nedelja, 12. jul 1997.

Borka Pavicevic, dramaturg

Oci u oci sa cudovistem

Izmedju nas i cudovista vise nema nicega. U toku je odmeravanje snaga pred pucanje. Vreme je za poziv za stvaranje neke nove zajednice. Svi sadasnji autoritarni rezimi su istroseni, u njima se ne moze ziveti. Prema jugoslovenstvu postoji julovska mimikrija i hrvatska odioznost. Najteze i najopasnije je biti Jugosloven. Sve privatne drzave se toga plase, ali etnicko ciscenje bez toga nece prestati

Milanka Saponja-Hadzic

“Odsustvo odgovornosti glavna je karakteristika ove sredine. Ili, neodgovornost, koja diskredituje svaku svest o tome sta se dogadja. A radi se o preuzimanju i preimenovanju svega onoga sto nam je bilo sveto. Sada se sve to trpa u jedan intelektualni i sentimentalni kic i diskredituje ga. Zasto je do toga doslo? Zato sto postberlinski zid i sudbina komunisticke utopije nikada nisu ozbiljno intelektualno razmotreni. Sta se to desilo izmedju pada levice i postmoderne? Nikada nije prodiskutovano koji je to prostor koji pripada levici i sta se desilo s njom, mnogo pre pada berlinskog zida? Zato ona sada preuzima samo natruhe toga, provaruje ih, i od tragedije pravi farsu. A radi se o jednom laznom rodjenju, blasfemiji usvojenistva", kaze Borka Pavicevic, direktor Centra za kulturnu dekontaminaciju.

- Pitam se s kojim pravom oni pevaju nasu himnu? “Hej, Sloveni" nije njihova himna, s kojim pravom prisvajaju pojam jugoslovenstva, kad su oni razlupali tu drzavu? Oni nisu kontinuitet te zemlje, nego kontinuitet rezima. To je samo prostituisanje onoga sto su bile nase najvece vrednosti. I zato je to jedno veoma slozeno mentalno, a istovremeno i kancerozno pitanje. Nerazracunavanje s tim stalno stvara neko novo preimenovanje, novu supstituciju. Pa ni levicari - nisu levicari, cetnici nisu cetnici, partizani nisu partizani, ni postmodernisti - postmodernisti. Kad je ono sto je na vrhu, ono sto je odgovorno za ovu “istoriju rdjave beskonacnosti" od deset godina, lazno i sve drugo postaje lazno.

Nemilosrdna borba za raspodelu moci i njeno ocuvanje, ciji smo svedoci vise od deset godina, otvara ne samo pitanje odgovornosti nego i morala. Kao da su politika i zlo stavljeni u istu ravan.

- Sve to sto radi Mira Markovic (univerzitet, obrazovanje, kontinuitet, vojska...) samo trazenje nacina da se izbegne odgovornost. To njeno pisanje (kao da je boravila deset godina u Svedskoj, pa se sad vratila) pokazuje zapravo jednu potpunu nesvest. To nije amoralnost, to je imoralnost. Radi se o necem entelehijskom, sto sve guta i javni zivot cini neodgovornim. Postaje nosilac bolesti zamene, blasfemije i nemogucnosti da se radi ono sto treba. Nosi temeljnu laz, u kojoj se istorija preimenuje, sve se krivi, sve postaje moguce i nevazno. To je mentalno ciscenje jednog prostora u kome se kontinuitet secanja nisti da bi se inaugurirao njihov svet, kao jedino moguc. I to je osnova nelegitimnosti cele nase situacije. Time se relativizira sve drugo. Garda ispred Belog dvora nije - ta garda. To je retusirana slika, koja nosi jednu zagadjenost i tragediju pretvara u grotesku. I to ubija vitalitet, jer ljudi pod uticajem te posredovane moci gube sposobnost da uspostave svoju istinu i pruze otpor.

