Josip Zupanov

1. Pojmovni okvir: »folklor« ili »diskurs«

Taj bi se koncept mogao odrediti kao »politicki folklor« u smislu Arnoldove definicije »folklora kapitalizma« iz 1937. godine. U kratkom Predgovoru svojoj knjizi Arnold kaze: »Pod ‘Folklorom kapitalizma’ ja razumijevam one ideje o socijalnim organizacijama koje se ne smatraju folklorom vec su prihvacene kao temeljna nacela prava i ekonomije.« (Arnold, 1960.). »U tom znamenitom djelu on duhovito i lucidno razotkriva kako Amerikanci karakteristicno misle i djeluju, osvetljava vrline i apsurdnosti kao i nedosljednosti nekih ‘evandjelja’ americkog kapitalizma koja imaju moc da nas kao naciju pokrecu i uzbudjuju.«¹ I danasnji govor o tranziciji ili tranzicijama² zapravo je vise ili manje koherentan skup politickih i ekonomskih »evandjelja«, od kojih se neka nisu promijenila od 1937. U analitickom smislu, Arnoldov »folklor« je nacin misljenja u polaritetnim kategorijama koji te polaritete uzima kao supstantivne (realne) entitete.
No, usprkos tome sto je Arnoldova knjiga dozivjela 14 izdanja, a 1959. je objavljena u mekom uvezu (kao paperback), njegova se pojmovna inovacija (»folklor«) nije u literaturi primila. Danas se za istu ili slicnu stvar rabi termin »diskurs«. U svojoj ranijoj verziji diskurs se pojavljuje kao »drustvena konstrukcija zbilje« (Berger i Luckman, 1966.), dok su ga postmodernisti definirali kao jedinu zbilju, pa se onda i glavna promjena »zbilje« sastoji u »dekonstrukciji« jednog od sukobljenih diskursa.³ No, svi »kulturalisti« ne idu u takvu krajnost. Neki naglasavaju da objektivne stvari i pojave u prirodi i drustvu dobivaju svoje znacenje pomocu diskurzivnih artikulacija, koje su uvijek povijesne i kontingentne. Primjerice, »iz te bi perspektive bilo apsurdno pitati postoji li struktura atoma stvarno izvan svih znanstvenih teorija, je li to objektivna priroda stvari – jer rijec je o tome da je atomska teorija jedan nacin klasifikacije odredjenih objekata kako bi oni postali smisleni (za nas), ali moguci su i drugi, razliciti oblici konceptualizacije u buducnosti. Drugim rijecima, istinitost i faktualnost o znacenju objekata uvijek se konstituira u okviru zasebnog diskurzivnog konteksta, a ideja o istini izvan svakog konteksta je besmislena.« (Laclau i Mouffe, 1987., 104.) Naravno, to nije kraj rasprave o pojmu diskursa. Tako Paul du Gay, da bi izbjegao svodjenje objektivne realnosti na jezicni izraz, uvodi – pozivajuci se na Wittgensteina – »diskurzivnu praksu« kao 

