SAM 21/12/1995 - Intervju: Goran Bregovic

Milan Stevanovic (stev001@IT.net)
Thu, 21 Dec 1995 19:14:28 +0100


Preuzeto sa SAM - Srpska Anarhisticka Mreza
=== =========================

INTERVJU

Goran Bregovic
Tigar na sluzbenom putu
POSLEDNJA JUGOSLOVENSKA DEVICA

Beogradski koncerti filmske muzike bivseg "dugmeta" zavrsili su se
aplauzima, ali licnost coveka koji tvrdi da je u proslom zivotu bio
reinkarnacija Josipa Broza i dalje opseda novinare
Bregovic je, to svi znaju, dugo vremena bio fasciniran licnoscu
Josipa Broza. Cak je, po uzoru na njega, nosio sada vec
legendarni kozni mantil. "Kad ga obuces, odmah postajes
spomenik", govorio je. Jednom je pricao o utiscima sa
novogodisnjeg koncerta u zagrebackom HNK, kada je "Bijelo
dugme" nekoliko minuta sviralo Josipu Brozu. Kad se Tito
pojavio, po Breginoj prici, medju pevacicama i balerinama
nastupio je haos: odmah se osetila neka erotika koja verovatno
proistice iz moci koju je taj covek imao. Nesto slicno je
prostrujalo kroz publiku i tog 10. novembra 1995. godine, kada se
na sceni Sava centra pojavio Goran Bregovic licno, ne u koznom
mantilu, nego u nekom odelu "krojenom bez veze".
Sa scene je, kao i mnogo puta do sada, otisao trijumfalno, nakon tri
bisa. Ne mogu reci da je izgledao kao princ iz bajke, ali ni kao
bitanga iz 1979. godine. (A, ruku na srce, nisam ni ja neka
princeza!) Jednostavno, bio je ono sto sam oduvek mislila da jeste
- nevidjen tigar!
Svirao sam u Atini, u Stokholmu, ali nigde kao u
Beogradu
Koncert je kasnio pola sata. Ja sam u publici cula pricu da se
ocekuje gospodja Mira Markovic.
- A, ne znam to. Nije bilo nikakvog razloga da kasni. Ne znam ko
je bio i da li je uopste bio neko od politicara. Znam da mi je karte
trazio moj dugogodisnji prijatelj, staresina Saborne crkve - pop
Lukic. To je onaj sto stalno govori "kapiras". Zove me i kaze:
"Trebaju mi karte za tvoj koncert, kapiras!? Moras mi dati neko
dobro mesto, kapiras!? Necu da sedim negde pozadi, kapiras!?"
Ma, kapiram, bolan, kako ne bi' kapir'o.
Vidio si kako reaguje publika u Beogradu. Kakve su reakcije
ljudi u Atini, Stokholmu...?
- Razlika izmedju inostranstva i ovde je u tome sto u inostranstvu
tu muziku ljudi znaju, a ovde ne. Ja ovde te ploce nisam izdavao i
to sto sviram na koncertima oni manje-vise prvi put cuju. Zbog
toga sam ja i imao mali strah od ovih koncerata. Vani ljudi koji
dolaze na moje koncerte imaju moje ploce sa muzikom iz filmova i
znaju sta ja radim i sta ih ceka. A kod nas, ispred ide ona moja
slika od ranije i verovatno u prvih pola sata, dok svi shvate da
nece biti pljeskanja rukama i pevanja, budu svi u soku. Posle
vidim da nekako pristanu na to da toga nema. Uglavnom, udavim
ih prvih pola sata, pa posle popustim.
Kazu da tvoja muzika sadrzi elemente i folklora i roka, ali da
zalazi i u klasiku. Cini mi se da je to jedan od tvojih stalnih
izazova - spojiti nespojivo.
- Pa, kao kompozitor, ja sam kolazist. Kao sto postoje slikari
kolazisti, tako ja pripadam grupi kompozitora kolazista. Ja lepim
stvari jedne na druge i sad, tamo gde lepilo drzi, kolaz ostane, a
tamo gde ne drzi, jednostavno bacim i trazim novi. Moja tehnika
je, dakle, kolazna, pogotovu nekoliko poslednjih godina, kako je
tehnologija napredovala. Kolazi se danas mogu direktno
isprobavati. Ja, recimo, stavim parcice muzike u kompjuter i
rasporedim ih na klavijaturu. Vidis, kako recimo stavim sada na
notu C jedno parce, na notu Cis druge, na D trece, na Dis cetvrto i
tako stavim, ne znam... dvadeset raznih parcica muzike i krenem
da sviram na tim parcicima. Dakle, kada odsviram notu C, ne
svira nota C, nego to celo parce muzike. I sada, kad imas to tako
rasporedjeno i pocnes da radis i da slucajno pritiskas neke parcice,
onda ti se pocnu slucajno lepiti stvari koje su dobre i koje nisu.
