Susedi

Drzava i nagodbe elita

I

Malo je drzava koje su doista usrecile kolektivitete za koje su ili u cije su ime osnovane ili im nametnute. Uvijek su bile sila nad ljudima, nad drustvom, iako su neke medju njima bile ili jesu podnosljivije, pravednije, "socijalnije" i/ili demokratskije. Drzava je, po definiciji, ona drustvena organizacija koja raspolaze legitimnim monopolom sile nad odredjenim teritorijem i ljudima koji na tom teritoriju borave (Max Weber). Naravno, dalo bi se raspravljati o tomu sto je legitimno a sto nije.
I sam staroslavenski smisao termina drzava je zastrasujuce znakovit i on se ponavlja u svim danasnjim slavenskim jezicima. Izvorno je znacio da netko nesto drzi, a da bi se nesto drzalo to prethodno treba od nekoga uzeti. Vlast je dakle oduzeta drustvenoj zajednici u cije je ime drzava stvorena. Najvjerniji engleski prijevod izvornog smisla tog "drzanja" bio bi holding ili tenure.
Uzgred, nesto je benignije porijeklo termina kojim se oznacuje drzava na neslavenskim evropskim jezicima (stato, state, etat, stadt). Ono je puno recentnije i za njegovo uvodjenje kriv je Machiavelli koji je, kao drugi kancelar Fiorentinske vlade, poceo stavljati izvjestaje pod nazivom Raporto sullo stato delle cose nella Repubblica di Firenze (Izvjestaj o stanju stvari u Republici Firenze). Kasnije on skracuje nazive tih izvjestaja koje naslovljava pocevsi s 1550. kao Raporto sullo stato di Firenze. Tako je termin stato (doslovno stanje) zamijenio starije termine regnum i principatus, te su s tim pojmom pokriveni dotle odvojeni koncepti repubblica (od latinskog res publica = javna ili zajednicka stvar) i monarchia (tj. vladavina jednoga). Lo stato je tako postao sinonimom za pojam drzave, a javna/zajednicka stvar (res publica) je potisnuta, vjerojatno namjerno (Condorelli 1923: 223-234; Vries 1957: 99).
Historicar i sociolog Charles Tilly je uporedio proces utemeljenja evropskih srednjovjekovnih drzava sa suvremenim mafijaskim poduhvatima: prvo, jedna naoruzana banda terorizira stanovnistvo odredjene regije, vodeci ratove, sijuci kaos i izazivajuci opcu nesigurnost; zatim ta ista banda ponudi tom stanovnistvu uvodjenje reda i sigurnosti, te "zastitu" od identicnog terora susjednih bandi; konacno terorizirani ocajnici prihvate takvu "zastitu", legitimizirajuci tako drzavnu silu koja im se nametnula (Tilly 1985). Kao oprezan covjek trebao bih sada reci kako je svaka slicnost sa zivim ljudima i nacinima "dogadjanja naroda" na ovim suvremenim prostorima - iskljucena; no nisam oprezan.

II

Ovu sam uvodnu digresiju ucinio zato sto smatram da se nijedna suvremena drzava ne bi trebala svesti na puko "drzanje" ili nametanje vlasti. Drzava ne bi trebala biti sama sebi cilj, vec bi trebala sluziti zajednickom dobru, javnoj stvari, res publici. Hocu reci kako je bitan karakter novostvorene drzavne zajednice, koga ona ukljucuje a koga iskljucuje, kakvo je njezino unutrasnje uredjenje i kako se drzavna vlast odnosi prema ljudima koji potpadaju pod njezinu jurisdikciju. Osobno bih podrzao svaku politicku zajednicu, bez obzira kako se zove, koja moze osigurati svim svojim gradjanima, bez obzira na njihov etnicitet, spol, vjerska i politicka uvjerenja - bolji zivot. Kada kazem "bolji zivot" mislim istovremeno na njegove materijalne (standard), politicke (demokratsku) i kulturne (otvorenost prema vrijednostima suvremenog svijeta, uz njegovanje lokalnih specificnosti) dimenzije. Nazalost, malo je tko na ovim prostorima doista razmisljao o boljem zivotu. Sve se svelo na to da hocemo "svoju" drzavu, u kojoj cemo biti "svoj na svomu" ili, kao sto je nekada rekao Copicev Nikoletina Bursac, u kojoj cemo "orati karakterom". Doduse, uvjeravali su nas da cemo u nasoj (jedno)nacionalnoj drzavi zivjeti daleko kvalitetnije, te uzivati u punoj demokraciji i u dobrobitima trzisnog gospodarstva. Od toga se malo sto ostvarilo.

