INTERVJU
GLUMAC U EMIGRACIJI
RADE SERBEDZIJA, DVOSTRUKI IZDAJNIK
NISAM SUDJELOVAO U ZLU
Tako u svim tim mojim narodima ima ljudi koji su se dohvatili te vlasti
pera i televizije i kreiraju svijet prema vlastitoj volji. To su cak neki
bivsi
reziseri koji su konacno dozivjeli da im je umjetnost ziva, da kreiraju
svijet prema vlastitoj volji. I pojedinci iz tih naroda naprave tako da te
zaista imenuju izdajnikom svojih naroda, svojih novih nacija. Meni je drago
da sam izdajnik takvih tipova. A svog naroda nisam, naravno, niti cu to
ikada biti
U vreme posete, ovaj Veliki glumac je sa svojom porodicom, suprugom Lenkom
Udovicki i dve kcerke, ziveo u londonskom predgradju Cizvik u stanu svoje
prijateljice, glumice Vanese Redgrejv. Otvorio nam je vrata drzeci u
narucju najmladju kcerku i jednostavno rekao: "Vidite, sad cuvam djecu."
No, da citaoci
ne bi bili u zabludi, Serbedzija to radi u slobodnom vremenu, jer "to je
sad sva moja sreca, a i moja Lence je na poslu". A, kad ne cuva djecu, kako
u sali voli da kaze, "malo se bavi onim sto jedino zna" - glumi; igra u
pozoristu, snima filmove (i nasa publika je videla sjajne filmove "Pre
kise" i "Urnebesnu tragediju"). Nedavno je na Novom Zelandu zavrsio
snimanje filma "Broken English", a u februaru bi trebalo da radi film "The
Truth" sa Franceskom Rosijem. I jos: snimio je plocu ("Voleo bih da radim
koncert u Beogradu"), napisao knjigu pesama... Sedimo u dnevnoj sobi kojom
dominira portret majke Vanese Redgrejv. Gomila knjiga, kao i po celom stanu
("knjige su Vanesina snaga"), zelenilo po uglovima, na stolu "The
Economist", monografija "Svi Cigani sveta" i nase novine. Serbedzija ih
lista sa velikim interesovanjem, nailazi na tekst o Dzoniju Stulicu,
komentarise: "Jao, vidi, Dzoni, ludjak! Dobar je, super je Dzoni! Stvarno
je prepjevao "Ilijadu"?! A zasto ne? Vidi, izaziva Bajagu da prevede
"Odiseju", ha, ha, ha! Ma, gdje ce Bajaga to da uradi?! Neverovatan je
tip." A onda muk, teska tisina. Setan pogled u daljinu i uzdah: "Eh, kako
je to nekad bilo u mojoj Jugoslaviji." Jugonostalgicar? Apsolutno.
Uostalom, kao i svi mi negde u dubini duse. Naglo ustaje, odlazi u radnu
sobu i pruza mi na desetine uredno otkucanih stranica:
Nisam vise Jugosloven
- To mi je nova knjiga pjesama. Sta kazete na naziv: "Nismo li se mi vec
negdje vidjeli?", a? Sadrzaj uglavnom proizilazi iz mog zivota i gledanja
svijeta u posljednje tri godine. A, usput, pripremam jos jednu stvar koju
pisem, a to je opisivanje stvari koje su mi se dogodile u posljednje tri
godine: pocevsi od Zagreba, moje premijere "Hrvatskog slavuja", do dolaska
u Beograd, pa Sarajevo, pa odlazak iz Beograda, Ljubljana, odlazak iz
Ljubljane u London, svet. Zapravo, to je knjiga puna njeznosti (smeh). S
moje strane, naravno. Radni naziv knjige je "Dvostruki izdajnik". Koga ste
to izdali, dvostruko?
- To se ja tako zezam. Jer, i u jednom i u drugom mom narodu, a bice i u
trecem, mozda i u cetvrtom, uvijek ima nekih ljudi koji su mocni. A danas
je najveca moc - medijska moc, koja od covjeka moze napraviti sta hoce.
