Dijalog

Tragovima jedne knjige (II)

S knjigom "Srpska strana rata" po Bosni i Hercegovini

Zvuci banalno kada se kaze da je svako putovanje, pogotovo u nasim krajevima, bremenito neizvesnostima, cak i rizicima. Jos dok sam odlazio na sastanke UJDI-ja, sirom Bosne i Hercegovine, cesto smo nailazili na barikade i barikadere, i u fizickom i u duhovnom smislu, koji su se s manjim ili vecim podozrenjem i otporom odnosili prema inicijativama da se sporovi i sukobi, i nacionalni, resavaju u slobodno izabranim parlamentima republika i Jugoslavije, a ne na ratistima. Rizici putovanja rasli su s rasplamsavanjem rata. Tako sam, recimo, novembra 1991. godine, putovao u Sarajevo kolima Ante Marjanovica, "ujdijevca" iz Zivinica, a s nama su posli Lenka Udovicki i Rade Serbedzija. Dospeo sam do ivice panike kada nas je, na prelasku u Hrvatsku, zaustavila straza "zengovaca". Plaseci se da ne prepoznaju Radeta, koji tada nije bio bas popularan u Hrvatskoj, zapitkivao sam, u pomalo blesavom banacanskom maniru, ljutitog "zengovca" kuda vodi put koji on cuva, na sta mi je, preteci, stavio "dugu cev" pod nos, ali sam bio zadovoljan da nije obratio paznju na ostale putnike. Nista jednostavnije nije bilo ni putovanje, usred rata, u Sarajevo, preko Madjarske i Zagreba, a potom avionom UNPROFOR-a i oklopnim transporterom po Sarajevu, gde se jos uvek pucalo i ginulo. Putovanje u Tuzlu, takodje u ratnim godinama, opet preko Madjarske i citave obale Hrvatske, pa preko Gabele i Kiseljaka, sve u svemu preko 70 sati, bilo je vise od obicne avanture.

Sadasnje nevolje, spram svega toga, izgledaju beznacajno, cak komicno. Naime, kada smo dospeli "na vrh gore Romanije" puce guma na inace rasklimatanom autobusu. "Puce guma, dizalice nema", kao u staroj kafanskoj pesmi. I dok stariji i mladji sofer raspravljaju oko "definicije problema" - da li nema dizalice zbog korumpiranog direktora njihovog preduzeca ili nas je urekla neka "baba" koja je zapitkivala kada cemo stici u Sarajevo (takva zanovetanja su, po misljenju starijeg sofera, uvek pracena nekim baksuzlukom) - ipak se pojavio jedan ispravan autobus, s dizalicom, cija nam je posada osposobila autobus da se nekako dokotrljamo do cilja.
A cilj je bio, pre svega, da razgovaramo o knjizi Srpska strana rata i da, kao na svakom putovanju, posmatramo razna zbivanja i da ih pribelezimo, rizikujuci subjektivnost u njihovom kazivanju.

Razgovori

Tuzla i Sarajevo bili su prvi gradovi izvan Srbije u kojima je pokazano zanimanje za prvo izdanje Srpske strane rata (1996). Sest godina docnije, o istoj knjizi (drugom izdanju) razgovaralo se u Mostaru i Livnu (1. jula), Banjaluci (3. jula), Bijeljini (4. jula), Tuzli (5. jula) i Sarajevu (6. jula). U razgovorima su ucestvovali autori knjige, Olga Zirojevic i Nebojsa Popov, i jedan od njenih prvih recenzenata profesor Pero Muzijevic. Ovu turneju organizovala je Fondacija Hajnrih Bel iz Sarajeva iz koje su svih dana ucestvovali Lejsa Hecimovic i Senad Vladovic, a poslednjeg dana, u Sarajevu, i Azra Dzajic, direktorica Fondacije.
Prikaz knjige u Mostaru dali su, pred 15 prisutnih gradjana, sociolog Slavo Kukic, profesor univerziteta, Pejo Gasparevic, novinar, i pravnik Nurko Pobric, profesor univerziteta. Profesor Kukic smatra da knjiga doprinosi odgovoru na pitanje zasto nam se dogodila kataklizma i da li je ona bila nuzna. Spremnost da sami spoznamo istinu o sebi, smatra on, najbolji je put u katarzu, sto je trajna aktuelnost ove hrabre knjige. Neophodno je, veli, da se obrade i ostale "strane rata", "od Vardara pa do Triglava". Gasparevic smatra da je knjiga delo "eminentnih intelektualaca" koji pokazuju da "s one strane Drine ima kritickih glasova, mimo i protiv horskog pevanja". U njoj se nalazi "obilje poticajne gradje" kao prilog istrazivanju rata. On je ukazao na razlicite pristupe, s leve strane Drine - gde se obicno govori o agresiji - i na neophodnost sireg pristupa u knjizi, gde je rec o ratu kao slozenoj pojavi. Gasparevicev komentar korica knjige - makaze na prvom i opijati na drugom tomu - kao ilustracija nacina razdvajanja nekadasnje zajednicke drzave i posledica takvog razdvajanja, komentarisao je i Pobric, ukazujuci posebno na poruku podnaslova knjige, "Trauma i katarza u istorijskom pamcenju", sto podstice na dalja istrazivanja "drugih strana" rata.

