Kako oruzje na Kosovu zameniti dijalogom

Prije nego sto se uopste bude moglo krenuti iz sadasnjeg corsokaka, prvi i neizbjezan uslov je hitno i sinhronizovano prekidanje svakog nasilja o cemu inicijativu, suprotno sadasnjoj ratnohuskackoj retorici, moraju preuzeti vlasti u Beogradu u cijim je rukama i glavno teziste sile na Kosovu. Mnogo vremena za to vise nije preostalo, jer konfrontacija moze da izmakne svakoj kontroli, a iz medjunarodne zajednice vec je stigla najava intervencije na ciji tok se nece moci utjecati

Pise: Novak Pribicevic

Rijecnik i rukopis kojima se manipulativno ispisuju najnovije stranice kosovske drame, u sirokom dosluhu vlasti i opozicije, uz udarno i agresivno poentiranje dirigovanih medija, toliko su bezocni u izvrtanju cinjenica i zamjeni teza, da traze prethodno desifrovanje radi uocavanja stvarne sadrzine poturenih klisea. Gotovo horski odzvanja sveopsti zahtjev, upucen odgovornim predstavnicima kosovskih Albanaca, da osude terorizam koji se ispoljio na Kosovu. Pri tome sasvim izostaje bilo kakav pokusaj objasnjenja sto je dovelo do toga da u narodu skoro cijelu deceniju opredijeljenom za pasivan otpor, slijedeci politiku tih istih vodja, najednom dolazi do posezanja za oruzjem. Da bi se to protumacilo neophodno je priznati kontinuitet policijskog, sudskog i upravnog terora lokalnih i sredisnjih vlasti nad Albancima na Kosovu. A zestina i trajanje tog terora morali su na kraju da dovedu do radikalizacije rastuceg broja mladih ljudi rijesenih da se od nasilja brane oruzjem.

Mnogi odgovorni predstavnici albanskog naroda na Kosovu izjasnjavali su se, a to cine i danas, protiv primjene nasilja, izrazavajuci uvjerenje da samo politicki proces moze dovesti do rijesenja. Smije li se, medjutim, od njih zahtijevati da kao teroriste oznace porodice Ahmeti, Sejdiju i druge, sve od reda civile, medju njima i djecu, starce i zene, masakrirane proslog vikenda na prostoru Drenice. Ili se od njih mozda ocekuje da u kontekst terorizma stave i ucesnike mirnih demonstracija u Pristini i drugdje sirom Kosova koje je brutalnom silom rastjerala policija.

Kada je vec rijec o osudi nasilja, za koju se zdusno zalazu narocito predstavnici i vodje tzv. demokratske opozicije, izmice sjecanju barem pojedinacan primjer njihovog ogradjivanja ili protesta protiv sistematske represije prema Albancima na Kosovu, od masovnog otpustanja, hapsenja i prebijanja, upucivanja na visemjesecnu "izolaciju", monstr procesa u kojima je zbir drakonskih kazni prelazi vise stotina godina robije, preko diskriminacionog i protivustavnog sprecavanja slobodnog raspolaganja vlastitom imovinom, do, konacno, stanja u kojem se shvati kontakt kosovskog Albanca sa vlastima i cinovnistvom pretvara u sikanu, sa jasnom aparthejdskom porukom politike koja Albance svodi na gradjane drugog reda. Tako je, uostalom, postupio i savezni parlament, odajuci postu poginulim pripadnicima snaga bezbijednosti u nedavnim oruzanim sukobima, a ignorisuci cinjenicu da je u istom vremenu i prostoru igubilo zivote jos dvadesetak gradjana SRJ, sto predstavlja uvredu za sve Albance u nasoj zemlji i jos vise produbljuje provaliju stvorenu politikom nipodnistavanja.

U novije vrijeme najvisi predstavnici vlasti i svi opozicioni prvaci unisoni su u prilog politickog dijaloga kao puta trazenja rijesenja za Kosovo. Nacelno, ovome se niko razuman ne moze suprotstaviti. Ali, iza retorike u prilog dijaloga ne vidi se uopste sto se zamislja kao predmet razgovora. U pogledu autonomije ili nekog drugog statusa Kosova nema ni naznake kao o mogucoj prihvatljivoj opciji. U pogledu ljudskih prava uporno se ponavlja da su ona na Kosovu vec garantovana u skladu sa najvisim medjunarodnim standardima, pa i tu nema prostora za promjene, ni sadrzaja za dijalog. Ukoliko se, mozda, ne misli da razliciti prijedlozi o regionalizaciji Kosova, iza kojih se krije zamisao podjele, pracene novim masovnim etnickim ciscenjem, mogu predstavljati predmet razmatranja.

