Dijalog

Nacin citanja i vrednovanja jedne knjige

Osvrt na zbornik radova »Srpska strana rata«

Knjigu o kojoj raspravljamo moguce je citati na posve pristran nacin: a to znaci citati kao tekst koji, kako stoji u naslovu knjige, govori o "srpskoj strani rata", to jest govori o "njihovoj" strani "njihovog" rata sto bi se nas ticalo samo utoliko ukoliko smo mi u taj "njihov" rat bili uvuceni kao zrtve tog "njihovog" rata. A to bi znacilo da se nas danas najveci dio onoga o cemu knjiga govori samo usputno tice, te nas se i moze ticati iskljucivo u perspektivi jednog poglavlja povijesti koje je za nas definitivno zavrseno. Dapace, ono nas se moze ticati sto navodno samo sa srpske strane kao insajderske strane potvrdjuje ono sto hrvatska politika gotovo jednoglasno govori o Srbima i o srpskoj politici. To je intelektualno i moralno veoma komotan nacin citanja spomenute knjige.
Nacin citanja ove knjige koji zelim preporuciti je radikalno drugaciji. To je nacin citanja po kojem je knjiga o kojoj govorimo iznimno indikativna, odnosno veoma je znakovita kako po onome o cemu govori tako i po onome kako o tome govori. I to je znakovita, pored ostalog, po onome sto u njezinom sadrzaju ima sire i opcenitije znacenje. I to sire znacenje u dvostrukom smislu: ponajprije u znaku snaznog poticaja za razjasnjavanje nekih problema koji se ticu same naravi i sansi suvremenog nacionalizma, u ovom ili onom obliku, u situaciji dubokih drustvenih kriza, te zatim u znaku razmatranja nekih kljucnih pitanja tranzicije u vremenu kad je vec postao posve legitiman i diskurz koji je usredotocen na patologiju tranzicije ili na tranzicijsku recesiju.
Moja je sugestija, dakle, da se ta knjiga moze citati, vrijedi je citati pa i mora se citati: prvo, kao visestruko svjedocanstvo sireg znacenja; drugo, kao ozbiljan i izravan izazov nama, sada i ovdje i, trece, kao snazan poticaj za kriticko razmisljanje i prosudjivanje o nasoj sadasnjosti i o nasoj mogucoj buducnosti barem u prilikama kad je postalo jasno ne samo da XX stoljece nije zavrsilo bas sretno nego ni XXI stoljece nije zapocelo mnogo sretnije.
Na prvom mjestu, ta knjiga jeste nedvojbeno vrijedno svjedocanstvo, to jest vrijedan dokument o jednom iznimno dramaticnom i turbulentnom vremenu s mnogim posve neocekivanim zapletima, raspletima i obrtima, ali i o sudbini ili ulozi kritickih intelektualaca u takvom vremenu.
Polazeci od onoga sto je najjednostavnije, najvidljivije i najkonkretnije, knjiga je ponajprije vrijedno svjedocanstvo o stavovima jedne grupe srpskih intelektualaca i javnih licnosti koji su odbili pridruziti se onoj sirokoj politickoj nacionalistickoj orijentaciji u Srbiji koja je imala slijedece politicki relevantne ucinke:
a) tvorila je glavnu struju srpske politike od sredine osamdesetih godina nadalje;
b) brzo je postala vladajuca struja srpske politike te je postala kljucna odrednica srpske drzavne politike;
c) dobila je hegemonu ulogu u srpskoj kulturi, te je niz godina sadrzajno artikulirala vladajuce ozracje u srpskoj kulturi i javnosti;
d) uspjela je u srediste politike postaviti kao kljucnu podjelu podjelu po liniji "prijatelj/neprijatelj" ili "pravi sin domovine/aktuelni ili potencijalni izdajnik domovine", te isto tako uvjerenje da jedna populacija postaje politicki svjesna i aktivna tek kada postane svjesna svojih neprijatelja;
e) uspjela je ostvariti zavidnu politicku mobilizaciju velikih razmjera kao sto je uspjela stvoriti masovno sljedbenistvo pa tako za sebe osigurati stanoviti legitimitet demokratske naravi;
