Masta, kritika i sloboda  

 

Adam Mihnjik

Nije bio rob nijedne ortodoksnosti

Kastoriadis je, govoreci najjednostavnijim jezikom, odbacivao zapadni svijet osakacen prljavim i nemoralnim kolonijalnim ratovima u ime jednog projekta emancipacije gradjanina i radnika.
U isti mah, nemilosrdno je kritikovao staljinisticku diktaturu i sve oblike staljinizma onakve kakvi su bili izrazeni u duhovnom zivotu demokratskih zemalja. Pripadao je onima sto tragaju za nekim trecim putem u pocetku u okvirima ljevicarskog antistaljinizma, a kasnije u okvirima ljevicarskog antikomunizma
Tekstovi koje je pisao pocetkom pedesetih godina cija je tema bila staljinisticka birokratija predstavljaju do danas uzor originalne i antikonformisticke misli. 
Zahvaljujuci svojoj etickoj konstituciji, Kastoriadis je bio covjek ljevice. Kao i njegov veliki engleski savremenik Dzordz Orvel, Kastoriadis je smatrao da je svijet jedinstven prostor koji treba da nanovo artikulisemo. 
Nije mogao da se pomiri sa »stagnacijom« konzervativaca ni da tolerise eksploataciju, kolonijalizam, rasizam, lazi i licemjerje u javnom zivotu, nepravdu prema siromasnima i ponizenima. No isto tako nije prihvatao da se osjecajnost ispoljena prema svim tim pitanjima poistoveti sa svijetom staljinisticke politike, koji je bez ikakve ograde osudjivao. 
Posjedovao je nedogmatski duh. Upravo iz tog razloga bilo mu je nemoguce da se prepozna u bilo kakvoj ortodoksnosti ili da postane njen rob. 
Odvojio se od staljinistickog komunizma vec tokom Drugog svjetskog rata, videci u Grckoj staljiniste »na djelu«: intrige, lazi, masakri, prikrivanje istine, zavjere. Kasnije, odvojio se i od trockista, posto nije zelio da prigrli stanoviste da je »Sovjetski Savez, uprkos birokratskim deformacijama, radnicka drzava«.
Kastoriadisov zivot je, na jedan nacin, imao dva lica: sa jedne strane, on je radio kao strucnjak u medjunarodnim organizacijama; sa druge strane, ucestvovao je u malim grupama ljevice, koje su predstavljale trn u oku koliko za CIA-u, toliko i za KGB (NKVD).
Kastoriadis je krajem 1945. napustio Grcku u kojoj je u ono vrijeme vlast drzao proamericki, krajnje konzervativan rezim i stigao u Francusku. Sigurno je mnogo propatio u Parizu tokom pedesetih, prognan na marginu politickih sukoba; sukoba izmedju postpetenovske vladajuce gradjanske klase (koja je svim sredstvima pokusavala da sacuva francuske posjede u Africi, kao i u Aziji) i snazne staljinisticke komunisticke partije (koja je slijepo slijedila politicku liniju Moskve).
Francuske nade u ono vrijeme oslanjale su se upravo na one koji su odbacivali tu polarizaciju; poput De Gola jeretika desnice koji je neprekidno osudjivao svaku tendenciju ka fasizmu; poput Kastoriadisa jeretika ljevice koji je vjerovao da se istina mora objaviti odvazno i smjelo.
Vrijedno je podsjetiti se da u ono vrijeme Zan-Pol Sartr nije prihvatao da u casopisu Les Temps Modernes ustupi prostor onima koji su zeljeli da osude koncentracione logore u Sovjetskom Savezu, kako se »...francuska radnicka klasa ne bi razocarala«.
Nasuprot tome, Kastoriadis nije zelio da nade zasniva na lazima. Smatrao je nedopustivim da intelektualac sa ljevice vrsi nasilje nad istinom. Medjutim, to njegovo stanoviste imalo je cijenu i posljedice: Kastoriadis je u tom razdoblju ostao politicki izolovan; isto se dogodilo i kada je odbacio stav da je »Komunisticka partija otjelovljenje radnicke klase«; isto se dogodilo, jos jednom, kada je odbacio stav da je »Sovjetski Savez otjelovljenje svjetske revolucije«.
Za Kastoriadisa je Sovjetski Savez bio imperija kojom upravlja degenerisana kasta partijske birokratije. Stavise, smatrao je da su sovjetska imperija i prosovjetske komunisticke partije nezdravi proizvodi istorijskog razvoja protiv kojih se treba boriti.
Istoricar Fransoa Fire jedanput je dao znacajnu primjedbu koja se odnosi na Francusku, ali ima i sire znacenje. Prema Fireu, dakle, poraz fasizma predstavljao je prije pobjedu antifasistickog fronta nego pobjedu demokratije; ne zaboravimo da su i staljinisticki komunisti predstavljali ogranak antifasistickog fronta.