Znas, danas je jako pojednostavljeno. Ranije bih verovatno to
morao prvo da ispisem, pa da to odsviraju, pa tek da onda vidim
da li je to dobro ili ne. Ovom tehnologijom to je moguce odmah. Ja
vec u kompjuteru proverim da li se lepi ili ne, tako da je posle,
kada to moje Isidora i Ana prevedu u partituru, to otprilike ono sto
smo mi hteli. Mi vec unapred znamo sta ce ispasti. To ti je
metod. To ti daje mogucnost da izadjes iz svog mehanizma. Znas,
kada komponujes petnaest, dvadeset godina kao sto ja radim, kod
tebe se onda formira jedan mehanizam, jedna harmonijska,
melodijska logika. Stvari se uhodaju, kao u bilo kom poslu koji
radis dugo. E, sad ovo mi daje mogucnost da taj osnov iz kojeg
krecem promenim, da izadjem iz harmonijske logike... Ja sam ovaj
metod otkrio kada sam radio sa Almodovarom, kad sam na brzinu
morao da mu napravim neki demo. Imali smo samo nedelju dana
vremena. Tada sam na brzinu nalepio kolaz od tudjih komada.
Lepio sam razne parcice razne muzike i onda sam kasnije poceo
da radim na svojim kolazima.
Nisam imao dobre pevace u "Dugmetu"
Mozda bas i zbog te tvoje kolazne tehnike, neki su skloni da ti
zamere da danas radis posve suprotnu stvar od onoga sto si radio
dok si bio sa "Dugmetom". Naime, kazu da si nekada muziku
i tekstove "pozajmljivao" od stranih autora i prodavao nama, a
da sada krades samoga sebe, odnosno da svoje stare kompozicije
prekrajas, kombinujes i prodajes inostranstvu.
- Pa, ne znam sta... kako bi' ti rek'o... Ja se ne branim od toga da
kradem. Ja sam odrastao u takvom kraju. Vecina sarajevskih
lopova je iz mog komsiluka. Oni kradu nesto drugo, a ja mozda
kradem ovo. A, nije... verovatno je to pomalo pojednostavljeno
objasnjenje. Nije to bas tako prosto - uzmes, pokrades i postanes
milioner i slavan. Da je to tako prosto za objasnit', to bi i drugi
radili. Sad, ne volim ni ja da komplikujem, pa da kazem da je to
nesto bog zna sta, ali nije bas ni tako lako. Uvek sam voleo da to
nekako bude sareno. Znas, ja sam daltonist i volim kada je
sareno...
Dobro, mislila sam da ljudi prepoznaju neke tvoje stare stvari.
Gledaju recimo "Kraljicu Margo" i cuju nalepljene "Ako ima
Boga" i "Kada odem, kad me ne bude"...
- Da, da. Ja recikliram svoje pesme. I verovatno cu to jos raditi.
Prvi put sam to probao pre sest godina, kada sam onoj Grkinji
radio plocu. Dao sam joj par starih pesama "Dugmeta" i par
pesama koje sam radio za "Dom za vesanje" i to, kada dobar
pevac otpeva, izgleda dosta lepo. Sve moje nekadasnje pesme koje
sam kasnije preradjivao, lepse su kada ih neko drugi peva. Lepse
su zato sto kod nas nema dobrih pevaca. Ja nisam bas imao srece
sa tim pevacima. Moje pesme, objektivno, nisu dobro otpevane.
Kad je Prele prvi put otpevao jednu moju pesmu, to je strasno
skocilo. Ja volim pevace koji su autenticni. Svi pevaci koji su mi
pevali pesme posle "Dugmeta" su pevaci koji pevaju jednom i
vise nema sta da se ponavlja. Njima nije trebalo da objasnjavam
sta, kako, da trazim da li su pevali fals ili ne. Oni su takvi kakvi
su. Od rata na ovamo imam srecu da radim sa ljudima koji su
talentovaniji nego oni ranije. Moz' mislit' kako izgledaju ljudi sa
kojima sada radim?! To je talentovano k'o djavo. Sta god da krenes
sa njima, to se izrodi u nesto lepo. A to se ne da nicim nadomestiti.
