Broj 244

Svakidasnjica
Izlazak iz roda

»Spasi nas, Boze, od kuge, gladi i rata«, bila je najcesca molitva u zemlji Bosni, a umetala se je u sve uobicajene molitve ili se stavljala na sam kraj, naglasavala se, a njena jasnoca izrazaja uvijek joj je davala ozbiljan ton. Dugo vrijeme, kasnije, makar i rijetko, u nekim pokrajnjim selima odzvanjao je njen vapaj, a starije zene su na njenom samom kraju samo duboko uzdisale, sto je naglasavalo strah veci i od Boga samog.
Da li zato sto ta molitva i nije bila tako ustrajna, kako su je posebnim naglasavanjem htjeli prikazati ili zato sto je Bog sumnjao u odanost tih vjernika ili je, naprosto, izmedju moliteljâ i samog Boga stajalo mnogo drugih prepreka, tek vapaj za spas od kuge, gladi i rata nikada nije uslisen.
Poslednja kuga harala je ovom zemljom 1812. pa sve do 1818. godine i dobar dio stanovnistva stjerala na »kuzna groblja«. Samo dvadesetak godina kasnije protutnjala je i kolera, pa je zemlju i livanjske nahije ostavila skoro pustom.
Bas u to vrijeme doselio je iz Dalmacije Ante Bulic, na zemlju pod upravom jednog od sinova Mahmud-pase Busatlije. Za vjeru je primio islam i pustio korijenje.
Druge godine molio je bega da primi i njegova brata, ali kako bi s njim dosla i vec stara mater, bar zbog nje, on ne bi rado mijenjao vjeru. I sam starinom iz plemena Crnojevica, beg se lako slozio i tom prilikom je, kazu, samo odgovorio: »Ni tebe, kaurine, niko silio nije«. Od tada su se, ispod Huma, sirile dvije Bulica familije.
Za njih je baba Joza, u dobi od 102 godine, govorila: »Ne znam kada su dosli. Ali, kada sam ja bila cura oni se nisu mogli uzimati. Jos nisu bili izasli iz roda«.
Niko danas ne zna kako su Bulici tada prakticirali svoje vjere, ali su tek 1928. godine nasljednici Ivana Bulica, sa svojom bracom u vjeri, sagradili prvu crkvu, a sedam godina kasnije potomci Ante Bulica, sa svojom bracom u vjeri, podigli su i prvu dzamiju.
Onaj ko je mogao, od sve tri vjere, pomagao je da se sagradi i jedna i druga bogomolja, pa je bilo sasvim normalno da i u slavlju pri njihovom dovrsenju sudjeluju velikodostojnici sve tri vjere. I kraljevi sluzbenici posebno.

I tako je nastajao jedan zivot, specifican po svojoj osebujnosti i svome prokletstvu. Njegova osebujnost odrazavana prema vani zbunjivala je i cesto navodila na pogresne zakljucke, pa su jedni taj zivot bezrezervno kudili, a drugi, takodjer, bez ograda, hvalili.
I Bog je tada, cinilo se, malo bolje cuo, pa se prvo prokletstvo iz molitve vise nije javljalo. Gladi i ratova, medjutim, nije manjkalo.
I baba Joza se udala, a Bulici su izasli iz roda. Tada se posebno nisu uzimali jer su rodove odredjivale one dvije bogomolje ciju su izgradnju pomagale sve tri vjere.
Ah, da. Dosao je i Drugi rat. U pocetku je izgledalo da se ne zna ni ko pije ni ko placa. (Uostalom, nije se to znalo ni do njegovog kraja.) Ali je pocetak donio nesto gore i od kuge, gladi i rata samog.
»Boze sacuvaj i zakloni«, bio je jedini odgovor na pitanje sto se to doista zbilo. A dogodilo se da je hametice zatucena jedna vjera, a njeni podanici, u toj zupi, nikada nisu uspjeli sagraditi svoju bogomolju.
A ona crkva iz 1928. poslije je dogradjivana, prosirivana i uljepsavana. Posljednji radovi su dovrseni prije tridesetak godina i od tada crkva ima danasnji izgled. Tada su neki Bulici, od druge vjere, naumili da se njihovim novcem ugrade skupocjena vrata, a da oni tom cinu budu svojevrsni kumovi.
Vec tada je nestalo molitve za spas od kuge, gladi i rata, rodovi su se zbijali oko bogomolja i makar to ne bilo zato Bulici se s crkvom nisu skumili.
Svejedno je, u ovoj prici, sto se sve u medjuvremenu dogadjalo. Ali su u zarko ljeto, prije sedam godina, mine raznijele i dzamiju. Sve je oko nje pokupljeno i odvezeno na smetljiste. Do posljednjeg kamena. Kao da godina 1935. nikada nije postojala. I kao da te godine nije bilo derneka, ni muzike, ni crkvenih ljudi, ni kraljevih sluzbenika. Ni prvog hodzina poziva na molitvu. Nicega.
I nesudjeni kumovi crkvenih vrata napustili su zemlju bega Busatlije. Da li su u nove krajeve, na tudju zemlju, poveli i stare majke i da li, bar radi njih, nece mijenjati vjeru, nikoga vise ne zanima. Ta vrsta boli nestala je kao i prva posast iz one molitve. Otisli su s gorcinom u srcu i bolnom sumnjom da su, mozda, nasljednici Ivana Bulica potpalili fitilj pod dzamijska vrata. Kao svojevrsni kumovi.
Nikola Mihaljevic 

© 1996 - 2000 Republika & Yurope - Sva prava zadrzana 
Posaljite nam vas komentar