f) uspjela je zaposjesti znacajan dio tzv. civilnog drustva i institucija i asocijacija koje obicno pripadaju sferi civilnog drustva kao sto je uspjela u odredjenim godinama kolonizirati svojim sadrzajima veliki dio zivotnog svijeta i svijeta svakidasnjice.
To je, naravno, glavna struja srpske politike koju je potkraj osamdesetih simbolicki najpotpunije izrazio Slobodan Milosevic i ona politicka strategija koju je on samo na neki nacin prigodno elaborirao ali koju je uzdigao do statusa gotovo neupitne drzavne politike. Naravno, u jednoj drugoj opcenitoj perspektivi to je bila politicka orijentacija koja ima veliku odgovornost zbog toga sto su politicka dekonstrukcija i politicka rekonstrukcija ovih prostora krenule putovima koji su nuzno vodili nasilju i pravim orgijama nasilja pa su, stoga, imale enormno visoku dustvenu cijenu koja se ocitovala u ogromnim destrukcijama i devastaciji vec raspolozivih drustvenih resursa kao i u znaku ogromnih ljudskih zrtava i patnji.
U tom smislu knjiga je svjedocanstvo o aktivnostima i stavovima onih intelektualaca i javnih licnosti koji su tvorili najdosljedniju srpsku disidenciju, to jest oazu ili protu-struju neslaganja sa srpskim nacionalizmom kao glavnom strujom u srpskoj politici i kulturi. No knjiga nije svjedocanstvo politickog, ideoloskog i kulturnog neslaganja koje je tek naknadno postalo javno. Naprotiv, posrijedi je svjedocanstvo ne o neslaganju u znaku sustavne sutnje ili samo u znaku poznatog slogana "ohne mich" (bez mene) nego o veoma dosljednom, sustavnom i radikalnom javnom neslaganju u olujnim vremenima sa svim rizicima javnog neslaganja, to jest u vremenima kada je daleko lakse sutjeti i pognuti kicmu pred glavnom strujom nego ostati uspravan i dosljedan. U tom smislu knjiga o kojoj je rijec je svjedocanstvo o iznimnoj gradjanskoj hrabrosti onih koji su isli protiv glavne struje srpske nacionalisticke politike, ali i svjedocanstvo o visokom intelektualnom dignitetu njihovog javnog neslaganja kao i sustavnosti i dosljednosti tog javnog neslaganja. U tome je dvostruka vrijednost knjige: to je knjiga radova visoke intelektualne razine vise od mnogih disidentskih radova drugdje. Drugo, to je knjiga koja se kriticki i dosljedno hvata u kostac sa glavnim ideologemima kojima se sluzio suvremeni srpski nacionalizam u utemeljivanju i opravdavanju svoje politike, kao sto podvrgava dosljednom kritickom propitkivanju i gotovo sve institucije preko kojih je taj nacionalizam djelovao. Stoga, pred nama nije djelo koje se kriticki bavi samo ovim ili onim aspektima suvremenog srpskog nacionalizma nego temeljima i nosivim temama njegove suvremene konstrukcije. Usudio bih se ustvrditi da nijedna od nosivih tema srpskog nacionalizma nije ostavljena po strani nego je podvrgnuta kritickom seciranju. I to kritickom seciranju na zavidnoj intelektualnoj razini. Za ilustraciju vrijedi spomenuti da se to odnosi na temu o Srbiji kojom su donedavno vladali i upravljali drugi ne-Srbi, o navodnoj defektnoj srpskoj drzavnosti ili o nezaokruzenosti te drzavotvornosti, o srpskoj naciji kojoj je bilo uskraceno legitimno pravo na samoodredjenje, o obrambenoj naravi obnovljenog srpskog nacionalizma, o srpskoj naciji kao stalnoj povijesnoj zrtvi izlozenoj neprestanim neprijateljskim zavjerama, o Srbiji koja je bila objekt stalnog iskoristavanja od strane drugih, o mitu o Kosovu kao svetoj srpskoj zemlji, o iseljavanju s Kosova, o gradovima kao rasadistima pogubnog kozmopolitizma, neprirodnog multikulturnog mijesanja, gubitka identiteta itd. Isto tako, kritickoj analizi se podvrgavaju neki od kljucnih dokumenata koje je iznjedrila obnova srpskog nacionalizma, kao sto su Memorandum SANU ili stavovi nekih poznatih knjizevnika ili pak sadrzaji tzv. trivijalne knjizevnosti. Gotovo nijedna od institucija koja se javno angazirala na strani obnovljenog srpskog nacionalizma nije ostavljena po strani. Naprotiv, knjiga gotovo na skolski nacin podvrgava kritickoj analizi ulogu SANU, ulogu UKS-a, Srpske pravoslavne crkve, SPS, armije, nogometnih "navijackih plemena", lista Politika i dijela srpskog tiska, te posebno srpske revijalne stampe itd., ali i dijela srpske opozicije, te prije svega SPO.
