguce.

(2) Strah postoji, on je prisutan. To je rezultat velikih tragedija, masovnih grobnica, logora, etnickog ciscenja; 56% ljudi u BiH ne zivi vise u svojim kucama, vise od milion ljudi zivi u 110 zemalja svijeta, sa velikom neizvjesnoscu za povratak, ali taj strah i mrznju moguce je prevazici pomirenjem. U funkciji pomirenja moraju biti svi, i masovni mediji, koji jos uvijek raspiruju nasilje, mrznju, netoleranciju; dakle, u funkciji pomirenja moraju biti i politicke partije i vjerske zajednice i mogu dati znacajan doprinos pomirenju i obnavljanju zajednickog zivota ljudi razlicitih vjera i nacija koji su vec i ranije imali tolerantan odnos jedni prema drugima i smisao za zajednicki zivot. On je sad u dobroj mjeri narusen. Pretpostavka za to je svakako i povratak svojim kucama i dobra volja da se sopstvena individualnost koju nikako ne dovodim u pitanje gradi samo u odnosu sa drugima, u odnosu sa drugacijima. Sta znaci misticna individualnost izgradjena na mitologiziranju proslosti najbolje govori nacisticko fasisticko iskustvo i u dobroj mjeri se to zagovara i na ovim prostorima. Naravno, sa narodom se manipulise, napravljene su velike obmane i prevare ljudi, ali na srecu naklonost naroda je promenljiva kategorija. Cesto, ti idoli pretvore se u svoju suprotnost. I posle svega sto se dogodilo ljudi shvate da moraju pogledati cinjenicama u oci i jedni drugima u oci _ kakvo je zlo i u ime koga i u ime cijih ciljeva ucinjeno _ i kome je sve to trebalo na ovim prostorima.

Andjelka Knezevic, dipl. politolog (Sarajevo)

(2) Prvenstveno da privreda ozivi, da se pocne zivjeti od svoga rada, sa evropskim standardom. S druge strane, ostvariti komunikacije medju entitetima, bez straha od lokalnih ili federalnih policajaca, vojnika, da se zaborave strasti. U ratu su pretezno vladale emocije, da se pocne racionalno razmisljati. Znaci, zivjeti od svoga rada, truda, znoja, postenja, pretezno od tih stvari.

Enes Ratkusic, profesor sociologije (Mostar)

(2) Da se obezbijede prava i da se prema svjetskim standardima uvazava svaciji nacionalni subjektivitet, teritorijalni integritet itd. I mislim da u tom pogledu ne bi bilo problema ukoliko se izvrsi eliminacija svih mogucih pretenzija: kulturnih, nacionalnih, politickih, vjerskih, dakle svih oblika dominacije. Mislim da ovdje svaka od zemalja bivse Jugoslavije moze da krene naprijed i da razvije izuzetno dobru buducu saradnju jer je oni jedino mogu razviti, nase price o integracijama sa drugim razvijenim zemljama nemaju osnova. BiH ce biti upucena na Srbiju, Hrvatsku, a Srbija na BiH i Hrvatsku, Sloveniju itd. jer smo svi tu negdje u zacelju Evrope. Svi politicki subjekti danas koji vladaju moraju uvazavati cinjenicu da jednog dana i oni moraju otici sa vlasti, da ih neko drugi zamjeni; da osiguraju takvu politicku klimu gdje ce borba za vlast biti najnormalnija stvar, ne u smislu da se neko skida, ne, vec ako se narod odluci da skida tu vlast i zamjeni je drugom da to smatramo kao normalan proces, sto je normalno u citavom civiliziranom svijetu.

(3) Mozda ce vam malo izgledati cudno, mi smo u Mostaru shvatili nekako strah kao covjekovog »zivotnog saputnika«. Vjerujte da me strah tokom rata potpuno napustio. Ono za sto sam uvijek strahovao _ bila je porodica.

Kad govorim o danasnjem strahu za mene postoji izrazen strah od bilo kakvog ponizenja. Ne postoji strah od fizickog nestajanja; ja se samo bojim ugrozavanja mog dostojanstva. Zato, recimo, kad bi se nasao u drugom djelu zemlje, gdje je druga vlast, druga vojska, ne postoji strah od te vojske, nego da ne mogu adekvatno odgovoriti na ugrozavanje moga integriteta kao covjeka. Ruzan je osjecaj da vi posjecujete mjesto odakle ste prognani, prati vas 50 policajaca IPTF-a, 30 pripadnika SFOR-a _ to je ruzan osjecaj. I na kraju, znate, treba osigurati one elementarne preduslove, legalizovanje pravnog modela, gdje ce se uvazavati svaciji nacionalni subjektivitet i teritorijalni integritet.

