Susedi

Uz desetu godisnjicu opsade Sarajeva i pocetka rata u BiH

Iz dnevnika u dusi

Slobodan Zalica

Sedam godina je proslo. Dugih sedam godina izbivanja iz Sarajeva, daleko, na sjevernoamerickom kontinentu. Ovdje zatekoh mnogo cega novog; ali to nije promjena koja obicno znaci boljitak, vec iza maske novih poslovnih ljudi, mobilnih telefona, luksuznih automobila i angliziranog grada (sa nazivima mnostva domacih radnji i ustanova na engleskom jeziku, pa i fonetski ispisanih!) otkrih ocajnu prazninu u ljudskim dusama, nijemu ravnodusnost sa kojom obicni ljudi ispracaju ove dane, dusevnu zamrlost sa iskricama agresivnosti na koje kao da polazu pravo...
Cudno je kako se covjek brzo svikne, poslije kanadske urednosti, prvo, na evropsko vasariste, potom, na bosansku mahalu. Cudno je to kako u sebi ubrzo nadje mjesta da se pomiri sa bezobzirnoscu sarajevskih vozaca sto nalijecu na prolaznike na pjesackim prelazima, sa ocajem starijih gradjana prosjaka sto istu za koru hljeba, sa svim tim kicerajem novokomponovanih bogomolja koje negiraju sve duhovno svojih osnivaca, sa arogancijom i cinizmom najnovijih politicara i njihovih etnickih stranaka, sa polupismenim tekstovima u dnevnim listovima (pa i u casopisima za kulturu!), sa cinjenicom da je u jednoj od najsiromasnijih i najjadnijih zemalja svijeta nacionalna valuta - njemacka marka!

*

Bilo je to pocetkom 1992. Sa prozora svoga stana gledao sam covjeka na krovu obliznje zgrade. Na strahovitom pljusku, grcevito se privijajuci uza skliski krov, nastojeci sanirati rupu sto je malo prije nacini eksplozija granate poslate sa Trebevica, pjevao je iz sveg glasa zazivajuci Allaha...

*

Dok secem Sarajevom iz proljeca 2002. ucini mi se da osjetim miris paljevine, jesenje vlage iz sarajevskih parkova i nepometenih sokaka, onu omamljenost beznadjem sto je upoznasmo (mnogi po prvi puta u svojim zivotima) one prve ratne 1992. godine...
Ali, nesto je bilo cudnovato tada. Nije bilo bolesnih i iscrpljenih, i pored krajnje reducirane ishrane! Sjecam se, prvo su kozne bolesti nestale; na ulici me presretne poznanik, kaze: dobro izgledas. Kasnije, na vagi ustanovih da imam tri kilograma vise od svoje normalne tjelesne tezine...

*

U Calgaryu su vec u pet poslijepodne ulice ocajno puste. Ali, tamo kao da nema ocaja, onoga uvijek prisutnog u juznoevropskoj palanci. U sjevernoamerickim gradovima moze se naci dosada, ali rijetko ocaj. Jer tamo je sve novo, i svaki novi dan brise onaj protekli. Iz historijskog sjecanja nastupa ocaj - odavde je samo korak do mrznje i nasilja.
Jedna engleska pjesma kaze: zadovoljan, ja ne lazem nikada... Znam, da rata u Jugoslaviji i Bosni nikada ne bi bilo da su svi bili siti, dostupna im bila dobra odjeca, automobili, kuce i stanovi. Britanski pragmaticni duh to je odmah shvatio, kao vidra se snalazeci u ovoj epohi materijalizma. A kroz svoju americku ekspozituru je prepoznao sta je evolutivna nuznost, i moguce manipulacije tom nuznoscu... Tradicija loza, Madona, kompjuteri, indijski gurui... mislim da bi tu naslov pristajao: Pax Americana.

