Marinko Stevanovic
Klikni na prazno polje

Neprijatelj No1



Blaskova odbrana

Ne znam ko je proturio u gradu vijest da imam svoju misticnu organizaciju. Tako je ona dosla i do mog dragog prijatelja Blaska Sokica.

Blasko:    Nisam znao da sam toliki tvoj sljedbenik.
Ja:   Molim?!
Blasko:  Neke su te kolege napadale.
Ja:   ...a ti me branio.
Blasko:  O, i te kako sam te branio!
Ja:   Reci mi zasto su me napadali.
Blasko:   Kazu da imas svoju sektu.
Ja:  Pa? Imam li?
Balsko:  Ja im kazem da poznajes sve religije svijeta, kabalu, grcke misterije; da vjerujes u reinkarnaciju, da znas sve svoje reinije zivote, da imas bioenergiju, ali zaista nemas nikakve sekte. Zar ne?! Ja:   (zbunjeno i nemocno) Nemam.

Zaista me je dobro branio!



Kako postati neprijatelj No1

  1. Moras biti lud, ali da svi misle kako si pametan. Moras biti bas prava budala.
  2. Kreci se u drustvu odvaznih i nezamjenjivih,lako ces se naljutiti.
  3. Budi iskren - teze ce ti vjerovati. Kada posumnjaju, pola si vec posla obavio.
  4. druzi se st vise sa djecom i Ciganima. Tako ces skrenuti paznju na sebe.
  5. Kada te uoce, postao si sumnjiv. Cestitamo!
  6. Onda trazi od onih nezamjenjivih da saradjujete. Ne boj se, nece pristati.
  7. Budi uporan, to izaziva zebnju. Prijavice te i tajno uhoditi.
  8. Ostalo zavisi od toga kolika si budala. Vise pravila nema.



Kapa koja skace

Ne volim da se sjecam vojske U njoj sam dozivio iskustva potcinjenosti i ponizenja svih oblika i intenzitat×, od onih svakodnevnih besmislenih naredbi za koje sam morao uzvikivati Razumem!, mada mista nisam razumio, do ucijena i silovanja. Ipak cu uciniti izuzetak i ispricati jedan lijep i smijesan dogadjaj.

Ljetnja ucionica. To su dvije paralelne duge drvene klupe na polozaju gdje su topovi. Tu smo ljeti imali predavanja. Sjedimo. Kapetan Prcko samo sto nije stigao. Opet ce biti ona grozomorna predavanja o socijalizmu, neprijateljima svih vrsta i samouprav- ljanju. Naravno, puske su kraj nas, jer on, njegovo velicanstvo Neprijatelj, nikad ne drijema. Samo kape drijemaju kraj nas budnih mirno opruzena po asfaltu.

Dolazi kapetan. Svi skacemo i stojimo mirno. U tom trenu skoci i jedna kapa, ali ne stade mirno da pozdravi kapetana, nego nastavi skakutati. Ipak se umori i pade, a ispod nje odskakuta velika zelena zaba krastaca.



Vizije i snovidjenje


Znam da ce neki mozda reci da sam lud, ali ovo vam moram ispircati.

Bio je obican topao suncan dan. Prijatno popodne. Ne sjecam se vise da li je bilo ljeto ili rana jesen. Bio sam na selu kod oca i vracao se nazad u Zvornik. Kao i obicno, isao sam putovima kojim niko ne ide, negdje kroz sikaru i sumarke, zaobilazeci siroki makadamski put koji vodi gore do kuca gdje zive moji roditelji. Tacno u 16:20 poce da pada neka laka kisa, tek da orosi travu. U jednom trenutku sam osjetio bez ikakvog licnog razloga tako ogromnu i neizdrzivu tugu da sam poceo plakati. Nisam znao sta se sa mnom desava. Osjecao sam se kao da me je neko zalio toplom kupkom suza. Stigao sam na put i, cuvsi razgovor prolaznika, prestao sam plakati. Ubrzo je stigao autobus i tako sam se dovezao u Zvornik, raspakovao sam stvari, upalio radio. Dnevnik radio Beograda u devetanest sati. "Dragi slusaoci, danas u sesnaest casova i dvadeset minuta je poslije teske bolesti u Parizu umro Danilo Kis..." Nisam vise razumio ni jednu jedinu rijec. Ponovo sam poceo plakati. Duh zaista, zaista, velikog pisca, Danila Kisa je dosao da se oprosti od mene, obicnog, malog beznacajnog obozavaoca. Ili je dosao da mi ostavi neku poruku, koju ni do danas nisam razumio?

Sve se ponovilo jos jednom. Ovoga puta je bila jesen, ali nisam sasvim siguran. Bilo je kasno popodne. Radni dan. Djeca su se vracala iz skole. Autobuska stanica u Zvorniku je vrvila od djecijih glasova. Setao sam kraj Drine, kao i obicno, posmatrajuci vodu koja lagano otice slusajuci njen sum pomijesan sa zagorom veselih djecijih glasica. I ponovo me obuze isti onaj dah neizdrzive tuge koga sam ovoga puta prepoznao. Nisam mogao zadrzati suze. Plakao sam iduci nazad prema mostu Filipa Kljajica Fice. Na stanici me srete Dana, djevojka kojoj sam posvetio jednu pjesmu iz Provincijskih razgovora, i pita me sta mi je, zasto sam tuzan. "Znam zasto, ali ti ne mogu reci." rekoh - "Izvini, zurim." Cim sam stigao kuci upalio sam radio. Nista nisu javili u sedam. "Vjerovatno mi se prividja." pomislih. Otisao sam ponovo u setnju ili sam vec citao neku od Paskalovih, Platonovih ili Spinozinh knjiga. Dosla je i mama sa posla i u 22:00 upalila radio da cuje posljednji dnevnik radio Beograda. Poslije uvodnog pozdrava spikerka je objavila da je "danas u saobracajnoj nesreci poginuo Camil Sijaric."

Dugo sam razmisljao o tome. Kako je moguce?! I zasto bas ja? Onda se sjetih snovidjenja iz ranog djetinjstva. To mi je mozda jedno od prvih sjecanja. Bio je to sasvim neobican san. Sjedio sam na na nekom mjestu, sam. Zemlja je bila toliko ispucala i ispred mene je bila velika pucija zarivena duboko u zemlju. Odjednom se iz zemlje pojavi prst, kaziprst, pokazujuci tacno prema meni. Na njemu je bio neki zlatni oreol koji je meni lico na zlatni cep od piva ili tako nesto. U tom trenutku sam dozivio nesto sto mi se nikada vise nece ponoviti. Taj osjecaj dodira sa nekim nevidljivim svetcem ili duhom zemlje ili duhom mrtvih. Ne mogu to tacno opisati. Sve je bilo izuzetno realno u boji i u pravim dimenizjama. Ni do danas nisam razumio znacenje toga sna. Ispricao sam ga mojoj sestri. Ona me posamtrala kao paralisana: " I ja sam imala identican san." rece.

Znam, neko ce mozda reci da sam poludio, ali sam vam ovo jednostavno morao ispircati.


<-                ->