U Livnu, pred oko 70 gradjana, prvi govornik, Nikola Mihaljevic, knjizevnik i novinar, smatra da je knjiga, tematski i po rezultatu, "jedinstvena u juznoslovenskom prostoru", sto se moze razumeti samo ako se poznaje intelektualni ambijent lista Republika, koja kontinuirano izlazi vec cetrnaestu godinu. Ova hrabra knjiga dokazuje da je moguce svetlo i usred mraka rata, koji se ne moze svesti samo na agresiju. Neophodna je analiza totalitarnih ideologija i rezima, i spremnost za suocavanje s odgovornoscu i krivicom, o cemu su svojevremeno govorili i pisali Karl Jaspers i Hana Arent. I novinar Mahmut Latific smatra da je knjiga temeljita analiza totalitarnih rezima i njihove agresivne ideologije i politike. Istoricar Enes Milak nalazi da knjiga otvara "Pandorinu kutiju", ne samo u Srbiji i da je ona inspirativna kako za istrazivanje proslosti tako i za vizije buducnosti.
Razgovor u Banjaluci, pred oko 20 novinara, bio je zivahniji, najvise zahvaljujuci vrcavosti nacina pripovedanja Miodraga Zivanovica, profesora univerziteta, koji je uneo i licne tonove o davnasnjem susretu urednika Novog preloma i Republike, s punim torbama novina i neobjasnjivim entuzijazmom. Iz takvog ambijenta nastala je ozbiljna knjiga koja analizira, veli Zivanovic, projekat tragedije cije su glavne faze: borba protiv komunizma, nacionalni sukob, destrukcija drustva (narocito "urbicid"), penetracija crkve i fizicki obracuni (rat). Bilo bi korisno, smatra Zivanovic, da se u eventualno trece izdanje ukljuce i radovi izvan beogradskog kruga autora, pre svega iz Bosne i Hercegovine. Perica Vucinic, urednik Reportera, izrazio je zaljenje sto knjiga nije ranije dospela u ove krajeve koji su zahvaceni retko vidjenom dramom, o kojoj je govorio mahom iz licnog iskustva, jos od 1980. godine pa sve do ratnih dana. On je posebno ukazao na nacin citanja teksta "Tece krvava Drina", sa srpske i muslimanske strane. Da bismo izasli iz etnicke mitologije, smatra Vucinic, neophodan je dijalog, kojeg jos uvek nema, narocito u Bosni i Hercegovini.

Razgovor u Bijeljini je, pored uobicajenih komunikacija imao i polemicke varnice, a tekao je u retko podsticajnom okruzenju oko 40 prisutnih, mahom mladih ljudi (oko 20 godina), bliskih lokalnom Helsinskom odboru. Pravnik Vehid Sehic istakao je istinoljubivost, objektivnost i kriticnost autora knjige, sto je, veli, recit dokaz o bestidnosti predrasude kako u Srbiji "svi misle isto". Budjenje kriticke svesti o novijim zbivanjima, pogotovo ratnim, neophodan je uslov za zaokret prema buducnosti. Branko Todorovic, osnivac i prvi covek regionalnog Helsinskog odbora, nalazi da knjiga nudi odgovore na pitanja o uzrocima, pokretacima i dometima zamasne destrukcije drustva i drzave. Ona razotkriva "nejasne sile destrukcije" i obelodanjuje nacin razaranja i stvaranja drzava.
Ucesnici u diskusiji, iako mahom nisu citali knjigu, izrazavali su gledista koja su nailazila na polemiku medju prisutnima. Tako je, recimo, inzenjer Krsto Buha izneo glediste da knjiga o ratu, bez nemacke i uopste medjunarodne komponente, moze da se shvati kao propagandni trik. Lazar Manojlovic smatra da se u nas desio "vjersko-zvjerski rat". A Jusuf Trbic, koji se predstavio kao bivsi novinar a sada prinudom ugostitelj, govorio je o "velikosrpskom fasizmu", kroz ideologiju Milica od Macve, Dragosa Kalajica, Milje Vujanovic i dr., a jos vise "na delu", u pokolju koji se desio upravo u Bijeljini, 1-3. aprila 1992. godine, kao "uvertiri rata", kada je pobijeno oko 600 ljudi, civila, nakon cega je "iz ovog prostora" oko 25 000 Bosnjaka nestalo, o cemu se obicno ne govori. Naprotiv, uobicajena su okupljanja, bas u Bijeljini, ideologa rata. Deo tragicnih desavanja, prema Trbicu, je i opsesija smrcu (i ubijanjem) koja se primecuje cak i u razgovorima medju decom. Profesorke Rada Peric i Milica Markovic, pak, odlucno su uzele u zastitu omladinu, tvrdeci da je ona imuna na bilo kakvu infekciju mrznjom i nasiljem. Profesorku Ljiljanu Rakic zanimalo je koliko se knjiga bavi tajnim drustvima i zaverama, smatrajuci da je to bitno za razumevanje dogadjaja. Duh tolerancije povratio je Sead Berberovic, inzenjer i pripadnik islamske zajednice, koji je istakao vaznost licnog izbora za zivot u slozenoj zajednici, rekavsi: "Kada bih mislio da su Srbi losi, ne bih izabrao da zivim sa Srbima".
Atmosfera u Tuzli bitno je drukcija. To smo videli vec iz prijema kod gradonacelnika Jasmina Imamovica. On je evocirao secanja na saradnju, i s beogradskim intelektualcima, iz godina rata, kada su kriticari rata dolazili u Tuzlu da izraze solidarnost ne samo sa stradalnicima, sto je vise vazilo za Sarajlije, nego i s uspesnim otporom mrznji i nasilju, koji se bolje no drugde ocitovao u Tuzli. Tuzla i danas ima ugled medju gradovima sirom sveta. Narocito je, pak, podsticajna saradnja sa Osijekom i Novim Sadom, stvaranjem stalnog "trougla", koji pospesuje otklanjanje posledica rata i stvara uslove za normalnu saradnju. Znacajan je i podatak da je gradonacelnik Osijeka lider liberala, a gradonacelnik Tuzle socijaldemokrata, sto pruza mogucnost dijaloga i saradnje sirokog spektra tih ideja, umesto prividnog a razornog pluralizma etnonacionalizama.