2. Teorijske premise tranzicija – kriticki osvrt

Sada je vrijeme da poblize objasnimo zasto pojam tranzicija (od »prelaznog perioda« do »tranzicije iz socijalizma u kapitalizam«) nema i ne moze imati analiticki status. Svaka se tranzicija zasniva na deterministickom konceptu drustvenog razvoja i s njim povezanoj ideji progresivne drustvene evolucije. Na tom se konceptu temelji vjerovanje da se epohalna drustvena promjena moze izvesti (ili ubrzati) pomocu neke vrste »drustvenog inzenjeringa«, koji ima poznatu sekvencu: »projekt« – »realizacija«. Danas su poznata dva povijesna oblika epohalnog drustvenog inzenjeringa: revolucija i »tranzicija«.
(1) Revolucija je nagli, odsjecni i potpuni prekid sociokulturnog kontinuiteta. Revolucionari ocekuju da s revolucijom sve pocne iznova, ponekad cak i racunanje vremena.⁵ Ali, kako »societas non facit saltus«,⁶ te »staro drustvo« pokazuje velik moment inercije,⁷ po zavrsetku (politicke) revolucije razradjuje se »projekt novog drustva«, koji se treba »realizirati« u nekoj neodredjenoj »svijetloj« buducnosti. Trazenje »novih putova« i drustvenih »oblika« objasnjava se teorijom »prelaznog perioda«. (Dragicevic, 1984.)
(2) Drugi je oblik epohalnog drustvenog inzenjeringa kada se nakon radikalnog prekida sa »starim sustavom« ne istrazuju neki novi »putovi« i »oblici« vec se naprosto preslikavaju gotovi institucionalni obrasci (uz manje lokalne prilagodbe) iz drustava koja sluze kao uzori (to je, primjerice, smisao »puta u Europu«, i to odmah bez odlaganja). No, kako zatecena kultura selektivno redizajnira institucionalne transplante iz drustava uzora,⁸ namece se potreba za duljim razdobljem u kojem ce posudjene institucije »zazivjeti«. To se razdoblje, u kojem se ponovo susrecemo sa shemom »projekt« – »realizacija«, radi diskurzivne distinkcije naziva tranzicija.
Usput valja napomenuti da izmedju ta dva povijesna oblika epohalnog inzenjeringa nema nacelne razlike. U oba slucaja polazna je tocka revolucionarni prekid socio-kulturnog kontinuiteta pracen iluzijom kako se novi sustav moze uspostaviti »konjickim jurisem na nebo«. A kad se ta iluzija u sudaru s inercijom kontinuiteta ubrzo rasprsi, novi se sustav pokusava uvesti dekretiranjem, koje se zasniva na normativistickoj iluziji koja znaci obrtanje razvojne sekvence. Polazi se od notorne cinjenice da u »starom drustvu« pravne norme uglavnom izrazavaju realne ekonomske i drustvene odnose. Ako, dakle, pravne norme korespondiraju s drustvenim odnosima, onda je dovoljno propisati nove norme da bi se stvorili novi drustveni odnosi. Uvodjenje radnickog samoupravljanja u Jugoslaviji bilo je tipican primjer takvog normativnog idealizma. (Zupanov, 1995., 15–16.) Kad se jednom shvati da se stvarnost ne moze mijenjati pukim dekretiranjem, mora se pribjeci diskurzivnoj shemi »projekt« – »realizacija«, kako citava stvar ne bi propala.⁹ Analogno tome, kad antikomunisticka revolucija nije dovela do momentalnog »prijelaza u demokraciju« vec su se te zemlje spotakle o »lenjinisticko naslijedje« (Jowitt, 1992., 285–6.), sintagma tranzicija dobila je svoje danasnje znacenje.
Vratimo se sada na temeljne premise tranzicije. To su – da ponovimo – mehanicki determinizam povezan s idejom progresa (progresivni evolucionizam), koji omogucuje izvodjenje epohalnih promjena metodom »racionalnog« drustvenog inzenjeringa. Te su premise ne samo teorijski neodrzive vec i povijesno neosnovane.
Danas se moze ustvrditi, bez napornog dokazivanja, da je teorijski koncept mehanickog determinizma u drustvenim znanostima passé. Cak ni vecina teoreticara, koji i dalje pisu u marksistickoj tradiciji, ne prihvacaju vise »ekonomski determinizam«. (Ritzer, 1988.) A teorija kaosa, koja s podrucja fizike sve vise prodire u sociologiju, cini se da ce zadati smrtni udarac konceptu cvrstog determinizma. (Fararo, 1992.) Naime, epohalni inzenjering temelji se na pretpostavci da je ljudsko drustvo linearni sustav. Teorija kaosa snazno sugerira da je drustvo nelinearni dinamicki sustav kojega je ponasanje u velikoj mjeri nepredvidivo. »Strukture« (koje su i same povijesni rezultat covjekovih akcija) samo su jedan element dinamike nelinearnog sustava, koji omogucuje stanovitu predvidljivost – no vise predictability (tj. spoznaju odredjenih trendova) nego li forecast (prognozu). Jer bitan je element dinamike human agency, covjek kao autonomni akter, cije ponasanje strukture uvjetuju i artikuliraju ali ga ne determiniraju. (Archer, 1995.) Zatim ne smiju se zanemariti eksterni slucajni (kontingentni) cinitelji koji su posve nepredvidljivi. To, dakako, ne znaci da u dinamici nelinearnih sustava nema nikakvog »reda« (determinizma), vec to da u njima stalno djeluju »frekvencije kaosa« tako da ti sustavi lako prelaze u »rezim kaosa«, ali ne zbrkanog nereda vec, po rijecima V. Paara, »deterministickog kaosa«.
Povijesnu neutemeljenost osnovnih premisa tranzicije pokazuje sam razvoj kapitalizma: njegov postanak i njegove povijesne mijene.