Bilo sta da pocnes sa tim Borom Dugicem, to ispadne neka
carolija. Sa Zorzom, i sa ova dva ludaka sto udaraju - isto.
Mozes pevat', raditi sta hoces, oni su u stanju da te prate i da jos
na to dodaju nesto svoje. I te cure, videla si! Imao sam puno srece
sa tim pevacima. Radio sam sa starim, ne sa mladim pevacima.
Oni su, otprilike, u mojoj fazi. Radio sam sa Igi Popom, sa Skot
Vokerom, sa Ofra Hazom, sa Preletom... To su ljudi koji imaju
tezinu, koji, kada ti nesto bace na sto, to je to. Nema sta da
razmisljas.
Stvarno mislis da dobro izgledam?
Pomenuo si starije pevace koji su u tvojoj fazi. Ima li u toj tvojoj
fazi frke od godina?. Ti imas, kako sam kazes, preko cetrdeset
godina i jos uvek dobro izgledas...
- Stvarno mislis da dobro izgledam?
Ma, izgledas strava.
- Pa, mislim da ne izgledam mladje. Kad se pogledam u ogledalu,
cini mi se da ovo nisu bore, nego kao da me neko sekirom sekao.
Ja sam, najiskrenije jedva cekao da budem star, tako da kod mene
nema te frke od godina. Ne, stvarno!
Izjavio si da su tvoji koncerti danas jako daleko od masovnog
ukusa. Odakle sada kod tebe zelja da stvaras neku vrstu elitne
muzike i elitne publike, kad si dugo vremena optuzivan da si
svojim dosetkama umeo uvek da zaintrigiras javnost, da ih
animiras, pa cak i da se dodvoravas svetini?
- Nisam. Nije ovo nikakva elitna muzika. U Evropi je to muzika
za... kako bi' ti rek'o... ljude koji imaju taj mali kulturni otpor. To
je publika koja gleda evropske filmove, dakle publika koja se
zanima za stvari koje nisu stalno ocigledne, malo znatizeljnija
publika. Nikada je nisam zamisljao kao elitnu publiku samo zato
sto je znatizeljnija. Isto tako, i Emirovi filmovi su za ljude koji su
malo vise zainteresovani za film kao umetnost. Mislim da neko ko
gleda njegove filmove ne gleda Svarcenegera. A ovi koji kupuju
moje ploce vise su siti MTV-a. To su oni koji znaju da nekoliko
poslednjih godina nema dobrih ploca, i onda okolo traze ploce
koje se nesto petljaju sa etnickom muzikom. Objektivno, to sto je
izaslo dobrih ploca, to su, zapravo, ploce sa etno-muzikom. Tako
da je to i moja publika. A ovde je to drugacije, pretpostavljam zato
sto ja motive uzimam odavde. Bez obzira sto ja svojom kolaznom
tehnikom to razbijam na tako neke slepljene komade, ljudi
prepoznaju da negde, odjednom, u osmom taktu, izadje nesto sto
oni znaju citav zivot, pa tamo u nekom pedesetosmom nesto sto
znaju i njihovi baba i deda... tako da Jugosloveni verovatno imaju
drugaciji odnos nego stranci.
A kada ce se to desiti? Kada ces izdati te ploce?
- Brzo. Mozda vec u decembru izdam sva cetiri LP-a sa
filmskom muzikom. Sada mi je jako zao sto to nisam uradio
ranije. Sinoc sam vidio da je velika vecina ljudi zeljela da cuje to
sto sam ranije radio.
Na jednoj od tih ploca, tacnije na ploci sa muzikom iz filma
"Andergraund" pojavljujes se kao vokalni solista u decjoj pesmi
"Ringe, ringe raja..."
- Uvek se ja jadan trpam negde da pevam, a ne znam da pevam.
Ne daj boze da to umem, niko od mene ne bi mogao da dodje do
mikrofona. Niko ne bi mogao da zivi od mene. Volim da pevam,
ali ne znam. Znas, ne mozes naucit pevanje. To je nesto sa cime
se rodis. "Poligram" je hteo da ima autenticnu muziku iz filma. Ja
sam prvo napravio probni snimak tog tvista za Emira koji postoji
u filmu, a koji ti pominjes. To je ta infantilna pesmica. Mislio sam
da to kasnije obnovim i snimim kako treba. Hteo sam da to radim
sa -ordjem Marjanovicem. Mi smo u Pragu to napravili samo
probno, da bi Emir mogao da snimi scenu. Posle se ispostavilo da
je -ordje bolestan, da ne moze da peva, a i Emiru se jednostavno
dopao taj probni snimak. Emir uvek pola mojih probnih snimaka
ostavi u filmu, zato sto se za njih odmah veze. Ja sam zeleo da to
na ploci bude drugacije, pa sam onda jednu strofu pevao ja, a
drugu Cola.