*

Jesen 1992. Zurno koracam ulicom ostavljajuci iza ledja Dom armije. Neki cudni, polusumnjivi, osjecaj mi kazuje da je tuda sigurnije... Iako unaprijed strepim od brisanog prostora - preko trga kraj Narodnog pozorista - kuda trebam proci.
Kod "Djure Djakovica" u susret mi dolazi mlada zena, lijepo obucena i dotjerana; ali su joj oci poluzatvorene i uplakane, i nekako gleda u stranu... Kaze mi u prolazu, kao starome znancu ili komsiji: pala granata kod Predsjednistva, ima mrtvih...

*

Proljetnog dana 2002. u drndavom sarajevskom tramvaju, prema Dolac-malti. Semafor kod Zemaljskog muzeja: kolona vozila ceka na zeleno; mlada zena sa djetetom u narucju sece ivicnjakom proseci od vozaca. Iz jednog kombija nijemo je gledaju stisnute, metalne oci. Ona gleda njega, on nju. Tko ce popustiti? Svatko polaze pravo na ono na sto mu zivot izgleda: on posjeduje, ona trazi. To nisu samo suprotstavljeni polovi niti klase sto se ne razumiju; u njihovim nijemim kretnjama otkrih, i razumjeh, citav stari zavjet, sve do u dubine usuda ove zemlje.

*

Pamtim kraj 1991. kao konac jednog vremena i zivota dobroga, ne znam da li bas zasluzenog. Na primjer, sjecam se sjajnog zurnalizma Yutela, koncerta simfonijskog rocka u Narodnom pozoristu, hrkljusa i Nadrealista, i onog pametnog covjeka sa TV Sarajevo sto stalno ponavljase: oni vam to rade, oni dolaze... Mislio je na nacionalne stranke i njihove vodje.
Sjecam se "Valtera", kako smo osnovali Zelene i borili se za bosanske sume, velikih alpinistickih tura i objavljenih knjiga planinarskih vodica, po prvi puta uvodjenje antropozofske duhovne nauke u Bosnu i javnih predavanja u Domu mladih...

*

U toku rata boravio sam u mnogim evropskim mjestima. Nasao sam se i iza ledja onih istih topova sto su i mene htjeli da ubiju u Sarajevu 1992-93. Jedan mi starina pripovijeda, navecer sjedeci u njegovoj kuci: ovo ne rade pravi Srbi, oni poznaju grôtu i sramotu. A njegov sin, sto utece iz stana na Dobrinji, od lokalnih ratnika, i bijase postavljen za top na Borijama, kaza mi: ne mogu ja gadjati svoj grad; kad mi narede, ja pomjerim cijev za koji milimetar i projektil ode nastranu...

*

Maj, na pocetku treceg tisucljeca, u Sarajevu. Ptice zanosno pjevaju, znaci nema rata.
Koliko samo prodavnica hrane, pekara i burekdzinica u gradu! I sve imaju svoje musterije.
Dok sam zavrsio formalnosti oko registracije uvezenog automobila trebalo mi je punih 5 dana. Lamentiram nad takvom necuvenom birokracijom sa mladom Beogradjankom uposlenom u privatnoj osiguravajucoj agenciji: u Kanadi bih to zavrsio za tridesetak minuta.
Vec treci puta u isaranom grafitima sarajevskom tramvaju momcici od 10-12 godina ustaju i nude mi mjesto za sjedenje. Smijesim se iznutra. Pa telefonske javne govornice neostecene... Neke nove generacije stasale, ratnika-kriminalaca i vaspitane gradske djece.