Kentaur koji plese, sa crnom pozadinom, 1948.

Naravno, biti u zajednickoj drzavi s Milosevicevom Srbijom moglo je samo voditi u kolektivnu propast. Ispostavilo se da je to bilo pogubno i za sam srpski puk. Milosevicev slucaj potvrdjuje da domaci vlastodrzac moze biti i te kako gadan, nimalo bolji od nekog "tudjeg" uzurpatora. To je dokazao i Tudjman, ali je i nama u Hrvatskoj trebalo vremena to shvatiti. Mase su i tu i tamo, kako je objasnio kolega Jovo Miric, bile fascinirane "vlastitim" drzavama.

III

No svidjalo se to meni ili ne - drzava se ne moze zaobici. Ne moze, barem u sadasnjem vremenu, biti zamijenjena slobodnom asocijacijom gradjana ili Kardeljevih samoupravljaca. Zato je bitno kakva je to drzava. Sam atribut nezavisne, medjunarodno priznate drzave - cini mi se nedovoljnim, jer sam po sebi ne pruza garanciju boljeg zivota. O tomu smo u ovih posljednjih deset godina stekli vec neka iskustva.
Na prostorima bivse Jugoslavije prvo smo imali etnokracije, koje su brze ili sporije evoluirale u partitokracije; elementi jednog i drugog modela vlasti se jos uvijek prozimlju.
Etnokracije kakve su oblikovane na razvalinama SFRJ prije desetak godina nisu se mogle odrzati u svom izvornom obliku iz jednostavnog razloga sto su bile utemeljene na konceptu etnicki odvojenog razvoja. Ne samo zato sto su de facto ili/i de iure iskljucivale manjine iz sistema, proganjale ih i/ili diskriminirale, vec i zato sto se sistem ekonomskog apartheida (svi nacionalizmi imaju i ekonomsku dimenziju) nije mogao odrzati u sirem medjunarodnom ekonomskom okruzenju. Uostalom, etnokracije kakve su bile oblikovane u Tudjmanovoj Hrvatskoj ili Milosevicevoj Srbiji nisu usrecile ni vecinske narode u cije su ime uspostavljene, kao sto ni bantustanski podijeljena daytonska Bosna i Hercegovina nije donijela bolji zivot nijednom od tri konstitutivna naroda tog medjunarodnog protektorata. To polako otkrivaju i Albanci u kosovskom protektoratu. Na ovim balkanskim prostorima bolji zivot su sebi samo priustili vlastodrsci i uzak krug njihovih trabanata, dok su mase njihovih suplemenika osiromasene.
Iako je ustavno primarno definirana kao drzava Slovenaca, Republika Slovenija je od samoga pocetka svoje nezavisne egzistencije imala tu prednost sto su njome upravljale koalicione vlade, u kojima su partneri pazili jedan na drugoga. Nisu, kao mi u Hrvatskoj ili kao sto je bio slucaj u Srbiji, imali jednu dominantnu stranku koja bi mogla vedriti i oblaciti (i krasti) po svojoj volji. Milosevic i njegova SPS u Srbiji, i Tudjman i njegova HDZ u Hrvatskoj, imali su ekskluzivne politicke monopole. Oni su ustanovili etnokratske rezime cija se demontaza danas odvija tako tesko i kontradiktorno. Slovenci su, pak, vise silom konstelacije lokalnih politickih snaga nego namjerno, od samoga pocetka uspostavili partitokratski politicki sustav, kojega smo mi u Hrvatskoj dobili tek s izbornim porazom HDZ-a, a Srbi tek s pobjedom DOS-a.