Cekaj! Moram da ti kazem da sam nesto primetila: u svojim
intervjuima vrlo cesto pominjes Kusturicu. Zasto tebe nema u
njegovim intervjuima?
- Pa... mozda je on meni vazniji nego ja njemu. Znas, ja sada ovo
radim, a da nije bilo njega, mozda to nikada ne bih ni radio. To je
krenulo tako, slucajno, znas... Mi smo se znali i pre "Doma za
vesanje" i onda smo slucajno krenuli sa par minuta za taj film, pa
je to kasnije produzeno na sat vremena. To se tako nastavilo. Da
nisam imao srecu da radim za dobre filmove, niko ne bi znao da
umem da pisem dobru muziku za filmove. Znas, to je sve tako. Ne
mogu da ga ne spominjem. To je jedan od najvaznijih likova u
mom zivotu. Najverovatnije ima kompozitora koji pisu dobru
muziku za lose filmove. To nikada ne moze da ima neki veci
uspeh. Da nije bilo "Doma za vesanje", nista od moje svetske
karijere ne bi bilo. Njega smatram za vaznu licnost u mom filmu.
Za glavnu ulogu.
Izjavio si, ne tako davno, da ti je svirke i koncerata dosta, da si
se u zivotu dovoljno nasvirao. Srecom, evropska turneja kojoj
pripada i ovaj koncert u Beogradu, govori nesto drugo. Reci mi
kakva je razlika izmedju tvojih nekadasnjih koncerata sa
"Dugmetom", na kojima su ti uvek gosti bili razni horovi i
razni orkestri, i ovih danas?
- Pa, razlika je u tome sto je ono bio sou-biznis, a ovo nije. Videla
si kako to izgleda, tu nema niceg karakteristicnog za sou-biznis. Tu
je samo muzika. Sou-biznis zamisljamo kao... evo, ako je sada
neko nesto napravio, sou-biznis ce to toliko amplificirati,
pokusati da ga uvalja u sto vecem broju, da bi se na to potrosilo
sto vise para. Nista od toga nemas na mom koncertu. Dakle, to je
samo onako kako je napisano i napravljeno. Nista se ne pojacava
ni u koju stranu. To je velika razlika. A najveca razlika je u tome
sto sada vise nisam jugoslovenska zvezda i ne moram da branim
taj status.
U Beogradu su mislili da nemam para
Odnosno sto jesi, pa ne moras da se trudis toliko.
- Ne, ne, nisam! Ja vise nigde nisam zvezda, i to mi olaksava
zivot. Znas, ranije sam radio ploce i te ploce su morale da uspeju.
To je veliki pritisak i to te stvarno stavlja u uske granice. To ti
suzava prostor, jer moras da radis u okvirima uspesne ploce. Taj
proizvod mora da ima uspeha i to ti odmah sve omedjuje. Ti si
zvezda i moras da ostanes zvezda. Sve se radi da po svaku cenu
sto duze ostanes to sto jesi. Kako je poceo rat, resio sam se tog
tereta i vise ne moram to da radim. Ljudi koji kupuju moje ploce
ne znaju kako izgledam, niti im to treba. Mene tamo vratar, kad
ulazim na koncert, ne prepoznaje. Moram da pokazem
propusnicu kao... ne znam zadnji celista sa cetvrtog pulta. Nikoga
ne interesuje moj izgled. Cak, nadam se da ce mi i ovde uskoro
zaboraviti lice...
E, pa ne preteruj. U to bas i ne verujem.
- Kako ne?! Sad su me, pre neki dan, 'ladno vratili sa vrata nekog
restorana. Dosao sam, a imam svoga "volvoa" starog petnaest
godina, i parkirao se ispred vrata. Izgleda da je bio neki luksuzan
restoran. Bio sam sa nekim ljudima i hteli smo da udjemo. Vratar
nas je upozorio da je to restoran zatvorenog tipa. Ova jedna
jadnica sto je bila sa nama kaze: "Pa, moji prijatelji su bili ovde
neki dan. Culi smo da se kod vas jede dobra riba".