Ta sposobnost da se savlada svaki otpor i da se rezim odrzi bez obzira na sve posledice koje je izazvao izaziva posebnu paznju. Da li je rec o necemu sto je programirano, kako se cesto cuje (i verovatno lansira iz jednog centra) ili je u pitanju izuzetna vestina u koriscenju sticaja raznih okolnosti?

- Da li je to svestan projekat, ne znam. Ali sigurno nije dijabolijski. Dajuci takav znacaj tome, on se cesto hipostazira. To je mnogo profanije i materijalnije. Dakle, sta je tu planski, a sta nosi zakon takve svesti to ne znam, ali deluje kao metoda. Sistematskim unistavanjem i parcijalizovanjem jugoslovenskog prostora i ratom spolja, mrvilo se civilno drustvo iznutra. I dalje se, neprekidnom agresijom, unistava sve sto cini svakodnevni zivot. I sve se to precutkuje. Oni koji bi trebalo da reaguju samo odmahuju rukom, jer “to su gluposti". Tako je omoguceno da se stvori mreza organizacija (prakticno i spontano) koje su ucvrstile vlast. Ali u tome ima mnogo saucesnistva i onih kojima te svetinje - Jugoslavija i levica pripadaju, a koji nisu znali ili nisu smeli da ih ponesu. I tako se to razvijalo i doslo do korupcije i vladavine mafijaskih zakona. Tako da u svakom trenutku mogu da uzmu zivot, profesiju, imanje, sve onima koji ne odgovaraju hijerarhiji vlasti. Stalno se stvara nestabilnost drustva da bi mogli u njemu voluntaristicki da se ponasaju. Ne postoji drzava, nego samo partija i smenom predsednika grada ili opstine nastaju potpuno drugi zakon i red. I onda se naravno sve radi za sebe. I zato nema javnog dobra, nema investicija, sve se radi privatno i na nacin koji ubija svaku kreativnost.

Od pocetka rata do sada s neuspehom su zavrsena tri studentska protesta, tri otpora lazi. A rec je o socijalnoj grupi koja ima najvecu energiju. Ako su oni slomljeni kako govoriti o drugima ciji je otpor, takodje, propao.

- Jako je tesko govoriti o tome, cak mislim da ni podaci ne pomazu. Nije bilo dovoljno otpora ni pre mnogih strasnih stvari koje su nam se desile, jos od 1991. Nije bilo otpora na onaj prvobitni greh, na razbijanje Jugoslavije i rat. Tek rasciscavanjem tog prvobitnog greha mora se doci do otpora, jer samo je on konacan otpor svemu drugom. Sve dok to ne ucinimo svaki otpor ce biti parcijalan, iz treceg cina, a s njim se mora poceti komad. Dok se otpor ne ostvari na svesti, na osudi i prociscenju od tog prvobitnog greha da smo dozvolili da nam se ubije zemlja, majka i otac, mi ne mozemo imati temelj sa kojeg polazimo u otpor. Ta odlozena odgovornost, smanjuje velicinu ukupnog otpora, jer postoji osecanje greha. I to je kljucno pitanje, ali ne morala, nego pitanje zivota. Mi smo dopustili da nam pojedu istoriju od 70 godina u ime paramitova i mitova. Ljudi koji su vodili Drugi svetski rat i dobili jedini civilni projekat, koji je tada bio moguc sada prilaze coveku, koji im je rasturio to za sta su se borili. Oni sada veruju coveku, koji bez prava ide na Avalu i nosi cvece. Na ciji spomenik on stavlja cvece? I to gerbere. U tim gerberima je problem. To su ranije bile ruze. Sada su svuda gerberi, po grobljima, u svakoj javnoj situaciji je gerber, koji se drzi zicom. Ruza moze da stoji sama, a gerber mora da ima zicu da bi stajao.

Deluje kao personifikacija zlocina?