IV

Partitokratski sustav je svakako veliki napredak u odnosu na prethodni etnokratski, ali je jos uvijek daleko od participatorne demokracije koja bi gradjanima omogucila da doista odlucuju o stanju stvari u res publici. Umjesto njih odlucuju vrhovi stranaka, koje se sve guraju u politicki centar i ciji se javni programi malo razlikuju jedan od drugoga. Stranacki celnici se dogovaraju, pregovaraju i vode medjusobne politicke ratove iznad glava onih koji su za njih glasali, pa cak i iznad glava obicnih clanova vlastitih stranaka. Mimo, a cesto i protiv njihove volje, sklapaju medjusobne aranzmane, a sve sa ciljem da se odrze na vlasti ili da se je docepaju ili da sebi osiguraju veci udio. To se u politickoj literature naziva pogodbom elita (elite settlement). U tu kategoriju spada nagodba (jedna u nizu) koju su ovih dana sklopili Racan i Budisa u Hrvatskoj. Istog je karaktera pogodba potpisana u Beogradu izmedju Djukanovica, Vujanovica, Kostunice i Djindjica u nazocnosti visokog predstavnika EU. Gospodin Solana je tu nastupao kao posrednik, iako bi engleski termin powerbroker bio adekvatniji. Kao i svi kompromisi te vrste - i ovaj je namjerno dvosmislen kako bi i jednoj i drugoj strani ostavio prostora za razlicita tumacenja i za dalje pregovore i nagodbe.
Sto je u oba navedena slucaja ostalo obicnim gradjanima? Ostala im je mogucnost izborne osvete. Mogu kazniti one koje smatraju odgovornim za neizvrsavanje programa za koje su glasali na prethodnim izborima. Mogu svojim glasovima srusiti sadasnje koalicije i dovesti na vlast neke nove. Mogu, kao sto su cinili i u ranijim prilikama, takodjer "glasati u korist vlastite stete". Kao sto su prije dvije godine negativni glasovi gradjana razvlastili HDZ, moglo bi se dogoditi da se negativni glasovi okrenu protiv sadasnje koalicije, te da na vlast dovedu tzv. Hrvatski blok, u kojem bi se Budisini liberali i jos neki od sadasnjih koalicionih partnera - sasvim dobro snasli. Manje mi je poznata situacija u Crnoj Gori, ali koliko sam razabrao ni ovdje "glasanje u korist vlastite stete" nije iskljuceno, a s time bi se otvorile mogucnosti, kao i u Hrvatskoj, za nove, pa i neocekivane nagodbe elita.
Nazalost, u partitokratskim sustavima kakvi su se oformili sirom istocne Evrope dolazi do izrazaja fenomen cirkulacije politickih elita. Elite se mijenjaju ali partitokratski sustav ostaje isti. Politicke stranke i dalje nemaju jasno definirane socijalne ili elektoralne baze, a demokratske institucije sustava jos nisu konsolidirane. Politika se i dalje vodi mimo tih institucija, mimo parlamenata, pa cak i mimo samih vlada, nagodbama stranackih vrhuski. S gradjanima se manipulira u vrijeme izbora, a poslije ih se ignorira.

V

Neka mi bude dozvoljeno da nesto kazem o politickom trenutku u kojem su se danas nasle Crna Gora i Srbija. Tu su dvije medjusobno povezane komponente koje treba imati u vidu - medjunarodna i unutrasnja, s napomenom da su unutrasnji problemi Srbije i Crne Gore razliciti.
Medjunarodna zajednica, odnosno inozemni powerbrokeri (EU, NATO, SAD), temeljito su izmijenili svoj pristup Crnoj Gori otkad je Milosevic uklonjen iz Srbije. Podrzavali su Djukanovica i crnogorski independentisticki blok, dok je Milosevic bio na vlasti u Beogradu. Kada je on razvlascen, opredijelili su se za formulu »demokratska Crna Gora s demokratskom Srbijom«, vjerujuci po svoj prilici da ce se unutrasnja srpska politicka zavrzlama lakse rasplesti bez inzistiranja na crnogorskom izdvajanju. Tu je i problem statusa Kosova, koji se formalno-pravno smatra dijelom jos uvijek postojece SR Jugoslavije. Ne ulazim u utemeljitost takvog pristupa, ali, svidjalo mu se to ili ne, o njemu je morao voditi racuna svaki ovdasnji politicar. Svi potpisnici beogradskog sporazuma su to uvazili. Nije bilo nacina da Djukanovic ili Vujanovic eskiviraju.
Naravno, da su postojali izgledi da na crnogorskom referendumu pobijedi sa znacajnom prednoscu independentisticka opcija, oni bi se nesumnjivo za to odlucili. Medjunarodna zajednica ne bi imala kuda, vec bi morala priznati "glas naroda". No independentisticki je blok propustio priliku kada su crnogorske pro-Miloseviceve partije jedva privukle nekih 20% ovdasnjih glasaca. Poslije silaska Milosevica - podrska crnogorskom izdvajanju je ocito erodirala i to toliko da se Djukanoviceva ekipa nije usudila raspisati referendum.

Tri konja na obali, 1920.

