Broj 221

Dogadjanja

U zatvorenom krugu

Populisticki lideri i »vozdovi« ne vide da ih vreme gazi i da politicki dotrajavaju u senci opsesivne moci autoriteta i autoritarnosti

Izgleda da posmatraci sa strane – strani komentatori nasih politickih i crkvenih zbivanja – bolje vide nase prilike i neprilike. Ne zbog toga sto im naruku ide famozna »distanca«, vec jednostavno zbog toga sto se nalaze izvan naseg kruga u kojem se iznenadjenja i paradoksi mnoze iz dana u dan. Oni najcesce podsecaju da bi sada i ovde svaki razgovor o nasoj Crkvi trebalo zapoceti s drugog kraja – od opozicije, zbunjene i zavadjene, i njenih lidera koji su, blago receno, izgubljeni u prostoru i vremenu. Sasvim je jasno sta je Crkva rekla o nuznim promenama – patrijarh je imenovao glavnog uzrocnika – ali je opoziciji ipak uspelo da i ta nastojanja u smeru promena zatvori u krug svoje nemoci. Jednostavnije receno, opozicioni lideri – s malim izuzecima – dezavuisali su Crkvu. To polako pocinju da priznaju mnogi. U sadasnjoj situaciji »ne moze nam pomoci ni patrijarh Pavle« kaze prof. M. Damjanovic sa Slobodnog univerziteta – Blic 26. 08. – i naravno, njegova je ocena tacna. Brojni lideri stranaka u Crkvi jednostavno vide novi CK u koji valja s vremena na vreme poci, da tamo dobiju instrukcije za politicku »liniju«. Oni su takvi i po svom politickom poreklu i korenu jer su politicki odrastali u minulom socijalistickom sistemu i nikako ne mogu bez autoriteta – pa ni bez autoritarnosti. Otuda je skoro i razumljivo zbog cega se ovde gradjanin tako sporo pojavljuje i, kada se i pojavi, zbog cega tako tesko odrasta i stasava u smislu modernog politickog misljenja. Pate lideri – ne svi naravno – jos od jedne boljke. U nasim prilikama uvek se neko na nesto i nekog ugleda, nikako da zakoraci sam, a uzori su nam najcesce, autoritarni. Nije nepoznato da je g. Milosevic godinama sanjao da bude »drugi Tito« a sada se vidi i ono novo – nije naime g. V. Draskovic jedini koji pomislja da bude Milosevic posle Milosevica. Kombinacije oko toga su dirljivi primeri toga kako tradicionalni populisticki lideri i »vozdovi« ne vide da ih vreme gazi i da politicki dotrajavaju u senci opsesivne moci autoriteta i autoritarnosti.

Ovako dezavuisana ni sama se Crkva u politickom smislu ne snalazi najbolje jer uvidja da ni njen blagoslov ploda dao nije.
Tu bi valjalo razdvajati spekulacije od stvarnih cinjenica. »Episkopi nezadovoljni radom vrha SPC« – pise Danas od 26. 08. – pa je navodno i saopstenje Sinoda od 15. 06. obican »falsifikat«. Nije nepoznato, naravno, da postoje dva krila u episkopatu, da ima razlike u misljenjima, ali da je prava istina u tome da i Crkva u celini uvidja da nije najbolje »da se upusta u arbitrazu izmedju brojnih i jos konfuznih opcija na politickoj sceni«. Neke su vladike – i to jos poodavno – obznanile svoj politicki izbor koji je bio pogresan jer su se svrstavali uz rezim, ali ni sadasnje nevolje nisu mnogo manje – i one vladike koje su se svrstale uz ovakvu opoziciju sve vise uvidjaju da izlaz iz fatalnog kruga nemoci nije tako jednostavan kako se cinilo na Preobrazenje. Koreni su, naime, mnogo dublji i ne bismo imali pravo da se njima i dalje bavimo. Promene podrazumevaju i zamene i smene – zamene i smene jedne istrosene elite kako na politickoj tako i na crkvenoj sceni, istice vreme onima koji nastupaju sa sloganima »samo ja i samo mi«. Staro jednoumlje je dovelo do ponora, ali ni novo jednoumlje ne obecava nesto bolje.
Sednica Sinoda zakazana za sredinu meseca i saziv Svetog Arhijerejskog sabora SPC 15. septembra trebalo bi da imaju dobro pripremljen i mudro promisljen dnevni red. Javnost – posebno hriscanska javnost – to i ocekuje.
Mirko Djordjevic 
 

© 1996 - 1999 Republika & Yurope - Sva prava zadrzana 
Posaljite nam vas komentar