3. Natuknice za »prirodnu povijest« kapitalizma

Jedno je sigurno: kapitalizam nije nastao kao realizacija nekog »kapitalistickog projekta« niti se razvijao iz jedne faze u drugu na temelju ikakva projekta.
Premda se ekonomski povjesnicari ne slazu o vremenu u koje valja smjestiti zametke kapitalizma, nesporno je da je on nastao u krilu europskog feudalizma stoljecima pre Industrijske revolucije i Francuske revolucije. Tako Henri Piernne (Piernne, 1956., 149) smjesta pojavu kapitalizma na pocetak 12. stoljeca, naglasavajuci da se »kapitalisticki duh« (»veoma surova zelja za dobiti«) pojavljuje zajedno s trgovinom u gradovima. Maurice Dobb se, zbog doktrinarnih razloga, ne slaze s Piernneom te postanak kapitalizma (u Engleskoj) smjesta u drugu polovicu 16. i prvu polovicu 17. stoljeca. (Dobb, 1961., prvo pogl.) Ne ulazeci u raspre medju povjesnicarima, koje se na kraju svode na problem definicije kapitalizma, nesporna je konstatacija da se kapitalizam zametnuo u utrobi feudalnog drustva¹⁰ i da se stotinama godina spontano razvijao, bez svijesti aktera o tome da se polako pomalja na sceni novi sustav – to je, znaci, bio spontani razvoj, bez »projekta«. Kasniji napori, u prvom redu Karla Marxa, da se tom razvoju dade neki teleoloski povijesni smisao, spadaju danas u povijest ideja.
Kad je postalo ocito da se na povijesnoj pozornici pojavio novi, kapitalisticki sustav, teoreticari su pokusali predvidjeti njegovu povijesnu karijeru. Ako se razvoj kapitalizma promatra iz ugla drustvene promjene, onda najveca zasluga pripada Karlu Marxu i njegovoj teoriji historijskog materijalizma. S dva razloga. Prvo, zato sto je u zariste stavio princip dijalektike kao izvor transformativih promjena medju velikim sustavima ljudske drustveno-ekonomske organizacije (»nacini proizvodnje«). Taj se princip odnosi na trazenje protivurjecja u drustvenom zivotu kao glavni izvor drustvene promjene. Drugo, zato sto on identificira drustvene snage koje oblikuju proizvodni odnosi kao prvog pokretaca drustvene promjene. Ali historijski je materijalizam promasio u trostrukom smislu: prvo, zbog pomanjkanja svijesti o vlastitoj povijesnoj ogranicenosti; drugo, zbog predgramscijevske koncepcije o jednosmjernoj povezanosti izmedju ekonomske strukture, na jednoj strani, i institucija, na drugoj strani; i, trece, zbog posve apstraktne i deterministicke prezentacije tijeka povijesti u kojem je progresivna transformacija nacina proizvodnje unaprijed zadan teleoloski zakljucak.
Nasuprot tome, ideje koje su postale institucionalizirane mogu se grcevito odrzavati dugo vremena nakon sto su se materijalne snage, koje su ih rodile, vec transformirale, i prilicno dugo posto je hegemonijska moc, koja ih je institucionalizirala i univerzalizirala, splasnula i dok se suparnicke drustvene snage, sto izrastaju iz promijenjenih materijalnih uvjeta, bore za ideolosku i institucionalnu prevlast. (Hoogevelt, 1997., 11–12.)
Stoga je marksisticka teorija mogla uspjesno dijagnosticirati proturjecja kapitalistickog sustava, ali nije mogla predvidjeti kako ce ta proturjecja biti razrijesena. Uostalom, ortodoksni marksisti nisu se u dijagnozi proturjecja bitno razlikovali od liberala, ali su se od njih bitno razlikovali u prognozi, a u tome su i jedni i drugi promasili. Ni jedni ni drugi nisu mogli objasniti kako kapitalisticki sustav rjesava krize (kontradikcije) u svom razvoju sto ih je sam stvorio. Jer nisu shvatili da su neizbjezne faze u progresivnom razvoju kapitalizma bile samo razdoblja u kojima je postojala »sukladnost« (fit) izmedju materijalnih uvjeta, institucija i ideologije ukljucujuci i misaone refleksije i »teorije« toga vremena. To stvara stabilnost, dok je strukturalne kontradikcije, sto ih radjaju inovacije u materijalnoj proizvodnji ili suparnicke ideologije, ne bace u proces krize i promjene. Kad materijalni, institucionalni i ideoloski elementi ponovo »sjednu« na svoje mjesto, nastupa nova faza stabilnosti. (Hoogevelt, 1997., 65–6, 13.) Nevolja je u tome sto je taj proces uspostavljanja, razaranja i ponovnog uspostavljanja sukladnosti razlicitih elemenata »povijesne strukture« (H. Cox) u velikoj mjeri kontingentan i stoga nepredvidljiv. Zbog takve nelinearne dinamike kapitalistickog sustava svaki je pokusaj epohalnog inzenjeringa vrlo upitan. 

4. Politicki kapitalizam

Nakon ovog duljeg ali potrebnog teorijskog ekskursa, vratimo se nasoj temi: tranziciji. 
Pojam tranzicije eksplicitno ili implicitno pretpostavlja da u postkomunistickim zemljama kapitalizam starta ab ovo. Ta se teza moze dokazivati pomocu dva argumenta: (1) da je lenjinizam u tim zemljama (pa i onim najrazvijenijim kao bivsa CSR) bio potpuno unistio zateceno kapitalisticko ustrojstvo ne samo u institucionalnom vec i u mentalnom smislu; (2) da svoj drugi zivot u tim zemljama kapitalizam zapocinje kao politicko-institucionalno-kulturni transplantat sa Zapada. Prvi je argument posve tocan, a drugi djelomicno. Pa ipak kapitalizam ne pocinje from scratch. U cemu je stvar? 

