Pusim, dakle postojim

Pise: Mihailo Radojicic

Pisem vam ovaj praznicni tekst s koljena na koljeno. Sjedim sam samcijat na amsterdanskom aerodromu, sam samcijat u strogo odredjenoj zoni za pusace. U Evropi se vise ne moze ni pusiti dje ti oni ne kazu... A mi jos pusimo na svakom mjestu. Ova njezna zemlja lala odredila nam je mjesto dje ce mnogi moji zemljaci propusiti. U Hagu po propisu!

Ne mislite valjda da pisem na mobilnom kompjuteru tipa lap-top. Pisem starosjedelacki i tradicionalno kao egipatski pisar iz doba hijeroglifa. U toj pozi me zatice ljubazna aerodromska stjuardesa i misleci da sam oduzet pita me uctivo:

- Gospodine, treba li vam mini kar (kolica)... Koja nepokretne prevoze po ogromnoj aerdrumskoj zgradi.

- Fala za mini kar jos sam pokretan, mada mi je sve oduzeto. Vracam se iz Amerike, a nijesam kupio sebi tamo vec bagatelni prirucni kompjuter. Kako da ga unesem u zemlju, a da me zestoko ne globe Kertesove bebe, koje je napravio levim partijskim jajcetom da budno motre da niko nista ne unese. Iznijeti vise nemamo sto osim sebe. Sebe smo iznijeli na sva trzista i prodajemo se kao bofl. Osjecam se ovdje u Evropi mirno i srednjevjekovno, usamljeno i nistavno. Prosao sam preko ovog aerodroma na desetinu puta, samo rutinska kontrola me je cekala. Ovoga puta na putu USA pretresli su me ka vrecu, istestirali me kao da polazem vozacki za civilizovani svijet. Medjunarodna novinarska knjizica me je izvadila... uspjesnije od pasosa. Osjecao sam se kao kurva koja krijumcari sidu na medjunarodnom nivou iako s nama, sto se Jugovici zovemo, niko nece intimne kontakte... Ali i pogledom sirimo infekciju. Amerika mi je jos teza. Tamo su me mustrali broja ne znam. Prvi put davno nekad, kad smo dali azil teroristi (Jasera Arafata) Abu Musi, mada je covjek zarobio citav brod. Letio sam iz Kanade za Cikago, a onda su me “ulovili" na aerodromu Toronto. Svi su putnici prosli davno, a mene su jos ispitivali: Jedva sam priznao da nijesam neprijatelj. Kada sam konacno stigao u Cikago u hotelu sam slusao “live" uzivo kako TV CBS intervjuise naseg druga Jasera. Telefonski je govorio iz neke svoje jazbine kako u to nije umijesana PLO i da nije bilo nikakvog razloga da mu Musa trazi azil kod nas. Tako se pravdao Jaso, a mene su jasali. Rodjen sam za sumnju. Jednom su me u Detroitu zadrzali kao opasan teret vise od pola sata. Kad sam stigao u hotel saznao sam da je srusen mostarski stari most. Jednom drugom prilikom su me pretresali u New Yorku. Poslije sam saznao da je bio pokolj u Sarajevu. Izgleda da sam se u sve umijesao ako ne ja, a ono nasi zajednicki unutrasnji spasitelji.

Jednom kad su dobro zagovnali ona dvojica u Karadjordjevu, ono drobljenje Bosne dozivio sam “neprijatnu" prijatnost. Policajac mi je izlista pasos i zapitao: Ju Croesen? (Jesi li Hrvat) - No! Jue Serb? (Jesi li Srbin) - No! Onda me zapitao sta sam i ko sam? Aj Montenegro! Oooo...., velkam, sto bi trebalo da znaci “dobro dosa".

Kao sto mislite u Americi o nama stvarno ne znaju nista na ulici, ali tamo dje treba da znaju znaju dje i sta dalje. Ovog puta znali su i da je prvi crnogorski drzavnik koga je pozdravila Amerika bio licno vladika Rade Njegos koga su u Italiji primili na jedan americki brod i pozdravili ga sa 21 topovskim plotunom. Drugi je bio Milo poslje 150 godina. U medjuvremenu ja sam bio sumnjiv. Pozurio sam iz Amerike dan prije nego mi glasi na avionskoj karti da uhvatim avion za Evropu prije Kontakt grupe. Ako zakasnim mozda vise kontakta sa svijetom biti nece.

P. S. Idem da pusim u balkansku krcmu dje je sve dozvoljeno na svakom mjestu.