*

Necastiva sila je savila gnijezdo u Bosni. Lucifer i Mefisto: sva tri kusanja nad trostruko razdijeljenim narodom. Huka demonskog smijeha odzvanja Zemljom soli i drevnim joj Hodidjedom; po staroj krstjanskoj zemlji manihejske nade trokraka rijeka zla davi sve zivo. Klerikalizovana drzava, hladne ubice, tajkuni, palanacka prostota, i vjerska mrznja. Bosnina zeleno-smedje-crna kob.
"U potrazi za nacionalnim identitetom..." - to bi, mozda, mogla biti narodna pjesma Bosanaca i Hercegovaca. Eto, jos od XV stoljeca, od pocetka epohe materijalizma, razni osvajaci i razlicite politicke ideologije zatiru ionako slabasno razvijenu ja-svijest sredisnjih Juznih Slavena (sa izuzetkom, donekle, Austro-Ugarske), sa kojom jedna narodnosna skupina prepoznaje, prihvata, i provodi, kulturnu svoju misiju.
Cudne li zemlje: sa prepolovljenim nazivom zvanicnog jezika; prepune svih naroda i vjera, samo nema Bosanaca i Hercegovaca! Ima u njoj i Stambola, i Rima, i Moskve, samo ne dobrih Bosanaca i njihove Crkve bosanske...
Mozda niti jedan jezik na svijetu nema takvu znacenjsku slicnost izmedju imenica ratnik i radnik. Zacudjujuce je kako mase pod ovim nebesima preko noci postaju rusitelji, prethodno bijavsi graditelji.

*

Sivilo ocaja umiruceg Grada kao da je imalo narociti okus i miris u starom, austrougarskom, gradskome jezgru. Smrt vrebase od svukuda. Pronosili su je muzjaci, ljudsko muskinje. Smrt ciniti - kao musko potvrdjivanje. A tamne dubine Goetheovog "vjecnog zenskog" jos se dublje, tajnovitije, povlace u sebe, samozatajne i samozadovoljne, cinijase se, ne shvatajuci musko, ali mu se niti ne protiveci. Njezina sudba je u slijedjenju; jos ako uspije u odobravanju, ona namiruje izmjenicnu karmu vjecnoga Binoma. Ali, zenski princip jos nije zrelost dosegao da bi predvodio Svijet.
Kod hotela "Central" ulicu pregradi vojni transporter. Namrsteni brkajlija, Egipcanin, ispruzi ruku i sa kupole bojnog vozila poleti nekoliko omota sa hranom... Osvrnuvsi se, zakljucih da sam zakasnio, jer po prljavom plocniku vec je puzalo nekoliko zena, izbjeglica smjestenih u hotelu, hitro skupljajuci hranu.

*

Kada se, nakon visegodisnjeg izbivanja, obrete u Evropi, ostanete zateceni spoznajom o primjetnoj razlici uredjenosti socijalnog ambijenta Starog i Novog svijeta. Moje kanadsko iskustvo zivljenja u toj "najuredjenijoj i najboljoj" zemlji na svijetu (po UN izvjestajima) uvelo me u stanje blagog soka nasavsi se na frankfurtskom aerodromu, u vasarskoj guzvi, sa nedovoljno cistim lokalnim zahodom, okruzen policajcima sa automatima...
Jednodnevno putovanje automobilom, potom, iz Austrije, preko Slovenije i Hrvatske, u federalni i srpski "entitet" priredilo mi je drugi, snazniji, sok. Tome su kumovali, prvo, na slovenacko-austrijskoj granici, pomalo arogantnom opaskom "ovo je Slovenija" (da li to dovodeci u vezu sa mojim imenom, kanadskim pasosem i austrijskim registracionim tablicama?), potom, prijateljski razgovor sa radnikom na benzinskoj crpki na (bivsem) autoputu Bratstvo-jedinstvo, u kojem mi se izjadao na malu placu i opste prilike, cemu je kumovala hrvatska nacionalisticka politicka elita, zatim podmitljivi carinici na bosansko-hrvatskoj granici, te brojne "udarne rupe" (kakva sintagma!) na kolovozu, spaljene i porusene kuce u sjevernoj Bosni, gomile smeca kraj ceste, u rijeci Bosni, svukuda...
Nasao sam se taj dan i na "srpskoj" teritoriji nekadasnjeg sireg podrucja grada Sarajeva. Ne znam cime sam bio vise osamucen, da li brojnim kafanama, devastiranom prirodom Trebevica ili "brentama" na svakom koraku, koje zahuktalo rade preradjujuci bosanske sume u dojc marke, koje se obilno slijevaju u dzepove novokomponovanih gazda i njihovih stranackih mentora, ratnih profitera.
Ali, cini mi se da je nekoliko prvih dana boravka u Sarajevu nalikovalo boravku u civilizacijskome podzemlju. Porazile su me gomile besposlenih mladih ljudi u bezbrojnim gradskim kafanama, haos od automobila na ulicama, te na plocnicima, opaske (i prijetnje) sa prizvukom nacionalizma, vjerske iskljucivosti i sovinizma, susreti sa mnogim ljudima sa znacima postratnog sindroma i psihicke poremecenosti, brojni nazivi firmi na engleskom jeziku (ali i banaka na nekakvom latinsko-englesko-bosanskom dijalektu!), uredi organizacija koje kroje Novi svjetski nered i koje juznoslavenskim narodima zapravo rade o glavi...
Dotukla me spoznaja da su najljepse planine Herceg-Bosne devastirane ili minirane, da su cetnici zapalili planinarsku kucu na Jezercu i dom na Treskavici, ustase raznijele eksplozijom Vilinac na Cvrsnici, a pripadnici Armije BiH pljackali po Bjelasnici. Sarajevo. Bosno! Kakva regresija, kakav civilizacijski sunovrat!

