Broj 202-203

Vlast
Smena u vrhu Generalstaba

Druga strana medalje

Jedan deo javnosti neopravdano je promovisao smenjenog Perisica u nacionalnog junaka

Nedavna smena (krajem novembra) Momcila Perisica sa mesta nacelnika Generalstaba Vojske Jugoslavije uskovitlala je prasinu u onom delu domace javnosti koji nije naklonjen Slobodanu Milosevicu i aparatu njegove vlasti. Malo je falilo pa da se postigne nacionalni lament nad Perisicevom sudbinom, dok je u nekim nezavisnim medijima u nas promovisan u nacionalnog junaka u kojem je vidjen« srpski Lebed« i Mesija.
Nasa demokratska javnost, dakle, i narocito »patriotski front« zamalo da su se rasplakali nad Perisicevom smenom, a jedva da je iko iz tog korpusa i registrovao cinjenicu da je Slobodan Milosevic pre koju godinu nekolikim zamasima svoje celicne metle pomeo citav generalitet, sto bi u nekoj zdravoj i iole demokratskoj drzavi izazvalo potrese uzduz i popreko njene pravno-politicke arhitektonike. Cemu toliko zalopojki u jednom jedinom slucaju smene generala?

Smena ili usluga

Za razliku od tih i takvih vidjenja, potpisnik ovih redaka (uz pretpostavljeni rizik) drzi da je aktuelni sef savezne drzave i predsednik Vrhovnog saveta odbrane svojim Ukazom o »pomeranju« generala Momcila Perisica sa celne pozicije u Generalstabu samom Perisicu ucinio neverovatno veliku uslugu! Ko se, na primer, jos seca Veljka Kadijevica - nekadasnjeg ministra vojnog? Iako je ondasnjom mocnom »oruzanom silom svih nasih naroda i narodnosti« razarao bivsu Jugoslaviju u okviru velikosrpskog nacionalnog pokreta, a prema ideolosko-politickoj strategiji Slobodana Milosevica i u njegovu korist, Kadijevic je otisao sa vojno-politicke pozornice gotovo kao vojnik-amater, a nacional-patriote su mu jos prikacile i etiketu izdajnika!
Blagoje Adzic, koji je ni kriv ni duzan uskocio u Kadijeviceve cizme, u javnosti je ostao upamcen po tome sto je Gospodaru posluzio samo za »jednokratnu upotrebu« i po tome sto je na vukovarskom frontu jednog valjevskog rezervistu nazvao - volom. Zika Panic je poneo u penziju oznaku »jagnjecih brigada« i oziljke od verbalnih rafala kojim ga je (navodno zbog nekih radnji kriminalne naravi) izresetao cetnicki vojvoda Vojislav Seselj sa govornice Skupstine Srbije.
Da je Momcilo Perisic ostao jos godinu-dve za kormilom Generalstaba, verovatno bi i on otisao u zaborav kao obican anonimus. Ovako je ispalo da on ne samo da je napustio komandni pult VJ sa oreolom zrtve, nego mu se, evo, otvaraju kapije demokratske alternative, sve sa nadom kako bi njegov »svetao lik« mogao i osetnije popraviti rejting slabasnoj srbijanskoj opoziciji, a ponegde se cak veruje kako bi bas on bio u stanju da se izbori sa Levijatanom ovdasnjim!
Ne ulazeci ovde u razloge i motive Milosevicevog poteza o kojem je rec, njegov smisao je tesko dokuciti zdravim razumom, cak i kad se posmatra samo sa stanovista pukog ocuvanja vlasti bracnog para sa Dedinja. Jer, general Momcilo Perisic, bez obzira na njegov toboznji bunt, obavljao bi mu i nadalje posao bolje i od novoustolicenog Dragoljuba Ojdanica, mozda bolje i od bilo kojeg drugog generala, kao sto mu je i do sada na valjan (u datim okolnostima, mozda i najbolji!) nacin odradio sve sto se od njega zahtevalo i ocekivalo. Umesto toga, Slobodan Milosevic - koga, svemu uprkos, kao da obuzima sve veci strah od neizvesne sutrasnjice - smenjuje Perisica i time izaziva novi odijum u zemlji i u inostranstvu. Pri tom, taj udar ne mogu efikasno amortizovati ni njegova sada vec vidljivo trapava medijska mreza, a ni brojna mu poltronerija u kojoj vojni sektor niposto nema sporednu ulogu.

