nedelja, 5. jul 1997.

Izgubljeni u sopstvenoj zemlji

Jos jedan u nizu balkanskih apsurda - zasto smo se onako krvavo rastajali, ako nam je sada prioritet da imamo dobre medjususjedske odnose. Moze li biti mira i saradnje u regionu dok su jos u sedlu svi jahaci ex- Yu apokalipse? Da li neko uopste moze ozbiljno povjerovati da je to moguce kada Franjo Tudjman i Slobodan Milosevic izgovaraju rijeci: mir, saradnja, demokratija, pravna drzava, socijalna pravda

Pise: Nebojsa Medojevic

Petak, 26. jun

U Beogradu se odrzava medjunarodno savjetovanje o ulozi sindikata u procesu privatizacije. Po prvi put se cetiri razlicite sindikalne organizacije udruzuju oko jedne akcije. Skupu prisustvuje veliki broj domacih i stranih strucnjaka i sindikalnih aktivista. Medjutim, nema zvanicnika da pozdrave ucesnike skupa, a ni interesovanje medija nije bog zna kakvo. Nekako tiho su radnici i njihovi sindikati sisli sa javne scene na kojoj su, barem formalno, vodili glavnu rijec proteklih pedesetak godina. Sa propadanjem bivseg sistema, nestale su i stare dobre moralne vrijednosti po kojima su se vaspitavale mnoge generacije u proteklom periodu. Medju mnogim vrijednostima koje su ozbiljno dovedene u pitanje u poslednjih desetak godina, cini se da je odnos prema radu i radnicima, i njihov status u drustvu dospio u veoma tesku krizu. Milion za rad sposobnih stanovnika ove zemlje ne radi, dok jos skoro toliko radnika radi u preduzecima koja su zrela za stecaj i pitanje je vremena kada ce i oni ostati bez posla.

Mlade generacije odrastaju u okruzenju koje im stalno daje veoma jasne signale da se rad, znanje i postenje ne isplate, te da je za uspjeh u zivotu i karijeri jedino vazno da su u nekoj “semi". Kada je Slobodan Milosevic kovao svoj pakleni plan, kako da kreira sistem u kojem ce nesmetano vladati i samostalno gospodariti ogromnim nacionalnim bogatstvom, krajem osamdesetih, znao je da mora da uradi nekoliko stvari: da komunisticku ideologiju zamjeni jedino opasnijom nacionalistickom, da izoluje zemlju od opasnih reformskih strujanja koja su zapljuskivala cijelu Istocnu Evropu, da drzavne medije stavi pod svoju apsolutnu kontrolu, da stavi organizovani kriminal u funkciju zastite sopstvenih interesa, da zastrasi i podjeli Sindikat, da ucijeni ili kupi Univerzitet te da licno stvori opoziciju onakvu kakva mu najvise odgovara i koja mu nece predstavljati realnu politicku opasnost.

Kao rezultat takvog koncepta, mi danas imamo zemlju u kojoj je tranzicija zavrsena i koja sada ima politicki sistem zasnovan na diktaturi jedne porodice, dok je ekonomski sistem zasnovan na monopolu novoformiranih finansijskih centara moci.

Ako se zapitamo ko je gubitnik, a ko dobitnik ovakve negativne tranzicije, onda ne treba biti previse pametan pa zakljuciti da su cijenu ovog orgijanja vladajuce nomenklature platili upravo najsiri slojevi stanovnistva, a medju njima na posebnom mjestu stoje radnici. Nekada veliki poslovni sistemi sada jedan po jedan padaju na koljena i sa sobom ostavljaju hiljade radnika bez posla i njihove porodice bez egzistencije. Privatizacija se odvija iza njihovih ledja i van njihovog uticaja, kroz bestijalnu pljacku imovine preduzeca koji svakodnevno realizuju direktori u saradnji sa politickim vrhom.

