![]() |
Broj 166 | ||
Trajan mir, razvoj i saradnja ne drze se na strahu nego na ekonomskom prosperitetu,demokratiji, garantovanim ljudskim, gradjanskim i nacionalnim pravima i odsustvu strahaIzmedju rata i mira
Kako se osloboditi mengela balkanske paradigme konfliktnosti
Zoran VidojevicMetafora »balkansko bure baruta« i pojam »balkanizacija«, dovedeni do svog socioloskog znacenja, mogu se izraziti kategorijom balkanske paradigme konfliktnosti. Nakon tacno pola stoleca ona je ponovo »proradila«. Opet je demantovala prosvetiteljsku postavku da je istorija »uciteljica« zivota. Medjutim, njeno ponavljanje, iako uslovljeno i iracionalnim motivima i snagama koje se njima rukovode, ipak, u osnovi, ima svoje racionalno objasnjenje. Ona se obnavlja uvek u trenucima raspada imperija, megadrustvenih sistema, pogleda na svet i svetskih poredaka. Danas je ona, s jedne strane, nusproizvod raspada sistema real-socijalizma, nastanka treceg evropskog poretka za poslednjih pola stoleca, a s druge, nuzan rezultat nacional-sovinistickih ideologija, pokreta, partija i njihovih politickih i »duhovnih« predvodnika na tlu prethodne Jugoslavije, mada ima procena da se ta paradigma vec pretvorila u "globalni Balkan". Medjutim, balkanska paradigma konfliktnosti nije nesto sto je u potpunosti izvan opsteg razvojnog puta Evrope i »modernog sveta« u celosti. Ta paradigma samo je do kraja dovedena, »divljija« varijanta evropske paradigme konfliktnosti, ciklicno obnavljanje mracnih stranica balkanske proslosti, ali isto tako refleks i obnavljanje mracnih likova same Evrope. Balkanska paradigma konfliktnosti je neka vrsta »lose beskonacnosti« drobljenja drzava i naroda, regionalnih i medjususedskih ratova, sto je u savremenoj Evropi, bar u ovom trenutku, prevladano, sto ne znaci da se ne moze vratiti vreme globalne evropske nestabilnosti, sukoba, a mozda i nove klanice.
Sukobi i »crkavanje«Bosna je sadasnja inkarnacija balkanske paradigme konfliktnosti, rezultanta unutrasnjih (sistemskih i istorijskih) i spoljasnjih determinanti te paradigme.Ako i prestane rat na podrucju Bosne i Hercegovine (za sta sada postoje odredjene, ali nesigurne sanse), u smislu kontinuiranog i masovnog medjusobnog ubijanja veoma bliskih i ujedno veoma udaljenih naroda (ali, indukovano udaljenih, pre svega posredstvom nacional-sovinistickih politika i ideologija), ostaju veoma dugo njegove pogubne posledice koje proizvode degenerativno-regresivne drustvene procese, od ekonomije do socijalne psihologije. Ostaje i mogucnost niza »malih«, ali surovih, oruzanih sukoba, nestabilnih i krvavih granica medju novostvorenim, kvazinezavisnim drzavama. Dakle, ostaje zadugo i balkanska paradigma konfliktnosti u latentnom ili manifestnom obliku. Sadasnja Jugoslavija i druge drzave, nastale na prostoru prethodne zajednicke zemlje, usle su u dugotrajni period obnove medjusobnih trvenja i konfrontacija raznih vrsta, kolektivnih omraza i nepoverenja, ekonomskog zaostajanja (izuzev Slovenije, bar do sada), politickog vazalstva (delom i neizbeznog) i poltronstva prema najmocnijim evropskim i svetskim drzavama. Njihov civilizacijski pad je tezi nego pad onih post-real-socijalistickih drzava koje se nisu raspale, ili se nisu raspale putem stravicnog unutrasnjeg rata. Zato ni pojam evropske periferije nije sasvim prikladan za oznaku stvarnog polozaja trece Jugoslavije (i gotovo svih drugih drzava koje su nastale propascu prethodne istoimene zemlje). Za tu svrhu najpogodniji bi bio pojam »crkavanja« (Z. Puhovski), dugotrajnog civilizacijskog nazadovanja. U vezi s tim namece se niz pitanja ciju je slozenost i tezinu sada tesko do kraja identifikovati.