Mogu napraviti heroja, mogu napraviti svinju, zlocinca, najljubljenijeg,
ali i najneljubljenijeg. Tako u svim tim mojim narodima ima ljudi koji su
se dohvatili te vlasti pera i televizije i kreiraju svijet prema vlastitoj
volji. To su cak neki bivsi reziseri koji su konacno dozivjeli da im je
umjetnost ziva, da kreiraju svijet prema vlastitoj volji. I pojedinci iz
tih naroda naprave tako da te zaista imenuju izdajnikom svojih naroda,
svojih novih nacija. Meni je drago da sam izdajnik takvih tipova. A svog
naroda nisam, naravno, niti cu to ikada biti. Sad kad nisam Jugosloven, ne
zato sto je to opasno biti. Mislim onaj pravi u koje ja spadam, ali ne
mozes vise biti jer nemas legitimitet. Jer ako kazes "Jugosloven", onda si
ono sto je danas Jugoslavija, a ja to nisam. Ne zelim da pristanem na takvu
Jugoslaviju. I covjek sve vise razmislja o tome i kaze: kozmopolita. Sta
je, opet, to? Volim za sebe da kazem da sam stranac u svemiru, stranac u
svijetu. Nije to ni losa pozicija za nekoga ko jos misli da se malo,
bavi umjetnoscu.
Stranac u svemiru sta je to?
- Kad dodjem u susret sa stranim novinarima, to mi se sve cesce dogadja u
posljednje vrijeme, onda vrlo cesto moram odgovarati na pitanje sto sam ja
to. I da bih novinarima objasnio sto sam, trebalo bi mi uzasno mnogo
rijeci. Jer, ako kazem da sam Srbin, onda mi treba jedno dvije stranice da
objasnim koji sam ja to Srbin i da najprije njegovo (novinarevo)
iznenadjenje zadovoljim. Zatim da na neki nacin ublazim neki njegov cudan
prekor u ocima zbog same cinjenice da sam Srbin. Da mu objasnim da su Srbi
ljudi, da nisu zivotinje, kao sto imamo nekih zivotinja u narodu. Ako kazem
da sam Jugosloven, onda mi treba neke dvije stranice da sam ona vrsta
Jugoslovena kojih jos vrlo malo ima, je l'?
Zivot B kategorije
To je prokletstvo umetnika u ovim vremenima na nasim prostorima.
- Zato zelim da kazem da sam stranac u svijetu. Ili bih mozda mogao da
kazem da sam Palestinac, Novi Palestinac. Zapravo, covjek je ono sto nosi
sa sobom, po cemu je znacajan, po cemu se prepoznaje. Covjek ima obiljezje
svog karaktera, svoje licnosti, i drugo, ima obiljezje onoga sto je ucinio.
Onoga cime se bavi, ono zbog cega se s njim pravi intervju, recimo. Nikad
nisam zelio da vrijedjam ljude koji imaju duboke nacionalne osjecaje,
mislim da je, u krajnjoj liniji, to plemenito i u redu. Ja sam,
jednsotavno, spadao u ljude koji nisu imali posebne nacionalne, duboke
osjecaje, osim prema svojoj Jugoslaviji koja je bila takva kakva je. I srce
ti zatitra kada pobjedimo u nogometu ili kosarci ili kada neko od nasih
uspije u svijetu, odmah osjecas tu neku pripadnost, pomislis, to je moj
narod. Kako se moze preko noci sve zaboraviti?
Koliko je ta Vasa cesta selidba, promena mesta boravka, uticala na rad? Sad
ste prilicno angazovani, igrate ovde u pozoristu, snimate filmove, zavrsili
ste plocu i knjigu pesama... Ili je, mozda, to neki bunt prema svemu sto se
desilo?
- Ne, uopce nije bunt. Da je bunt, ja bih sve to radio sa mnogo vise
energije. Moram da kazem da radim kao sto sam i do sada radio. Sve onako
malo... naravno sa strasti, ali ne posto-poto. Jednostavno, stvari mi se
desavaju i imaju svoj odredjeni tok i neku vrstu umjetnicke pravde. Iskreno
govoreci, mogao sam otici van jako davno. Bio sam tad jos mlad glumac kada
su me zvali da odem sa porodicom u Australiju, poslije one australske
nagrade koju sam dobio. Medjutim, tada sam iz nekog iskrenog osjecanja
pravde i mislim da sam bio u pravu, rekao: Cekaj, sta to znaci za mene? To
znaci da cu ja snimati tamo, ti filmovi ce vjerojatno, biti neke B
kategorije, mozda cu uspjeti da dobijem film sa nekim znacajnim svjetskim
umjetnicima, ali i mozda ga ne dobijem... Novaca cu sigurno zaraditi, imacu
svoju kucu i djeca ce mi uciti i govoriti engleski, igrace se s kengurima,
ali sta cu ja napraviti od svoga zivota? Sta cu napraviti od svoga zivota
ako izgubim korijen, korijen svog jezika, svog naroda. Ja sam nista ako
izgubim narod. Sta je covjek bez naroda? Mogu li ja na stranom jeziku bilo
kome ista znaciti osim neke interesantne licnosti? Odnosno, mogu li ja
znaciti za njih ono sto sam znacio za nase? Nikada! Dakle, u tom smislu sam
imao pravo i zato sam ostao u toj nasoj zemlji toliko godina.