*

U ljeto 1992. obilazim parkove u centru Sarajeva i sladim se crvenim bobicama tise. Poznajem tu cudnovatu biljku: pazljivo odstranim otrovnu jezgru od mesa ploda koji slici drijenku. Zagledan u tamnozelene cetinare i njihovu ispucalu crvenkastu koru uhvatim se kako u mislima putujem visovima Prenja, listam tajne kamenitih okomica Velikog kuka u Cvrsnici - a stogodisnje tise nijemo mi ozdravljaju.
Kako je sada gore?
Krajem ljeta 1992. nestadose zadnje zalihe keksa i napolitanki iz sarajevskih prodavnica. I hljeba bijase sve manje. Najgore je bilo bez vode. Uskoro Pivara prestade sa tocenjem jeftinog pivskog polufabrikata. Po mrkloj noci, prije zore, gegam Sarajevom sa kanisterom od 25 litara na ledjima, u rukama dva manja; potom na XII sprat. Tako mjesecima.
Pijaca Markale. Pruzim 100 "mara" covjeku iza tezge, on mi dade omanju glavicu kupusa, par rajcica i kesicu kafe. Obojica se osmjehujemo.
Sa XVII sprata nebodera u centru grada lete govna upakovana u novinski papir. Po sebi se razumije da stanari ne znaju rijesiti problem toaleta u visespratnici bez vode.

*

Sarajevo 2002. u poslijeponocnim casovima carobno izgleda. Umivene ulice kao da se osmjehuju, zrcaleci obilje svjetla, olaksane od mase dnevnih setaca sto zaklanjaju obzorje...
Koracam, kao nekada, carsijskim sokacima u pravcu svoga bistrickog stana. Ali, tog sigurnog mjesta, koje sam nazivao svojim domom, vise nema. Nema vise rada i djelovanja, sto su polazili bas sa toga mjesta i izlijevali se u svijet. Ali, isto tako, to mjesto je bilo dio sireg okruzenja, neke drugacije zajednice i duhovne atmosfere.
Na pola puta, tog umisljenog koracanja, ka svom bistrickom stanu, zastanem, otrgnem se starim mislima, i zaputim u novi zivot... Trebale su neke velike rijeci da bih u nadi i vjeri zadobio razumijevanje. Proslost i Istok to nisu imali; ali ruzokrstaski Goetheov stih grijao je ozeblo srce jedne onemocale duse, u Sarajevu, proljeca 2002:

Tko nema u sebi ono:
Umri i opet budi
Taj je samo tuzan gost
Na tamnoj zemljinoj grudi.

Ispred Zemaljskog muzeja u Sarajevu, kraj biljegâ bogumilskih, ima maleni vrt - sa mladim lukom, zelenom salatom. Necija sirotinja zasijala, eto - na zagadjenoj zemlji, zatrovanom zraku.
Sarajevo, proljece 2002.

Dogadjanja: Albanija na zapadu «

» Prevod: Restauracija klerikalizma