Hoce li sadasnje jugoslovensko drustvo naci u sebi snage da umesto tog dugotrajnog »crkavanja« preokrene trend razvoja ka istorijski kreativnoj transformaciji (tranziciji)? Da li veliki politicki protesti u Srbiji krajem 1996. idu u tom pravcu ili ce u istorijskom secanju ostati manje-vise kao »sarmantna« epizoda u kojoj su masta i dosetka imale znacajnu politicko-oslobodilacku funkciju, ali i kao zbivanja u kojima se jasno obelodanila dugorocna politicka i ideoloska raspolucenost Srbije, sukob »desne« i »leve« mrznje kao blokada demokratske i celokupne drustvene tranzicije? Hoce li rezimi produbljivanja i reprodukcije krize u sve sirim razmerama, sadasnji jugoslovenski i njemu srodni na podrucju bivse zajednicke drzave, njihove personifikacije i »harizme«, svojim ucincima dovesti do nesavladive krize rezima, ili ce oni, s »levim« ili »desnim« obelezjima, svejedno, nastaviti mutaciju autoritarnosti i istorijske regresije? Hoce li sadasnja autoritarna politicka elita, oblaporna na privilegije stecene faktickim monopolom vlasti - biti zamenjena »elitom« neokolonijalnog i kvaziliberalnog tipa, izmedju cijeg materijalnog polozaja, stila zivota, propagande slobode, trzisne ekonomije i demokratije, na jednoj, i uslova zivota, vrednosnih preferencija i politickog statusa dominantnog dela drustva, s druge strane - opet zjapi ponor? Hoce li se vecina danasnjeg jugoslovenskog drustva pod uticajem snaznog pritiska spolja, arogancije svetske moci, pretnji novim uvodjenjem sankcija, kao i unutrasnje manipulacije tim pritiskom i tim pretnjama - i dalje solidarisati sa »svojom« vlascu i rehabilitovati je, te tako pristati na izolaciju i »crkavanje«, pri cemu bi mogao opet proraditi i poznati kolektivni sindrom »hibrisa«? Hoce li se dugorocno odrzati i sadasnja jugoslovenska drzava, s njenom »permanentnom legitimacijskom krizom« (L. Basta-Posavec),2 s njenim »fasadnim federalizmom« (S. Darmanovic) i neresenim pitanjem Kosova, kao i medjunacionalnih odnosa uopste? U cemu bi se sastojala jedna istorijski inovativna i plodonosna koncepcija tih odnosa, izgradjena na temelju najnovijeg socijalnog i politickog iskustva i pre svega pouka medjunacionalnog rata? Sta je danas drzava srpskog naroda i kakvi ce biti stvarni odnosi sadasnje Jugoslavije i Republike Srpske, s obzirom na ozbiljne ideoloske razlike izmedju politickih rezima u njima i s obzirom na postojeci medjunarodni kontekst? Kakve ce po svom karakteru biti novostvorene drzave na podrucju prethodne Jugoslavije u neposrednoj buducnosti i kakvi ce biti odnosi medju njima? Sve su to pitanja od kljucnog znacaja na koja jos nema pouzdanih odgovora.