Kapitalizam je u tim zemljama nastao u krilu »novog drustva« (socijalizma) bas kao sto je u zapadnoj Europi nastao u krilu feudalizma. Ali ovaj put ne u obliku poduzetnickog kapitalizma (i sama je rijec poduzetnistvo dugo bila anatemizirana) vec u obliku politickog kapitalizma. Uostalom, politicki kapitalizam ni na Zapadu (osobito u Engleskoj) nije bio nepoznat (Jowitt, 1992., 148.), ali predominantni model kapitalizma bio je ipak poduzetnicki kapitalizam, dok je u socijalistickim zemljama predominantni model bio politicki kapitalizam. I opet se ponovilo iskustvo da ne samo neposredni akteri vec ni socijalni znanstvenici nisu bili svjesni sto se zapravo zbiva.¹¹ 
Povijesno gledano, politicki kapitalizam pocinje pustati korijen posle Staljinove smrti. Staljinov odlazak stvorio je dva bitna preduvjeta za razvoj politickog kapitalizma: (1) konac terora kao sustava vladavine u kojem nitko, cak ni sefovi tajne policije, nije bio siguran za svoj zivot; (2) konac rezima revolucionarne karizme i njegova zamjena rezimom neotradicionalistickog autoritarizma.¹²
Odlazak »velikog Staljina« omogucio je drustvenu koagulaciju velikog broja »malih Staljina« (izraz G. Lukácsa) u zasebnu politicku klasu, sto je bio sine qua non politickog kapitalizma. Jer, bez odredjene unutarklasne solidarnosti »protokapitalisti« ne bi mogli svakodnevno djelovati bez straha da ce zavrsiti u gulagu ili pred streljackim vodom. S druge strane, neotradicionalisticki kulturni sustav pribavio im je modus operandi, tj. gotove oblike djelovanja iz tradicionalnog drustva. 
Fenomenologija politickog kapitalizma dobro je poznata. To su legalne i polulegalne privilegije, pljacka i grabez drzavne (drustvene) imovine te, u prvom redu, pojava »druge ekonomije« nasuprot sluzbenoj drzavno-planskoj ekonomiji, utemeljene na politickoj podobnosti, klijentelizmu, nepotizmu, korupciji i sl. A ponegdje cak i polueksperimenti s nekim oblicima ogranicenog privatnog poduzetnistva. Bez pojave i razvoja tih kapitalistickih elemenata vjerojatno se ne bi pojavile »privredne reforme« u socijalizmu.¹³
Jowitt primjere politickog kapitalizma nalazi u SSSR-u i Madzarskoj – medjutim, najvisi stupanj razvoja politicki kapitalizam dozivio je u Titovoj Jugoslaviji. U samoupravnom razdoblju politicki kapitalizam nije bio tek »druga« nego »prva«, sluzbena ekonomija: velika samoupravna poduzeca, kojima fakticki autokratski upravljaju protokapitalisticki »tajkuni« (direktori) sponzorirani od partijskih mocnika i cvrsto srasli s regionalnim i lokalnim oligarhijama, cine vrhunac politickog kapitalizma u granicama socijalistickog sustava. Sto to nisu procitali drustveni analiticari (ukljucivsi i ovog autora) u samoj Jugoslaviji, jos se i moze razumjeti,¹⁴ ali ta povijesna maskerada plijenila je pozornost i simpatije vrhunskih intelektualaca na Zapadu (a kod nekih plijeni je jos i danas post mortem socijalizma!). Tu povijesnu sifru »jugoslavenskog eksperimenta« nisu uspjeli desifrirati ni konzervativni ni neoliberalni apostoli zapadnog kapitalizma. Cak je i tako pronicavom analiticaru, kao sto je Ken Jowitt, ta sifra izmakla iz ruku. 
Ali ovdje ocekujem opravdan prigovor citatelja: ako je Staljinova smrt odsvirala kraj revolucionarne karizme u SSSR-u i u drugim lagerskim zemljama, to nije bio kraj i Titove revolucionarne karizme. Kako se onda moze objasniti kulminacija politickog kapitalizma u ex-Jugoslaviji? Staljinov nasrtaj na titoizam bio je, na prvom mjestu, napad na Titovu karizmu. Uvodjenje samoupravljanja valja shvatiti kao obranu Titove karizme, a razvoj politickog kapitalizma bio je samo nusproizvod ili, u Mertonovoj terminologiji, latentna funkcija obrane Titove karizme. 
Vidjeli smo, ukratko, fenomenologiju politickog kapitalizma – No kakav je to sustav na razini teorijskog modela?
Kao inspiracija za konstrukciju komparativnih modela upotrijebit cemo Jowittovu idealnu shemu: »Politicki kapitalizam idealno se razlikuje od poduzetnickog kapitalizma bar u tri aspekta: institucionalni okvir u kojem se obavlja ekonomska aktivnost (tj. administrativna hijerarhija versus trziste), etos te aktivnosti (tj. neizvjesnost uzrokovana arbitrarnoscu politickog sponzora versus veca predvidljivost impersonalne trzisne regulacije) i primarni agenti (tj. fiskalno orijentirana korporacija versus individualni poduzetnik).« (Jowitt, 1992., 144b.)
Uvazavajuci te opce naznake mozemo konstruirati shematski usporedni prikaz dvaju modela kapitalizma.

Ovo su, dakako, analiticki a ne deskriptivni modeli. Za izradu idealnog modela (u smislu Weberova »idealnog tipa« a ne normativnog ideala) uzet je najrazvijeniji oblik politickog kapitalizma – onaj u bivsoj Jugoslaviji. 

5. Osnovna kontradikcija politickog kapitalizma i njezino razrjesenje

Za svakog kapitalistu vrhunski su prioriteti sigurnost i uvecavanje (ekspanzija) njegova kapitala. Sigurnost u prvom redu znaci pravno-institucionalnu sigurnost, bez koje je i sama ekspanzija problematicna. Za razliku od poduzetnickog kapitaliste na Zapadu, politickom je kapitalisti na Istoku nedostajala ne samo pravna sigurnost vec i politicko-institucionalni legitimitet. Naime, socijalisticki sustav temeljio se na komunistickoj ideologiji koja apsolutno negira privatno vlasnistvo, pa je svaka promjena politicko-institucionalnog sustava, koja bi jamcila sigurnost politicki akumulirane imovine, pretpostavljala radikalno napustanje komunisticke ideologije. A napustiti tu ideologiju znacilo je izgubiti drustveni legitimitet i monopol vlasti. A gubitak politickog monopola znacio je sigurnu bezagregaciju politicke klase. Drugim rijecima, analogno Marxovoj shemi po kojoj kapitalisticki proizvodni odnosi postaju kocnica razvoja proizvodnih snaga, socijalizam kao sustav politickog monopola politokracije pokazao se kao neprijelazna prepreka institucionalizaciji i ekspanziji rastuceg politickog kapitalizma. Komunisticka ideologija i politicki monopol bili su ultima causa propasti svih pokusaja da se socijalizam »reformira«.¹⁵ 

