Broj 173

Hrvatska strana rata*

Uprkos vladajucim ideologijama na svim zaracenim stranama, pomalja se kriticko promisljanje uzroka i posledica stihije straha, mrznje i nasilja, odgovornosti i organizovane neodgovornosti za sve sto nam se desava

Tupost i euforija

Hrvatski pjesnik, hrvatski redatelj, pisac i novinar, glumac i profesor, danas je jos uvijek opsjednut zeljom da svoj krhki intelektualni habitus osloni o na izgled cvrsti tron svjetovne vlasti. I dok njegovoj skromnosti, samozatajnosti i stidljivosti nema kraja kada je rijec o svenazocnim svakidasnjim drustvenim nepravdama, o najtrivijalnijem gazenju ljudskih prava koja se zbivaju pod njegovim nosom, koja on ne vidi i ne cuje, i u vezi s kojima njemu uglavnom nista ne pada na pamet - u njegovu prisustvu mozete neometano gaziti sve zakone pravne drzave i sve norme covjecnosti, mozete dati oduska najperverznijoj samovolji, smijete se napljackati i narazarati, pa cak i ubijati smijete, nista od svega toga nece pomjeriti njegove kruzice - to isto tromo, tiho i nezamjetljivo drustveno bicence naprasno ozivi mobilizirate li ga za nacionalnu stvar ili, jos bolje, posjednete li ga za stol oko kojeg se odlucuje o sudbini citavih naroda. Sad najednom nema granica njegovoj hipersenzibilnosti, kad treba osluhnuti i najtananiji titraj nacionalne duse, sad je on odlucan i hrabar kad stotine tisuca ljudi treba podici s njihovih ognjista i dalekovidniji od svih kad tom narodu treba pokazati neki put, jednako kao sto je poput pravog stoika miran i sabran kada taj isti ugleda strovaljen u provaliji. Pojedinacne sudbine u pravilu ga vise ne zanimaju, on barata visokim ciframa i misli u milenijskim perspektivama, on izgara na nacionalnom megaprojektu i razumljivo, ne da se ometati sitnicama, uostalom, tko jos vodi racuna o piljevini kada se obaraju citave sume. Ali ovaj hrvatski Atlas koji je tako spremno natovario na svoja pleca univerzum nacije, sudbinu milijuna, nije nitko drugi do onaj isti neugledni, puzavi gnom kojemu je i ono malo najobicnije, najsvakidasnjije gradjanske odgovornosti bilo odvec veliki teret. I nema tu nikakva paradoksa. Da bi danasnji hrvatski intelektualac dospio do ranga narodnog mudraca, nacionalnog intelektualnog mesije nije mu potrebno nista drugo nego da prethodno nije ni pokusao postati gradjaninom, u onoj apstraktnoj jednakosti sa svim ostalim gradjanima drzave, bez obzira na profesiju i formalno obrazovanje. Visak nacionalne mudrosti ionako nije nista drugo do kompenzacija manjka gradjanske odgovornosti. A kada ovaj slucaj kao simptom duboke frustriranosti hrvatske inteligencije poprimi sve znacajke zakonite pojave, onda nam postaje jasan i onaj manicno depresivni karakter hrvatskog intelektualnog zivota uopce, njegov svima nama tako dobro poznati dosadni ritam: ... tupost - euforija - tupost..., pa iznova, euforija, ... pa tupost ... i tako u beskonacnost. Ti isti koji su jucer ukoceni u najdubljem patosu nacionalnog samozrtvovanja promatrali sveopce srljanje u propast, ne cineci nista da se ono sprijeci, danas, s najdubljeg dna provalije pisu infantilna pisamca vodjama svjetskih sila obracunavajuci s njima kao sa smokljanima iz susjedstva. Najprije dakle samosazaljenje, potom tragikomicna megalomanija, pa ponovo samosazaljenje, i tako ukrug. [...]

Ideoloska zandarmerija

Taj silni oceanski osjecaj koji polaze pravo na sve, a ne daje nista, to veliko hrvatsko srce koje je uvijek spremno svojim lupetanjem zagusiti svaku rijec, a s njom i svaku misao, najveci je zandar hrvatskog duha - najbolji cuvar okamenjene autoritarnosti hrvatske kulture. On nadgleda sve njene inicijacijske rituale, pravovremeno odstranjuje sve sto sluti na samostalnost i slobodu, nacionalnim velicinama koje sâm po vlastitom diskrecionom pravu ustolicuje osigurava vjecitu nedodirljivost i brine se da, veselja radi, na nacionalni Parnas uvijek zasjedne pokoja kapitalna budala. Da nema tog silnog osjecaja strasni bi propuh odavno otpuhao iz hrvatske kulture mnoge papirnate velikane i rastjerao kuzni zadah hrvatskog jala, gluposti i samoskrivljene nesrece. [...]