- Da. To ulazi u slovensku interpretaciju ko je sta. Poljubac na ustima i noz u stomaku. Sve je to oko nas svet izasao iz Dostojevskog. I onda se pravda i zlocin i kazna, i jedno drugo iskupljuje. A sve sto se jednom propusti povecava nemoc da se nesto uradi u sledecem trenutku. I mislim da su to sve razlozi nedostatka bunta, postoji osecanje da nemamo pravo na taj bunt, jer se nismo bunili onda kada su nam rasturili otadzbinu. Sada se traze neke istorijske paralele u objasnjenjima, a ovo je nesto potpuno originalno. Taj imelaj je nesto samonastajuce. Ne moze se na to primeniti ono sto znamo. Oborena je osnovna ideja da istorijski razvoj znaci progres. Te pojmove moramo da revidiramo i moramo prici problemu s nekog drugog stanovista da bismo ga analizirali.

Ruze koje ne venu

Djilo Dorfles je, jos pocetkom osamdesetih, upozorio da ukus nece biti dovoljan da se razlikuje sta je dobro, odnosno lose. "Dolazak kica duboko je pomerio sve nase estetske odbrane." Sta bi rekao danas za nasu situaciju?

- Dorfles kaze da ruza koja se postavi na grob vremenom (kad se osusi) postaje artefakt, jer na grobu se ruze ne suse, one su sve zive. I to je tacno. Ceo ovaj rat je prvorazredna estetska kategorija, koja ima preciznu estetsku ravan. E, pa kod nas su te ruze stalno zive. Posto smrt nije priznata, nema tragedije, i zato je ta ruza kic. To je rezultat cele te postdejtonske price. Rat je prekinut. Ljudi ne stradaju i to je dobro. Mnogo smo time dobili, ali Bosna nije analizirana i cela ta prica nije okoncana. Ta faza nema tragicku radnju, nema svoj kraj. A ako nema tragedije, nema ni katarze. Ako nema smrti nema ni zivota. Onda sahrana postaje kic, vencanja postaju kic, svi rituali postaju kic, ako se ne zna zasto su ruze na grobu neprekidno zive.

Odkud toliko stranaca u sopstvenoj zemlji? Odkud toliko odsustvo osecanja ne samo za druge, nego i sebe? Sta s tolikim osecanjem privremenosti? Kako bez domovine, bez cilja?

- Domovina nam je ukradena. Zlo je napravljeno i niko nece da posegne za tom domovinom. Ona nije ni omedjana, ni lepa, ni srecna... Sve je izvrnuto i pojam domovine, slobode, roditelja. Sve svete stvari moraju se preimenovati, a one to mogu samo kroz drugaciju praksu. Iz tih pojmova proisteklo je ovo sto je nacionalsocijalizam ili fasizam (ako hocemo otvoreno). Onog casa kad se nacija identifikuje sa otadzbinom, a ona sa partijom, tog trenutka je to bilo izgubljeno. Onda smo na najklasicniji nacin dobili naciju, vodju, partiju u jednoj tacki. Tog trenutka se ta otadzbina otudjila. Oduzeli su je oni koji su napravili drzavu kao privatnu svojinu. Onda je i cela ta istorija - i partizani i cetnici, i ustase i izdajice, i dzelati i zrtve, i popovi i kurve - sve je iskopano i sve se mulja u istom loncu. I to stvara tu strasnu sliku najrazlicitijih stvari, kroz koje taj fasizam prolazi.

Da li je odbijanje da se prihvati ta realnost jedini zdrav odnos? Kako otpor proizvesti u nacin zivota?

- Mislim da je jedino zdravo stanje otpor, jer je pocinjen strasan zlocin. Normalan covek mora biti protiv toga iz bioloskih razloga. Meni se svih ovih godina cini kao da ce nastati jedan strasan zemljotres i da ce ova priroda progutati ta cudovista, zbog prirodne ravnoteze. Aca Popovic je jednom pitao - sta bi bilo u istoriji da su pobedili gubari, a ne homosapienis? Kako bi izgledao taj svet? E, ja mislim da je nemoguce sa stanovista inteligibilnosti, zakonitosti prirode, zdravlja da ova zemlja kakva je bila lepa i cudesna, da ona moze da izdrzi tu kolicinu strasnih ljudi. Tu je jedan poremecaj, negativna dijalektika, negativna sila koja radja tu vrstu strasnih ljudi, koji traze sebi slicne. Otpor tome je znak bioloskog zdravlja, to su vrlo atavisticne stvari, ali prosto bioloski je nemoguce da ono sto je neobrazovanije, s manje talenta, da ono vlada svetom.

