In memoriam
Karel Kosik
(1926-2003)

Lumpenburžoazija i duhovna istina*

U razdoblju smo ispitnom, u kojemu lumpenburžoazija ispituje strpljivost i snagu demokracije, testira ih, a demokracija se u odnosu spram lumpenburžoazije provjerava (testira): što ona jest i kakve su joj granice

Uskoro će u izdanju nakladnika Torst biti objavljena vaša pažnje vrijedna publikacija Pretpotopna razmatranja. U vremenu globalnih komercijalnih i potrošačkih programa izazivate nekakve nemoderne, "pretpotopno" teške oblike kritičkog mišljenja o suvremenosti. To su razmatranja s mnoštvom drastičnih pitanja i ne manje prodornih odgovora. Kao što i sami konstatirate, za filozofa nailazi trenutak istine. Što mislite o vremenu u kojemu živimo?
Kad bi živio u našem vremenu, Goethe bi jednog dana rekao Eckermannu: Slušajte pažljivo, reći ću vam veliku tajnu evropske povijesti. U prevratima i revolucijama na barikadama se borio narod, srušio je stari režim, ali su plodove pobjede ukrali drugi. Narod je zakasnio, oslobođeni prostor zauzele su i za svoje posebne interese iskoristile snage što su se uspjele pravovremeno organizirati, munjevito zauzimajući funkcije, visoke položaje, unosna mjesta, utjecajne pozicije. I tako, nakon svake takve promjene koju prati početna euforija slijedi prije ili kasnije otrežnjenje, razočaranje, skepsa i, nažalost, ravnodušnost. Ali nastupa također prikladan momenat za promišljanje, iz kojega mogu nastati oslobodilački projekti ili velika umjetnička djela. Međutim, nužna pretpostavka svih vizija i stvaralačkih imaginacija jest analiza ili umjeće čitanja.

To bi dakle rekao Goethe. Što biste vi dodali njegovu nazoru?
Podržao bih ga. Mizerija današnjice jest u tome što ljudi ne znaju čitati i zato ne znaju ni živjeti. Modernistički analfabetizam prisiljava ih na životarenje usred komfora i bujice informacija. Filozofija istražuje i opisuje ovo razdoblje posrtanja. Filozofija je trojako umijeće: umijeće čitanja, umijeće postavljanja pitanja, umijeće življenja. To umijeće nije umjetnička djelatnost, nego vještina i pronicavost duha. Filozof je također (samo! ta uzvišenost, ta čast) zanatlija, prolazi godine šegrtovanja i kalfe; tek svojim djelom, analizom iskustava svoga vremena i cjeline zbilje, dokazuje da je dostojan svog kvalifikacijskog ispita i da se može pripremati za majstorski ispit. Za razliku od ostalih struka, kao što je oranje, liječenje, izrađivanje stolova i sanduka, komponiranje, zanat filozofski jest univerzalan, pripada biti čovjeka. Posvuda gdje umijeće postavljanja pitanja, umijeće čitanja, umijeće - živjeti u istini - biva zaboravljeno ili istisnuto nadomjescima, ugrožava se sama ljudskost čovjekova.
Filozofija počinje čuđenjem, ali se rađa također iz pitanja i sumnje. Temeljna Sokratova mudrost glasi: Dok nas niste zapitali, smatrali smo da znamo što je istina, ljepota, vrijeme, demokracija, ali sada, nakon vašeg pitanja, dovedeni smo u dvojbu. Suprotno tome, ideolog je sveznajući, za bilo koje pitanje ima pripremljen odgovor. Taj odgovor ne samo da je pripremljen, on je gotov, izveden je iz ideoloških pretpostavki, proizvod je ideološke konfekcije. (...)