Bila je to politika hipertrofiranih zelja, neodgovornih obecanja, nesuvislog odnosa prema proslosti, politika iluzornog pomirenja neizdrzivih suprotnosti i politika beskrupulozne manipulacije povijescu, cinjenicama i naposljetku ljudima. Zar se obecanje onih milijardi dolara, one granice na Drini i barjaka na Romaniji moglo realizirati drugacije nego kao front na Kupi i krvave gace na stapu u vlastitom dvoristu? Zar one preteske rijeci izgovorene u bijesu i osvetnickom ludilu nisu vec tada odjekivale onom istom tutnjavom kojom su nam se kasnije na glave srucile granate? Zar se od onih koji su bez ikakve odgovornosti rabili rijeci ocekivala obazrivost prema konkretnim ljudima i njihovim sudbinama? Kad su to uostalom zapjenjeni huskaci pronosili svijetom mir i dobro? [...]

(Ne)znanje o zlocinu

Mozda jos uvijek ne znamo sve, ali znamo dovoljno. Isprva stidljivo, u uzgrednim aluzijama, a potom sve bucnije, kao prvorazredna senzacija, cinjenicna istina o razmjerima zlocina pocinjenih u ovom ratu probila se u javnost. Maglovit mucni dojam o onoj drugoj, neherojskoj strani rata dobio je jasnije konture. Na gruboj i jednostavnoj skici iskrsli su detalji: toponimi egzekucija, masovne grobnice, konkretne metode mucenja, silovanja, ubijanja i naposljetku imena i prezimena vjerojatnih pocinitelja. Pocela je velika repersonalizacija rata. I dok nacija iz anonimnosti kolektivnog podviga jos uvijek revno izvlaci nove i nove junake obecavajuci im besmrtnu slavu, sa svojim zlocincima ta ista nacija ne zna sto bi otpocela. Ovoga puta medjutim nije izvjesno da je na izlazu iz labirinta moguce mimoici vlastite zlocine. [...]

Mi, svjedoci danasnjeg rata, necemo moci reci cak ni to da nismo znali. Nas nitko nece morati scepati za okovratnik i zabiti nam nos u vlastiti moralni izmet. Mi se u tom izmetu valjamo ko' svinja u kaljuzi i, kako se cini, nije nam nista neugodnije no njoj. Dakle mi ne samo da znamo za zlocine pocinjene u ime nasih najvisih nacionalnih ideala, nego mi i znamo da znamo, a to znaci u konkretnom hrvatskom slucaju, da hrvatsko drustvo, zahvaljujuci hrvatskoj javnosti, zna da hrvatska drzava zna za zlocine, poznaje pocinitelje i ne cini nista protiv njih. Stovise, cak su i sami pocinitelji do u najsitnije detalje opisali svoje zlocine, skidajuci s njih i posljednju crtu tajanstvenosti. Sve je dakle do kraja transparentno, sve se zna, ali to nema nikakvih posljedica i nista ne mijenja na samoj stvari.

I dok drzava cinicno egzercira nadmoc svoje samovolje, pravo koje si je sama uzela, da cini ili ne cini sto joj je volja, ne podnoseci nikomu racuna za to, hrvatsko se gradjansko drustvo u svojim najistaknutijim reprezentantima, vecini intelektualaca, natjece u smisljanju sve nevjerojatnijih strategija potiskivanja. Drustveni razum prijeko potreban u suocavanju kolektiva s vlastitim zlocinima uludo se trosi u stupidnim racionalizacijama. [...]

Postoji jedna iluzija, sveprisutna u Hrvatskoj, da bi preuzimanje odgovornosti za zlocine koje je u ratu skrivila hrvatska strana dovelo u pitanje navodno posve jasnu generalnu tezu o krivnji za rat u kojoj je Srbija agresor, a Hrvatska nevina zrtva. Dovesti dakle hrvatske zlocince pred hrvatske sudove, obestetiti sve njihove nevine zrtve, simbolicki demonstrirati kajanje i zatraziti javni oprost, to bi, prema ovom shvacanju, vodilo izjednacenju zrtve i agresora, potkopalo ionako slabe hrvatske politicke pozicije u odsudnom trenu pred konacno razrjesenje drame, gurnulo nas u balkansku jamu u kojoj su svi jednako nepodnosljivi divljaci i zlocinci, ukratko, nesto takvo bio bi egzemplarni cin izdaje. [...]

