Marinko Stevanovic

Klikni na prazno polje

Neka pitanja i odgovori u vezi sa poezijom


   Poezija je nacin da se uredi haos,
   da se prenese poruka,
   da se izraze misli i osjecanja
.



Kako nastaje poezija

Ja sam svoje prve stihove poceo pisati kad sam imao sest-sedam godina. Vjerovatno su nastali kao oponasanje na djedove junacke pjesme koje je recitovao u desetercu. Kada sam posao u skolu vec sam znao pisati i citati, tako da se moje pisanje intenziviralo. Uciteljica me je cak slala samoga u skolsku bibliotoeku da se ne bih dosadjivao na casovima i ometao nastavu. Tamo sam valjda prvi put imao slobodu da citam djecije pjesme i svi moji tadasnji pjesnicki pokusaji su bili samo oponasanje. Prve sacuvane "svastare" su kad sam imao cetrnaestak godina i pune su pjesama. Uvijek sam imao jedan konzervativan stav o pjesmi: Misao moze da se izrazi poetski i u prozi, i to bih mogao nazvati poezijom, ali ne pjesmom. Pjesma je ritmicki oblik izrazavanja misli i osjecanja, kao koracanje ili trcanje, zavisi koliko se pjesniku zuri. Pjesma je copava i shepava ako se pjesnik trudio samo da se stihovi rimuju i nista vise. Rima nije toliko bitna ali je bitan ritam. Jedan sedmerac moze biti 4-3 ili 5-2... Postoji nevjerovatno mnogo kombinacija da se iz haosa rijeci i pojmova uredi jedan stih. Pjesnik je kreator, tvorac koji se igra sa svojim mislima koristeci pravila igre.


Da li je pisanje dugotrajan i mukotrpan proces?

Opet moram reci da nema nekog pravila, ili ja bar nisam ucio, kako da mislim i osjecam, ali postoje pravila kako da od tih misli nacinim pjesmu. Obicno mladi pjesnici oponasaju nekog pjesnika idola ili epohu. Problem nastaje kada gimnazijalci citaju prijevode stranih pjesnika. Prevodioci obicno nisu pjesnici ili ne dobri, a osim toga, uvijek sam se pitao, kako se moze prevesti pjesma. Moze se samo prepjevati, napisati nova pjesma na istu temu. Mi ipak citamo te "prijevode" i oni nam postaju uzori. Tako se vremenom stvara utisak da je poezija jednostavno isijecanje rijeci u stihove po zelji pjesnika. Kazem, ja sam veoma konzervativan u tom smislu i ne bih bas sve nazvao pjemom, a ni poezijom.

Moje pjesme dolaze uvijek na isti nacin - radjaju se same dok setam. Jednostavno cujem unutrasnji glas koji mi govori misao. Citavu strofu ili nekoliko stihova. Kao kad muzicar cuje muziku. Ja ih onda zapisem i tada se pocnu radjati novi stihovi. Veoma cesto cujem prvo ritam kao bubanj ili tako nesto, a onda po istom ritmu se jave stihovi. Motivi se jave obicno poslije razgovora sa nekim ili su sijenke necega o cemu sam intenzivno razmisljao, ali nikada nisam imao namjeru da napisem neku pjesmu, ona se uvijek bez izuzetka rodila i ja sam je zapisao. Moj licni problem i sreca je sto imam dosta izrazene autisticne crte u svom ponasanju i anticipiranju svijeta, tako da to sto je ostalim "normalnim" ljudima vazno, je i ne primjecujem i veoma mi je vazno ono sto cujem i vidim u svom unutarnjem duhu. Ipak, veoma veliki broj pjesnika, pise pjesme po narudzbini. Takve pjesme su takodje lijepe i tehnicki majstorski uradjene, mada ih ja nerado citam.


Da li se pjesnicki zanat uci?

Da. Meni je drago kada sretnem nekoga ko pise pjesme, bilo kakve. Postoje neka jednsotavna pravila koja se kasnije uvjezbaju. Mislim da svako moze pisati pjesme. Ali ovdje moram naglasiti nesto veoma vazno. Svaka umjetnost ima svoja pravila, slikarstvo na primjer, pa ipak su najbolji slikari bili oni koji nisu nikada zeljeli da nauce ta pravila - Picasso, Dalí i mnogi jos. Pa ipak njihove slike su harmonicne i zato su lijepe i plijene paznju. Nisu obicno mazanje, nisu haos! Pogledajte jagorcevine ispod breze! NIko ih nije ucio kako da postanu lijepe, ali svaka moja pjesma se postidi pred njihovom ljepotom!


<-                ->