Pismo majci

Mihailo Radojicic

Jedan za zivota uspomeniceni, totalni srpski pisac izjavio je nedavno (vec znate kojim povodom i dje) da Crna Gora ne moze graditi svoju srecu na srpskoj nesreci... Taj se, tako, visoko moralno, izjednacio totalno s Milosevicem koji takodje misli da je demokratija u CG nesreca za Srbiju. I datog pjesnika i datog politicara je nagradila Crna Gora. Prvoga Njegosem a drugi se sam nagradio Momom. Razlike u nagradama su ogromne a krajnji rezultat “cistog uma" nagradjenih je isti... I jos nesto: I jednoga i drugoga (slavodobitnika) je Crna Gora dala Srbiji da o jadu rade zemlji “porekla"... I oba su se jednako sjetila da joj upute cestitku za demokratske izbore. Fala!

C. Gora nikada nije gradila svoju srecu na nesreci Srbije... A u obrnutom smislu, dalo bi se komentarisati i analizirati. Kako proslost tako i sadasnjost. Kako uopste da vam se ispune ocekivanja za pomoc kad su vam, gore navedeni, tretirani godinama kao najbolji nacionalisti... Sta onda ocekujete od nas “gorih". Mi smo prvo pokusali da pomognemo sebi, a vama ako mognemo i vi prvo (“isto takodje") pokusajte sebi, a nama i ne morate.

U “GLASU javnosti" procitao sam ovih dana pismo majci, tragicnog vojnika Dusana Tasica iz Pozarevca. Dok je on ispustao svoju plemenitu dusu u boju na Kosovu u njegovom Pozarevcu je, vozdov mezimac, otvarao najnoviju diskoteku. Po ko zna koji put vrisak razuzdane gomile iz pozadine nadjacao je jauk na frontu. Mladi Tasic je umro anonimno, za jedinu slobodu u Srbiji, za slobodu diskoteke. Ostao je, ipak, pismeni trag. Njegovo pismo je citavo sabrano djelo i nedjelo jednog rezima i jedne drzave. Iz postovanja prema njegovoj plemenitosti citiracu ga makar na parce: “Haos zivi. Bolje da vam kazem istinu nego da vas neko laze. Vojska tajno pomaze miliciju. Kad je bilo sranje u Juniku bile su nase dve prage. Urnisali su Siptare. Nisu se culi dva dana. Ne dao bog da bar malo napadnu vojsku. Pa sravnice pola Kosova. Sranje, moram da prekinem..."

Pismo je stiglo majci petnaestak dana prije tragedije njenog sina. U javnost je dospjelo tek poslije... A javnost mrtva ladna. Nacionalni budilnici, pjesnici i pisci, duhovni vodje, napijaju se po raznim skadarlijama dok Srbija po obicaju baca u oganj decu. A Srbija po jos starijem obicaju niti je u ratu niti se vojska mijesa. Dotle se u Srbiji na istoku dogadjaju grdje stvari nego na Bliskom istoku. Pismo je po svoj svojoj sadrzini, pismeno kao da ga je Remark napisa... kao da je istrgnuto iz “Na zapadu nista novo". Pismenije je od polovine srpskih savremenih pisaca. Pismenije je zbog istine a ne zbog izmisljotina. Pismeno je toliko da bi ga trebalo citati cijelom narodu kao bogosluzenje. Tri puta dnevno ... po varosima, trgovima, bulevarima i kejovima rastanka. Tasic nosi prezime kao junak iz romana “oca nacije". Ali niko nista pa ni “otac". Svi cute. I pjesnici i slikari i guslari... I strikovici i djuretici i beckovici i milosevici... Svi oce da spasu nacionalnu guzicu za obraz. Obraz im na um ne pada. Drugovi pisci, ta mladost ne gine za vas, nego od VAS! Vase su je tirade naciji, ocerale iz nacije u smrt.

P. S. Da mi stvarno zivimo u zajednickoj drzavi, mozda bi vam i pomogli Crnogorci. Makar bi na vojnom savjetu odlucili da se vojska stvarno ne mijesa. Tako bi Tasic bio ziv a to je dovoljno s nase strane. Tako kako se, tamo Vi, ponasate samostalno, u sve ste umijesani i tako vam niko pomoci ne moze. Padajte braco!