Vojin Stojic

Strah od istine

Ta druga strana, hrvatska, po svemu sudeci nema nikakva razloga bojati se istine i pravde. Stovise, trezveni razum vidi samo korist od jednog takvog rasciscavanja pravne i moralne situacije u kojoj se naslo hrvatsko drustvo. Pa ipak, hrvatski gradjani kao da nemaju nista protiv svjesnog suzivota sa zlocincima. Oni u bescutnoj ravnodusnosti cekaju da pored njihove vlastite drzave, zelja za kojom je navodno bila osnovni pokretac citave njihove povijesti, da pored dakle njihovih hrvatskih zakona, hrvatskih sudaca, hrvatske policije i hrvatskih zatvora, pored hrvatske savjesti i hrvatskog morala, neka druga, strana, instancija obavi taj prljavi posao i pred njihovim, nasim, nosevima ocisti nas vlastiti hrvatski smrad. Ima li veceg ponizenja za hrvatski narod od cinjenice da ce njegove zlocince na odgovornost pozvati tuzitelj iz Juznoafricke republike i to pred sud u Haag? Gdje su sad one silne mase kojima bi pjena bijesne odlucnosti izbijala na usta kad su ih vodje huskale hrvatskom puskom na hrvatskom ramenu i hrvatskom lisnicom u hrvatskom dzepu? Sto su zamukli, kamo su nestali sada kad hrvatskog zlocinca treba dovesti pred hrvatski sud?

Zavukli su se, sve te silne junacine, u oklop svoje intime, gdje sebi u bradu naricu nad gorkom sudbinom njih samih i njihova naroda, poluglasno psuju vlastodrsce, ogovaraju one koji su drustveni kaos bolje iskoristili od njih samih i cekaju da ih netko drugi iznova oslobodi tih okova, ponovo ucini od njih heroje povijesti, odabrane ostvaritelje tisucljetnih snova. [...]

Hrabrost zene i muskarca

Tko je hrabriji, muskarci ili zene? To pitanje nije nikakva isforsirana provokacija koja prijeti trivijalizacijom odnosa medju spolovima. Naprotiv, ono nas neposredno dovodi do onih temeljnih problema koji odlucujuce obelezavaju drustveni zivot i povijesni trenutak Hrvatske. To vrijedi pogotovo danas kada rat i povijesni prevrat prozimaju sve sfere hrvatskog drustva. Pod tim okolnostima nastaje naime veoma uvjerljiva iluzija da su drustvene uloge muskarca i zene raspodijeljene na najprirodniji moguci nacin. Dok on u buci i bijesu politike i rata proizvodi povijest, ona mu pruza logisticku podrsku iz pozadine. U prvom planu potentni muzjak, u monumentalnoj pozi heroja domovine, ogrnut tek presvetom nacionalnom zastavom i okicen svim znakovima nasiljem izborene nacionalne slobode i neprikosnovene politicke moci, a otraga, u polumraku ona koja riflja njegove krvave gace tek povremeno podizuci zaljubljeni pogled pun udivljenja i beskonacne odanosti. Cinjenica da je ta slika uslijed zamora ljudskog materijala i opce bezizlaznosti u znatnoj mjeri izblijedila, ne mijenja mnogo na stvari. Size je ostao isti i jos uvijek je jednako prepoznatljiv. Kad je o spolovima rijec u nas se jako dobro zna komu je sta ciniti, a jos bolje koje se granice ni za zivu glavu ne smiju prelaziti. Iznimke, one zene u prvim redovima politicke borbe i domovinskog rata, tek su maskote, ukrasne lutkice u samorazumljivom sivilu muskoga svijeta, iznimke koje potvrdjuju neprikosnovenu vladavinu muskog pravila. Iznimkama druge strane, muskarcima koji odstupaju od drustveno najpozeljnije uloge junackog borca za nacionalnu stvar preostaje pak na javnoj sceni uloga zagovornika civilnog drustva odnosno njegovih vrijednosti kao sto su ljudska prava, nenasilje, tolerancija, jednakost spolova itd., dakle djelovanje na podrucju na kojem se u nas u tradicionalnom smislu moze dokazati sve samo ne muskost, podrucju naime onih interesa koje hrvatska vecina danas drzi jos uvijek bizarnima, nedostojnima pravog muskog angazmana te stoga podrucja prepustenog dezerterima svake vrste, slabicima, pederima, ukratko zenskome svijetu kao takvom.

