Jel Sarajevo dje je nekad bilo

Odgovor koji naslov trazi je potvrdan. Sarajevo je tamo gde je vazda bilo – nasmijano koliko moze biti ranjenik, dobro koliko je primjereno paceniku. Poznavali smo ga i druzili se s njim godinama, sada smo u njemu i sa njim bili tri dana. Sve je bilo isto, kad su ljudi u pitanju: i onda i sada.
Jer Sarajevo ima zacudjujucu sklonost svakog otvorenog grada: da misli na sjutra radeci danas, a da juce ostavi – jubilejima. I nasi razgovori o multikulturi imali su takvu boju. Slozili smo se, naime, da je multikultura prirodnost i zdravo stanje u komunikaciji. Niposto: diktat, odredba, politicka agitacija, da je suzivot bio, biva i bice. Takve multikulture, svi koji smo razgovarali, odrekli smo se lahko i lagano. Pledirati danas, na nivou kulture, na multikulturu kakvu hoce gotovo sve politicke partije u Federaciji i Republici Srpskoj, u Crnoj Gori takodje, narocito one koje ce biti na vlasti u narednom periodu, so je za tek zacijeljene rane. Narodi znaju ko kraj koga zivi, i oni ce sami vec uspostaviti koordinate prozimanja. Neko prije, neko kasnije, svi ce oni biti u suzivotu. Trgovalo se i kad je teze bilo, ljubilo se i kad se manje smjelo, pomagalo i druzilo i kad bi malo ko htio. Postoji, dobrano postoji, intelektualni animozitet prema suzivotu kakvim ga zele, opet, po spekulaciji politicke logike, uspostaviti nove-stare oligarhije.
Sve vrijeme razgovora, i formalnih i neformalnih, prisutan je bio suzdrzavan gnjev prema novim politickim strategijama, od kojih, slozili smo se, vec narasta jeziva celjust diktata. Drzave, koje smo, na neki nacin, htjeli da predstavljamo, finansiraju i stimulisu, vise i lakse, subkulturu, nacionalne programe, folklornu i religijsku paradu i populisticke doboslutrije sa pjevanjem i igranjem, nego temeljito razradjene programe kulturne politike buducnosti.
Mi takvo stanje ne prihvatamo. Iz prostog razloga sto tako nesto nismo htjeli ni u onoj, zajednickoj drzavi.

Jovan Nikolaidis