Na uzajamno razumevanje i saradnju podsecali su i ucesnici razgovora, pred oko 40 prisutnih gradjana, medju kojima je bio i sadasnji i bivsi gradonacelnik Selim Beslagic. Vehid Sehic, prvi covek Foruma gradjana Tuzle, podsetio je na prvu promociju u Tuzli (1997), primecujuci da zamah kritickog misljenja ne prati i demarginalizacija autora knjige, ali da to i nije bitno za otvaranje novih horizonata misljenja i delanja. Bozidar Gajo Sekulic, profesor Sarajevskog univerziteta, smatra da jos ne znamo sta nam se dogodilo i sta ce se dogoditi, a da smo "mi u Bosni i Hercegovini jos i iza toga". "Etno-univerziteti", smatra Sekulic, "eliminisu nauku, pre svega kriticko misljenje". A bas ova knjiga podstice kriticko misljenje i naucno istrazivanje slozenog fenomena rata, kao "centralne forme razaranja zajednicke drzave, Jugoslavije". Rat je stoga tesko redukovati samo na agresiju ili samo na gradjanski rat, jer on obuhvata razlicite dimenzije. Kolektivisticki pristup odgovornosti i krivici, recimo stav da su Srbi za sve krivi, do te mere poravnava impersonalnu krivicu i odgovornost da, onda, niko nije ni kriv i odgovoran. Prema misljenju Jasmina Imamovica knjiga ima "vaznu misiju", a Cazim Sijaric smatra da je to "knjiga utjehe".
Razgovor u ANUBiH, u Sarajevu, zapocela je Azra Dzajic, ukazujuci na teskoce komuniciranja preko drzavnih granica i na to da "nema demokratije bez kritickog promisljanja proslosti". Akademik Mirko Pejanovic podsetio je na saradnju autora knjige (i drugih intelektualaca iz Beograda) jos u godinama rata, koja je bila "lijek na ranu, bolje receno lijek za dusu". On smatra vrednim to sto je grupa autora, "u vrijeme kada se nije ni moglo ni smjelo, napisala kriticku analizu srpskog drustva i vladajuceg rezima", i da je potrebno nastaviti istrazivanja i razvijati kriticko misljenje. Podsecajuci da "zivimo na prostoru gde su krhki zasadi uma", profesor Sacir Filandra istakao je intelektualni znacaj iskoraka autora knjige iz etabliranja znatnog dela srpske inteligencije. On smatra da je moralna dimenzija knjige grandiozna, a teorijska podsticajna, da je rec pre svega o "srpskoj knjizi", koja vise postavlja pitanja nego sto nalazi odgovore, pogotovo na ona dublja, fundamentalna pitanja. Jedno od takvih pitanja postavlja i obican covek iz Foce: "Sta je to sa Srbima da na mahove ubijaju druge?" Potrebno je novo misljenje i razumevanje nas samih. Bez razumevanja nema prevladavanja proslosti i sadasnjosti. Zeljko Ivankovic, novinar i publicista, smatra da jos zivimo "traumatske granice", te da je ova knjiga svedocanstvo o "traumi najbrojnijeg i najodgovornijeg naroda koji je i u uzrocima i u posledicama glavni junak krvave zbilje". Posebno je vazno analizirati, istice on, imperijalnu svest i moc, te velikosrpski imperijalni pohod na druge narode. Isto tako, nuzno je ispitati i srpski rakurs unutar Bosne i Hercegovine.
Ucesnici u razgovorima iz Beograda, prema dogovoru, prednost su ustupili domacim recenzentima, kriticarima i ostalim prisutnima. Tako je Olga Zirojevic, autorka ogleda o uticaju kosovskog mita na minula zbivanja, dopunila svoju analizu rezultatima novih istrazivanja o vidovdanskoj mitologiji kroz duze razdoblje i u novijim dogadjajima (uzimanje Vidovdana za slavu Vojske RS, oglasavanje Krunskog saveta i priredjivanje balova na taj dan). Pero Muzijevic, kao iskusan profesor svetske knjizevnosti, podsecao je na ideje kritickih mislilaca novoga doba (Viko, Kroce i dr.) koji su istoriografiju shvatali kao kriticku nauku, a ne kao apologiju, smejuriju ili plakaonicu. U tom smislu govorio je i o knjizi, kao dokazu da srpska kultura nije "mrtvo more", vec da u njoj zivi i kriticki duh. Podstaknut upadljivim prisustvom mladih ljudi na razgovoru u Bijeljini, Muzijevic je narocito naglasio vaznost kritickog misljenja kao bitnog uslova za "jasnije horizonte" i "slobodnu plovidbu" pre svega mladih ljudi, i to ne samo intelektualnu nego i ukupnu zivotnu "plovidbu" kroz slobodno izabrani nacin zivota, oslobodjen mutnih naslaga raznih ideologija. Ja sam, kao i tokom razgovora u Hrvatskoj, govorio o nacinu nastajanja i dosadasnjim putevima ove knjige. Njenu aktuelnost prikazivao sam tako sto sam govorio da se uzroci i rezultati rata (ratova) u znatnoj meri poklapaju (nasilna promena drzavnih granica, osvajanje teritorija, njihovo "etnicko ciscenje", zlocini i pljacka) tako da nije rec samo u razumevanju njihovih uzroka nego i o aktuelnim problemima bez cijeg resenja nije mogucno izici iz vrtloga "straha, mrznje i nasilja", za sta se zalazu razliciti akteri, domaci i strani.