"Vasi prijatelji? Da vam kazem - ovde je skupo, probajte negde
drugde. Ima jedna kafana, 'Polet' se zove, pa pokusajte tamo."
Posle su mi rekli da je to jedno mesto gde se studenti okupljaju,
gde se jedu girice. Tako da je to... razumes... To je ohrabrujuce. Ja
bih voleo da ostane tako - da mi se ukine slika, a ostavi ton.
Nedavno su jedne nase novine prenele tvoju prilicno dirljivu
pricu o tome kako si na koncertu u Stokholmu cuo glas iz mase:
"Brega, vodi nas kuci." Ima li jos takvih prica? Kako si se
osecao?
- Pa, uvek mi je to tuzno. Znas kako, veliki su to koncerti. Uvek
tu postoji neko nas ko ima potrebu da nesto kaze. Meni je to uvek
dirljivo. To ne bude nikada nista zlocesto. To su te male, dirljive
price. Znas, ja nisam dugo svirao pred nasima. Treba ponovo da
se naviknem na to.
A hteo si da sviras u Ljubljani, i to da na koncert dovedes
ljubljansku filharmoniju i beogradski hor. Da li je to jos jedan
tvoj pokusaj pravljenja mostova izmedju zavadjenih strana?
- Nisam to zamislio kao neku politicku akciju zblizavanja
Beograda i Ljubljane. Nisam takav magarac da mislim da cu ja to
uraditi. Mene je zanimalo to da mi svira ljubljanska filharmonija i
peva beogradski hor, jer je to uvek bilo nesto najbolje iz stare
Jugoslavije. To me stvarno zanimalo, i mislio sam da to stavim na
zivu plocu. Taj beogradski hor, to je stvarno nesto strasno! To je
svetska klasa! A mozda sam naivno verovao da, ako sada sviram
u Ljubljani, nije daleko mogucnost da sviram u Zagrebu. Mislim,
ja verujem da cu u narednih par godina svirati i u Ljubljani, i u
Zagrebu, i u Sarajevu. Verujem u to, jer to sto ja radim, to je i
njihovo, nije samo srpsko. To je sviju njih. Ne grebem ja samo po
Srbima. Ima ih sa raznih strana. To ce sve doci na svoje. Sada
vidim, izdali su moje ploce u Hrvatskoj. Te se pesme, koje su
dugo bile zabranjene, ponovo vrte na radiju. I sa Sarajevom je isto.
Tako, glupost traje, traje, pa nestane.
Sve moje ljubavne pesme su price iz zivota
Tvoji muzicari kazu da si u poslu perfekcionista.
- Nisam, nisam. Ne verujem. Meni to nije bitno. Meni je jedino
vazno da su svi dobro raspolozeni. Muzika je posao koji nije
kao onaj u kancelariji, gde mogu da rade i ljudi koji se ne podnose i
koji nisu u dobrim odnosima. Ja verujem u to da se na pozornici,
kada to krene, izmedju ljudi desi nesto, neka toplina, neko cudo.
Znas, muzika je erotika i ako nema toga na pozornici, sve je
propalo. To se ne da pojacati. Zato ja nastojim da svi budu dobro
raspolozeni. Bar ovih deset ljudi koji su sa mnom u prvom redu,
mojih solista... I tako, kazem ti, vraticu se u Beograd i ovde
nastaviti da radim. Kasnije cu zavrsiti tu zapocetu evropsku
turneju. Imam sedam koncerata u Engleskoj, pet u Francuskoj.
Znaju li ti ljudi tamo kakva si ti bio zvezda?
- Znaju ovi moji iz "Poligrama". Oni su me nakon "Doma za
vesanje" nasli tako sto su isli u ambasadu. Ljudi iz ambasade su im
tada rekli ko sam. Ali ja nisam nikada hteo da im pokazujem svoje
stare ploce. Zaku, mom uredniku, su jednom neki Jugosloveni
nesto radili u stanu, pa su mu doneli moje ploce. Kasnije me zvao
telefonom da me pita da li da ih slusa. Onda sam ja rekao: "Nemoj
slusati!" Znas kako, Jugosloveni su imali negde po kuci makar
neku moju plocu.
Ono po cemu ce ljudi sigurno pamtiti "Bijelo dugme" su tvoje
ljubavne pesme, pune metafora i nabijene emocijama. Pisuci
pesme, jednom si izjavio, lecio si svoju neurozu. Sta mislis, zasto
su ljudi uvek vise verovali u pricu o tebi kao hladnom, fatalnom
ljubavniku, nego u to da si to sto si napisao zaista preziveo?
