Od iznudjenog glasovanja na samom razmedju stoljeca, do stoljetne politicke promjene, iz devetnaestog stoljeca u 21. vijek, iz autokracije u demokraciju, od bezdusne pljacke do odgovornog promicanja opce dobrobiti, od svemocne drzave do probudjenog pojedinca, od Balkana do Europe. Hrvatska je ipak docekala vrlo sretnu novu godinu, bez obzira sto nova Racanova vlada moze pasti vec za sest mjeseci, a Drazen Budisa neocekivano posrnuti na izborima za predsjednika Republike, buduci da nije rijec samo o beskonacno odgadjanoj politickoj smjeni, vec o drugom hrvatskom referendumu, u kojem su s neocekivanom vecinom pobijedile sasvim drukcije civilizacijske vrijednosti. Ne vise HDZ, ali i nitko vise kao HDZ, u opcoj glasackoj pobuni, a u zapanjujucem odzivu biraca, Hrvatska je promijenila vlast, a vratila vlastitu dusu.
Tako je to ipak bio glas za radikalne promjene, a ne samo glas za otpis HDZ-a, u vrlo slozenim gospodarskim prilikama, u kojima su prazni dzep, izgubljena radna mjesta, ponizavajuca starost i zaboravljena mladost, odigrali svoju ocekivanu presudnu ulogu. Ali ne samo dzep, posao i mirovine, vec prije svega nekaznjene pljacke i nedopustiva samovolja, zbog koje se hrvatska nacionalna sloboda svela na karikaturu modernog gradjanskog drustva, u onom izdanju svemocne politike, koja je ponosne pojedince opisivala kao feudalne robove (Canjugini stalisi), svodila na jednoumne pokornike (samo HDZ) i pretvorila u europske otpadnike (uvijek bez Hrvatske). Hrvati su dobili Hrvatsku, ali izgubili osobno dostojanstvo.

Beskonacne pljackaske lazi

I tuzno siromastvo se moze ponosno prezivjeti, kada to trazi opca dobrobit, ali se ne mogu oprostiti beskonacne pljackaske lazi, u onoj vrsti drzave i politickog rezima, koji je Hrvatima stalno laskao kao Hrvatima, a drzao ih na vrlo kratkoj demokratskoj uzici, stalno mirio, a neprestano dijelio, u vrlo mucnim prekrajanjima povijesti, preskakanju sadasnjosti i zaboravu buducnosti, kao da su malodobna djeca, koju treba obraniti od slobode, a zastititi od svijeta. Demokracija bez suvereniteta, a suverenitet bez granica, po odbacenom albanskom modelu, a opasnom beogradskom uzoru, u oponasanju, a ne raskidu s onima koji oko sebe stalno dizu nove zidove, a prijetvorno pristizu u tudja dvorista, u strahu od drugih, a zaboravu sebe samih.
S glavom u oblacima, a nogama u blatu, u obnovi jednostranackog diktata, pa tek ova pobjeda »reformiranih komunista«, u savezu s »drzavotvornim liberalima«, cini onaj konacni obracun s odbacenim crvenim dogmama. Sve to u skladu s tranzicijskim modelom, u kojem tek druga promjena vlasti donosi prvu pravu demokratsku pobjedu, a konacni raspad politickih pokreta omogucava procvat zrelih parlamentarnih vremena. Tako su hrvatski glasaci ipak pametniji od hrvatskih politicara, a hrabriji od hrvatskih medija. Zbog toga bi i ova nova generacija novih politickih pobjednika trebala shvatiti da ovo prevratno glasovanje nije bilo puko odbijanje ocvale vlasti, vec potvrda nove nade, novog morala, nove dobrobiti i nove Europe, ne samo protiv HDZ-a, vec za one druge i drukcije, koji se vec u prvim tjednima nece medjusobno raskoliti u podjeli mogucih fotelja, kao sto je to ucinio HDZ, cim su se rijesili Tudjmana, ili obecavati jedno, ciniti drugo, a zahtijevati trece, kao sto su to stalno radili vladini pretvorbeni carobnjaci.

