Drzavotvornost - endemska bolest hrvatske kulture*

Pervertirani patriotizam u formi »drzavotvornosti« postao je mjerom svih stvari, i to ne samo u politici ili u javnom moralu nego i u umjetnosti. Uzrok tomu je isprepletenost drzave i umjetnosti na nacin koji je, doduse, poznat, ali u svijetu postoji jos samo u nekim azijskim zemljama, dok je posljedica toga stanja izolacija i autoreferencijalnost kulture, sto znaci da su sve usporedbe na razini skucenoga kruga zajednice, pa se nitko i nista ne usporedjuje s vanjskim autoritetima ili ne mjeri prema mjerilima koja vladaju u svijetu. Rezultat je endemicna kulturna produkcija koju nitko vani ne razumije

Problem hrvatske kulture moze se definirati jednom rijecju, »drzavotvornost«. Ovdje svatko poznaje njezino znacenje: »drzavotvorni« umjetnici su oni koji manifestno dokazuju da su za nezavisnost hrvatske drzave, za razliku od onih koji to, navodno, nisu. Na stranu nepotrebnost takvog dokazivanja nakon sto drzava vec godinama ocito postoji - stvarna definicija »drzavotvornosti« je izrazavanje lojalnosti partiji na vlasti. Zapravo, to je vise od izrazavanja lojalnosti. Radi se o dobrovoljnom potcinjavanju profesije, talenta i slobode izrazavanja politici i ideologiji. Svi koji na to pristaju su patrioti, a svi koji na to ne pristaju su »nedrzavotvorni«, to jest nostalgicari, komunisti ili naprosto izdajice.

Ova najnovija podjela - stara koliko i hrvatska drzava - navodno je nesto sasvim drugo od stare podjele na drzavne umjetnike i disidente. Koliko je javnost u tom pogledu u zabludi - ako je uopce u zabludi - pokazao je nedavni sastanak Drustva knjizevnika Hrvatske: naime, kada je procitana ostavka na clanstvo Dubravke Ugresic, Vlade Gotovca i Ive Banca, prisutni pisci zapljeskali su od odusevljenja. »Nedrzavotvorni« pisci bili su napokon odstranjeni iz zdravog, homogenog tijela (takoreci organizma) hrvatskih »drzavotvornih« pisaca. [...]

Ideoloski pljesak

Zazidani duhovi

Pervertirani patriotizam u formi »drzavotvornosti« postao je mjera svih stvari, i to ne samo u politici (gdje uzima oblik makijavelizma), ili pak u javnom moralu - nego i u umjetnosti. Umjetnicka se djela sude ne prema umjetnickim, nego prema politickim kriterijima. Takvo sto moguce je samo u zemlji u kojoj politika dominira svim sferama drustva. [...]

Pa ipak, pisci i umjetnici dobrovoljno pristaju da budu cuvari »nacionalnog duha« jer se plase da ce izgubiti tek steceni nacionalni identitet. Zato i grade visoke zidove da ga zastite od stranih utjecaja, da ga sacuvaju cistog i nevinoga, ne znajuci da je proces kontaminacije »nacionalnog duha« odavno na djelu. Zbog razvitka tehnologije, potpuna izolacija naprosto vise nije moguca. Kako »drzavotvorci« mora da mrze satelitsku antenu, kabelsku televiziju i kompjutore - a tek Internet! Medjutim, ovaj se proces ne da zaustaviti. Hrvatski nacionalni identitet, »nacionalni duh« ili kako li se vec sve naziva kolektivno naslijedje jedne etnicke grupe, prezivjet ce jedino ako u natjecanju s ostalim »nacionalnim duhovima« dokaze svoju vrijednost. To je pak moguce postici ako su umjetnici slobodni i stimulirani da stvaraju istinska umjetnicka djela, sto je u izolaciji vrlo tesko.

Pisac, kao i svaki drugi umjetnik, treba biti lojalan jedino vlastitom stvaralastvu. Patriotizam primijenjen na umjetnost obicno znaci da umjetnik ima neku zadacu, neku misiju, a ono sto umjetnicima treba nije misija, nego sloboda stvaralastva. Paradoksalno, ali upravo je sloboda stvaralastva uvjet pravog patriotizma jer stvarajuci slobodno umjetnicka djela, umjetnik izrazava ljubav prema domovini na najbolji moguci nacin.

Jedina dobra strana ove anakrone situacije u kulturi jest da se na prvi pogled cini kao da se umjetnosti pridaje neka stvarna vaznost. Mozda bi se neki umjetnici sa Zapada dali time impresionirati, jer je u njihovu dijelu svijeta knjizevnost i umjetnost opcenito prestala biti vazna za politiku. Ali u malim, nazadnim zemljama umjetnicima treba manje vaznosti, a vise slobode. A, za promjenu, ne bi skodila ni mrvica trzisne logike.

Slavenka Drakulic

*) Iz: Feral Tribune, br. 617, Split, 14. srpnja 1997, str. 30-31.