Na razini individualne svijesti to se proturjecje mozda (nazalost, o tome nema nikakvih studija) izrazavalo kao sukob izmedju osobne pohlepe i gramzivosti i unutarklasne solidarnosti koja je, u pomanjkanju institucionalne sigurnosti, osiguravala svakodnevne operacije stjecanja imovine.
Opcenito se moze reci da je to protivurjecje razrijesila antikomunisticka revolucija koncem 1980-ih godina. Politicki protokapitalisti (pripadnici razlicitih frakcija politicke klase, menedzerskih i administrativnih elita kao i neki socijalisticki »privatnici«) iskoristili su trenutak da svoje ekonomsko vlasnistvo (vlasnistvo de facto) pretvore u pravno vlasnistvo (vlasnistvo de iure) te da se u procesima »pretvorbe« i »privatizacije« domognu za male ili nikakve vlastite novce velike imovine. Uostalom, slicne su se stvari dogadjale i u Engleskoj u vrijeme privatizacije M. Thatcher, jer je »u vrijeme velikih drustvenih promjena imovina izlozena grabezu«. (Robinson, 1996., 176.)

6. Globalizacija – anything goes!

Koliko je god modelski dualizam ozbiljan problem (svakako u Hrvatskoj), to nece biti osnovna kontradikcija modela koja bi izazvala krizu politickog kapitalizma i prijelaz u neku novu fazu. Naime, do rusenja Zida novonastajuci politicki sustav mogao se promatrati kao zaseban sustav koji ima vlastitu dinamiku, a to znaci i vlastitu unutarnju kontradikciju kao pokretaca promjene. Rusenjem Zida pale su i posljednje barijere ukljucenju tih zemalja u sustav globalnog kapitalizma, pa se od sada moze govoriti samo o osnovnim kontradikcijama globalnog sustava koje ce odrediti njegovu krizu i buduce prilagodbe. No to nije tema ove rasprave.

Za nasu temu osnovno je pitanje koji su moguci ishodi procesa tranzicije i koliko su vjerojatni. 
U samom pojmu tranzicije iz »totalitarnog socijalizma« u »demokratski trzisni kapitalizam« sadrzano je implicitno vjerovanje da je jedini moguci ishod evolucija politicko-kapitalistickog modela u poduzetnicko-kapitalisticki model. Ja smatram da je to samo jedan moguci ishod. Parafrazirajuci Feuerabendovo nacelo metodoloskog anarhizma u znanosti, cini mi se da u globalnom sustavu »anything goes«. (Feuerabend, 1978., 13–16.)
U prvi mah cini se da globalizacija iskljucuje saroliku lepezu posve suprotnih mogucih ishoda. No takav zakljucak vise proizlazi iz globalizacije kao diskursa (folklora globalizacije) nego li iz globalizacije kao realnog drustvenog procesa. Grosso modo moglo bi se reci da je danasnji diskurs globalizacije u bliskom srodstvu s diskursom developmentalizma i modernizacije iz »zlatnog doba« (1945.–1963.), premda je rijec o posve drukcijem povijesnom razdoblju. Osnovne ideje toga diskursa mogle bi se sazeti ovako:
(1) postoji jedna zemlja koja je kvintesencija industrijalizma i modernosti – to je SAD. Ona je apsolutni model i obavezni obrazac za sve;
(2) svi putovi vode u industrijalizam i modernost. Razlicite zemlje nalaze se na razlicitim tockama priblizavanja (odnosno udaljenosti) apsolutnom modelu. SAD je mjera svih stvari;
(3) kad se u neko tradicionalno drustvo ubrizga klica razvoja i modernizacije, proces modernizacije teci ce po vlastitom automatizmu;
(4) SAD i druge razvijene zemlje poticat ce ubrzanje tog procesa tehnickom i financijskom pomoci;
(5) konacni rezultat bit ce u socio-ekonomskom i civilizacijsko-kulturnom smislu homogeno svjetsko industrijsko drustvo;
(6) takvu je viziju narusavala blokovska podjela svijeta i hladni rat. Ali tu je aporiju trebala prevladati teorija konvergencije i mjesovite privrede. 
Globalizacijski diskurs moze se ukratko sazeti ovako:
(1) postoji jedna zemlja koja je kvintesencija globalnog kapitalizma. Ona je apsolutni uzor i mjera za sve;
(2) svi putovi vode u globalni kapitalizam. Razlicite zemlje nalaze se na razlicitim tockama ukljucenosti u globalni sustav;
(3) ukljucivanje pojedinih zemalja u taj proces nije automatsko: ako ga pojedine zemlje (i njihovi »nacionalisticki vodje«) ne prihvate, moze im biti nametnuto razlicitim ekonomskim, politickim pa cak i vojnim sredstvima. Oni koji to ne prihvate ili se odupru, bit ce izopceni (postat ce medjunarodni »parije«);
(4) onima koji prihvate »pravila igre« globalnog sustava pruzat ce se pomoc: tehnicka, rjedje (prema nahodjenju »centra«) i financijska, ali na prvom mjestu moralna, »pedagoska« i humanitarna;
(5) konacni ce rezultat biti civilizacijsko-tehnicki i humanitarno-vrijednosno homogenizirano globalno drustvo (novi medjunarodni poredak). 
S obzirom na raspad bipolarnog svijeta ideje konvergencije i »mjesovite privrede« se vise ne spominju.
U vrijeme kad je prevladavao diskurs modernizacije, pojavio se i protudiskurs: Wallersteinova teorija »core« – »periphery«. Ta teorija nije ni danas izgubila svaku vrijednost protuargumenta, premda i ona sve manje pogadja bit stvari. Naime, dihotomija »jezgro« – »periferija« sve vise postaje drustvena a ne samo geografska podjela, to jest »periferija« (Treci i cak Cetvrti svijet) se sve vise pojavljuje i u zemljama Prvog svijeta, ukljucivsi i SAD. Tu se vidi jedna nova crta globalnog kapitalizma danasnjice u odnosu na kapitalizam (nacionalni i internacionalni) prije globalizacije: prijelaz velikog dela stanovnistva iz »strukturalne eksploatacije« u »strukturalnu irelevantnost«.¹⁶ Kao rezultat pojavljuje se masovna (pa i geografska) iskljucenost iz sustava (pracena politickim diskursom iskljucivanja). Ali i ti iskljucenici ukljuceni su u globalni sustav kao sistemski gubitnici.¹⁷ Upravo takva siroka lepeza ukljucivanja u globalni sustav: od kockanja na svjetskim financijskim trzistima, preko »fleksibilnog zaposlenja« i »novog poduzetnistva« u zemljama Prvog svijeta, preko jeftinog rada u dislociranim pogonima u zemljama Treceg svijeta do masovne nezaposlenosti te humanitarnih katastrofa u subsaharskim zemljama – cini mogucim sve ishode. Doista: »anything goes!«