Mediji i mnenje

Mediji su redovno pratili ove razgovore. Elektronski su bili azurniji i posvecivali su vise vremena svakom od ovih razgovora. U stampanim medijima izvestaji su uglavnom sadrzali samo elementarne informacije (ponekad i netacne, recimo da je - pored nemackog, francuskog i engleskog - vec objavljen i ruski prevod knjige). Samo u jednom slucaju primetan je prizvuk senzacionalizma, prilikom prikaza razgovora u Bijeljini, kada je deo izlaganja (prepricavanje razgovora medju decacima) jednog od ucesnika u razgovoru, Jusufa Trbica, oznacen, u izvestaju Nezavisnih novina iz Banjaluke (5. 07. '02.), kao izazivanje "verbalnog incidenta". Tim povodom, nekoliko dana potom (11. 07. '02.) oglasila se direktorka Narodne biblioteke Dusanka Novakovic saopstenjem za javnost u kojem stoji: "Na adresu Narodne biblioteke 'Filip Visnjic' stiglo je nekoliko poziva protesta zbog nedobronamernog istupa Jusufa Trbica obojenog mrznjom na promociji knjige 'Srpska strana rata'. Duzni smo da objasnimo da je organizator ove promocije bio Helsinski odbor za ljudska prava i da je Biblioteka samo ustupila prostor. I pored toga, nosimo deo krivice jer nismo bili dovoljno budni da zastitimo nas hram kulture od upada losih misli i izjava pojedinca, sto smo bili obavezni".
Inace, dominantne teme u medijima slicne su onim u Hrvatskoj, a i u Srbiji: sveze rane rata, teski uslovi zivota, spora obnova privrede, kriminal i mafija, nezaposlenost, kriza i raspad vladajuce koalicije, kosmar u opoziciji, konfuzna najava narednih izbora, haoticni socijalni protesti itd. Dabome, prednost imaju specificni problemi Bosne i Hercegovine: tragovi rata, pre svega jednog od najvecih zlocina, u Srebrenici, cija se godisnjica blizila. Stalna tema je i prisustvo medjunarodne zajednice, dramatizovano oko toga da li ce ostati ili ce biti povucene oruzane snage UN, zbog americkog neprihvatanja stalnog Medjunarodnog krivicnog suda. Isto tako, jedna od stalnih tema je i slozena i nedovoljno efikasna drzavna masinerija koja, prema procenama strucnjaka, broji 141 ministarstvo i 550 ministara.
Popularne su i karakterizacije politicara. Tako, recimo, akademik Muhamed Filipovic tvrdi: "Mi nemamo nase domace politicare. Uz rijetke i casne izuzetke, sve su to manekeni i lutke stranih interesa i politika" (Walter, 26. 06. '02). Istoj temi drukcije pristupa knjizevnik Ivan Lovrenovic, koji takodje izrazava kriticki odnos prema domacim politicarima ali poentira potrebu za "pravim politickim liderima". "Bosni i Hercegovini su potrebni", istice Lovrenovic, "novi ljudi, koji ne shvacaju previse ozbiljno sebe, svoju osobu, svoju karijeru, nego vise socijalnoga erosa nalaze u javnim, javno provjerljivim ucincima i u opcemu dobru" (Dani, 28. 06. '02).
U RS stampa izgleda manje raznoliko, kao da gudi samo na jednoj zici. I dalje se, na primer, sire hvalospevi o Milosevicu, uzdize Momcilo Krajisnik i brutalno napadaju kriticari rata u Srbiji.
Nazalost, tokom veceg dela puta nismo mogli da pratimo jedan medij u ciju smo se autenticnost i kompetentnost vise puta uverili, jer je njegova vidljivost ogranicena na nesto malo siri prostor od Sarajeva (ka Zenici i Travniku). Rec je o autohtonom mediju RTV 99 koji je, pod vodjstvom Adila Kulenovica, zapoceo rad jos 27. decembra 1991. godine, najpre kao radio, da bi svih godina rata imao sredisnju ulogu u korektnom informisanju i komuniciranju, i to u krajnje dramaticnim uslovima. U ne manje slozenim okolnostima, od 1. februara 1995. godine, zapoceo je i televizijski program. Iste godine, RTV 99 pripremio je program i plan saradnje sa slicnim, takodje autohtonim medijima u Mostaru, Tuzli, Zenici i Banjaluci, ali predstavnici medjunarodne zajednice (konkretnije, iz SAD) nametali su svoju koncepciju i mrezu, u stilu "uzmi ili ostavi". Usledila su i razlicita ogranicenja delovanja, u stvari, fakticka cenzura, koja je izricala "uslovne kazne" zbog nedovoljne "budnosti" novinara i urednika prema emitovanim izjavama pojedinih slusalaca i gledalaca (na primer, pominjanja fesa u, prema proceni cenzora, nepovoljnoj konotaciji). Na ovakav nacin se sputavaju autohtoni mediji, koji su blizi gradjanima i domacim akterima. A od domacih aktera, ipak, najvise zavisi smer i ishod drustvenih zbivanja. Preko autohtonih medija, pak, potpunije bi se, i odgovornije, profilisali bas domaci akteri, ne samo politicki.

Impresije

Pero Muzijevic, rodjen u Konjicu, svratio nas je u rodni grad da pokusa da u policiji sredi neke stvari oko odjave boravka (bez uspeha). Inace, sve vreme puta - zar uopste treba reci, prelepom dolinom Neretve - pripovedao je o ljudima i dogadjajima iz ovoga kraja, kao i o danima skolovanja u Mostaru. Zivelo se tesko ali bez vecih omraza i sukoba. Olga Zirojevic je bila primetno uzbudjena time sto ce prvi put dospeti u Livno, gde je njen deda, Spasoje, jos u doba Kraljevine Jugoslavije, osnovao Rasadnik i bio njegov prvi upravnik. Kada smo dospeli u Livno prosetala je gradom u drustvu jedinog prezivelog dedinog "ispisnika", a od domacina smo slusali lepe price o radnim podvizima Spasoja Zirojevica, u koje spada i podizanje drvoreda u gradu, od kojeg su ostali i danas izvesni tragovi.