Sanse miraStvaranje posebnih nacionalnih drzava na tlu predjasnje Jugoslavije, i to putem jednog od najkrvavijih medjunacionalnih ratova u jednoj drzavi u ovom veku, iako je po svojoj sustini istorijski retrogradan proces, mora se posmatrati iz jos jednog ugla. Pri tom je od primarne vaznosti novostvorena politicka realnost koja je u mnogo cemu ireverzibilna. Naime, nakon iskustva u Drugom svetskom i sadasnjem ratu te drzave bi mogle steci i neko svoje naknadno opravdanje samo ako bi onemogucile da ponovo dodje do razornog dejstva balkanske paradigme konfliktnosti, medjusobnog rata i medjunacionalnog pokolja, ako bi se razvijale u pravcu demokratskog poretka i ako bi sve ucinile da ceo balkanski region krene u pravcu civilizacijskog razvoja a svoje odnose uredile na osnovi medjusobnih bezbednosnih garancija, postovanja i saradnje. Ali, ima puno razloga za skepsu da ce se to stvarno dogoditi. I koncepcija Evrope kao »zajednickog doma« pociva na krhkim temeljima, a kamoli slicna koncepcija preuredjenja tog regiona, posebno njegovog juznoslovenskog dela. Lukavstvo i perfidnost nacional-sovinistickih politika i jeste u tome sto je stvoreno stanje uzajamnog masovnog straha medju zakrvljenim narodima, straha koji je glavna osnova sadasnjeg degenerativnog legitimiteta politickih rezima tih posebnih nacionalnih drzava. Medjutim, trajan mir, razvoj i saradnja ne drze se na strahu nego na ekonomskom prosperitetu, demokratiji, garantovanim ljudskim, gradjanskim i nacionalnim pravima i odsustvu straha.Glavni uslov za zaustavljanje istorijskog propadanja je uspostavljanje mira koji nece biti pauza za nove ratove i nece biti mir vukova, zasnovan na nagodbama politickih oligarhija, njihovih vodja i njihovih medjunarodnih pokrovitelja i kontrolora, nego na istorijskoj povelji tolerancije naroda koji su i gurnuti i dobrim delom svojevoljno usli u tragican medjusobni rat. Da bi se to postiglo potrebna je nova sposobnost ucenja zivota jednih pored drugih i jednih s drugima. Prvi korak u tom pravcu je mirno susedovanje, kao maksimum konkretno-istorijskih mogucnosti nakon godina rata i njegovih stravicnih posledica. Ono pociva na dvema premisama u odnosima medju zakrvljenim narodima na prostoru prethodne Jugoslavije: deziluzionisanju, kad je rec o zajednickom etnickom poreklu, istosti ili srodnosti jezika, preplitanju kultura, odnosno mnogo realnijem shvatanju znacaja i domasaja tih elemenata, i dugotrajnoj gradnji kolektivnog mentaliteta novog poverenja u odnosima medju tim narodima. Ironija sadasnje situacije je u tome da bilo kakav mir nije bio moguc bez sporazuma gospodara rata. Jedino su oni imali moc da, uz diktat svetskih sila, zaustave ono sto su zapoceli. Medjutim, ostaje pitanje kakva je priroda tog mira i dokle ce on trajati. Doslo je do paradoksalne situacije: ako se ne razdvoje sada zakrvljeni narodi u Bosni i Hercegovini, moguc je premanentni rat istrebljenja, promenljivog intenziteta, ako se definitivno razdvoje, opet je moguc medjunacionalni rat, kao rat za »zivotni prostor« ili njegovu odbranu, gde ponovo ozivljava sav mrak davne i skorasnje proslosti.3 Cim se neko oseti jacim od jednog ili oba protivnika, i uz »reziju« spolja, moze zapoceti novi rat za teritorije i dovrsenje »etnickog ciscenja«. Sve to govori o tome da samo »susret« demokratsko-nacionalne ideje, zatim, jedne bitno osavremenjene, rekonstruisane juznoslovenske ideje (lisene romantizma i svih istorijskih megalomanija) i evro-balkanske ideje moze biti osnova za trajno resenje odnosa medju narodima i drzavama na tom prostoru. Do stvarnog mira i kretanja napred moze doci samo ako se na temelju jedinstva tih ideja izgradi novi istorijski sporazum, u kojem se granice novih nacionalnih drzava nece osporavati, vec ce one biti sto fleksibilnije, same te drzave antisovinisticki i demokratski konstituisane, a linije privredne, kulturne i naucne saradnje, i uopste komunikacije izmedju razlicitih segmenata »civilnog