Franka Stojanovic, uciteljica u penziji (Mostar)

(2) Moramo nauciti raditi sa mladima. To dajem na dusu prosvjetnim radnicima i naravno porodici. Moramo mladima izbaciti iz duse mrznju protiv drugih naroda, jer je to najopasnije. Radila sam tolike godine sa djecom, 37 godina; i nije me nikad interesovalo cije je, ko je, sta je, samo _ valja li dijete, je li dobro, da li uci, je li vrijedno, marljivo itd. Da se tim vrijednostima vratimo i ne ponavljati stalno cim smo zajedno _ bilo nam je ovo, bilo nam je ono, nego da polako prelazimo na druge teme, kako cemo zivjeti dalje, kako cemo opstati, zaposljavanje, narocito da brinemo da nam mladi ne hodaju besposleni, i kako doci do svega ovoga. Da obuzdajemo svakog ko pocne da kleveta druge, da opominjemo da to nije ljepo, da to ne valja. Tesko jeste, ali se zaboravljati mora, i prastati. A ja mislim da smo mi plemeniti narod koji zna prastati.

(3) Pa, ja sam prilicno oslobodjena straha, ali sam obolila, pa se ne mogu osloboditi bolesti. Treba polako da ljudi rasterecuju jedni druge, da se druzimo, veselimo, pjevamo, da se opustamo, bez obzira kako nam je. Tesko nam jeste, ali moramo polako, svima su nam zivci poremeceni, svi smo puni stresa, jada svakojakog i tesko se savladavamo. Ne mogu kazati da sam ga savladala do kraja, nisam, ali pokusavam knjigom, raznim casopisima, pijem apaurine i to me nekako smiruje. Pricam sa ljudima o drugim stvarima; pletenje, heklanje i to me smiruje pomalo. Imala sam dosta i djacica koji su mi stalno dolazili da im pomazem oko matematike. To sam vrlo rado cinila, sto cu i ubuduce ako bude trebalo. Oni sad trce prema meni na ulici, zovu me kad me sretnu, i to mi je veliko zadovoljstvo. I na kraju, ja zelim da budemo skupa, kao sto smo nekad zivjeli. I to se dokazalo na mnogo primjera da mi mozemo zivjeti skupa; i, prema tome, treba polako svako da spusti tenziju. Mnogima nije lako, ali mora se zivjeti dalje.

Sinisa Jokic, novinar RTV (Mostar)

(2) Ako se i pozicija i opozicija sloze oko stvari koje su vezane za egzistencijalna pitanja ljudi, nece biti problema sa narodom. To pokazuju svuda susreti obicnih ljudi na medjuentitetskim prostorima. To svakako znaci ekonomija, kao nesto sto je oduvjek povezivalo ljude, pa i neka bivsa prijateljstva. Nemamo uvjerenje da ce to sve biti kao nekad po principu bratstva i jedinstva, ali ce biti po principu ekonomije. Ako ja imam, recimo, partnera u RS nece biti problema da sjednemo, popijemo pice, porazgovaramo i mislim da bi to bio pravi put, a tako bi trebalo da pokusaju i nase vodje. Nazalost, nema jos nekih znacajnijih pomaka.

(3) Strah je postojao na samom pocetku rata 1991, a 1992. je najvise dosao do izrazaja, ali se covjek po svojoj prirodi navikne na njega, postane dio njega. Danas se taj strah ne osjeca onako intenzivno kao sto se osjecao. Taj je strah sada neka svakodnevna pratnja. »Visak straha« je pitanje egzistencije, egzistencije sopstvene porodice i svega onoga sto ce uslijediti. Nakon 10 godina stvari ce se drasticno promjeniti. Strah neki u mislima uvjek postoji, da se neki nerascisceni racuni koji, ako se sada definitivno ne rasciste, ako se definitivno ne uradi ono sto nazivamo priznavanjem krivice, mislim da kroz 10, 20, 50 godina moze da se pojavi nesto slicno sto je bilo u protekle 4 godine. I zato vecina ljudi strahuje za egzistenciju, ne sebe, nego svoje dece, sopstvenih potomaka. Treba osigurati sve da bi se te stvari izbjegle, da bi se takav strah kod ljudi eliminisao.