U medjuvremenu, svratili smo u Medjugorje (o cemu ce dalje biti vise reci) da bismo, izmedju ostalog, ispunili Perinu nostalgiju za "blatinom", sto se i desilo, u svetski uredjenoj "Galiji" a u veoma srdacnom drustvu Pere Buntica, domacina prave mediteranske gozbe koja me je za trenutak izbacila iz ravnoteze jos uvek strogog rezima uzdrzavanja od hrane i pica, uz ledenu "zilavku", salatu od hobotnice, skampe na zaru i napokon pronadjenu "blatinu".
Tokom citavog puta rojila su se razna secanja i osecanja. Ne racunajuci utiske sa skolskih ekskurzija, kada sam prvi put video Sarajevo, prve trajnije predstave o Bosni i Hercegovini povezane su s casopisom Pregled, cija sam ranija godista (izlazi jos od vremena pre Prvog svetskog rata) godinama prelistavao i citao, a ciji su brojevi na prelazu iz pedesete u sezdesete godine bili u samom vrhu kritickog misljenja u citavoj zemlji. Zanimljiv i donekle zagonetan podatak jeste da je u prvom broju nove, posleratne serije, u ovom casopisu Ivo Andric objavio kasnijih godina cesto citirano "Pismo iz 1920. godine" (jedna od verzija naslova bila je i "Pismo iz 1992. godine") koje sam, usred dramaticnih zbivanja 1971. godine, "reprintovao" u beogradskoj Kulturi (ovaj broj je bio zabranjen, na intervenciju ambasade SSSR-a, zbog jednog teksta Nikolaja Berdjajeva, jednog od osnivaca hriscanskog personalizma, koji je procenjen kao "antisovjetski"). Andricev tekst objavili smo kasnije i u Republici, nalazeci da on podstice na razmisljanje a ne, kako je ponegde tumacen (i zloupotrebljavan) kao konacan dokaz neiskorenljive i neizlecive mrznje i "usud balkanskih naroda" (ili, posebno, kao dokaz negativnog stava prema Muslimanima).
Secam se, takodje, studentskih demonstracija u Sarajevu, krajem 1966. godine, naporedo s demonstracijama u Zagrebu i Beogradu, protiv rata u Vijetnamu, kao i velikih studentskih demonstracija juna 1968. godine, kakvih je tada bilo u svim univerzitetskim centrima Jugoslavije, naporedo sa slicnim demonstracijama u citavom svetu. Trajni tragovi ovoga bunta i kritickog misljenja nalazio sam u Licima, Nasim danima, Odjeku... Bilo je to vreme uspona kritickog misljenja i podsticajnih komunikacija kako u okviru Jugoslavije tako i sa citavim svetom.
Ne mogu da zaboravim ni zamah represije prema protagonistima kritickog misljenja. Jedan od drasticnijih primera je hapsenje asistenta Filozofskog fakulteta u Sarajevu Bozidara Jaksica (28. novembra 1972, u pauzi casa na fakultetu), a potom i sudjenja (5-8. marta 1973) zbog "verbalnog delikta", u stvari analitickih i kritickih tekstova objavljenih u zagrebackom casopisu Praxis i sarajevskom listu Nasi dani. I osudjen je na dve godine zatvora, uslovno na cetiri godine (uz bezuslovnu osudu na cetiri godine zabrane objavljivanja), posle cega je izbacen s Filozofskog fakulteta. Na sudjenju su bili profesori Rudi Supek i Gajo Petrovic, iz Zagreba, i Zdravko Kucinar i Jovan Arandjelovic, iz Beograda. Kolege iz Sarajeva cutke su propratile ova desavanja. Zanimljiv je gest zatvorskog cuvara koji je, u pauzi sudjenja (gde je cuo o cemu je rec), zgrabio Jaksica za revere, pritisnuo uz zid, ljutito govoreci: "Budalo, i ja isto mislim, ali zasto si ti to morao napisati?"
Za ovaj dogadjaj sam i licno vezan. Naime, i moje je ime bilo na "crnoj listi", kao i jos nekolicine kolega iz Beograda, Ljubljane i Zagreba, ali nigde nije bilo tako brutalne represije kao u Sarajevu (kasnije sam saznao da je srbijanski ministar policije trazio saglasnost za moje hapsenje od tadasnjeg predsednika CK SK Srbije Marka Nikezica koji je zapitao da li imaju dokaze o mojoj krivici, sto je bilo dovoljno da ne usledi hapsenje). Jaksicev udes me je toliko potresao da nisam odoleo da, dok je on jos bio u zatvoru, ne rizikujem jedan "incident". Naime, u vreme Zimskih filozofskih susreta u Vrnjackoj Banji (februara 1973), u jednom lezernom razgovoru u kafani, u kojem je ucestvovao i Mesa Selimovic, cije sam delo Dervis i smrt veoma postovao, zapitao sam uvazenog pisca kako se oseca dok ucestvuje na pompeznim drzavnim priredbama u Bosni i Hercegovini u vreme dok se tamo prave nove "afere" poput onih u njegovom romanu, te mu ispricam o Jaksicevom stradanju. Tek u toku noci stigla je reakcija starijih kolega; prekorevali su me da neobicnim pitanjima remetim miran san piscu. Naravno, ni meni nije bilo ugodno ako sam izazvao bilo ciju nelagodu. Tek posle nekoliko meseci dobio sam Mesinu poruku da sam bio u pravu kada sam ga one veceri uznemirio neobicnim pitanjem (saznao sam, takodje, da se Selimovic i sam raspitivao o Jaksicevoj sudbini).