drustva« u njima, sto razvijenije. Jedino je to perspektivno resenje za gasenje izvora sadasnjeg i eventualnih buducih nacionalnih ratova na tom podrucju, kao i za iskorenjivanje balkanske paradigme konfliktnosti. Medjutim, »susretu« navedenih ideja, pokreta i borbi za njihovo ostvarenje, kao potencijalnoj platformi izlaska iz fatalnog istorijskog kruga, iz mengela balkanske paradigme konfliktnosti, valja prici oprezno. Tu se mora biti nacisto s velikom razlikom izmedju predloga i projekata zasnovanih na pozeljnim, razumnim i demokratskim pretpostavkama, na jednoj, i stvarnih drustvenih kretanja koja su dominantna, na drugoj strani. Cinjenice govore da je nacionalno pitanje na Balkanu, i ne samo tu, jace od demokratskog pitanja i njemu najcesce suprotstavljeno, da nacionalna drzava ima primat nad demokratskim uredjenjem, slobodom, ljudskim i gradjanskim pravima, da je nacionalizam najmocnija ideologija i vecinsko stanje svesti. Veliki povratak naciji-drzavi nije balkanski specifikum. On je, nasuprot dosadasnjim prognozama, deo svetsko-istorijskih kretanja koja nisu samo u znaku »globalizacije«. Taj povratak na Balkanu ima mnogo destruktivniju snagu nego drugde u Evropi, pored ostalog i usled kontinuiteta one iracionalne, mrzilacke komponente istorije odnosa medju vecim delom naroda koji na njemu obitavaju, komponente koja je stalno ispod »koze« drustvenog tkiva i aktivira se u odgovarajucem sticaju medjunarodnih i unutarsistemskih okolnosti. Mora se napustiti stereotip o apriornom »bogatstvu« i istorijskoj prednosti multinacionalnih i multireligijskih, odnosno multikonfesionalnih drustava, s argumentacijom da su ta drustva nuzno upucena na uzajamnost, da u njima prozimanje kultura odredjuje sadrzaj i trajnost zajednistva, a razlike tvore moderno (ili post-moderno) stanje. To vazi, ali ne kao istorijski zakon, ne svugde i uvek. Samo u uslovima dominacije antisovinistickih, politickih i duhovnih elita, pre svega takvih politickih vodja, sposobnih za relativnu sintezu interesa u nacionalno i religiozno (konfesionalno) heterogenim i konfliktnim drustvima, kretanja ka zajednickom prosperitetu, demokratskom poretku, slobodi i ravnopravnosti svih pojedinaca kao gradjana, drzavljana i kao ljudi, kulture nenasilja u svakodnevnom zivotu - ta nacionalna i religiozna (konfesionalna) razlicitost jeste civilizujuci drustveni cinilac i, metaforicki receno, jeste istorijsko »bogatstvo«. U suprotnom, ona je mina u temeljima drzave i drustva, a same te drzave su »zidanice na pesku«. 1 »Globalni Balkan«, sintagma koju je skovao Z. Bzezinski, proteze se, po njegovom misljenju, od Rijeke do Vladivostoka, linijom od Rijeke uzduz hrvatske granice, pored srpske, do ukrajinsko-ruske i rusko-kazaske granice, sve do Kine, Indije, onda Indijskim okeanom do Crvenog i Sredozemnog mora, pa ponovo do Rijeke. To je podrucje sa 450 miliona stanovnika, sa strasnim potencijalom izbijanja nacionalnih i verskih ratova u kojima bi cak moglo da bude upotrebljeno i atomsko oruzje (prema: Z. Bzezinski kao najveci prorok naseg doba, prvi je objavio da ce se Jugoslavija i Rusija raspasti, intervju Z. Bzezinskog D. Bisenicu, Profil, No. 1, 1995, str. 48). 2 L. Basta-Posavec, »Ustavni temelji nove jugoslovenske drzave: strukturno uslovljena legitimacijska kriza«, u: Post-komunizam i vlast, str. 133. 3 "Upravo zbog toga sto istoriju dunavskih zemalja i zemalja Balkana, istoriju cele oblasti (Centralne, Istocne i Jugoistocne Evrope, koja je u stalnom stanju zaglibljenosti, oblikuju male drzave, vazno je imati na umu neprekinute teznje imperijalizma malih drzava, medjusobno neprijateljskih nacionalistickih pokreta i uzasavajuce efikasnosti predrasuda i neprijateljskih slika koje su negovane tokom generacija, sve do danasnjih dana« (P. Lendvaj, »Istocna Evropa: Liberalizam ili nacionalizam" Treci Program, br. 88, 89, I, II - 1991, str. 412).
| |||
© 1997. Republika & Yurope - Sva prava zadrzana | Posaljite nam vas komentar |