Kad bi od mene netko tražio da mu navedem primjer intelektualca, spontano bih naveo vaše ime. Prihvaćate li ovo svrstavanje? Čime intelektualci sami svjedoče? Što mogu učiniti u današnje vrijeme?
Kad intelektualci nisu vjerni svom pozivu, misiji, zanatu, a izigravaju spasitelja, zaštitnika, proroka, ili čak padaju još niže, da bi se po uzoru na filmske zvijezde producirali u mas-medijima, u takvim trenucima posrnuća kao izlaz iz nužde nameće se tema: Uloga intelektualaca u društvu. Organiziraju se simpoziji, konferencije, kongresi na kojima se intelektualci nadmeću duhovitim sentencama, kako sude o sebi samima, kako vrednuju i ocjenjuju svoju ulogu. Zadivljeno se zagledavaju sami u sebe, zabljesnuti slavom ili popularnošću zaljubljeno slušaju svoje govore, sami sebi izgledaju važni. Prepustili su se narcizmu i zato loše procjenjuju situaciju, precjenjuju svoj značaj, zanose se predodžbom da se upisuju u vječne anale povijesti, a u zbilji se uključuju u površnost svakidašnjice. (...)
Češkim je humanistima riječ kapitalizam tako odbojna, povraća im se, da ga ne bi uzeli u usta. Međutim, posebno ljubaznu pažnju posvećuju za sedam magičnih slova, kojih suma za njih znači svijet: tržište (u češkom originalu: trima magičnim slovima... trh, prevoditelj). Hvale tržište zato što donosi napredak svima, bogatima i siromašnima. Ali, obilježje sadašnjeg doba nije tržište, nego kapitalistička globalizacija, planetarna nadmoć superkapitala. Tko miješa tržište s kapitalizmom, negira postojanje superkapitala kao planetarne sile. Za superkapital tržište je samo podređeno sredstvo njegova funkcioniranja. Tko uzdiže tržište, da bi u njegovoj pozadini skrio postojanje superkapitala, upada u mistifikaciju i također je, svjesno ili nesvjesno, širi. Planetom upravljaju giganti pod upravljanjem (ili nadzorništvom) kojih svijet prestaje biti svijetom, spušta se na polu-svijet, transformira se na funkcionirajući sistem, u kojega su ljudi i priroda uključeni kao njegovi poslušni pripadnici.
Što su spram modernih giganata (General Motors, I. G. Farben, Shell), koji se međusobno bore za tržišta i profite, velikani antičke filozofije - Heraklit, Platon, Aristotel - koji su vodili sporove o smislu postojanja: "gigantomachia peri tes usias" (borba velikanâ oko biti - opaska prevoditelja).
Ali imenovani, vidljivi, marljivi giganti samo su puki izvršitelji naredaba skrivena giganta, anonimnog, neimenovanog, najvišeg, giganta gigantovića, koji je nadomjestio nevidljivu ruku tržišta. Ni na koji način više ruka-duh, nego anti-duh vlada i naređuje, preobražava ljude i prirodu, povijest u svoje podređene u pobjedonosnu globalnu pohodu planetom. Menadžeri tih giganata žive u iluziji da su aktivni samo kao stručnjaci u ekonomiji, financijama, upravljanju, ali ne znaju da uz to i iznad toga obavljaju također drugu aktivnost, koja izmiče njihovu razumu.
Planetarni gigant, superkapital podnosi i tolerira demokraciju ukoliko mu se ne odupire. U odnosu na demokraciju nije kapitalizam privaga, koju prodavač pridodaje traženoj robi, baca na vagu i zajedno odvaguje, nego teret i uteg, što vuče prema dolje, olovna kugla, koja isključuje uzlet i skok. Demokracija ne živi sa suvremenim kapitalizmom u dobrovoljnom savezu i prirodno, u ravnopravnoj koegzistenciji. Superkapital limitira demokraciju, snižava je na polovičnu, a ona ne zna što bi s mnogim temeljnim problemima današnjice. O takvoj demokraciji Popper s pravom kaže: Narod, a ni građani ne vladaju. Ali, vladaju li vlade? Ili samo uređuju - kao menadžeri, nadglednici, povjerenici, čuvari - planetarni veleposjed skrivena anonimna vladara, koji iz pozadine diktira čovječanstvu kako treba živjeti, odnosno životariti u komfornoj praznini?
Značaj, ali također i historijska ograničenost disidenata jest u tome što su zajedno s obnovom demokracije restaurirali kapitalizam. Jan Patočka više nije stigao reći svoju posljednju riječ: Znači li članstvo u "Povelji 77" suglasnost s restauracijom kapitalizma, i pripada li kapitalizam stvarima "za koje vrijedi trpjeti"? Bivši kritičari establišmenta pretvorili su se u apologete svojega režima. Ne dolazi im do uma da u kohabitaciji sa suvremenim kapitalizmom (superkapitalom) demokracija može funkcionirati samo kao ograničena "vlada naroda", limitirana, polovična, uz to iznutra podrivana novim slojem - lumpenburžoazijom.
Restauracija kapitalizma: mrtvi ustaju iz groba i kao prikaze, strašila, nesputani instinkti posjedovanja ponovo obilježavaju sudbine ljudi. Kakva čudna pravednost dolazi na svijet u restitucijama i privatizacijskim aktima, u raspodjeli, rasprodaji, prodavanju, raskradanju imovine, koje je nominalni vlasnik bio (ili i nadalje ostaje!?) narod? Da li je narod tu imovinu imao s pravom ili je krao? Ili je nije mogao posjedovati (i nije smio) zato što je narod - kao što kažu modernisti - "romantička fikcija"?