- Verovatno su svi koji pisu pesme neuroticari koji se tako lece.
Mislim da bi najsretnije resenje bilo da takvi neuroticari, pisuci
pesme i lececi se tako, zarade i koji dinar na tome. A tesko je
izmisliti pesme. Osim toga vrlo lako se oseti kada neko izmislja
pesme i kada je samo dobar tehnicar. To se, naravno oseti i u
ljubavi, a u pesmama jos lakse. Ja znam takve tehnicare koji pisu
ljubavne pesme, ali te pesme ja ne volim. Moje su pesme
adresirane, sve je to kao neka mala korespondencija sa nekim. Sve
moje pesme su takve. Uglavnom, kao da pises pismo. Bar one
bolje, koje su ostale, takve su.
Postoje tu jos i dva zenska bica, koja su ti verovatno vazna. To
su dvoje dve cerke - Zeljka i Ema. Kakav odnos imas prema
svojoj deci? Kakav si ti otac?
- Da su... kako bi' ti rek'o... neka carolija, strasno cudo. Znas, kada
si sa decom... Deca su posledica braka, ali za razliku od braka, sa
decom tacno osecas da je to nesto fiziolosko, nesto od cega se ne
mozes odbraniti. To je kao sto ti zeludac vari, kao sto ti srce
kuca... Prema tome imas fizioloski odnos i to uopste ne dolazi u
pitanje. Sa brakom tacno vidis da nesto nije u redu, da je to nesto
sto treba da se nauci, za sta treba disciplina, za sta treba biti
civiliziran. Verovatno i brak ima svojih dobrih strana, ali sa
brakom kao idejom ponekad imam problema. Sa decom ne. To je
kao... ne znam... Deca su strasno cudo.
Nekada si pevao: "Po meni se nece nista zvati". Da li danas,
nakon svih ovih godina provedenih na jugoslovenskoj rok
sceni, mislis da si zasluzan za nesto? Hoce li se sada nesto po
tebi zvati?
- Ne znam... Ako bude nesto sto bi vredelo za ubuduce, to je da
ljudi imaju malo vise poverenja u muziku koja je njihova, koja im
je od dede i babe. To bi mozda mogla biti moja zasluga. Ja sam to
prvi put video na dodeli godisnjih nagrada MTV u Njujorku. Tu
su bile sve zvezde i onda je izasla Ofra Haza i otpevala sama, bez
ikakve pratnje, jednu svoju narodnu pesmu. Tada sam pomislio:
Boze, sto kod nas niko nema poverenja u svoje narodne pesme?!
Sto niko nema hrabrosti da u svojoj narodnoj nosnji otpeva svoju
narodnu pesmu bez ikakvog stida, i da veruje da je to sto je
otpevao lepo i da to ljudi mogu da vole?! Ako nesto ostane iza
mene, to je sto sam ja prvi imao poverenja u taj materijal koji nam
je bogomdan, koji dobijamo rodjenjem. Moguce je da ce posle
mene neko raditi na tome i dalje. Mi smo, nekako, kako bi'ti
rek'o... mali, jadni. Stalno nas je stid, kao u prici "Zastideo se
majke". Stalno se nesto krijemo, stalno bi hteli da budemo nekako
otmeniji, da imamo neko drugo poreklo. Nemamo. Ovo je poreklo
lepo i ne treba nam drugo. Znas, ako za nesto budem zasluzan, to
ce biti zato da se ne stidimo onoga sto imamo. Tu ima divota i
divota. Tu muziku mozes ubaciti u bilo koji kontekst, i uvek ce
izgledati dostojanstveno i lepo. Ako mi ljudi jednog dana budu dali
neku ulicu koja bi se zvala "Trg zrtava Gorana Bregovica", to ce
verovatno biti zbog toga.

Tamara NIKCEVICH

ANTRFILEI:

Kao kompozitor, ja sam kolazist. Kao sto postoje slikari
kolazisti, tako ja pripadam grupi kompozitora kolazista. Ja lepim
stvari jedne na druge i sad, tamo gde lepilo drzi, kolaz ostane, a
tamo gde ne drzi, jednostavno bacim i trazim novi.

Mozda je Kusturica meni vazniji nego ja njemu. Znas, ja sada
ovo radim, a da nije bilo njega, mozda to nikada ne bih ni radio.