Broj 202-203

Sta citate
Na kraju

Julski fasizam

Najzad se opsesija ovdasnjih novonacista ostvaruje - ona koja je zaceta njihovim upornim pozivima (od kada su poceli jugoslovenski ratovi devedesetih godina) da se srpski komunisti i srpski fasisti vec jednom ujedine, potom vrlo priblizena dugogodisnjom saradnjom upravo vodecih ideologa novog srpskog nacizma i novog srpskog boljsevizma u tada zajednickom listu - Dugi, najzad, udruzivanjem ove dve politicke grupacije u nakaznu crveno-crnu koaliciju JUL-a i radikala u cijem su drustvu neki nasi najpoznatiji naci-likovi sve cesce i javno.
Da ovo priblizavanje i nije neka slucajnost pokazivala su ucestala isticanja da su razlike koje postoje izmedju ove dve politicke stranke ekstremne desnice i isto toliko ekstremne levice - koje su u ne tako davnoj proslosti medjusobno ratovale do istrebljenja, u stvari mnogo manje nego izmedju njih, takve kakve su po svim ideoloskim postavkama i zajednickog neprijatelja - demokratije. Jednostavni izlivi te ljubavi sa druge strane nikada nisu odbaceni. Naprotiv!
Jedan od najnovijih potvrda je i tekst Dragosa Kalajica nedavno objavljen u Politici, aktuelnom glasilu JUL-a, pa time, zbog koalicionih razloga, i radikala te njima prikljucenih nacista. Izmedju ostalog tu pise sledece:
... kako se ta prva i uzorna (francuska - prim. J. D.) posrednicka demokratija modernog doba na nasem kontinentu odnosila i odnosi prema izdajnicima. Mnogi su bili streljani, pa cak i jedan od najvecih pesnika ... samo zato sto je tokom okupacije pisao pronemacke oglede. Jos veci broj bio je kaznjen dugogodisnjim zatvorom i gubitkom gradjanskih prava. Neki su, pak... sami sebi presudili. SAD i Velika Britanija su cak preventivno zatocavali u logore ne samo osumnjicene za pronemacka osecanja vec i puke, bezazlene pacifiste. Sta je ovime receno? Jedan od mogucih odgovora je da ako su ovdasnji izdajnici, kako u istom clanku stoji - neustrasivi heroji mondijalizma, sitno potplaceni ili besplatni potkazivaci i klevetnici svega srpskog, onda, analogno, oni mora da zive u zemlji koja je pod nekakvom okupacijom (sto i nije netacno s obzirom ne samo na sumnje vec i na dokazane izborne kradje, politicko i parapolicijsko violentno ugrozavanje autonomije univerziteta, preke sudove za slobodne medije, bezrazlozno hapsenje cetvoro beogradskih studenata, itd.).
Zaprepascujuca je i lakoca sa kojom se upravo danas prelazi preko jos jedne njegove neoprezne ali dosledne tvrdnje. Naime, kako ocigledno skupa misli koalicija nacionalsocijalista, te laznodemokratske zemlje odnosile su se i odnose prema piscima pronemackih ogleda ili onima koju su zahvaceni pronemackim osecanjima, kako smo videli, na zaista necivilizovan nacin. I to bas prema pronemackim eksponentima koji su, nimalo paradoksalno i u ovoj prilici, zadobili iskrene simpatije politickih istomisljenika s obzirom na njihova uporna zalaganja da se Srbi okanu te glupe zapadnjacke demokratije te da se okrenu jedinoj, kroz celokupnu istoriju pocevsi od onog epohalnog susreta Nemanje i Barbarose 1189. godine dokazanoj, njima saveznickoj zemlji - Nemackoj.
(Dragi Nemci i Srbi,
nase preduzece obnove srpsko-nemackog prijateljstva stupa na magistralni put zajednistva sudbine i misije Evropljana. To je put koji potice iz velike daljine, iz praistorije - i jos dalje stremi, ka nadistoriji. Srpsko-nemacko prijateljstvo idealno ishodi iz najdrevnijeg zajednistva koje osvetljavaju katedre savremenih indoevropskih istrazivanja, otkrivajuci da su panteoni, mitologije i doktrine etike slovenskih i germanskih naroda prvobitno bili toliko podudarni ili slicni... Duh istorije nam je nizom znakova predocio plodonosnu nuznost srpsko-nemackog prijateljstva - istakao je jos 1991. godine upravo D. Kalajic, tadasnji koosnivac i clan Upravnog odbora Srpsko-nemackog drustva, na osnivackoj skupstini u SANU).
Bliskost, a u nekim pogledima i potpuna saglasnost oko razumevanja savremenog sveta moze se tumaciti ne samo medjusobnim naklonostima, mentalitetima ili licnim preferencijama onih koji najodlucnije uticu na formiranje fundamentalnih i strateskih linija u tim ekstremnim ideologijama vec i po opstoj pojavi simulacija u svim oblastima drustvenog zivota trece Jugoslavije: od drzavotvornosti, politike i ideologije, do ekonomije, kulture i umetnosti. Upravo je za sve njih najkarakteristicnije odsustvo ikakvog realnog odnosa prema stvarnosti te im se otuda radi tacne identifikacije stavlja prefiks lazno i na taj nacin dobija slika naseg unutrasnjeg civilizacijskog stanja. Stoga je i potpuno prirodno da se aktuelni srpski (pseudo)fasisti (ili za one koji su osetljivi na nijanse - ljoticevci) nadju pod nemogucom zastitom (pseudo)komunista (kriptoboljsevika), pa cak i da se ujedine u aktuelni vladajuci nakaradni savez. (Skoro da bi se mogla aktuelizovati jedna stara parola koja u novim uslovima glasi - U borbu protiv fasista i njihovih domacih pomagaca komunista!) A koliko ce zaista trajati ovaj srpski nacizam pod visokim patronatom srpskog boljsevizma verovatno je presudjeno sledecim prisecanjem dr Mire Markovic:
Ni jedan obrazovan, ozbiljan i posten covek medju Srbima ne bi mogao da tvrdi da od 1990. do 1992. u Srbiji nije bilo nacionalizma. Ne bi smeo da tvrdi da taj nacionalizam nije bio nevin ni kada je rec o ratu koji su Srbi vodili u Hrvatskoj, niti da je bio nevin kada je rec o ratu koji su Srbi vodili sa Muslimanima i Hrvatima u Bosni.

9. novembra, na Medjunarodni dan borbe protiv fasizma.

Jovan Despotovic


 

© 1996 - 1998 Republika & Yurope - Sva prava zadrzana
Posaljite nam vas komentar