Kako se dogodilo da upravo kultura bude ta koja je ustolicila tu vrstu ljudi i proizvela ih u kreatore i arbitre svega?

- Zato sto je kultura uvek imala specijalni status i petrificirani polozaj. Uvek je bila znak drzavnosti. Time se moze objasniti ta kolicina disidenata koji su postali ratni zlocinci. Sta su ti nasi disidenti, koji je to pokret - izuzev Djilasa, Mihajlova i jos ponekog? Preko te disidentske faze dobro ustolicenih ljudi dogodila se smena komunizma u nacionalizam, mentalno se samo preplivalo. Kada se vidi koga je sve branio PEN dobija se spisak ratnih zlocinaca. Kultura je uvek imala status svete krave i bila statusna stvar. Njena povezanost s drzavom uvek je bila komplikovana u zemljama poput nase. Ti disidenti su se suprotstavili komunizmu, Titu, drzavnosti, a u stvari sve vreme su imali nacionalizam kao oruzje. Dakle, imali smo taj postkomunisticki sindrom kulturne misije. A kultura je antifasisticka, subverzivna, ona je pitanje, stav, kritika... nesto drugo od drzave. To je ono sto se prelomilo s Danilom Kisom - da je umetnost kontra misljenje vecine. A ovde je taj caropapizam i papocarizam uvek bio u nekom petingu, jer jedno bez drugog nije moglo da opstane. Kad se kultura “upise" u naciju, u misiju, dolazi postepeno do ovoga sto je doslo i mnogi ljudi su prihvatili da budu nosioci te misije.

Zasto je toliko sveta od toga pobeglo u “unutrasnju emigraciju", a sada snosi veliki deo odgovornosti za ovo stanje?

- To su Sartrove “ciste ruke" - deo sveta koji ima potrebu za cistim rukama. Ima jedan sloj ljudi koji nece da se pomesa ni sa cim, da bi ostao cist. To je taj intelektualni sklop po kome je misljenje - cinjenje, deo intelektualne zablude da je misljenje odvojeno od akcije. To je deo obrazovanja koje smo dobili od Evrope. Nije svojstvo intelektualcu da se petlja u prakticne stvari. Ima i toga, i to je katastrofa. Jer, kriticnost upravo obavezuje da se nesto cini. Vrhunac misljenja je delanje. Ima i najrazlicitijih formi konformizma, zgadjenosti, cuvanja sebe. I za to ima jako mnogo razloga, ali to je dovelo do purizma ljudi koji nece da prihvate nista sto stvarnost nosi, jer im je to gadno, korumpirano, necisto... I to je pogubno. Da li je demokraticnost da Seselj kaze da ce jedan narod deportovati? Ljudi cekaju da vide sta ce se dogoditi. A kad se to dogodi, pogubno je. Sve sto je trebalo da vidimo igralo se na ulici.

Kako je moguce da se taj fasizam pusti i da dodje dovde? A poceo je time sto su stvorene organizacije, sto su ljudi imali beretke i pistolje u dzepovima, ispod belih mantila. To nisu bile stvari za intelektualce. To su bile evidentne stvari. Sta je s nasim bioloskim instinktom, da mi ne vidimo da su ti ljudi agresivni, da pucaju? To je prosto neverovatno. Sve je to iz poznatih filmova. Bertoluci je vec snimio “Dvadeseti vek", to je “Sumrak bogova", to je “Vrt Fincija Kontinija". Neverovatno je da smo mi tu istoriju videli uzivo. Zasto je nama bilo tako tesko da prepoznamo to, a sve je ista ikonografija.