Tako su radnici umjesto jakog sindikata i jakih partija socijaldemokratske orijentacije - koje uzgred budi receno, vladaju skoro cijelom Evropom - dobili zbunjene i nemocne sindikate i JUL, ciji se funkcioneri naprosto gade od same pomisli na radnike i ostale nize slojeve. Ti lazni ljevicari, cini se kao da mrze i radnike i cijeli narod. Oni se i ne mijesaju sa njima, ne komuniciraju. Nemaju ni potrebe, jer se njihov drustveni zivot odvija u koncentricnim krugovima pripadnika nove elite u kojoj nema mjesta za obicnog prostog covjeka, radnika.

Da li ce ova sveopsta bijeda u kojoj najveci broj gradjana zivi, i obijesno pokazivanje bogatstva i moci uskog kruga novoformirane nomenklature, moci inicirati neke ozbiljnije izlive nezadovoljstva ostaje da se vidi. Jedno se cini sigurnim, ovaj rezim ne moze sici sa vlasti politickim putem, tj. izborima. Ima li Srbija snage i hrabrosti za ovaj drugi put - vidjecemo.

Subota, 27. jun

Danas sam u Kotoru na prvoj medjunarodnoj konferenciji o modernoj crnogorskoj diplomatiji. Oko 13 casova skup je pozdravio predsjednik Crne Gore Milo Djukanovic. I sigurno mi to samo po sebi ne bi ostavilo neki snazniji utisak da predsjednik nije posebno istakao kako je uspostavljanje dobrih medjususjedskih odnosa sa zemljama u okruzenju jedan od prvih prioriteta crnogorske spoljne politike. Jos jedan u nizu balkanskih apsurda - zasto smo se onako krvavo rastajali, ako nam je sada prioritet da imamo dobre medjuljudske odnose. Moze li biti mira i saradnje u regionu dok su jos u sedlu svi jahaci ex-Yu apokalipse? Da li neko uopste moze ozbiljno povjerovati da je to moguce kada Franjo Tudjman i Slobodan Milosevic izgovaraju rijeci: mir, saradnja, demokratija, pravna drzava, socijalna pravda.

I pored toga sto se sve glasnije mogu cuti upozorenja privrednika iz svih zemalja nastalih raspadom SFRJ, da se moraju ponovo uspostavljati ratom pokidane privredne veze, to ce morati sacekati odlazak sa politicke, a mozda i sa zivotne scene ove dvojice vinovnika poslednje balkanske tragedije. Privrednicima je vrlo brzo postalo jasno da se proizvodi sa ovog prostora ne mogu uspjesno boriti na globalnom svjetskom trzistu u konkurenciji multinacionalnih kompanija i njihovih visokokvalitetnih proizvoda, te da ce svoj ekonomski prosperitet morati traziti u regionalnom povezivanju sa drzavama slicnog stepena razvoja. Ekonomska logika i racunica pokazuju da je malim i siromasnim privredama naseg regiona jedini izlaz medjusobno povezivanje. Naravno, za to je potrebno da im politika otvori vrata i da politicari jedni drugima pruze ruke. Ne iz ljubavi, vec iz cistog racuna.

Nedelja, 28. jun

Danas je srpska policija objavila vijest da je jedan mladi crnogorski regrut, koji je sluzio vojni rok u Leskovcu, poginuo u obracunu sa pripadnicima specijalnih snaga srpskog MUP-a. Prema zvanicnoj verziji mladi Djokovic je izvrsio nekoliko napada nozem i lakse ili teze ranio vise lica i na kraju sam napao na jedinicu specijalaca MUP-a Srbije koji su ga u samoodbrani ubili. Porodica nesrecnog Djokovica je izrazila otvorenu sumnju u istinitost zvanicne verzije dogadjaja, tvrdeci da je Djokovic kao licnost bio susta suprotnost od onoga sto bi trebalo da bude covjek koji je spreman da izvede takvu akciju, kakvu su opisali zvanicni izvori. U svojim izjavama crnogorskim medijima nekoliko rodjaka i poznanika su tvrdili da je on bio izrazito povucen i miran mladic, koji se izdrzavao radeci na tudjim imanjima, te da je bio izuzetno slabe fizicke konstitucije.

