Marinko Stevanovic
Sa djecom:Belma Moje prijateljice su stanovale u ulici neke veoma slavne majevicke brigade u Tuzli. Imale su divne susjede. Cesto smo odlazili u njihovo dvoriste i dugo se igrali sa njihovom djecom. Belma je imala pet a Semir "tli" godine. Proslo je vec mnogo godina. Protutnjao je rat kroz Bosnu, nase kuce, prijateljstva, duse i srca. I sta tu ima jos da se kaze?! Jednom mi je Belma dala sapun. Jos uvijek ga cuvam. Izgleda kao sasvim obican sapun za bebe. Marina U Djurdjeviku je zivjela jedna Marina. Upoznali smo se kada sam odlazio kod mojih dragih prijatelja u Djurdjevik. Marina je imala pet godina. Sjedila mi je u krilu a ja sam joj pricao price. Ali sam glup i nestrpljiv da naucim cestitu pricu. Obicno joj nedostaje sredina ili kraj. Tada moram izmisljati detalje ili pricati istu pricu iz pocetka. A Marina je tĖ veceri bila nevjerovatna! Slusala me je i ocima i ustima... Ponekad me zagrli i poljubi. To djeca vole. Kada sam ispricao po pedeseti put Crvenkapicu Marina je zaspala.Zurio sam pa sam ujutro otisao, prije nego sto se probudila. Poslije nekoliko dana ispricali su mi sljedeci razgovor: Marina: Mama?! Mama: Molim ,sreco! Marina: Hoces li se naljutiti ako ti nesto kazem?! Mama: Naravno da necu! Marina: Ja volim Marinka! Pitam se kako li bi tek tekao razgovor da sam joj ispricao bar tri price tĖ veceri! Rodjen s bradom Moj rodjak ima kcerkicu. Zove se Marija. Kad je bila mala (beba) odlazio sam kod njih skoro svakodnevno. Marija mi je postavljala "nemoguca" pitanja i ja sam davao "nemoguce" odgovore. "Marinko!" -doceka me Marijina mama jos sa vrata. "Sta mi to ucis dijete?!" "Sta?!" - zacudih se. "Pita me Marija kako se mogu bebe roditi sa bradom. Pa i ne mogu, kazem ja, a ona meni: A KAKO SE MARINKO RODIO SA BRADOM?!" Tada dosepesa Marija. "Jesi li se ti rodio sa bradom?" - i skoci mi u zarljaj. "Jesam, ali mi je bila mala, jer sam bio mala beba." Ali, vise mi nije vjerovala. Moj autoritet je bio ozbiljno poljuljan. <- -> |