7. Temeljna dilema i moguci ishodi

Spustajuci se u analizi na stepenicu nize, moramo postaviti pitanje: kako ce se razrijesiti modelski dualizam? Hoce li se politicki kapitalizam definitivno ucvrstiti kao dominantan a privatno poduzetnistvo ostati na njegovoj margini kao »window dressing«, ili ce politicko-kapitalisticki model postupno evoluirati u normalni poduzetnicki model? Na to pitanje se danas ne moze odgovoriti, ali mogu se sagledati cinitelji koji ce podupirati ili inhibirati svaku od te dvije mogucnosti.
Tako ce na ucvrscenje i prevlast politickog kapitalizma djelovati: 
1) Pozitivni cinitelji
a) endogeni
– vrlo snazan moment inercije. To su brojni obrasci ekonomskog, politickog i drustvenog ponasanja, preneseni kao transfer iz bivseg sustava, koji se, uz potrebnu ideolosku kozmetiku, mogu nastaviti i u novim uvjetima;
– sposobnosti i vjestine vladanja stecene u socijalizmu veliki su kapital nove politicke klase;
– polozaji u drzavnoj upravi i gospodarstvu naslijedjeni iz socijalizma ili vjesto prigrabljeni u vrijeme raspada takodjer su velika prednost;
– naslijedjeni neotradicionalizam (uz neizbjezni klijentelizam, nepotizam, korupciju i sl.), djelovat ce kao jak stabilizator politickog kapitalizma;
– velika psiholoska prilagodljivost novog upravljackog sloja (ideoloska mimikrija, politicko kameleonstvo, dvostruki govor, oportunizam i sl.) naslijedjena iz socijalizma (gdje je politicki funkcionar najcesce bio homo duplex) takodjer je jak faktor stabilnosti.
b) egzogeni
– politicki: nova, iskusna politicka klasa potrebna je svjetskim centrima moci za odrzanje stabilnosti prostora putem indirect rule (od »implicitnog discipliniranja« zemalja kandidata za EU i NATO do protektorata na periferiji, u prvom redu u Bosni a mozda i »sire«);
– istaknuti pripadnici te klase dobro su dosli kao »ravnopravni« igraci na ekspanzivnim financijskim trzistima (to je vec vidjeno kad je rijec o novonastalim elitama u Trecem svijetu). Neformalne veze s velikim svjetskim igracima djelovat ce stabilizatorno na odrzanje sustava;
– konacno, eventualno pristupanje mafijaskoj internacionali ucvrscivat ce sustav politickog kapitalizma u doticnim zemljama.
2) Negativni cinitelji
a) endogeni
– pomanjkanje drustvenog legitimiteta novih bogatasa. Na pr. u Hrvatskoj bogatstvo nikad nije imalo drustveni legitimitet (ni prije socijalizma, ni u doba socijalizma, a nema ga ni danas). Postoji opce vjerovanje da je privatizacija naprosto kradja i prijevara. To je svojevrsna »moralna bomba«; (Zupanov, 1995., X. pogl.)
– veliki »transakcijski troskovi« dekomisije socijalizma (pad proizvodnje i osiromasenje pucanstva) zajedno s iskljucenoscu (nezaposlenoscu) znatnog dijela stanovnistva cini skupa s pomanjkanjem legitimiteta bogatstva »socijalnu bombu«;
– otuda mogucnost da na izborima pobijede ekstremisti (lijevi ili desni) ili pak da dodje do izvaninstitucionalne kolektivne akcije. 
b)egzogeni
– geopoliticka nestabilnost periferije i politika iskljucivanja moze destabilizirati taj sustav (sto ne znaci da bi to otvorilo sanse alternativnom sustavu). 
No, relativno povoljni izgledi za perpetuiranje politickog kapitalizma ne znace da je poduzetnicki kapitalizam bez sansi.
1) Pozitivni cinitelji
a) endogeni
– institucionalna mogucnost da svatko moze osnovati i voditi privatno poduzece;
– moralna prihvatljivost (legitimitet) stjecanja imovine vlastitim naporima i sposobnostima;
– na dulji rok: potomci sadasnjih tajkuna, visoko obrazovani u inozemstvu, vise ce se orijentirati na poduzetnicki kapitalizam.
b) egzogeni
– medjunarodna potpora (bar deklarativna, a donekle i financijska) razvoju malog i srednjeg poduzetnistva;
– procesi globalizacije omogucuju ukljucivanje i manjih privatnih poduzeca u medjunarodne »mreze« (networking, virtual enterprise).
2) Negativni cinitelji
a) endogeni
– za razliku od politickog kapitalizma poduzetnicki kapitalizam mora startati od nistice;
– laziranje trzista od strane i u korist politickih kapitalista gusi razvoj privatnog poduzetnistva;
– pomanjkanje vlastitog kapitala i enormno skupi krediti;
– pomanjkanje potpore drzavne administracije koja je i sama prosarana korupcijom;
– izravni pritisci podzemlja i iznude (mafija);
– u takvim nepovoljnim uvjetima velika je napast pribjeci poslovanju po uzoru na nesluzbenu ekonomiju;
– kulturne promjene u smjeru sirovog utilitarizma i oportunizma kao nove temeljne vrijednosne orijentacije (Zupanov, 1997., 55–8.), osobito medju mladjim narastajima. (Stulhofer, 1997., 125–40.)
b) egzogeni
– izvana inducirana ili odrzana nestabilnost (u zemljama periferije) pojacava djelovanje nepovoljnih endogenih cinitelja.
Kombinacija i interakcija svih tih endogenih i egzogenih cinitelja vrlo je specificna i u raznim tranzicijskim zemljama, pa su moguci i razliciti ishodi.