Represija nije bila samo protiv individua. Vreme restaljinizacije partije i drzave ostavilo je dubok trag u citavoj Jugoslaviji. Obracun s "novom levicom" 1968. godine, te s "maspokom" u Hrvatskoj, 1972, i "liberalizmom" u Srbiji iste godine, pracen je brutalnim obracunima, nakon "Pisma druga Tita" iz septembra 1972. godine, sa svim nepodobnim funkcionerima i clanovima SKJ u svim delovima Jugoslavije. Taj obracun je, izgleda, najtemeljitiji i najsuroviji bio u Bosni i Hercegovini, sto joj je donelo reputaciju represivnog avangardizma.
Izvesna kriticka gledista starih kadrova - Osmana Karabegovica, Avda Huma, Hajre Kapetanovica i Cede Kapora - o politici novih kadrova (Branko Mikulic, Hamdija Pozderac, Hasan Grapcanovic i dr.) i uopste o stanju u zemlji, pre svega u Bosni i Hercegovini, bile su predmet tromesecne raspre na pet sednica CK SK BiH i u citavoj organizaciji SK BiH (videti o tome 44, 45, 46, 48. i 49. sjednica CK SK BiH. Septembar-novembar 1972, Mala politicka biblioteka, Sarajevo 1977, I-II). Na udaru su najvise bile ideje Avda Hume, iznete u jednoj diskusiji u zvanicnim krugovima, da bi SSRNJ trebalo da bude samostalna politicka organizacija, naporedo s vladajucim SKJ, sto je protumaceno kao zalaganje za stvaranje politicke opozicije, u duhu socijaldemokratskih ideja i ideja "nove levice". Takva gledista, uprkos spremnosti njihovih autora da ih se odreknu, ocenjena su kao povampirenje "djilasovstine", pretvaranje CK u "debatni klub", "brbljaonicu", nudjenje "partnerstva", sto, sve zajedno, "razara tvrdjavu - SK". Represivni kurs prosledjen je kroz citavu organizaciju SK BiH, uz isticanje podatka da je od ukupno 156 000 clanova SK samo cetvoro izrazilo izvesne rezerve prema "novom kursu". Izrecene kazne tumacene su kao spasavanje starih kadrova (i ne samo njih) od "srljanja u politicku provaliju" (Branko Mikulic). Formirane su i radne grupe za ispitivanje odgovornosti Andrije Kresica, zbog suprotstavljanja izbacivanju dvojice asistenata s Filozofskog fakulteta u Beogradu, kao i Mese Selimovica, zbog "nepodobnih" izjava u stampi.
Poslednje godine Titove vladavine obelezene su i njegovim cestim boravcima u Bosni i Hercegovini, narocito u vreme lova, a jedna od nesluzbenih prestonica bila je u Bugojnu. I posle njegove smrti vladajuci krugovi u Bosni i Hercegovini prednjacili su u isticanju pridrzavanja njegovog "kursa" ("I posle Tita - Tito" itd.). Na udaru kaznene politike, partijske i drzavne, nasli su se prvenstveno lokalni "neprijatelji", kakvima su proglasavani i popularno nazivani "lajavci". I kao sto je promocija novih kadrova isla po "nacionalnom kljucu", isti kljuc sledila je i kaznena politika (kada "zgresi" pripadnik jedne etnicke zajednice, nuzno su pronadjena barem jos dva "krivca"). U ideoloskom i administrativnom obracunu s kriticki usmerenim intelektualcima u filozofiji i sociologiji "udarnu pesnicu" cinili su kadrovi iz Bosne i Hercegovine ("Sarajevski filozofski krug", pre svega). Na trajnom udaru su bili "nepodobni krugovi" u Beogradu, koji su, listom, oznacavani kao "gradjanska desnica" protiv koje su zahtevane najostrije represalije. Cak su i deca u jednom bosanskom selu, Mosevcu, saslusavana o toboznjim vezama s "gradjanskom desnicom" u Beogradu.
U Sarajevu se ociglednije nego u drugim velikim gradovima tadasnje Jugoslavije odigravao i proces preobrazaja (ne samo nasilnog) kontrakulture mladih - izrasle u godinama uspona studentskih pokreta u citavom svetu a i kod nas - u kontrolisanu potkulturu, mahom zabavnu, u kojoj su se proslavili mnogi likovi i razne grupe (muzicke i dr.), od kojih je najpoznatija samu sebe oznacila kao "novi primitivizam". Goran Bregovic, jedan od najuspesnijih lidera sarajevske pop-kulture, upravo ovih dana hvali se kako je "pop kultura u stvari postala etablirana kultura u svijetu" i veli da bi ga odusevilo (jos vise njegovu mamu), kada bi bio primljen u Akademiju nauka i umetnosti BiH; "bilo bi stvarno super", kaze Bregovic (Slobodna Bosna, 2. 07. '02).
Tmurna secanja, ipak, nisu prerasla u stigmatizaciju Bosne i Hercegovine kao "tamnog vilajeta", kakvim je mnogi smatraju. Nade u mogucnost demokratske rekonstrukcije zajednicke drzave, Jugoslavije, najsnaznije su bile izrazene bas tu. Udruzenje za jugoslovensku demokratsku inicijativu (UJDI), osnovano u Zagrebu februara 1989. godine, najbrze se sirilo u BiH. Na osnivackoj skupstini u Sarajevu bilo je vise stotina zainteresovanih gradjana. Slicno je bilo i u Tuzli, Mostaru, Brckom, Zivinicama...