Stavise, u ono vrijeme antikomunizam je predstavljao jedan od sastavnih elemenata fasisticke misli. Iz tog razloga, ukoliko bi neki ljevicar osudio komunisticke partije i Sovjetski Savez, kao sto je cinio Kastoriadis, to je lako moglo da izazove i u stvarnosti je izazvalo prigovore o »vezama sa fasizmom«.
Takvi prigovori, posto su bili usmjereni protiv covjeka sa ljevice, predstavljali su veoma ozbiljnu prijetnju; ozbiljniju i od policijskih progona. Zasto? Zato sto su kao posljedicu imali njegovo apsolutno iskljucenje iz javnog dijaloga. Trebalo je posjedovati Kastoriadisovu odvaznost, postojanu istrajnost i prodornu misao da se ne bi ustuknulo pred takvim terorom. Ali, odakle je Kastoriadis crpio takvu snagu?
Kastoriadisa je zanimao konkretan covjek, onaj koji trpi pritisak, onaj koji se muci. Zanimalo ga je konkretno osiromasenje, konkretan strah, konkretan zatvorenik. Sto se toga tice, razlikovao se od brojnih intelektualaca koji su mislili samo u apstraktnim terminima, kao sto su covjecanstvo i radnicka klasa. Kastoriadis je vidio covjeka koji pati a ne covjecanstvo, u ime kojeg se ljudima dopusta da drugima nanose patnju. Kastoriadis je uvijek vidio svijet ocima potlacenih. Stajao je, kako dolikuje jednom buntovnom disidentu, na strani socijalno iskljucenih.
Upravo u toj tacki lezi, mozda, zamka misli na ljevici. Veoma je lijepo podrzavati potlacene, ponizene, porazene, socijalno iskljucene. Medjutim, stvarna eticka problematika duhovna i politicka pocinje u onom trenutku kada, poslije uspjesne revolucije, do juce drustveno iskljuceni pocnu da diktiraju nova pravila igre.
Diktatura koju uspostavljaju dojucerasnji robovi mnogo je monstruoznija od diktature prethodnih tlacitelja. Zasto? Jer se dojucerasnji robovi preobrazavaju u rdjave kopije svojih dojucerasnjih gospodara: oni drze revolucionarne govore, a u isti mah namecu nova pravila, mrtva i anahronicna.
Svaka revolucionarna vlast ima dva izbora: da malo-pomalo postane sve konzervativnija, tradicionalnija, pokoravajuci se odredjenom poretku stvari; ili da se odvazi na jakobinsko-boljsevicku logiku, u skladu sa kojom ce jedna »avangardna manjina« donijeti srecu neobrazovanoj i nepismenoj vecini... Cesto sam sa Kastoriadisom analizirao uzasne posljedice te logike... Kada prizovem u sjecanje nase rasprave, razmisljam o tome kako je Kastoriadis »posljednji pravednik evropske ljevice«, kako ga je zvao Danijel Kon-Bendit bio isto tako i prorok i preteca novih ideoloskih tokova.
Posljednjih godina intenzitet istorijskog sukoba izmedju ljevice i desnice je oslabio. Medjutim, u istom razdoblju primjecujemo kako se razvija jedan novi sukob; sukob izmedju onih koji podrzavaju etnicke drzave izolovane poput »zatvorenih tvrdjava« i onih sto brane multikulturne drzave.
Oni koji su za multikulturne drzave imaju mnogo toga da nauce od Kastoriadisa: otvoren duh prema drugima, strancima; spremnost na promjene; velika vrijednost multikulturnosti nasuprot monoideoloskim zapovijestima; znacaj drustva gradjana u jednom svijetu cudovisnih i svemocnih administrativnih mehanizama; i konacno, doprinos nevladinih i samoupravnih institucija koje sprecavaju vlade da degenerisu u diktature.
Kastoriadis je prije svega bio covjek tolerancije, ali je u isti mah raspolagao snaznim etickim vrijednostima. Odbacivao je svaku vrstu fundamentalizma, kao i postmoderno uvjerenje da je »sve samo jedan tekst«; to jest, da ne postoje razlike na nivou vrijednosti, vec samo dijalog kad je rijec o tumacenju; da ne postoji istina vec samo iluzija istine.
Kada smo se posljednji put sreli u njegovom stanu u Parizu, dok smo se oprastali, Kornilios mi je rekao: »Ne vrijedi da covjek umre zbog iluzija«. A ja cu dodati da ne vrijedi ni zivjeti za njih.
 


Edgar Moren 
Autenticni Atinjanin sa Agore

Sadrzaj

 

© 1996 - 2001 Republika & Yurope - Sva prava zadrzana 
Posaljite nam vas komentar