Sporne teze

Kao narocite »zasluge za narod« Momcilu Perisicu pripisuje se: nepristajanje da tenkovima prepreci put »ulicnim setacima« po gradovima Srbije u gradjanskom i studentskom buntu nakon kradje izbornih rezultata pre dve godine; drugo, odbijanje da takodje tenkovima i artiljerijom disciplinuje Crnu Goru u sukobu izmedju dve federalne jedinice; trece, tvrdi se kako je Perisic bio (valjda i ostao) zagovornik ideje da se SR Jugoslavija i njena vojska priblize ulasku u NATO; najzad, verovanje kako je general odvratio vrh savezne drzave da ne udje u oruzani sukob sa NATO-snagama povodom zaostravanja kosovske krize. Naravno, sve to (i jos ponesto manje bitno) na Milosevicevom kantaru stavljeno je navodno na tas generalovih grehova. Pri tom se smatra da je general zapecatio svoju profesionalnu karijeru izjavom u Gornjem Milanovcu neposredno uoci svoje smene, kada je izjavio da je ubedjivao politicare - da »SR Jugoslavija ne moze u rat protiv celog sveta«, sto je, tvrdi se, bila kap koja se prelila preko case.
U najmanju ruku, te teze stoje na klimavim nogama. Posto nemamo mogucnosti za siru eksplikaciju, evo samo najelementarnijih naznaka kao potpora recenoj tvrdnji. Podjimo istim redom.
»Ulicni setaci« iz gradjanskog protesta 1996/97. bili su opkoljeni kordonima policije; u njihove redove su se izvesno infiltrirali agenti Drzavne bezbednosti; sujetne vodje opozicije stale su na celo povorke »setaca« sa ciljem da izvuku maksimalnu licnu korist u politickoj utakmici za osvajanje vlasti, pri cemu su se izmedju njih usancile velike liderske ambicije i nepomirljivi antagonizam. I zamislite, uz sve to jos ubacivati i tenkove! Ko je bio toliko budalast da to cini!
Onaj ko misli da Vojska Jugoslavije, narocito njena Druga armija dok je njom komandovao general Bozidar Babic, nije imala udela u zastrasivanju pristalica Mila Djukanovica u politickim gibanjima u Crnoj Gori, vara se. Dovoljno je podsetiti se nekoliko zamasnih taktickih vezbi i manevara uzduz i popreko Crne Gore, i to u trenucima kulminacije tamosnje krize, pa da stvari budu jasnije. Rekli bismo da je to bio maksimum podrske koju je Vojska mogla da pruzi Slobodanu Milosevicu i njegovom sticeniku Momiru Bulatovicu. I politicarima i generalima moralo je biti jasno da bi svaka zloupotreba VJ u kojoj bi se prolila krv - imala nesagledivo negativne posledice i po vladajucu centralu na Dedinju.
Sto se tice Perisicevih natuknica o potrebi priblizavanja SR Jugoslavije »Partnerstvu za mir« i Alijansi, to je neozbiljno, jer se ne moze kucati na ta vrata bez »kvalifikacionih ispita« za koje sadasnje garniture domacih generala i politicara nisu spremne. Evo nas napokon i na Kosovu. Kome to jos nije jasno da je za onakvo i onoliko involviranje Vojske Jugoslavije u borbena dejstva na Kosovu odluku imao da donese Vrhovni savet odbrane. Umesto toga, strategijske odluke donosio je (kao i uvek do sada) samo jedan covek, ne ostavivsi iza sebe nikakav pisani trag. O tome su generali, sa Momcilom Perisicem na celu, cutali kao zaliveni, omogucivsi tako Slobodanu Milosevicu za sada vrlo bezbednu odstupnicu iz kosovske ratne kaljuge!
I tek nakon svoje smene oglasava se »uvredjeni« general saopstenjem za javnost i kaze: »Aktuelnoj vlasti ne odgovaraju rukovodioci visokog integriteta koji misle svojom glavom. Sa duznosti nacelnika Generalstaba Vojske Jugoslavije smenjen sam bez konsultacije, na neprimeren i nezakonit nacin. Ponudjenu izmisljenu duznost, u aktuelnoj Saveznoj vladi ne prihvatam. Ostajem na raspolaganju vojsci, narodu i drzavi«.