Reference:
– Archer, M. S. (1995.), Realist social theory: the morphogenetic approach, Cambridge: Cambridge University Press
– Arnold, T. W. (1960.), The Folklore od Capitalism, New Haven: Yale University Press
– Berger, P. and Luckman, T. (1966.), The Social Construction of Reality, New York: Doubleday
– Bradshaw, Y. W. and Wallace, M. (1996.), Global Inequalities, Thousand Oaks: Sage Publications
– Dobb, M. (1961.), Studije o razvoju kapitalizma, Zagreb: Naprijed
– Dragicevic, A. (1984.), Politicka ekonomija socijalizma, Zagreb: Globus
– Du Gay, P. (1996.), Consumption and Identity at Work, London: Sage Publications
– Fararo, T. (1992.), The meaning of general theoretical sociology, Cambridge: Cambridge University Press
– Feuerabend, P. (1978.), Science in a Free Society, London: NLB
– Hodson, R., Sekulic, D. and Massey, G. (1994.), National Tolerance in Former Yugoslavia, American Journal of Sociology, Vol. 9, No. 6 (pp 1534–58)
– Hoogvelt, A. (1997.), Globalisation and the Postcolonial World, London: MacMillan
– Jowitt, K. (1992.), The New World Disorder, Berkeley: University od California Press
– Laclau, E. and Mouffe, C. (1987.), Post-Marxism without Apologies, New Left Review, 166
– Pirenne, H. (1956.), Povijest Evrope, Zagreb: Kultura
– Ritzer, G. (1988.), Contemporary Sociological Theory, New York: Alfred Knopf
– Robinson, W. P. (1996.), Deceit, Delusion and Detection, Thousand Oaks: Sage Publications
– Stulhofer, A. (1997.), Socio-kulturni aspekti nesluzbenog gospodarstva – izmedju oportunizma i nepovjerenja, Financijska praksa, 1–2, Zagreb
– Vojnic, D. (1989.), Ekonomska kriza i reforma socijalizma, Zagreb: Globus
– Zupanov, J. (1987.), Sociologija i samoupravljanje, Zagreb: Skolska knjiga
– Zupanov, J. (1995.), Poslije potopa, Zagreb: Globus
– Zupanov, J. (1997.), Nesporazumi HR-EU: vrijednosna disonanca? Hrvatska i Europa, Zagreb: Europski pokret Hrvatske i Europski dom Zagreb

