nedelja, 10. maj 1997.

DNEVNIK

Tamna je noc

Svi oni koji su dovukli ratni plen iz Bosne, pa ga olako potrosili na skupe automobile i nocni zivot, mozda bi ponovo u akciju. A danasnji kandidati za Hag bi sve da zaborave. I oni sto su za njih glasali bi da zaborave “jer smo mi, kao sto znate, uvek bili protiv rata". Posebno posle Dejtona. A tenkovi za Hrvatsku su cvecem ispracani

Pise: Gordana Igric

PETAK, 1. maj

Jutro me zatice u pristinskom kafeu - prijatelji mi prevode “Kohu ditore". Na pretposlednjoj strani, gotovo sakrivena vest - siromasnom cistacu, Albancu Arsimu, policija je urezala nozem krst na grudi. Naprosto ga je batinala na ulici, a torturu nastavila u policijskoj stanici. I zbilja, sta je takva vest spram narastajucih brojki ubijenih, izbeglica, nestalih na Kosovu? Prve strane rezervisane su za oruzane akcije u ratu koji traje i koga je svesno uglavnom seosko, albansko i srpsko, stanovnistvo na Kosovu. Gradovi se u ratovima uvek poslednji “dosete", a placaju najvisu cenu. Bosna to najbolje zna.

Vozim za Beograd. Sest sati samoce. Dovoljno da se u mislima prosetam od ratne Banjaluke, postdejtonske nesrecne Srebrenice do Visokih Decana, srpskog manastira na Kosovu okruzenog ratnim dejstvima. Jos juce sam tamo na drvenoj klupi sedela sa ocem Savom. Jos juce, on je zracio tolerancijom i istinskom brigom za ljude. Novi covek u staroj monaskoj odori, sedeo je za kompjuterom, setao se Internetom. Da li zna da su tamo nekom coveku u Pristini urezivali krst na grudi, pitam se sada. Sta bi muciteljima otac Sava rekao? Kome bi poslao e-mail poruku, onako zagnjuren u kompjuter i u nevolje srpskih izbeglica iz decanskih sela?

Na poslednjem policijskom punktu na Kosovu, primam u kola nepoznatog coveka, Srbina. I, kako to biva kod ljudi koji znaju da se vise nikad nece sresti, pa mogu da izgovore najdublje tajne, pocinjemo razgovor opusteno. Samo bez imena, molim. Ja kazem da sam novinar i da se bavim ljudskim pravima. On kaze da je policajac, u civilu je jer je zavrsio smenu, pa bi kuci u gradic koji je u Srbiji. Pita me da li sam bila u Drenici. Jesam, odgovaram. Je li istina da su stvarno u Prekazu ubijene zene i deca? Jesu, odgovaram. Bila sam na sahrani, videla tela, vise je ubijeno zena, dece, staraca, nego muskaraca “terorista".

On prvo cuti, pa onda kaze da je od one “stare garde" policajaca, koja je znala za cast. Poslednjih godina primljeno je u policiju tusta i tma ljudi sa margine. Cak i neki njegovi poznanici, koji su kao deca zavrsili specijalnu skolu, rade u policiji. On bi odmah napustio sve to, ali ne zna ni kuda da krene, ni kako, bez para. I zena mu radi u policiji. Naprosto su ucenjeni. Ali, kad policajac pogine, tad i njega preplavi gnev. Tesko je svima ziveti na Kosovu.

SUBOTA, 2. maj

Moj kofer ceo dan stoji neraspakovan u praznom stanu. Deca me nisu ocekivala, pa su otputovala iz Beograda, “u slavu 1.maja". Bezvoljno citam stare novine. Tek posle podne uspevam da se oslobodim lica albanskih izbeglica koje sam srela u Djakovici. I lica srpskih izbeglica koje sam videla u Decanima. A najteze iz glave izbacujem vojnika kod jezera Radonjic, u blizini Djakovice. Bodljikava zica na sred puta podsetila me je tada na ulazak u bosansku ratnu zonu. On stoji ispred zice i tvrdi da je pristup zabranjen. Izbeglice pristigle u Djakovicu uzasnuto pricaju o bombardovanju sela u blizini jezera, dok ovaj covek pod slemom sa potpunim dusevnim mirom kaze da vojska obavlja “rutinske manevre". U ozeleneloj niskoj sumi vojni kamioni pazljivo manevrisu.