Jeftina radna snaga
Bili ste srecni tada?
- Da, bio sam sretan sve te godine. Imao sam bozanstvenu zemlju, bozanstven
narod i bavio se svojim poslom. Mislio da sam to dosta uspesno radio,
iskreno, posteno, dosta sam ulagao. I nije mi bilo mnogo stalo da naplatim
tu kolicinu posla i truda i svega sto sam cinio. Dakle, u tom ustrojstvu te
bivse Jugoslavije u kojem su raznorazni mutljarosi koji su i danas na
povrsini, samo s
nacionalnim predznacima, koji su se bogatili, koji su vrlo lakodolazili do
kuca, stanova, svega, ja sam uvijek pripadao onim
drugim ljudima, najvise nas je bilo takvih iz umjetnosti ili prosvjete,
novinarstva. Mi smo bili radna snaga u toj zemlji. Danas mi je zao. Ima tu
toga toliko mnogo sto sam ulozio i sve mi se cini kad dodje do raspodjele
dugova Jugoslavije prema raznim institucijama, da cu i ja potraziti svoj
dio. A vjerujem i jos neki moji drugari. Dakle, u tom smislu mi je jedino
zao. Inace, bio sam sretan.
Kako sve to postizete?
- Vrlo jednostavno. I dalje se bavim poslom koji sam radio - sad vise nema
te Jugoslavije, ali postoji jos nekoliko nacina da prezivis, da prehranis
familiju. I moju ovdje, i onu tamo u Zagrebu i onu u Beogradu. Dakle, ja
moram da radim nesto. Posto ja ne znam nista drugo raditi, mozda bih mogao
biti ribar, nego da se bavim umjetnoscu, onda sam morao potraziti prostor
gdje to mogu raditi. U bivsim prostorima ne mogu. U jednom ne mogu. U
drugom necu. Pokusao sam onda u Sloveniji, ali Slovenija je premala, i
njihovi glumci nemaju dovoljno prostora, a kamoli jos za nekog ko dolazi sa
strane.
Obrtnik u Evropi
Zato ste, kako ste jednom prilikom rekli "kao obrtnik" morali
da krenete u Evropu.
- Da. Rekao sam sebi: idem pokusati vani, pa sta bude! Zaista, bio sam
spreman raditi sve da prehranim svoju obitelj. Ali, imao sam srecu da su me
neki ljudi znali i pomogli mi, pa sam ovdje, eto, vise od dvije godine.
Igrao sam tu predstavu, "Smoke", u Mancesteru. Igrao sam u "Royal Exchange
Theatre". Za tu predstavu sam bio nominovan medju tri najbolja ostvarenja
godine u njihovim novinama, kao najbolja sporedna uloga. Posle toga sam
radio film "Pre kise", koji nam se posrecio, je l'? Zatim sa Vanesom
Redgrejv Brehtov "Egzil", to je taj "Moving Theatre"...
Spomenuli ste film "Pre kise"...
- ... Nevjerovatan film.
... Kako Vam sada, sa ove distance, izgleda rad na tom filmu?
- Kad sam dobio taj scenarij, normalno, veoma mi se svidio. Ali
ono sto mi se najvise svidjelo, to je susret sa Milcom
Mancevskim. Radio sam i sa dobrim i talentiranim i pametnim i
simpaticnim i sjajnim rediteljima, ali ovdje je bilo nesta sto se ne da
opisati. Nesta sto je zaista lice iz literature. On meni zaista djeluje
tako da ima nesta od stepskog vuka, ta cudna samoca, neispisiva
samoca. Kada sam razmisljao kako da napravim tu ulogu, stalno
sam imao pred ocima sljedecu situaciju: zamislite, u 24 godine
samo je jednom, prije 12 godina bio u svojoj zemlji. Jedan jedini
put. Koja je to vrsta samoce, osamljenosti, ozlojedjenosti. A opet
nema patetike. To je neopisivo. To je literatura. E, takav je
Mancevski. On ima u sebi neku revolverasku odluku cim je isao
da radi taj film. Tako se, eto, stepski vuk, Milco Mancevski,
povukao u Njujork i 12 godina radio na sebi.
Koliko se secam, dobio je i neku nagradu za spotove.
- Jeste. Jer je radio na sebi. Ali, Makedonija je njemu uvijek rana
bila. Retko sretnem covjeka kojeg je taj film ostavio ravnodusnim.