Sada nesto o situaciji u Srbiji. Tamo jos nije doslo do konacnog raspleta. U politickoj se areni sukobljavaju dvije opcije: jedna je pragmaticna, koja se dobro uklapa u model partitokratskih igara; druga jos uvijek nije raskrstila s istrosenim etnokratskim modelom. Problem je sto prva kontrolira policiju, a druga vojsku, koje su izgleda izjednacene po snazi. Nijedna strana ne raspolaze ekskluzivnim monopolom sile. To je potencijalno opasna situacija ukoliko jedna od konkurentskih politickih ekipa krene u vaninstitucionalnu akciju. To je recept za gradjanski rat do kojega, nadam se, ipak nece doci. Puno je vjerojatnije da ce se klupko pokusati razmrsiti izborima, a da li ce se doista razmrsiti - to tek treba vidjeti. I ovdje bi narod mogao "glasati u korist vlastite stete".
Oba prethodno spomenuta scenarija, naravno, ne garantiraju bolji zivot gradjanima Srbije, a jos manje gradjanima Crne Gore. Crnogorci bi se mogli osloboditi te neizvjesnosti kada bi izasli iz zajednicke drzave, ali im time bolji zivot opet ne bi bio automatski zagarantiran. Zapravo, ni zajednicka ni odvojene drzave nista takvoga same po sebi ne garantiraju unaprijed. To znamo iz vlastitih iskustava, a to je pokazala i serija studija o Separatizmu i demokraciji objavljenih u knjizi sto ju je priredila Metta Spencer (Spencer 1998).
Da bi bilo izvjesnije sto ce se na kraju krajeva izroditi iz predstojecih pregovora i trogodisnjeg srpsko-crnogorskog uvjetnog zajednistva trebalo bi prouciti sto razliciti programi boljeg zivota nude (volio bih, na primjer, vidjeti nacrt buduceg crnogorskog ustava). Nazalost takvih programa zapravo i nema. Sve strane u sporu samo nude populisticke parole s kojima pokusavaju mobilizirati svoje pristalice.
Zanimljivo je da se, osim beogradskih Crnogoraca, malo tko u Srbiji uzbudjuje zbog perspektive izlaska Crne Gore iz sadasnje asimetricne federacije. Vijest dana u Beogradu nije srpsko-crnogorska nagodba, vec hapsenje potpredsjednika srpske vlade Perisica.

VI

Konacno nesto o samoj nagodbi kojom se stvara zajednica dvije drzave - Crne Gore i Srbije. Pozdravljam prije svega odustajanje od imena Jugoslavija, jer tvorevina koja se je proglasila SR Jugoslavijom nije imala nikakve veze s onom zemljom, od Jesenica do Djevdjelije, u kojoj sam ja odrastao. Uvijek sam smatrao kako su joj Milosevic & Co. uzurpirali ime.
Drugo, nagodba elita, bez konsultacije neposredno zainteresiranih, dakle gradjana dvije drzave, nije nesto sto se uklapa u najbolje demokratske uzuse. Ne bih, medjutim, zbog toga diskvalificirao postignuti kompromis. On sam po sebi ne rjesava probleme koji su se svih ovih godina nagomilavali, ali pruza okvir u kojem bi se oni mogli poceti rjesavati. Taj okvir nije iskljucio ni opciju konacnog razdvajanja, ni opciju privremenijeg ili trajnijeg zajednistva.
Trece - nije strasno ukoliko pregovori budu trajali tri slijedece godine, no bilo bi strasno kada bi ti pregovori posluzili kao alibi za odlaganje neophodnih reformi i konkretnih razvojnih programa koji bi vas priblizili Evropi. Bez pomaka u tom pravcu nema boljeg zivota, pa ostali vi sa Srbijom u novodefiniranoj drzavnoj zajednici ili se odlucili da krenete vlastitim putem.

Ivan Ivekovic

Autor je profesor komparativne politike na Americkom univerzitetu u Kairu u Egiptu. Prethodno je bio diplomata SFRJ i sluzio je, izmedju ostalog, kao ambasador u Egiptu i Tanzaniji. Ovo je neizgovoreni tekst koji je bio pripremljen za konferenciju "Crna Gora i Evropa", sto je odrzana u Herceg Novom 15-17. 03. 2002.

Izvori:
Condorelli, Ottavio (1923), "Per la storia del nome stato. Il nome stato in Machiavelli", u: Archivo guiridico.
Spencer, Metta (1998) (ed.), Separatism: Democracy and Disintegration, Lanham et al., Rowman & Littlefield Publishers Ltd.
Tilly, Charles (1985), "War Making and State Making as Organized Crime", u: Evans P., P. Rueshmeyer, D., and Skocpol T. (eds.), Bringing the State Back, Cambridge,
Cambridge University Press.
Vries, Hugo de (1957), Essais sur la terminologie constitutionelle de Machiavel, La Haye.

Svakidasnjica: Televizijski ritam zlocina «

» Susedi: Balkanska saradnja