U nadi da ce se stvarno saznati prava verzija dogadjaja, i ova tragedija me opet tjera na razmisljanje - u ime cega ginu ti mladi ljudi na Kosovu. Isti osjecaj imao sam i sam 1991. godine kada su po Crnoj Gori masovno dizali studente i slali ih u rat za mir, na Dubrovacko ratiste odakle se kuci nije vratilo 200 Crnogoraca. Koliko jos mladih momaka treba da pogine pa da se kaze dosta tom tiraninu iz Beograda? Koji se to drzavni interes Crne Gore brani paljenjem kuca i bombardovanjem civila na Kosovu. Da li je drzavni interes Crne Gore da se nasi jos golobradi mladici salju na klanicu, dok Zucko otvara diskoteke i radio-stanice po Srbiji i za noc potrosi po Becu i ostalim svjetskim metropolama stotine hiljada maraka, od naroda otetih para. I dok majke mladica koji su na Kosovu nocima ne spavaju moleci boga da im sacuva njihovu djecu od pogibije, dotle najbriznija mama u drzavi sa cvijetom u kosi brine da li je njen Zucko veceras zadovoljan dosao kuci i na prstima tiho ulazi u njegovu sobu da vidi da li je pokriven i treba li mu nesto. Kao i 1991. godine tako i danas za sve njih imam samo jednu poruku. Za one koje jos nijesu poveli - krijte se, za one koji su dolje - bjezite. Uostalom za koga, bre?

Ponedeljak, 29. jun

Fudbalska reprezentacija Jugoslavije je izgubila od Holandije 2:1 i spasila nas daljih muka i nervoze. Gledajuci utakmicu iz prvog kruga sa Njemackom, primjetio sam kod sebe da uopste nijesam bio iznenadjen njihovim izjednacenjem poslije ubjedljivog vodjstva nase reprezentacije. Razmisljajuci o razlozima nasih neuspjeha na svim poljima, dosao sam do zakljucka da rezultat nijesu izjednacili njemacki fudbaleri vec superiorni njemacki sistem. I kada su gubili sa 2:0, djelovali su potpuno mirni i sigurni u svoj uspjeh. To je pobjednicki mentalitet. Uzgred budi receno, lako im je, iza njih stoji Mercedes Benz, Badzer, Audi, Opel, Bundesbanka, njemacka marka. A sta stoji iza nasih momaka u plavim dresovima? I za koju drzavu oni igraju. Oni mladji reprezentativci ne znaju ni rijeci himne, “nasi" navijaci skandiraju “Srbija, Srbija", i pored toga sto je barem pola reprezentacije iz Crne Gore. U tome lezi odgovor i na pitanje zasto je Japan medju vodecim ekonomskim supersilama, iako nema ni naftu, ni rude, ni zlato, ni rijeke, ni sume, a zasto Rusija to nije i pored toga sto ima sve to. Carobna rijec se zove sistem. To je ono sto mi nemamo, a sto imaju i Njemacka i Holandija ili neko drugi.

Da se jos malo vratim na utakmicu protiv Holandije. Kada sam na pocetku utakmice otkrio tu strogo cuvanu industrijsku tajnu naseg selektora zvanu sastav tima, nijesam nikako mogao da “provalim" takticku varijantu nasih fudbalskih strucnjaka. Ako se igra na ispadanje, i ako dalje prolazi onaj ko pobijedi, te ako pretpostavimo da neko mora dati gol vise da bi pobijedio, onda mi nikako nije bilo jasno kako ce tim sastavljen od devet odbranbenih igraca uspjeti da stigne do tog cilja, tj. da postigne gol. Jedino ako nas strucni tim nije racunao na autogol nekog od holandeza. Medjutim, pokazalo se da je fudbal jako prosta stvar, sa aspekta taktike i strategije. Treba da imas 11 dobrih fudbalera koji znaju da pikaju loptu i koji treba da taj svoj posao (za koji su uzgred receno ekstremno placeni) bolje rade od protivnickih 11 igraca. Prosto.