"Žablja gramzivost" oslobađa ljude od kritičnosti i baca ih u mučne uloge. Na tekućoj traci vode se tvrdokorni sporovi o imetku koji je plod tuđeg, a ne nikako vlastita rada ili poduzetnosti. Sin protiv oca, susjed protiv susjeda, poduzetnik protiv poduzetnika povlače nož zbog imetka, kao u stara vremena. Pošast pohlepe, podlosti, parazitske potrošnje zahvaća društvo, prodire sve do njegovih vrhova, razbija i takozvane bolje obitelji. (...)
Lumpenburžoazija nije pojedinačan, izolirani slučaj, nego društvena nužnost (kauza), nikako nije slučajna pojava, nego fenomen u kojem se suvremenost iskazuje u cjelini, kao i njezina ugroženost. Lumpenburžoazija se regrutira od obogaćenih, ali za razliku od normalnih, pristojnih pripadnika svoga sloja spaja svoje poduzetništvo s mafijaštvom, podvalama, s kriminalnim podzemljem.
Povijesna laboratorija jest iskušavanje ili eksperimentiranje posebne vrste: ljudi nešto pokušavaju, provjeravaju svoje sposobnosti i snage, podvrgavaju se ispitima života (trpljenje, razočaranja), ali podliježu također najrazličitijim napastima: obmanjivati, hvastati se, trčati za slavom. Tako shvaćeno iskustvo (radikalno različito od pozitivističkih koncepcija) omogućava nam vidjeti današnje doba kao utakmicu ili uzajamno iskušavanje demokracije i lumpenburžoazije. U razdoblju smo ispitnom, u kojemu lumpenburžoazija ispituje strpljivost i snagu demokracije, testira ih, a demokracija se u odnosu spram lumpenburžoazije provjerava (testira): što ona jest i kakve su joj granice. U tome ispitivanju i podlijeganju lumpenburžoazija otkriva da joj demokracija nije dorasla, zakonodavstvo je puno šupljina, činovništvo korumpirano, sudovi spori, a opća je atmosfera razdoblja takva da u njoj bolje uspijevaju lupeži nego pristojni ljudi.
Lumpenburžoazija je militantna, otvoreno antidemokratska enklava unutar djelujuće, ali polovične i stoga bespomoćne demokracije. Unosnije je, govori i prakticira "filozofija" lumpenburžoazije, biti hohštapler, razbojnik, nasilnik, nego pristojan čovjek: prevarant računa s tim da će izbjeći pravdu. Razlika između moralnog i nemoralnog gubi se, smatra se smješnim ostatkom prošlosti: Možeš biti karijerista, lump, pedofil, krivac, kukavica, ali ako se voziš u mercedesu, s poštovanjem skidaju pred tobom šešir i vrata su ti otvorena.
Lumpenburžoazija je ne samo crna savjest suvremene epohe i njezina anonimnog diktatora, nego je također i vjerno, i stoga odbacivano i prekrivano, zrcalo univerzalno provođene devastacije. Na planeti se već ostvaruje u masovnom razmjeru grandiozni eksperiment (laboratorijsko ispitivanje): reducirati čovjeka na simbiozu neograničene gramzivosti i racionalnog proračunavanja. Što je skrivena tendencija superkapitala, iskazuje u karikaturalnoj bestidnosti, otvorenosti i bezobzirnosti lumpenburžoazija. Planetarna ekonomija suvremena polusvijeta zahtijeva za svoje postupke, pa ga zato i prefabricira, stvorenje, neki mu kažu "ljudski faktor", opremljeno dvjema temeljnim, dopunjujućim se osobinama: nikada nezavršenom nezasitnošću i kalkulantskim razumom. Moral je suvišan, ekonomski neproduktivan i gubitan. Kao nadomjestak, umjesto njega dolazi zbir dogovorenih ponašanja i postupanja. To nastojanje podriva same temelje povijesti, na kojima počiva antika, kršćanstvo, prosvjetiteljstvo. Nalazimo se na raskršću.
Današnji kapitalizam nije samo efikasan motor što ubrzano izbacuje šarolikost roba, artefakata, informacija, užitaka, nego je u određenu smislu, također, prije svega proizvođač praznine i sterilnosti. Na jednoj strani profiti i komfor, na drugoj strani uboštvo duha i duše, naličje i lice jedne medalje. Ispraznost, dosada, droge, porno, prostakluk idu jedno s drugim, proizlaze iz jednog izvora. A lumpenburžoazija izrasta iz istih "korijena", tj. planetarne iskorijenjenosti kao droga, mafijaštvo, agresivnost. Droge - taj nesvjesni izraz očaja mladih ljudi koji uslijed praznine, koju joj nameće, servira, nudi planetarni sistem.
Svojom pukom neuhvatljivom prisutnošću, lumpenburžoazija stvara klimu u kojoj se podvale, korupcija, makinacije udružene s kriminalom i drogama smatraju normalnošću. Ovu izvrnutost posrnula žurnalistika ukrašava frazama da, naravno, moramo platiti danak za slobodu. Tamo, gdje na javnu atmosferu razdoblja utječe lumpenburžoazija, običan građanin (sasvim nelaboratorijski) trpi svoju bespomoćnost i povlači se u privatnost. Novodobni Thrahimahos pobjeđuje nad Sokratom. (...)

