Iskusenja redefinisanja

Gledano sa jugozapada, iz manje federalne jedinice, razrjesenje kosovskog cvora (po svemu nalik na klasican poraz) donijelo je izvjesno, ali dovoljno primjetno olaksanje (po svemu, varljivo). Istovremeno, svima je jasno da vise nista nije kao sto je bilo, niti ce to moci ponovo biti. Prakticnim gubitkom Kosova i polozaj Crne Gore u federaciji se bitno izmijenio – ocigledno na stetu obozavalaca saveznog unitarizma, sto je uocljivije pri pogledu na sve unisoniji hor zagovornika crnogorskog suvereniteta i nezavisnosti. Ono sto su vatreni sljedbenici ideje o SRJ kao nasljednici SFRJ ogorceno prebacivali Djukanovicu i crnogorskoj vladajucoj koaliciji – separatizam – naglo je preslo iz domena spekulativnog u sferu opipljivog. Ipak, zvanican stav o neophodnosti preispitivanja savezne drzave sadrzi vise namjere da se ideja o nezavisnosti Crne Gore stavi na zajednicki sto (kao krupan ulog u medjurepublickom natezanju) nego mogucnost da se sprovede u djelo – DPS-NS-SPD koalicija se, za neke, tako izjasnila kao »separatisticki blok«, dok za neke druge predstavlja jezgro proevropskog demokratskog pokreta.
Stvari, prirodno, stoje sasvim drugacije. Glupi i nepotrebni rat sa NATO samo je do krajnosti ogolio odavno prisutne apsurde zacete jos proglasenjem nove jugoslovenske varijante. Ljudi su naprosto shvatili da je odavno proslo vrijeme vjerovanja u bolju i svjetliju buducnost socijalisticko-nacionalistickog tipa i da treba bjezati glavom bez obzira ne bi li se sacuvao goli zivot (mnogima je bukvalno samo on i ostao). Doslo je vrijeme da se zavidi onima koji su, unazad deset godina, uspijevali da se domognu kakvog-takvog inostranstva, tim prije sto vecina zavidljivaca jednostavno nema nacina da pobjegne, a alternativa je – ograditi se. Prema trenutnom raspolozenju veceg dijela crnogorskog gradjanstva ograda prema Srbiji je definitivno imperativna – u protivnom, misli se ovdje, tonuci brod SPS-JUL-SRS povuci ce za sobom sve one koji se na vrijeme nisu iskrcali. Nezgodno je samo sto bi eventualno dizanje ograde (u bilo kojoj varijanti) pokrenulo nove zemljotrese, a i ovdje, kao i na sjeveroistoku, sve je na staklenim nogama.
Neprimjereno balkanskom nacinu vodjenja politike vladajuca koalicija u Crnoj Gori je, manje ili vise, svjesna opasnosti ali nije u prilici da izbjegava konfrontiranje sa bandoglavom saveznom vlascu (u pitanju je vise desetina miliona obecanja, lako i vjerovatno konvertibilnih i od zivotne vaznosti za opstanak). Zato su, oprezno i sa jasnom rezervom, prvo ponudjeni pregovori u obliku prijedloga za redefinisanje politickih odnosa (uz primjetan miris zelje da ponuda bude odbijena), dok je na unutrasnjem planu otvorena zavidno javna i ne manje zustra debata o kvalitetu i kvantitetu redefinisanja. No, utisak je da redefinisanje ima alternativu – referendum (kako stvari stoje potencijalno uspjesan) o nezavisnosti Crne Gore. Normalno, niko nije slijep da ne vidi i treci moguci put koji podrazumijeva promjenu vlasti u Srbiji – Crna Gora bi, vjerovatno, u tom slucaju, smanjila svoje zahtijeve za redefinisanjem i odustala od referenduma. Medjutim, iako se na sjeveru federacije vlast samo noktima drzi za fotelju, ti nokti su jos uvijek i veliki i snazni, a imaju svoje ogranke i u Podgorici. Nije nezamislivo da nokti (ipak) pripadaju tigru, za koga iskusni znalci kazu da je najopasniji kad je ranjen... Sve u svemu, kraj konfliktima se ne nazire!