Slucaj predstave “Golubnjace" na Sterijinom pozorju 1984. karakteristican je. Kako se dogodilo da bas pozoriste, u svoj svojoj slojevitosti, padne na jednom tako vaznom, a istovremeno delikatnom pitanju?

- Zato sto je to izgledalo kao mera slobode. Nije problem sama predstava, problem je sa postzivotom te predstave. S tim kako je ona upotrebljena.

Moralo se reagovati na njenu zabranu?

- To je to, i ja sam bila jedna od onih koji su reagovali. Ali to je sad pitanje demokratije. S jedne strane moralo se reagovati na tu zabranu, kao na svaku drugu. A s druge strane, to je upotrebljeno da bi se slistila autonomija Vojvodine. To je slucaj iskrivljenog ogledala. “Politika" je objavila tekst u kome je pisalo da je u Gorici, gde je “Golubnjaca" gostovala, cesnike predstave pocastio srpski kafedzija. Tad je to pocelo i upotrebljeno da bi se uvela u nacionalizam.

Saradjivati ili ne?

Da li kupovanje hleba u Arkanovim prodavnicama, izlaganje slika u galeriji "Progres" ili stampanje knjiga u slicnim kucama saradjujemo s rezimom.

- Da. Kupovanjem u kioscima, u tom strasnom ruglu, takodje je saradnja. Kad bi se mogla sprovesti akcija da niko nista ne kupuje u tom kiosku, mozda bi ih bilo manje. Mi saradjujemo na svaki nacin kada ne pruzamo otpor prema svemu sto nam se radi. A te male saradnje radjaju velike.

Imamo li izbora? Znaci li da i sam nas boravak ovde predstavlja saradnju?

- Mislim da imamo izbora, u proizvodnji toga sto oni drze. Mislim da se moze praviti nesto drugo, nesto svoje. Ne znam zasto je problem odbiti kupovinu u takvoj radnji. Saradjujemo na najrazlicitije nacine.

Izmedji “Golubnjace" i tragedije u Srebrenici dogodila se citava istorija, koja ima svoju moralnu, ljudsku i mnoge druge dimenzije. Kakav je odnos izmedju onih koji su reagovali na zabranu predstave i onih koji su osudili zlocin u Srebrenici? Da li su to isti ljudi?

- Ne, to su sasvim druga lica, uz sasvim retke izuzetke. Bilo bi normalno da oni ljudi koji su branili pravo jedne predstave na postojanje (bez obzira na njene dimenzije) reaguju i na zlocin u Srebrenici, ali nisu. Te godine je na Sterijinom pozorju bio Janez Pipan, mesec dana pred izlazak iz armije. Mladinsko gledalisce je trebalo da dodje sa predstavom. On je povukao svoju reziju, braneci prava umetnosti. Ja sam povukla dramatizaicju predstave “Neko vreme u Salcburgu" Jovana Cirilova, u izvedbi zenickog ansambla. Matjaz Vipotnik, Zlatko Sviben su povukli svoje radove. Dakle, reakcija na taj fenomen bila je jugoslovenska. E, a sada povodom Srebrenice reagovali su ovi isti ljudi u Sloveniji, s kojima imam kontakt. Za Zlatka Svibena vise ne znam, gde je u tom casu bio u svom jugoslovenstvu. Od svih ljudi odavde niko (ili retko ko, da ne zgresim) nije bio javno i radikalno protiv onoga sto se dogodilo u Srebrenici. U medjuvremenu se participiralo u nacionalnom mitu. Nacionalna teza inkorporirana je u kulturni i javni zivot ove zemlje. Ne secam se nekog da je javno saopstio da je to genocidan, strasan cin.

Moglo bi se reci da je time izneverena sustina umetnosti, da to ima istorijsku i moralnu dimenziju itd. Ili je sve nadraslo i preraslo umetnost?