U nesto sirem smislu za mene je knjiga ujedno i svjedocanstvo o nizu kljucnih problema za kriticku misao naseg vremena kad se suoci sa snaznom obnovom nacionalizma ili prodorom tzv. politike identiteta koji zadobivaju masovnu potporu i uspijevaju uspostaviti svoju kulturnu hegemoniju. Stoga, premda se knjiga bavi u osnovi srpskim nacionalizmom u osamdesetim i devedesetim godinama, to bavljenje ima sire znacenje. I to po tome sto po svojim temeljnim politickim ciljevima i po radikalnoj politizaciji kulture i kulturnih razlika te po svom pribjegavanju politickom nasilju suvremeni srpski nacionalizam ne predstavlja po mom misljenju neku anomaliju ili devijaciju u povijesti modernog nacionalizma nego tvori samo krajnji primjer takvog nacionalizma, te ima visoko simptomaticno znacenje upravo po tome sto kao ekstremni slucaj otkriva ono sto pripada samoj naravi modernog nacionalizma a sto u drugim slucajevima ostaje prikriveno i latentno.
Dokumentarno znacenje ove knjige se time, medjutim, ne iscrpljuje. Ova je knjiga i posredno svjedocanstvo o tome da su se dvije glavne i dominantne politicke strategije koje su dominirale u proslom desetljecu - jedna radikalno nacionalisticka s antikomunistickim backgroundom i druga radikalno nacionalisticka s filokomunistickim backgroundom - bile strategije koje su, doduse, nastupile s pretenzijama i s ocekivanjima da pruzaju siguran i brz izlaz iz teske i duboke drustvene krize jugoslavenskog socijalizma ali su de facto tu krizu samo dodatno produbile i zaostrile, pa su na neki nacin citav ovaj region ucinile dugotrajno bremenitim krizama i nestabilnim prostorom. Te strategije su na djelu pokazale da ne samo da nisu sposobne upravljati krizom i zajamciti brzi izlaz iz krize nego da su to strategije koje i dalje zapravo same krizu generiraju i reproduciraju. Dapace, to su strategije koje su fakticki udaljile a ne priblizile vrijeme kad bi se moglo realisticki ocekivati da ce se u ovom regionu stvoriti uvjeti za odrzivu demokraciju ili jos manje za demokraciju koja bi bila samoodrziva. A to znaci ne samo za sustainable democracy nego i za self-sustaining democracy.
Na posljetku, ova knjiga je svjedocanstvo u jos jednom pogledu. Ona je, naime, svjedocanstvo da je svojevrsna ironija povijesti jos uvijek na djelu na ovim prostorima. I to ne u Weberovom smislu po tome sto proizvodi drustvene ucinke koji se nisu uopce ocekivali ili sto ima tzv. kolaterne ucinke s tako visokom drustvenom cijenom s kojom se nije izvorno racunalo nego u tome sto u implementaciji i nekih veoma prima facie uzvisenih ideala i vrijednosti u dati drustveni realitet dovodi do njihovih izravnih antipoda. Tako zahtjev za nezavisnoscu vodi do bitno ogranicene nezavisnosti ili trajne ovisnosti, zahtjev za slobodom do novih oblika neslobode, zahtjev za ravnopravnoscu do produbljivanja fakticke neravnopravnosti i izravne diskriminacije, zahtjev za slobodom od nasilja do orgija i difuzije nasilja, zahtjev za bogatim drustvom izobilja u drustvo povecane bijede i siromastva itd.

Srdjan Vrcan

Dijalog: Tragovima jedne knjige (I) «

» Sta citate: Marifetluci advokata i sudije