Neizbjezno je i pitanje zasto se tek danas govori o dijalogu. Zasto bas nista nije u prethodnom razdoblju ucinjeno kako bi se pocelo strpljivo graditi razoreno medjusobno povjerenje, koje je i ranije, obostranim greskama, bilo krajnje limitirano. Zasto nema implementacije jedinog do sada postignutog sporazuma, onoga o obrazovanju, koji, uostalom, ne bi bio ni sklopljen bez medjunarodnog posrednistva.

Bez medjunarodnog posredovanja nije ni danas moguce zamisliti pocetak ozbiljnog politickog dijaloga o Kosovu. Stoga vehementno odbijanje ucesca "treceg faktora" zapravo znaci da se stvarni pregovori i ne zele. Jer zaklanjanje iza zastite suvereniteta i odbijanja mijesanja u unutrasnje stvari, u stvorenim uslovima, svode se na teznju odrzavanja status quo, sto je naravno i ocigledno neodrzivo.

Dva su bitna razloga koji upucuju medjunarodnu zajednicu da izrazi tako ziv interes i spremnost angazmana u vezi rijesavanja problema Kosova. Jedan je neosporno u oblasti zastite ljudskih prava, sto se jos iz vremena Helsinske povelje ne moze vise smatrati unutrasnjim pitanjem bilo koje zemlje. Drugi je bitan razlog, cije dejstvo je jos teze zanemariti, u opasnosti daljeg zaostravanja napetosti, uz realnu mogucnost izbijanja oruzanih sukoba, sto svakako predstavlja prijetnju miru, a to je nesumnjivo najsire prihvaceno kao medjunarodno pravno i politicki utemeljen razlog za angazovanje medjunarodnih faktora i tijela, kako bi se opasnost otklonila na stabilnoj osnovi i na duzi rok. Kako su oba navedena temeljna razloga nedvosmisleno prisutna u kosovskoj drami, insistiranje na ocuvanju "rezervata unutrasnjih pitanja" vodi u jos dublju medjunarodnu izolaciju, uz istovremenu izvjesnu perspektivu jacanja medjunarodnog prisustva i uticaja na ovom kriznom terenu. Umjesto odbijanja, treba ici u susret onima koji u medjunarodnoj zajednici nose najveci uticaj, ali i najvecu odgovornost, testirajuci njihovu prononsiranu spremnost da konstruktivno doprinesu iznalazenju pravednog politickog rijesenja.

Pogresno je kod nas rasireno vjerovanje da bi medjunarodno posredovanje ili ucesce u trazenju rijesenja za problem Kosova bilo samo ili prvenstveno u korist albanske strane. Albanci imaju ozbiljnih primjedbi na pojedine aspekte koncepta koji zastupa prevalentna vecina medjunarodnih cinioca. Takvih primjedbi ima i na strani vlasti u Beogradu, pa takodjer i kosovskih Srba. Nije moguce unaprijed kaparisati punu podrsku za sve svoje stavove. Tek kroz dijalog u dobroj namjeri i sa ozbiljnom i realnom argumentacijom, moze se krenuti sa sadasnje mrtve tacke.

Ako se istinski zeli rijesenje putem politickog dijaloga, onda je logicno razmisljati o mogucoj formi i okviru medjunarodnog ucesca. Tesko je zamisliti jednu zemlju koja bi bila jednako prihvatljiva za obadvije strane, a nepristrasnost ce se pojaviti kao jedan od imperativa. Stoga se cini logicnijom orijentacija na medjunarodnu organizaciju ili tijelo, kao sto je npr. OEBS, koja bi mogla ne samo posredovati i ohrabrivati sustinski napredak, vec mozda i svojim prijedlozima olaksati postizanje sporazuma i, sto moze biti jos vaznije, osigurati i kontrolisati njegovu punu implementaciju. Kakvo ce biti zavrsno rijesenje zavisi, naravno, od pregovora, koji ce imati izgleda na uspjeh ako budu zapoceti i vodjeni bez uslovljavanja i iskljucivosti.

No, prije nego sto se uopste bude moglo krenuti iz sadasnjeg corsokaka, prvi i neizbjezan uslov je hitno i sinhronizovano prekidanje svakog nasilja o cemu inicijativu, suprotno sadasnjoj ratnohuskackoj retorici, moraju preuzeti vlasti u Beogradu u cijim je rukama i glavno teziste sile na Kosovu. Mnogo vremena za to vise nije preostalo, jer konfrontacija moze da izmakne svakoj kontroli, a iz medjunarodne zajednice vec je stigla najava intervencije na ciji tok se nece moci utjecati.