- Ako bismo analizirali jednu predstavu, odnosno umetnicko delo, to bi znacilo da se ne sme ponoviti ono sto se jedanput vec dogodilo. Mi smo sve uradili da se to ponovi. Sada je osnovno pitanje zasto ta otvorena jama (u predstavi) nije opsluzila katarzi i pohranjivanju tog zlocina, jedanput zauvek? Zasto je ona politicki isposredovana i instrumentalizovana. Recimo, otac Filaret je 1992. (ili 1993) na televiziji drzao decju lobanju (kao u “Hamletu") i govorio o tome na najprovokativniji nacin. S kojim pravom su oni te jame ponovo napunili? Ja mislim da to nije osveta. Tu nema niceg ritualnog, niceg grckog. To su prljava ubistva, a pojam jame je zanavek kompromitovan i skinut s istorijske pozornice. Oni su u stvari te jame ponovo otkopali i sklonili iz istorije kao predmet moralnog cina. I u tome je dubina tog zlocina. Proglasili su kriminal za moral, odnosno moral je postao kriminal. I zato je ceo ovaj roman kriminalni. I dok se to ne odplete sve je zapecaceno. Da sve ovo nije tacno, ne bi se desilo da se Krajina doseli u Srbiju? Ovde je odgovoran samo onaj ko ima prirodno osecanje odgovornosti i domace vaspitanje.

Kako, posle svega, pomoci Srbima?

- Kako pomoci Srbima znaci kako pomoci nesrbima. Ta odrednica je sve ili nista. Pomoci Srbima znaci uspostaviti jasan odnos prema drugosti i videti sta je to sto se dogodilo. Rezistencija tom zlu mora postati nacin na koji mislimo i zivimo. Mi sada imamo jednu imobilisucu duhovnu poziciju. Zateceni smo i tu ne pomaze ono sto smo ucinili, kako smo vaspitani i celo to nasledje. Kao sto su se politicki stvari uzmuvale tako se i ceo intelektualni aparat uzmuvao. Imamo strasno mnogo objasnjenja, a ne znamo sta se dogodilo. Moramo uspostaviti novi rekvizitarij kojim ce se to cudoviste uhvatiti. To cudoviste s kojim smo suoceni trazi drugu aparaturu za hvatanje, a da se ne ode u misticizam ili hipostaziranje.

Sve te pojave mogu samo da iskorace u jednu novu utopiju. Zbog nedostatka toga mi imamo tu kolicinu religije, tih ludackih objasnjenja, jer nemamo jasnu predstavu sta je to za sta smo mi. Koja je to nova, pozitivna utopija. I ona vraca u opticaj jednu rec koja je omrazena sa prethodne utopije. Ali svaka utopija je utopija.

Da li je to stanje poput onog za koje Nica kaze - prava priroda stvari je stetna po zivot i potrebna je prividna stvarnost, da bi se uopste moglo ziveti.

- To je. Depresija, razocarenje, poraz, krah, sve je tu ali i cudoviste koje je to stvorilo. Mi se sad gledamo licem u lice s njim. Izmedju nas i tog strasnog sveta nema vise pregrade, nema nicega. Svi se gledamo oci u oci, uplaseni jedni od drugih. To je odmeravanje pred pucanje, pred kraj ovog rasporeda snaga. Sve se suzilo. Mislim da do tog revolutivnog (ili evolutivnog) stanja mora da se napravi nekakav rez, i to ono sto je utopijsko. Iako sve to ne volimo, jer nam izgleda suvise ideologijsko.

Posle svega sto se dogodilo, pojmovi kao Jugoslavija, Bosna, socijalisticke ideje (bez obzira na sve pokusaje kompromitacije) kao da dobijaju norme nove utopije?