Ono sto se tice moga rada na tom filmu, a interesantno je, tu igram
na svoja dva strana jezika - makedonskom i engleskom.
Kada ste poslednji put igrali na svom jeziku?
- To je bila predstava "Ko se boji Virdzinije Vulf" sa Mirom
Karanovic. I to smo je odigrali, a gdje bismo mi, Srbi, odigrali,
nego u - Becu! Bio je to carski oprostaj za jedno duze vrijeme od
igranja na svom jeziku. Jako sam volio tu predstavu i jako sam
volio igrat sa mojom Mirom Karanovic. Strasno mi nedostaje igrat
na svom jeziku i volio bih ponovo igrat sa Brikom Krivokapicem.
Eh, ko zna, hoce li to vise ikada u zivotu biti? Ne vjerujem.
Pesimista?
- Znate, na neki nacin zagovaram optimizam. To mi je duznost, a
u dusi sam sve vise pesimist. Jer, godine neumoljivo brzo prolaze.
Znam da se sve moze zaboraviti i da se ratovi zaboravljaju... Ali,
zaboravljaju se zato sto je postojala ideja, ali radi cega se sad ovaj
rat treba zaboraviti, nema te ideje koja potpomaze da se zaboravi.
U tom smislu sam pesimista. Onako kako vidim, vidim nesrecu
dok zive svi ljudi koji su ovog casa rodjeni. Vidim nesrecu za
narednih 50 godina. Kad kazem da zelim da budem optimista,
zelio bih da se, zaista dogodi taj cudni obrat, u koji ja duboko u
dusi ne vjerujem, i da se moze u ime nekog minimuma ostvarenja
privatne ljudske srece preci preko toga sto se dogodilo.
Glumac sa osrednjom snagom
Rekli ste da ste glumac na privremenom radu po belom svetu, sto
se uklapa u deo price o strancu u vasioni. Da li se i ovde na
sceni tako osecate?
- Da. Apsolutno. I kad sam glumio u Sloveniji, igrao sam na
slovenackom jeziku. I mada sam dobijao dobre kritike, osecao
sam se kao srednjak. Glumac sa osrednjom snagom. Kako ja mogu
da dodirnem visine na stranom jeziku? Mozes u filmu jer to je
takva umjetnost. Ali, u teatru ne mozes. Osim ako nemas ulogu
koja se poklapa sa tvojom situacijom.
Kad biste mogli da birate, da li biste se pre opredelili za
pozoriste ili film?
- Meni je to podjednako. Dapace, u posljednje vrijeme film i vise
volim jer sam malo stariji pa mi je komotnije igrat na filmu. Pa, ja
sam svoje odigrao. Smijem se, meni je sasvim svejedno. Uopce ne
zalim za svojom profesijom. U dubini duse, pravo da Vam
kazem, uopce mi se i ne radi. Ne bih nista radio.
Sad biste malo vise da pisete.
- Malo vise da pisem, radio bih vise koncerata. To mi je super.
Napravis koncert, ne odgovaras nista, zezas se. Usput popijem
malo vina na koncertu. Radim svoje nove pjesme i zatvorim
radnju. Ducan svoj i sutra ne moram nista radit. I zaradim vise
nego sa predstavom. Ovdje je opasno. Mi nemamo te navike, kao
ovdje, igrati svaki dan istu predstavu, to je da poludis.
Koliko se razlikuje publika ovde i kod nas?
- U Engleskoj? Ne mnogo. I mi spadamo u narod koji voli
kazaliste. A i Englezi ga obozavaju.
Da li Vam se dopada London?
- Da.
Nisam mogla da Vas zamislim u ovom okruzenju, mozda pre u
nekom slovenskom gradu, zbog te nase slovenske duse i patnje
koju nosi sa sobom.
- U Londonu? A gdje da idem? U koji slovenski grad? Sta da
radim u Pragu, recimo? Gdje to ja mogu biti? Sto se tice Evrope
jedino mogu da budem u Parizu ili Londonu. Jer, na engleskom
jeziku mogu nesto raditi. Sta da radim na ceskom? Kad bih bio
reziser mogao bih. Ili da potpuno zaboravim na profesiju.
Sveti covek
Cesto kazete da je sve stvar slucaja, ciste srece. Kako onda
menjati nesto?
- Da li mozemo da menjamo, da bilo sta promenimo? Druga je
stvar kad ja kazem da ne vjerujem da mozemo da promjenimo, a
druga je stvar sto sve cinim kao pojedinac da bi se promjenilo. To
su dvije potpuno razlicite stvari. Kad ovo kazem, mislim da je zlo
toliko jako i toliko je na snazi danas, ne samo u nasoj bivsoj zemlji
i na prostorima gdje nas narod zivi nego uopce u svijetu.