Politicka deratizacija

U ovom konacnom izbornom ishodu cak se i dijaspora (citaj Hercegovci) pocela demokratski dijeliti, dok su u Hrvatskoj vec prakticki izrasle tri velike stranke, a da niti one same jos toga nisu svjesne. Ovaj SDP i ovakav HSLS, kao da vec sada cine stranku europskog srednjeg puta, kao sto je to Schröderov SPD, ili Blairovi laburisti. Ova dobitnicka cetvorka gotovo se vec stopila u modernu liberalnu stranku, koja zagovara neogranicene osobne slobode, poduzetnicki duh i regionalni razvoj, dok ce HDZ prezivjeti – ako ce prezivjeti – kao stranka umjerenih narodnjaka (u Europi su prakticki iscezli demokrscani), koji niti u najgoroj nuzdi ipak nece htjeti koalirati sa tvrdokornim Djapicevim pravasima kao sto to u usporedivoj Austriji, u odbijanju Haidera, ovih mjeseci ne zeli uciniti niti osporeni Wolfgang Schlüssel. Takve se stvari ne zbivaju po predsjednickom diktatu, vec u skladu s potvrdom biracke zrelosti i obnovom gradjanske hrabrosti, pa ce u ovaj Sabor ipak uci manje stranaka, bez obzira na rekordan broj partija, koalicija i kandidata, od kojih cak 50 posto nije dobilo niti jedan posto glasova.
Otpali su svi koji su nudili dodatno nacionalno ludilo, ili puku potvrdu osobnih tastina, propali raskolnici (Gabelica), stari proroci (Suvar) i novi buntovnici (Skeljo), u nesmiljenom procesu politicke deratizacije, koja je pocela kao demokratska eksplozija, a zavrsila kao vecinska potvrda pouzdanih odabranika, onih koji su ipak dokazali da sami i znaju, i mogu, i brinu za vecinu, a ostaju vjerni samima sebi, i u onim danima mucnih poraza koji su bili bolni poput zauvijek izgubljenih ratova. Tako pobjeda Racana nije povratak  u devedesete, a poraz HDZ-a nekakva obnova Jugoslavije, bas kao sto Budisin odabir saveznika nije izdaja ideala, vec potvrda politicke mudrosti, a Jakovcicev savez s »individualcima«, »filozofima« i »seljacima« u dobro skrojenoj cetvorki, jamstvo da ce IDS prezivjeti, cak i kada pocne gubiti u vlastitom regionalnom okruzju.

Mucne i presudne godine

Svi smo mi zajedno prezivjeli ove mucne i presudne godine, u neizvjesnosti i grcu, ali i provjeri nepovratnih spoznaja, i potvrdi presudnih iskustava, pa ce ova neovisna Hrvatska ostati zauvijek vjecitom, iako tek treba postati demokratskom. U tu vrstu poruka ubraja se i onaj mnogoljudni oprostaj s Tudjmanom, koji je ipak cinio obiteljski izlet u herojsko doba, a ne tvrdo predizborno obecanje, vise oprostaj s epohom negoli potvrda jedine moguce politike. U posebnoj televizijskoj emisiji njegovo su ime spomenuli tek u devedesetoj minuti, kao dio nekog OESS papira, ali ipak pozvali samo one goste koji su nove pobjednike odmah neopravdano optuzili za trijumfalizam i revansizam. I to potvrdjuje koliko je nemilosrdna dnevna politicka pragma, a trajne profesionalne predrasude.
U tom starom okruzju novi pobjednici moraju potvrditi novu vrstu odgovornosti, dok ovaj poraz HDZ-a i njima samima mora posluziti kao jedna od najdragocjenijih poruka i pouka. Hrvatska je pronasla svoju gradjansku dusu, a ona vise nece robovati bilo cijim nesposobnostima i podobnostima, prevarama i politickim iskljucivostima.

*) Iz: Novi list, Rijeka, 5. 01. 2000.