Ova staticna slika hrvatskog drustva u kojoj su uloge muskarca i zene jednom zauvijek unaprijed zadane te se doimlju naprosto prirodnima ozbiljno ce se medjutim zaljuljati ako malo bolje razmotrimo povijesni kontekst unutar kojeg se situirala nasa stvarnost. Tko se oslobodio megalomanske fantazije kako je sudbina Hrvatske nesto jedinstveno na svijetu, nesto sto je shvatljivo samo nama Hrvatima u ekstazi navlastitog nacionalnog osjecaja i sto bjelosvjetski ignoranti nikada nece moci ni priblizno dokuciti, taj zna da ce prije ili kasnije na mjesto ovog samoskrivljenog autizma morati stupiti racionalno komuniciranje sa svijetom. To prije svega znaci da ce se specificno hrvatska situacija jednom morati izraziti kao dio globalnih povijesnih procesa. Nacionalisticka ideologija, postkomunizam, iskustvo totalitarizma, kob rata, sve to nije samo hrvatsko. No ta usporedba iskustava mogla bi ponekad dovesti i do neocekivanih spoznaja. [...]

Ljudski materijal u pravilu je preslab da bi se u masovnijem vidu izbjegla suradnja s diktatorskim rezimima i aktivno sluzenje njihovim najnehumanijim ciljevima. Samo bi natcovjek bio apsolutno siguran od kolaboracije. Naivna pripovijest o sacici pokvarenih uzurpatora na jednoj strani i slobodarskim narodnim masama sapetim u okovima tiranije na drugoj, vise nije ni za djecje usi. Tamo gdje se ona jos kolportira i sama je tek simptom aktualnog totalitarizma. Hrvatska iluzija, da su fasisticki i komunisticki totalitarizam strano tijelo na zdravoj hrvatskoj narodnoj jezgri i da je napokon ostvarena vladavina narodne volje automatski i izmirenje sa zlima proslosti i ujedno iskorak u demokratsku buducnost ima samo jednu svrhu - potiskivanje istine totalitarizma, a time onda i njegova reprodukcija. Pouka koja iz njemackih i cileanskih iskustava pogadja hrvatsku situaciju jednostavna je: nikakav drugi put ne vodi iz totalitarne proslosti u demokratsku buducnost osim puta artikuliranog sjecanja. Hrvatska sutnja traje medjutim i dalje. Upravo na njoj se danas gradi aktualna hrvatska nesreca, kao nesreca prisilnog ponavljanja istoga - totalitarizma. [...]

Od svih onih koji su suradjivali s Pinochetovom zlocinackom tajnom policijom u pravom su smislu progovorile samo zene. Samo su one imale dovoljno snage da pod punim imenom i prezimenom prihvate rizik suocenja s neprijateljskom javnoscu koja je u njima vidjela izdajice i zlocince, suocenja s prijetnjama bivsih kolega agenata i naposljetku s vlastitom krivicom od koje se nikamo vise nije moglo pobjeci. Samo su te zene bile dovoljno hrabre da iskustvo svoje osobne ljudske slabosti artikuliraju u koherentnu pricu o sebi i svome vremenu koja je postala neizostavni dio kolektivnog iskustva cijelog cileanskog drustva. Na taj nacin upravo su one napravile onaj kvalitativni iskorak koji je cileanskom drustvu dao novu povijesnu perspektivu.

Pomak iz povijesnog gliba u kojem se danas zakopalo hrvatsko drustvo izgleda da takodjer nece biti moguc bez promjene tradicionalne paradigme odnosa medju spolovima koja jos uvijek prozima sve oblike naseg drustvenog zivota. Nije li se teziste hrabrosti kao drustvenog fenomena danas pod imenom civilne kuraze vec u odlucnom smislu pomaklo od muskoga ka zenskomu? I nije li nase previdjanje te promjene tek popratna pojava onog istog muskog kukavicluka koji nas je u ovaj glib doveo i koji nas u njega i dalje zakopava? Jer, tko zna, mozda je upravo povijesno sljepilo ona smrtna bolest muskoga svijeta!?

________________________

*) Iz: Boris Buden, Barikade, Arkzin, Zagreb 1996, str. 29-30, 44-45, 74-75, 97, 98-99, 99, 100-101, 143-144, 146-147, 147. Oprema redakcijska.

Posaljite nam vas komentar