Broj 166

Javno mnenje

Konstantin Obradovic

Gospodja Medlin Olbrajt, americki drzavni sekretar, protutnjala je ovim nasim balkanskim prostorima meteorskom brzinom izrekavsi establismentu u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu, pa i »sire« (tj. Palama), nekakve izgleda prilicno neprijatne stvari. Jedna od tih neprijatnih stvari je i ono - za sve »politicke strukture« nekadasnje SFRJ ne bas, cini se, sasvim razumljivo - uporno i tvrdoglavo insistiranje na kaznjavanju ratnih zlocinaca. U Beogradu je gospodja Olbrajt otisla do te mere daleko u tom insistiranju da je predsedniku Milosevicu dala i nekakav dosije o nekim staresinama bivse JNA, kako bi ga uverila da kod te trojice ima ipak nekakve krivice. Ne samo vlasti, no i, bojim se, dobar deo ovdasnjeg javnog mnenja nikako ne shvata kakvi su to razlozi koji nagone Zapad, Amerikance u prvom redu, da neprestano i uporno otvaraju to pitanje. Problem mozda ipak zasluzuje da se, po ko zna koji put, ukaze na te razloge.

Pre svega, i koliko god mozda ljudima koji su odrasli u totalitarnom drustvu to moze izgledati cudno, pojmovi kao sto su moral, pravda, pravicnost, postenje ili cast imaju odredjenu tezinu u toj tzv. zapadnoj civilizaciji (kojoj smo, uzgred budi receno, pre Drugog svetskog rata i mi pripadali). Samo u totalitarnim drustvima, a ona su, leve ili desne orijentacije, svejedno, proizvod DzDz veka, ti pojmovi nemaju nikakvog znacaja, ako principe koji otuda proizlaze valja krsiti da bi se ostvario neki »visi cilj«. Smatrajuci da ih je »Providjenje« odredilo da dominiraju svetom, nacisti su sve te vrednosti bili bacili pod noge, a ni drug Staljin nije do njih narocito drzao tezeci izgradnji »komunizma«, kao idealnog, besklasnog drustva. U drustvima koja su izbegla posast totalitarizma, u kojima individua i ljudski zivot ipak nesto znace, napred pomenute vrednosti se shvataju ozbiljno. Iako se u svakom ratu, od kada je sveta i veka, cine razne uzasne stvari, kada su nacisti u tim uzasima preterali na njih se srucilo ogorcenje citavog civilizovanog sveta u obliku Nirnberskog sudjenja. I potom, citavih pedeset godina, i nekakvo pravo koje je zabranjivalo da se slicne gnusobe ponove. A bilo ih je i u Alziru, Vijetnamu, Avganistanu i ko zna gde. Ali, priznacemo, ne u takvom obimu i ne tako otvoreno kao nedavno u nas. I posto se u tim gadostima preteralo - niko ne spori da je toga u nasim ratovima bilo i da su ih sve strane cinile - otpocela je hajka na pocinioce. Na sve, bez razlike, pa je stvoren i Tribunal, a stvoren je zato sto ovdasnje drzave nisu htele ni to da zaustave, a niti da sude osumnjicenima.

I na tom se istom Zapadu digla dreka do neba da ti ljudi, oni koji su te gadosti prema svom bliznjem cinili, moraju ipak u ime prava, morala i pravicnosti, odgovarati. Ako neko misli da su zapadne vlade, sa Amerikom na celu, olako resile da stvore Haski sud vara se. One su, naprosto, pod pritiskom javnog mnenja to morale uciniti. I to javno mnenje, podjarivano opozicijom, sad budno prati sta te iste vlade rade ne bi li se pravda ipak izvrsila. Mozda je gospodju Olbrajt, kao i ceo Stejt department, intimno bas briga hoce li tamo, na divljem Balkanu, nekakvi mracni tipovi biti kaznjeni ili ne. Ali kako sada, u jednom drustvu gde je, bar zvanicno, jos pre vise od sto godina otpocet gradjanski rat da bi se na Jugu ukinulo ropstvo crnaca, »dici ruke« od svega toga u ime nekakve »pragmaticne politike«? Pa republikanci bi Klintonovu administraciju bukvalno rascerecili kad se na tome ne bi instistiralo. A isto bi bilo i u drugim zapadnim zemljama. Osim toga, ako neko ko se, ipak s pravom, smatra supersilom, kao sto je to slucaj sa SAD, nije u stanju da uhapsi Karadzica ili Mladica, ili iznudi izvodjenje pred domaci ili Haski sud ovog ili onog pojedinca u Hrvatskoj, Bosni ili Jugoslaviji, te iste SAD gube u ocima celog sveta svaki kredibilitet. A sve to utoliko pre sto, bar po misljenju Zapada, tu ipak ima i nekakvih dokaza da su ti ljudi cinili te grozne stvari.

Ukratko, verovati da je to prosto nekakav hir gospodje Olbrajt, americke vlade, Zapada u celini, i traziti u svemu tome nekakvu »pizmu« na srpski, hrvatski ili bilo koji narod, pogresno je. Kao i nadati se da ce to vremenom sve biti stavljeno »pod tepih«. Nece. I sve vlasti na ovim prostorima se s tim moraju suociti.


© 1997. Republika & Yurope - Sva prava zadrzana
Posaljite nam vas komentar