Najdinamicnija je bila podruznica u Mostaru, ciji je predsednik Zeljko Rebac, carinik i pesnik, bio inicijator i prvog "okruglog stola" o Kosovu, pocetkom februara 1990. godine, na kojem su ucestvovali predstavnici brojnih grupacija i nastajucih stranaka iz citave Jugoslavije. Tom prilikom je usvojena platforma za resavanje problema Kosova u sklopu demokratske rekonstrukcije Jugoslavije. Ista nacela usvojena su, krajem istoga meseca, i na drugom "okruglom stolu", u Pristini, uz jos brojnije ucesce predstavnika razlicitih politickih grupa, uprkos rastucoj represiji i nenaklonosti medija i javnog mnenja. Tom prilikom izabrana je Nezavisna komisija, na celu s beogradskim advokatom Srdjom Popovicem, koja je sredinom iste godine objavila Izvestaj, odnosno knjigu Kosovski cvor - dresiti ili seci? Pored analize ideoloske kampanje i raznih oblika represije, u toj knjizi je uverljivo prikazana dugotrajna reprodukcija "modela dominacije" na Kosovu, naime, dominacije jedne od etnickih grupa koja se vezuje za pobednicku vojsku (tursku, austrijsku, srpsku, italijansku, nemacku ili jugoslovensku) i trajace sve dok se ne uspostavi demokratski poredak. Ovi razgovori i njihov rezultat potom su prekinuti, eskalacijom nasilja, a u povremeno obnavljanim razgovorima kretalo se obicno ab ovo, kao da nista ranije nije bilo poznato ili zapoceto. Sudbinu ovih inicijativa recito simbolise razorena zgrada u Mostaru gde su ovi razgovoru zapocinjali.
Kada sam se pozalio Repcu da od silnih razgovora ne stignemo ni da prosetamo Mostarom, barem do staroga mosta, on je uzvracao je on vecno tamo i da ce i za to biti vremena. Medjutim, most je u brutalnim sukobima, koji su ovaj grad razorili, srusen i tek sada, desetak godina kasnije, priprema se njegova rekonstrukcija. Inace, sam Rebac je znao da se vajka kako, eto, mi organizujemo razgovore i koncerte, dok se drugi naoruzavaju. U vrtlogu oruzanih sukoba i sam je, s porodicom, morao da uzmakne i da se u rodni grad vrati posle mnogih godina i pokusa da nesto ucini, opet kao carinik, sto ga je odvelo poslovima van grada, tako da smo se, prilikom mog boravka u Mostaru, samo culi telefonom i ponadali se skorom susretu.
Nismo verovali u nuznost rata ni onda kada je on zapoceo u Sloveniji i Hrvatskoj. Sarajevo smo izabrali kao poslednju liniju odbrane nade u mir i demokratiju. Zahvaljujuci velikom trudu Bozidara Gaje Sekulica, profesora Fakulteta politickih nauka, inace predsednika UJDI-ja u Sarajevu (i koordinacije za BiH), u Sarajevu smo odrzavali sastanke Pretparlamenta Jugoslavije, na koje su dolazili predstavnici brojnih grupa i nastajucih demokratskih stranaka da i dalje raspravljamo o realnim mogucnostima demokratske rekonstrukcije Jugoslavije, suprotstavljajuci se agresivnim nacionalistickim ideologijama i militantnim formacijama, prvenstveno iz Srbije, pod vodjstvom Slobodana Milosevica. A kako se rat rasplamsavao, poslednjim naporima smo nastojali da se on zaustavi tamo gde je poceo i da se spreci njegovo prosirenje na Bosnu i Hercegovinu. Radi toga smo osnovali, opet u Sarajevu, Okrugli sto vlasti i opozicije u Jugoslaviji s ciljem da se nadje odgovor na pitanje "Kako spreciti totalni rat u Bosni i Hercegovini". U radu ove institucije povremeno su ucestvovali i clanovi Predsednistva SFRJ Bogic Bogicevic i Vasil Tupurkovski, potpredsednik Savezne vlade, Aleksandar Mitrovic, nekoliko poslanika saveznog i republickog parlamenta. Od predsednika republika, koje smo redovno pozivali, jedino se odazvao Alija Izetbegovic. Sastanci su odrzavani od jula 1991. pa sve do februara 1992. godine, neposredno pred izbijanje rata. Dolazili su predstavnici razlicitih grupa i stranaka. Pozivali smo i predstavnike medjunarodnih organizacija, ali su oni retko dolazili. Ni lokalne "medijske zvezde" nisu se rado odazivale pozivu na razgovor, kad dodje jedna "fale" ostale. Kada smo osnivali UJDI Emir Kusturica, koji je tada bio na putu ka slavi, vajkao se da "jos nije trenutak" za puni angazman, a kada nastupi, veli, grunuce svom snagom. Neke "zvezde" oglasile su se tek kada je predsednik Vlade SFRJ Ante Markovic osnovao svoju stranku, ali ni to nije donelo primetnije rezultate. Nismo uspeli da dobijemo ni podrsku medija, cak ni onih koji su se deklarisali kao nezavisni. Cak ni JUTEL nije objavljivao informacije o nasim akcijama, podozrevajuci da su one politicke, sto njih, kao nezavisne, kazu, ne zanima.
Iako nismo uspeli da sprecimo rat, ostao je izvestan trag ovih pokusaja, ne samo radi umirenja savesti vec i kao podsticaj za razmisljanje, sada ne vise o mogucnostima za sprecavanje rata, nego o realnim mogucnostima za nalazenje pouzdanih puteva izlaska iz ratnog vrtloga. Verujuci da rat nije rezultat neke nedokucive nuznosti, ponajmanje "balkanskog fatuma", cinili smo nesto sto se i danas mora ciniti da se nadje resenje za uzroke i posledice rata, sto takodje nije nuznost vec slobodan izbor.