Utorak, 30. jun

Predsjednik Republike Crne Gore Milo Djukanovic je predlozio novog starog mandatara Filipa Vujanovica kojemu je preporucio da u sto kracem roku sastavi novu vladu koja treba da obezbjedi uslove da se u Crnoj Gori “zivi bolje". Na prvi pogled - rutinska stvar. Medjutim, ovo je po prvi put da se u Crnoj Gori vode pregovori oko realne podjele vlasti izmedju vise partija, u situaciji kada nijedna politicka stranka nema vecinu u parlamentu. Da li ce pobjednicka koalicija smoci snage da napravi rez u dosadasnjoj praksi u Crnoj Gori te da zaista obezbjedi mehanizme za medjusobnu kontrolu, ili ce i ovo biti samo puka trgovina sa ljudima i funkcijama, vidjecemo. Jedno je sigurno, za novu Crnu Goru i za novi pocetak potrebni su novi ljudi. Ovi postojeci ili su vec istroseni u medjupartijskim borbama, ili su korumpirani nekontrolisanom vlascu ili su nesposobni za izuzetno teske zadatke koji ih ocekuju. Na posebnom iskusenju bice pripadnici do juce opozicionih stranaka koji ce sada biti u prilici da zloupotrebe poziciju vlasti u sticanju licnih materijalnih koristi. Po iskustvima iz funkcionisanja ove prethodne visestranacke vlade, neki opozicionari su jedva docekali mjesto u drzavnoj upravi i prvo sto su uradili za opste dobro svih gradjana Crne Gore bilo je da kupe klima uredjaje, uzmu sluzbene limuzine i vozace, rastrce se po inostranstvu. Mozda ih i mozemo razumijeti, deset godina su krvarili kao opozicija, a ko zna kada ce ih zapasti sledeca politika. A prilika cini lopova, zar ne.

Srijeda, 1. jul

Jutros se njemacka marka u Podgorici kupovala za sedam dinara, a dileri nijesu htjeli da je prodaju. Izgleda da ekonomska masina rezima posustaje. Troskovi rata na Kosovu (a rat je vrlo skupa igra) i obaveze drzave prema korisnicima budzetskih sredstava su znacajno vece od tekucih budzetskih prihoda. Stezanje sankcija medjunarodne zajednice je onemogucilo rezim u Srbiji da rasprodajom najvrednijih preduzeca dodje do neophodnih deviza i kurs je polako, ali sigurno poceo da klizi. Da li rezim ima devize iznesene iz zemlje i koliki je njihov iznos to zna samo par ljudi i zena u ovoj zemlji. Uglavnom, jos jednom smo osjetili ograniceni monetarni udar.

Evo sjajne prilike za novog predsjednika Savezne vlade Momira Bulatovica, koji nas je u prethodnim kampanjama uvjeravao da je on nas novi Eliot Nes (doduse sa brkovima) koji ce jednom za sva vremena raskrstiti sa kriminalom u ovoj drzavi, da nam to na najbolji moguci nacin i pokaze. Upad u monetarni sistem je tesko krivicno djelo kojim se podriva ekonomski sistem zemlje i za to su predvidjene ostre zatvorske kazne. Sad je na pravom mjestu da pokrene istragu protiv guvernera Centralne banke, saveznog i srpskog ministra finansija, direktora nekoliko velikih banaka u Srbiji. Doduse, mozda mu nedostaje savezna policija, ali za takva teska krivicna djela, posudice mu Slobo srpsku. Mi smo pravna drzava, mi se borimo protiv kriminala. Ako pak nije u stanju da ista ucini na ovom planu, minimalno korektno sa njegove strane je da podnese neopozivu ostavku. Jer, ipak je on Momo-istina, Momo-postenje, Momo-borac protiv kriminala u sopstvenim redovima.

(Autor je ekonomista iz Podgorice, clan Grupe 17 i savetnik za privatizaciju u Vladi Crne Gore)

Posaljite nam vas komentar! Izbor vasih reagovanja i misljenja objavljujemo.
© 1995 - 1998 Yurope & ,,Nasa Borba" / Sva prava zadrzana /