NEDELJA, 3. maj

Da se pobegne od sadasnjice pomaze knjiga. Ponekad i dve knjige, kad se citaju uporedo. Tako, malo zavirujem u knjigu Sase Nenadovica o Mirku Tepavcu i srpskoj poslednjoj demokratskoj nadi, liberalima. Malo u “Embahade" Miroslava Crnjanskog. U kicoskim odelima, doterani, obrazovani, uvazeni u svetu, neki zaboravljeni likovi promicu stranicama. Malo idem u sedamdesete godine u Srbiji, malo u tridesete godine, u srpsko poslanstvo u Berlinu. Izgleda, cak bi i Zivojin Balugdzic, koji je vodio nase poslanstvo tada u Berlinu, i slepo verovao u snagu nemackih socijalista, dok se fasizam budio, mogao sadasnjim priprostim poslusnicima jednog coveka, posluziti kao uzor dalekovidosti i razuma.

Gde je nestao taj kov ljudi, diplomata od karijere, poliglota, vajara, razumnika? Ako je verovati Crnjanskom bilo ih je i pre Tita u Srbiji. Ako je verovati Nenadovicu i Tepavcu, i u Titovo vreme.

Kroz kakvo sito su onda oni i njihovi duhovni naslednici propali, pa nam ostavili ovaj neuki talog koji bi stalno da ratuje? Takmicare u patriotizmu, kad zatreba, takmicare za sve ideoloske boje, kad zatreba.

A mozda su Crnjanski i Nenadovic samo nostalgicno doterali svoje likove. Odlucujem da im verujem. Ako je takvih ljudi bilo, onda ce, mozda, ponovo odnekle izniknuti i... Pa, tu nadu mi bar niko ne moze oduzeti.

PONEDELJAK, 4. maj

Kako da ne mislim o Kosovu? Zove me prijateljica, Albanka iz Pristine. Jedna je od onih sasvim retkih zverki, udatih za Srbina. Jer, Kosovo se oduvek “cuvalo" - da se krv ne pomesa u brakovima. Posle se pazilo da se kafane ne “pomesaju", skole ne “pomesaju", strane ulica ne “pomesaju". Ona je nesrecna. Kako se kriza zaostrava, njen muz je sve veci Srbin, sve ekstremniji patriota. Sve vise pije, sve redje dolazi kuci, sve manje novca donosi. Troje dece cutke podnose siromastvo. Mnogo teze podnose nejasno stanje i teskobu nepripadanja. Na Balkanu je lako onima koji pripadaju, njihovo je carstvo zemaljsko. Za decu je to pretesko breme. Nista ne smem da joj kazem. Znam kako su to “mesanje krvi" skupo platile nesrecne banjalucke ili focanske porodice.

UTORAK, 5. maj

Jutro pocinje telefonskim pozivom iz Bagdada. Zove me kolega, producent jedne americke TV stanice. Pricamo o sankcijama, ovde i u Iraku. Osam godina tamo traju sankcije, zivot sve manje vredi, a Sadamove slike su sve vece. Nema antibiotika, nema hrane, nema srednje klase. Ulice su postale bazari na kojima profesori, doktori i magistri prodaju deo po deo namestaja, da bi preziveli. U stanovima ljudi, tamo gde je nekad bio frizider, ili sporet, zjapi rupa.

Sindrom vec vidjenog me preplavljuje. Ne tesi me ni to sto je, koliko juce, jedan drugi kolega, Bugarin, slovenski razbaruseno pokusao da me utesi: “Sta te briga? I nisu bas neke sankcije. Vazno da idete na svetsko prvenstvo u fudbalu."

Dan nastavljam uobicajenom anketom u taksiju. Dakle, sta biste vi, druze taksista, uradili po pitanju Kosova? To je trebalo za vremena pobiti, proterati, prepoloviti, dobijam odgovor. Dobro, a da li biste vi licno to obavili, sa puskom u rukama krenuli malo po drenickim selima da “pobijete, proterate, ili prepolovite" ? Pa…

Eto, tako bi se rado u Srbiji ratovalo. Sve dok rat gledamo na televiziji, pa se zgrazamo, pa se cudimo, pa se ljutimo, pa se nacionalno uznosimo, lepo je navijati. Ali pravo “ciscenje" bi se ipak ostavilo drugima.