Glasovi o sudbonosnom raskršću ljudske civilizacije povremeno zabljesnu na medijskom horizontu kao trenutačno upozorenje. U kojemu biste pravcu usmjerili potencijalne pristalice demokracije naspram one bezobzirne lumpenburžoazije?
Globalno vladanje svijetom ne obavlja danas tradicionalni kapitalizam kao historijski najproduktivniji privredni sistem, nego superkapital, koji prodire u sva područja ljudskog života, ima svoju ekonomiju, svoju politiku, svoj moral, svoju kulturu. Ne ograničava se na proizvodnju robâ i povećanje profita, nego određuje prirodu vremena, prostora, kretanja, danomice i masovno preobražava svijet u polu-svijet, nije, dakle, kao Horov čelični most "slobodan od bilo kakve metafizike", sàm je povijesni oblik metafizike. (...)
Ka temeljitoj promjeni u stavu spram prirode, povijesti, vremena, istini i neistini, ka promjeni sličnoj onoj što ju je prije dvije tisuće godina donijelo kršćanstvo, a u novom dobu Descartesova filozofija zajedno sa Francuskom revolucijom. Takva temeljita promjena može izrasti iz kritičkog razmatranja o tome kakve emancipatorske mogućnosti prikriva u sebi sasvim moderna formacija, koja je simbioza znanosti, tehnike, ekonomije.
Da čovjek ne bi potonuo u bujici beskonačnog mnoštva informacija, otkrića, užitaka, ali također i bezgraničnoj gramzljivosti, da se ne bi istopio u njihovu neprestanom strujanju kao ništavilo, mora se podvrći jednome jedinome najvišem nalogu koji ga oslobađa. Franz Rosenweig, a nakon njega Emmanuel Levinas, vide jedinu zaštitu u nalogu ljubavi. Ljubav nalaže, ali nalaže - ljubav. Da bi ljudi ovaj nalog čuli i poslušali njegov poziv moraju se (najprije? istovremeno?) osloboditi planetarne komande, koja im je kao smisao života utuvila pohlepu bez granica i hladni proračun. "Otvoreno, nikako u pećinu!" zakašnjela je ali u budućnost usmjerena i budućnost pripremajuća parafraza poznatog apela: "Isus, ne Cezar!".
Dob je pomaknuta iz zglobova (out of joint), tko će je dovesti u red (put it right)? Tko će objediniti banalno s uzvišenim, obično sa svečanim, privremeno s trajnim? Ispravljanje općih stvari donijet će samo umjetnost, koja objedinjava, spaja, ali ne reducira. Komenski, pažljivi čitatelj antičkih filozofa, smatrao je politiku vještinom koja je snažna konjunkcija (sjedinjavanje) Zemlje s nebesima, zemaljskog s božanskim. To je dakako prava suprotnost onome što čini suvremeni kapitalizam, koji uzvišeno, veliko, herojsko, poetsko, svodi na prizemno i uključuje ih u služenje sebi, u fabrikaciju profita i praznine.

* Karel Kosík (1926-2003) studirao je na filozofskim fakultetima praškog Karlova univerziteta, u Lenjingradu i u Moskvi. Do 1968. je znanstveni suradnik Filozofskog instituta ČSAV, te je godine imenovan univerzitetskim profesorom, dvije godina nakon toga bio je prisiljen otići s Filozofskog fakulteta, na koji se nakratko vratio tek 1990. Njegov prvi publicirani rad bio je Češka radikalna demokracija - Prilozi historiji sporova o koncepcijama u češkom društvu 19. stoljeća (1958). Izvanredni odjek i u međunarodnim razmjerima izazvala je Dijalektika konkretnog - Studija o problematici čovjeka i svijeta, koja je prvi put izišla 1963, a zatim u nizu prijevoda (u nas prevedena 1967, izdavač "Prosveta", Beograd). Bio je član Redakcijskog savjeta časopisa Praxis i učesnik u radu Korčulanske ljetne škole.
Razgovor što ga je s prof. dr Karelom Kosíkom vodio Petr Prouza, a objavljen je u Literarnom prilogu Prava, češkog dnevnog lista, 13. 05. 1997. Preveo Ante Lešaja. Oprema redakcijska.