Pogledajte sta se desava sa ovim svijetom, pogledajte ove potrese
koji upozoravaju. Nesto se ozbiljno desava sa ovom planetom.
Valjda ta kolicina negativne energije koju ljudi ispustaju iz sebe, pa
samim tim i sto truju ovaj svijet sa svim mogucim kemikalijama,
ludilima, ta ozonska rupa koja se sve vise siri, sve preti jednom
kataklizmom. Ljudi su toliko nemocni pred svim tim. A, naravno
da treba vjerovati da se moze zlo pobjediti i treba uciniti sve da se
i pobjedi. Sa svoje strane cinim ono sto mogu, ne mogu vise. Ali,
covjek je miran prema samom sebi sto pokusava, sto zna - nisam
sudjelovao u zlu. To je osnovna prica.
Evo, ova zena u cijem stanu sjedimo, Vanesa Redgrejv, ona tako
zivi 30 godina. Ona 30 godina vjeruje u nesta sto je utopija. Ona
vjeruje u komunizam, ali ne komunizam tipa kakav je bio cak i u
nasoj zemlji. Ona je kao svijeti covjek.
Da li se ovde druzite sa Jugoslovenima?
- Malo, ovdje su ljudi dosta zauzeti, a i mi isto. Gledam te nase
ljude, jadne, srecem ih, uzasno ih mnogo ima po Londonu, iz
svih krajeva, to je strasno. Srce puca kad ih gledas, djeca koja su
prekinula svoj zivot, svoju buducnost, sve im je prekinuto.
Cuvaju ovdje tudju djecu, rade po pabovima... I to je masa djece iz
nekada dobrostojecih porodica, gradjanskih familija, sa nekad
perspektivom da zive neki sretan zivot, je li?! Ah, jebem im
mater zivotinjsku svima onima koji su doveli do toga - u nasem
intervjuu da se i to cuje.
Aleksandra MARKOVICH
Foto: Rade KOVAC
Antrfile:
Jer ako kazes "Jugosloven", onda si ono sto je danas
Jugoslavija, a ja to nisam. Ne zelim da pristanem na takvu
Jugoslaviju. I covjek sve vise razmislja o tome i kaze:
kozmopolita. Sta je, opet, to? Volim za sebe da kazem da
sam stranac u svemiru, stranac u svijetu. Nije to ni losa
pozicija za nekoga ko jos misli da se malo bavi umjetnoscu.
I da bih novinarima objasnio sto sam, trebalo bi mi uzasno
mnogo rijeci. Jer, ako kazem da sam Srbin, onda mi treba
jedno dvije stranice da objasnim koji sam ja to Srbin i da
najprije njegovo (novinarevo) iznenadjenje zadovoljim.
Zatim da na neki nacin ublazim neki njegov cudan prekor
u ocima zbog same cinjenice da sam Srbin. Da mu objasnim
da su Srbi ljudi, da nisu zivotinje, kao sto imamo nekih
zivotinja u narodu. Ako kazem da sam Jugosloven, onda mi
treba neke dvije stranice da sam ona vrsta Jugoslovena kojih
jos vrlo malo ima, je l'?
Sta je covjek bez naroda? Mogu li ja na stranom jeziku bilo
kome ista znaciti osim neke interesantne licnosti?
Odnosno, mogu li ja znaciti za njih ono sto sam znacio za
nase? Nikada! Dakle, u tom smislu sam imao pravo i zato
sam ostao u toj nasoj zemlji toliko godina.
To je bila predstava "Ko se boji Virdzinije vulf" sa Mirom
Karanovic. I to smo je odigrali, a gdje bismo mi, Srbi,
odigrali, nego u - Becu! Bio je to carski oprostaj za jedno
duze vrijeme od igranja na svom jeziku. Jako sam volio tu
predstavu i jako sam volio igrat sa mojom Mirom
Karanovic. Strasno mi nedostaje igrat na svom jeziku i
volio bih ponovo igrat sa Brikom Krivokapicem. Eh, ko zna,
hoce li to vise ikada u zivotu biti? Ne vjerujem.
Evo, ova zena u cijem stanu sjedimo, Vanesa Redgrejv, ona
tako zivi 30 godina. Ona 30 godina vjeruje u nesta sto je
utopija. Ona vjeruje u komunizam, ali ne komunizam tipa
kakav je bio cak i u nasoj zemlji. Ona je kao svijeti covjek.