* Iz Hrvatske gospodarske revije, Zagreb, prosinac 1997. god., str. 1399–1407.
¹ Navod iz recenzije na omotu brosiranog izdanja iz 1960.
² Tranzicijama se bavi poseban casopis Transitions, sto izlazi u Pragu.
³ Na to se na koncu konca »konstrukcionizam« svodi, premda je put do takvog zakljucka, kroz literaturu od Foucaulta i Derride do Baudrillarda i Lyotarda, vrlo tegoban i zamrsen. Vidi: Lasch, 1991., 177–8. W. Peter Robinson ostro se obara na to da se drustvene konstrukcije tretiraju kao objektivna realnost. Smatra to apsurdnim i suludim. (Robinson, 1996., 12.)
⁴ Sachs, Wolfgang, navedeno prema Hoogevelt, 1997., X.
⁵ Primjerice, u Francuskoj revoluciji ili u »fasistickoj revoluciji« u Italiji.
⁶ Parafraza latinske izreke »Natura non facit saltus« (Priroda ne pravi skokove).
⁷ U revolucionarnom diskursu socio-kulturni kontinuitet zigose se kao »kontrarevolucija«.
⁸ Kao ilustraciju kulturnog redizajna mozemo navesti redizajniranje americkog baseballa u Japanu: americka pravila ali japanska igra. (Bradshaw i Wallace, 1996., 91–2.)
⁹ U ex-Jugoslaviji ideolozi su u prvom dijelu razdoblja vjerovali, ili bar ispovijedali vjerovanje, kako se samoupravljanje u poduzecu kao realni sustav ponasanja potpuno podudara s institucionalno-pravnim nacrtom. Kad sam svojim istrazivanjem strukture moci u poduzecu empirijski dokazao da izmedju institucionalnog nacrta i stvarne situacije nema nikakve korelacije, nakon prvog soka, u kojem umalo sto mi nije priredjen auto-da-fe, ta je diskrepancija napokon »objasnjena« shemom »projekt« – »realizacija«.
¹⁰ Dobb takodjer navodi da su kapitalisticki elementi postojali u 14. stoljecu u Italiji, Njemackoj i Flandriji. (Dobb, 1956., 191–2.)
¹¹ Umjesto o politickom kapitalizmu oni govore o reformi socijalizma ili o »mjesovitoj privredi«. Koliko je meni poznato, prvi je na pojavu politickog kapitalizma u socijalizmu upozorio Ken Jowitt pod kraj socijalistickog razdoblja. (Jowitt, 1992.)
¹² Vidi o tome: Jowitt, 1992., 121–58. Koliko zapadni sociolozi nisu shvacali sto se zapravo dogadja, moze posvjedociti jedan moj razgovor s R. Benedixom i S. J. Rawinom u Zagrebu 1967. Polazeci od troclane Weberove sheme: tradicionalni autoritet – karizmaticki autoritet – legalno-racionalni autoritet oni su zakljucili da je u tijeku proces prijelaza od karizmatskog na legalno-racionalni autoritet. A svitala je era breznjevizma, koju je kasnije Jowitt definirao kao eru neotradicionalizma.
¹³ Dakako, pojava reformi, ne samo u praksi vec i u teoriji, ne moze se svesti samo na izrastanje kapitalistickih elemenata – bio je to mnogo slozeniji fenomen u koji ovdje ne mozemo ulaziti. Ipak na to valja gledati kao na napor da se ostvari »sukladnost« (fit) izmedju ekonomske strukture (stvarnih kretanja u toj strukturi), institucija i ideja kao preduvjet stabilnosti socijalistickog sustava. Kako taj »fit« nije ostvaren, moralo je doci do krize i sloma.
¹⁴ Pa ipak, pravednosti radi, valja priznati da su neki neomarksisticki teoreticari naslutili prisutnost politickog kapitalizma, premda su u njemu vidjeli samo »antisamoupravnu pojavu«. Njihovi epigoni cak govore o »crvenoj burzoaziji«, a jedan praksisovski filozof i prijeti toj »burzoaziji«: »Dovidjenja u Oktobru«! No, bilo je to vise somnambulisticko buncanje nego li trijezna socijalna analiza.
¹⁵ To je glavni razlog zasto radnicko samoupravljanje nije evoluiralo u neku vrstu »narodnog kapitalizma« (people’s capitalism) u okviru politickog modela, premda je s ustavnim amandmanima o »minulom radu« formalno bilo vrlo blizu takvoj transformaciji. (Zupanov, 1987., 188–92.)
¹⁶ »U okviru nove informacijske ekonomije znatan dio svjetskog stanovnistva prelazi sa strukturalnog polozaja eksploatacije na strukturalni polozaj irelevantnosti.« (M. Castells (1993., navedeno prema Hoogvelt, 1997., 82.)
¹⁷ Evo jednog primjera sto ga navodi Ankie Hoogvelt: »...uspon burze vrijednosnica u Hong Kongu valja u velikoj mjeri zahvaliti tome sto su kineske provincijske vlasti (misli se ponajprije na pokrajinu Gugangdong – J. Z.) ulagale posudjeni novac na hongkonskom trzistu vrijednosnica i u nekretnine, s pogubnim posljedicama za sposobnost pekinske vlade da odrzava vrijednost nacionalne valute i placa seljacima u sjevernoj Kini otkupljene zitarice.« Ako sada promocurni menedzeri britanskih mirovinskih fondova prodaju svoje dionice kupljene u Hong Kongu i kupuju dionice negde drugdje, gdje im cijena pada, posljedice ce osjetiti ne samo poduzeca koja grade nebodere u Hong Kongu ili koja prodaju tekstil vec i seljaci u sjevernoj Kini. »Svijet je danas takav: ako nas mirovinski fond dobro radi za nas, seljaci ce u sjevernoj Kini morati nesto vise stegnuti kais.« (Hoogvelt, 1997., 129–30.)