No, i tih drugih je dovoljno. Svi oni koji su dovukli ratni plen iz Bosne, pa ga olako potrosili na skupe automobile i nocni zivot, mozda bi ponovo u akciju. Tu je za rat spremna i policija, paralelna partijska vojska. Pa “crvene beretke", kojih nigde zvanicno nema, ali ih u stvarnosti ima vise nego sto bi gradjanima bilo milo da cuju.. Bilo ih je proteklih godina u sadasnjoj Republici Srpskoj, kad god je trebalo neku krizu izazvati i malo etnicki po kuci “pocistiti" .

SREDA, 6. maj

“Slobodane, salji nam salate, Bice mesa, klacemo Hrvate".

Da li ste zaboravili ovu pesmicu, tako popularnu sirom Srbije tamo neke, davne, 1991.godine? One ’91. kad su oficiri tada jos Jugoslovenske narodne Armije “zestoko uzvracali", i satirali Vukovar. A domoljupci iz Srbije im pomagali, “goloruki i nenaoruzani", usput oslobadjajuci tamosnje vlasnike od njihovih frizidera, deviza, umetnickih slika. Danasnji kandidati za Hag bi sve da zaborave. I oni sto su za njih glasali bi da zaborave, “ jer smo mi, kao sto znate, uvek bili protiv rata". Posebno posle Dejtona. A tenkove smo cvecem, “kao sto znate", ispracali, ne da ruse po Hrvatskoj, vec smo nevino verovali da odlaze na groblje starih automobila, isluzeni.

Ali ja imam prokleto uho, nece da zaboravi. Ta ratna pesmica dobuje u mojoj glavi od sinoc. Prijateljica mi stigla iz Uzica gde je smestila majku u bolnicu. Putovala autobusom, a u autobusu vec nove ratne kosovske popevke:

“Mirno spavaj Fatos Nano, Sve je dole vec zaklano".

Kako takvu pesmu prevesti, ili bar objasniti mom prijatelju i uredniku Otonu Cimermanu? Sedi u Roterdamu u redakciji dnevnika “Algemen Dagblad". I hteo bi tekst o Kosovu, komentar ili reportazu, kako ja hocu. Meni se cini da nas dvoje vec dve godine igramo malu igru pogadjanja. Ja napisem sta ce se desiti, on kaze da se nada da ipak nece biti tako crno, da je red da krene nabolje. Kad ono - mi ovde jos u vecem zlu. Kad bih samo mogla da likujem zbog uspesnog pogadjanja, dragi Oton. Nisam ja ni ekspert, ni genijalni analiticar. Ovde su sad vec svi, na moju zalost, mracni prognozeri.

A kako je tamo, u Holandiji, pitam. Dan je za uzbudjenje, parlamentarni izbori, on objasnjava. Najvaznije je da je Janmaat, nas Seselj, izgubio i ona tri poslanicka mesta koja je imao u Parlamentu. On je taj sto vodi ekstremno desne, ne voli strance i hteo bi da ih iz Holandije izbaci. On je bio tamna mrlja nase demokratije. “Pa, kako vam je u toj demokratiji", ja mu dosadjujem. “Nije bas sve glatko", ozbiljno odgovara. “Osecaju se tenzije u drustvu, jer je nezadovoljno medicinsko osoblje. Rekonstruise se zdravstveni sistem, medicinari misle da su potcenjeni i insistiraju da dobiju povisicu od tri odsto".

Onda Oton kaze koliko su medicinski radnici tamo placeni. Ali ja, ovde, niposto necu napisati tu basnoslovnu cifru. Necu, zbog prijateljice, klinickog psihologa u Institutu za majku i dete. Ne zelim da dobije srcani udar. Vise, uostalom, volim prijatelje od novinskih napisa. Sta drugo ostaje, kad je tamna noc?

(Autor je novinar iz Beograda)

Posaljite nam vas komentar! Izbor vasih reagovanja i misljenja objavljujemo.
© 1995 - 1998 Yurope & ,,Nasa Borba" / Sva prava zadrzana /