Sta je general zaboravio?

Ganutljivo do suza! Nije valjda da tek sada general otkriva da ovoj vlasti (kao nijednoj slicnoj, uostalom) ne odgovaraju saradnici koji »misle svojom glavom«, pri cemu, dakako, sebe istice kao paradigmu! Zar tek danas general uocava »nezakonitost« u ovoj drzavi, kao da je do sada ziveo u pravno uredjenom i demokratskom drustvu. Pa, onda, kaze kako nece prihvatiti »ponudjenu izmisljenu duznost«.
Naravno da nece, jer bi to bilo maloumno: tom degradacijom potpuno bi potamneo njegov »svetao lik« u domacoj javnosti. Na kraju, on se pateticno nudi »vojsci, narodu i drzavi«! Bas bi bilo zanimljivo znati: na koji se on to nacin »stavlja na raspolaganje«!
Uputno je i u ovoj prilici podsetiti generala kako je o aktuelnoj vlasti savezne drzave imao drugacije misljenje kada je pre neku godinu, u karavanu vladajuce partije u Srbiji, prodefilovao Kabinetom Slobodana Milosevica, koji je tada bio (formalno) samo predsednik jedne federalne jedinice! Kada je Slobodan Milosevic seo u Lilicevu fotelju na saveznom nivou, Momcilo Perisic je pozurio da mu na tome cestita, premda mu je moralo biti poznato da je taj polozaj osvojen na juris. Ali, poenta i nije u tome, nego u cinjenici da je Perisic u toj svojoj toploj cestitki naglasio predsednikove »vrline«, medju kojima su dominirale »hrabrost i mudrost«! I coveku dodje da se zamisli: jesu li to danas isti oni ljudi, isti predsednik, isti general?
Zanimljivo je da se ovoga casa ni u prestonickom »patriotskom frontu« ne potenciraju Perisiceve »ratne zasluge«, iako se zna da su njegove topovske i haubicke kanonade nad Zadrom i Mostarom bile, pre pet godina, najbolje preporuke za mesto sa kojeg je sklonjen. Jedino sto se Milosevicevoj vlasti spocitava kako nije bila spremna ni sposobna da stane u odbranu svog celnog generala nakon sto ga je prosle godine Zupanijski sud u Zadru (dakako, u odsutnosti) osudio na dugogodisnju robiju. Kao da Milosevic nije imao precih poslova nego da se zamlacuje tamo nekim presudama u drzavi do koje ne drzi ni koliko je crno pod noktom.
Takodje se, bice namerno, zaboravlja epizoda iz njegove biografije, a koja je neko vreme u ovdasnjim patriotskim krugovima bila na visokoj ceni: rec je, naime, o njegovoj izjavi kako je on u tasni nosio »kasikaru« koju je, navodno, bio spreman da baci na »izdajnickog generala« Vladu Trifunovica, negdasnjeg komandanta Varazdinskog korpusa, sretnu li se negde.
Da li je i dalje »na snazi« ta zaverenicka izjava (prema podgorickom Monitoru)? Izgleda da general ostaje nemilosrdan prema »izdajnicima«. U tom svetlu bi se mozda mogla iscitavati i cinjenica da se potpredsednik Skupstine Crne Gore Rifat Rastoder nedavno uzalud obracao Momcilu Perisicu, tada jos aktuelnom nacelniku Generalstaba VJ, trazeci amnestiju za one crnogorske regrute koji su odbili da se odazovu pozivu »u rat na Kosovu«, pozivu »u rat koji nije nas«. Perisic se nije oglasio, a onakav »prijatelj sa Milom Djukanovicem«!

Stipe Sikavica


 

© 1996 - 1998 Republika & Yurope - Sva prava zadrzana
Posaljite nam vas komentar