- Znam da to sada moze da izazove mnogo negodovanja i svakakve reakcije, ali ma sta pricali, ma koliko ta ideja bila zagadjivana, bez nje se ne moze. Ona ne moze da se ponovi u staroj formi, i ne moze brzo, ali bez toga nema prakticnih resenja. To je to pitanje - kako pomoci Srbima? Gligor u vasem listu kaze da je Jugoslavija predstavljala resenje srpskog pitanja. I sada oni koji su postavili to pitanje, oni su ga dokrajcili. Etnicko ciscenje se bez toga zaustaviti ne moze. To je tek pocetak misljenja o citavom dogadjaju. To nije ni intelektualna kategorija, nije ni moralizam. Znamo da niko ko je manjina nece opstati unutar vecine. To je problem Bosne, ali i ostalih. Bez toga se nista nece moci uraditi, a do toga treba da dodje ponovno onoliko koliko je to zakonomerno i prirodno.

To znaci da bi veliki i ozbiljan posao trebalo opet da pocnu marginalci, da pocnu da okupljaju male grupe ljudi i neku pozitivnu energiju.

- Taj poziv mora da postoji. Situacija je zrela za poziv, za priziv, to je sada logicno, jer proizlazi iz zivota. Ne moze drugacije. Svi sadasnji autoritarni rezimi istrosen su, a neka se napravi jos pet novih, svaki ce biti autoritaran i profasisticki. U njima se ne moze disati i tu je kraj, unutar toga se ne moze ziveti. I to je jedino resenje.

Ja znam da u odnosu na to postoji julovska mimikrija, postoji hrvatska odioznost i potreba da se ta ideja kompromituje i da se zato ona ne cuje. Znam da je to proces i da je najstrasnije, najopasnije i najteze biti Jugosloven.

I stoga se sve te privatne drzave njih plase. Njih plasi rehabilitacija i ponovno pojavljivanje te ideje, koja vec postoji. To je pitanje civilnog pokreta koji se moze dobiti nekim evolutivnim ili revolutivnim putem.

Ovde je pitanje morala, pitanje zdravlja, pitanje misica. Sve ostalo je cutanje i rezistencija. Rezime te istorije, koja sada kljuca pojavice se onog casa kada budemo znali sta treba uraditi i kako. Sada nemamo u ime cega da ga obavimo. Kada budemo imali ovo ce se morati pobediti. Tada ce se znati odgovor na pitanje sta je odgovornost, sta je krivica. A to ce se znati tek kad se bude javio drugi zivot.

Kako se uspraviti?

Cini se da u ovom vremenu niko nema jasnu predstavu o sebi. Sva pitanja su otvorena na javnoj sceni, a javnosti nema, pa nema ni kriterijuma. Sve se krece i sve je u mestu. Kakva je sudbina kreacije u takvoj situaciji? Imaju li uopste kreativci neki izbor?

- Mislim da imaju izbor. I to onaj sa najtezim zadatkom. To je izbor koji znaci zivot, izbor do kraja, izbor koji je uprkos, izbor koji je bez razloga, izbor koji ne obecava nista, izbor do konacnosti. Posle toga i ovako nema nista, a sve je napravljeno tako da ljudi misle da su “oni" beskonacni. Ja sam duboko uverena da je u pitanju problem nekog suocenja sa smrcu, u svemu ovome sto se ovde dogodilo, jer ni na jedno ontolosko pitanje ne mozemo da odgovorimo. Zato nam je i nametnuta masovna smrt i svi su zaboravili na vlastiti zivot. Ali, mislim da ima izbora, ali on je stvarno konacan i trazi potpuno opredeljenje. I to treba prihvatiti uprkos svemu. Jer, jedino tako mozemo biti element neke stabilnosti. Mora se neko usuditi da bude stabilan, unatoc tome sto ce biti ubijen ili unatoc tome sto ce mu nesto biti uzeto... Moramo pokusati da se osovimo. I u tome je bio znacaj onog protesta 1996/97, koji je trebalo da poveze te fragmentizirane delove i ispranu svest. Da pojedinac kaze, cekaj da vidimo - ko sam ja, ko je moj otac, sta cu da ostavim svojoj deci, sta treba da uradim?

Posaljite nam vas komentar! Izbor vasih reagovanja i misljenja objavljujemo.
© 1995 - 1998 Yurope & ,,Nasa Borba" / Sva prava zadrzana /