A kada je izbio rat neprekidno smo organizovali proteste u kojima je ponekad ucestvovalo i vise desetina hiljada Beogradjana ("crni flor", na primer), antiratne koncerte i druge akcije. Posredovali smo u sirenju informacija o desavanjima u Bosni i Hercegovini, od saradnje s radio-amaterima do sistematskih komunikacija s medijima i antiratnim grupama u BiH. Vise godina je delovala i Grupa Ziveti u Sarajevu, u kojoj su bili clanovi raznih udruzenja, stranaka i nestranacke osobe, koja se redovno sastajala, prikupljala i sirila informacije, organizovala slanje pomoci i inicirala razne akcije, domace i medjunarodne, za okoncanje rata. Usred rata, jula 1994. godine, organizovali smo i put u Sarajevo, da i neposredno izrazimo solidarnost sa zrtvama opsade i braniteljima Sarajeva. Putovali smo i u Tuzlu. O svemu sto smo cinili, mi i drugi (Centar za antiratnu akciju, Zene u crnom i dr.), redovno smo pisali i objavljivali, gde god smo mogli (Borba, Vreme, B 92, Studio B i sl.). Samo u Republici je tih godina objavljeno vise stotina clanaka o zbivanjima u Bosni i Hercegovini (i oko nje), sto se moze videti u Bibliografiji (1989-2000). Cudno je da o tim akcijama nema ni traga u nekim retrospektivama, poput one koju su nedavno objavili sarajevski Dani. Ponajmanje je rec o bilo kakvom priznanju za ulozeni trud, nego bi bilo korisno, za sadasnje i buduce napore u resavanju ratnih i poratnih problema, prouciti sva iskustva, narocito ona koja su se istrajnije suprotstavljala "stihiji straha, mrznje i nasilja", kako vec vise od jedne decenije stoji u zaglavlju lista Republika.

Svetilista

Put od Mostara ka Livnu vodio nas je pored katolickog svetilista u Medjugorju, a od Livna ka Banjaluci pored muslimanskog svetilista Ajvatovice (iznad gradica Prusac).
U Medjugorju je bas minulih dana proslavljena godisnjica od ukazanja Gospe (24. juna 1981), uz prisustvo oko 100 000 vernika. U prigodnoj knjizi Medjugorje (Medjugorje 2001) podrobno je opisano kako je sestoro mladih videlaca ugledalo Gospu; neki od njih je sve do danas vidjaju svakodnevno, a neki jednom godisnje. Gospa im porucuje: "Draga djeco, volim vas i na poseban nacin sam izabrala ovu zupu koja mi je milija nego ostale, gdje sam boravila kad me je Svevisnji slao". Glavne poruke su: mir, snazenje vere, obracenje, molitva i post. Vidioci prenose poruke mestanima i brojnim posetiocima svetilista iz citavog sveta kojih je u proteklih dvadeset godina bilo preko 20 miliona (svake godine se vise od milion hodocasnika pricestilo). Autori ove knjige, lokalni franjevci, prikazuju teoloske, psiholoske i medicinske nalaze o verodostojnosti ovoga fenomena i prikazuju razvoj svetilista u supermodernu instituciju, kako po gradjevinama tako i po elektronskoj opremi, uslugama i sirini komunikacija (primerice, 440 seminara). I sama ova knjiga je rezultat najmodernije tehnologije, u luksuznoj opremi i sa impresivnim ilustracijama.
Autori priloga u ovoj knjizi ne propustaju da tumace i politicku pozadinu nastanka neobicnog fenomena. Ovako opisuju prilike neposredno pred prvo ukazanje Gospe: "Strah i neizvesnost. Godine 1980. umro je veliki diktator. Sto ce biti od umjetne tvorevine koju je do kraja odrzao pod svojom cizmom?" Potom se, naglasavaju, i drugde "urusio komunisticki sustav", urusila "komunisticka neman", dok sve vreme preti i zapadni "potrosacki mentalitet". Najzad, istice se sledece: "Danas je cijeli svijet premrezen Medjugorjem, daleko vise od Lurda i Fatime, najpoznatijih mjesta dosadasnjih ukazanja. Ta premrezenost svijeta Medjugorjem bijase, slobodno mozemo tvrditi, jedan od bitnih cimbenika i u vremenu sticanja hrvatske samostalnosti, u onim teskim danima prije deset punih godina. Medjugorje je najveci povod i raspoznajni znak za prepoznatljivost Hrvata i Hrvatske u svijetu i ono je po svojoj poruci najhrvatskija, najkatolickija poruka svijetu..." Pominje se i rat, ali sasvim uzgred: "Bio je rat koji je Jugoslavija zametnula protiv onih koji su se htjeli osloboditi..."
U jednom istrazivanju koje sam nedavno procitao (Mart Baks, "Varvarizacija u jednom bosanskom hodocasnickom centru", Susedi u ratu, Samizdat B 92, Beograd 2002, str. 239-258) o ratu se govori sasvim konkretno. Autor, naime, na cinjenicama rekonstruise "mali rat" koji su, od maja 1991. do jula 1992. godine u Medjugorju vodili porodicni klanovi (Ostojici, Jerkovici i Sivrici). Ovaj "rat" je izbio u vreme opada turistickog prometa zbog rata u okruzenju a oko ucesca u dobiti od turizma. Procenjuje se da je u tom "ratu" od otprilike 3000 seljana 140 ubijeno, 60 nestalo, a oko 600 pobeglo. Ovi dogadjaji tumace se kao "deo tradicije ratovanja i osvete", o kojoj se detaljno raspravlja kroz noviju istoriju. U pomenutim obracunima, pise Baks, "sakacenje je vrseno po utvrdjenom obrascu, tako sto se odsecalo sve vise delova tela". Kada je okoncan ovaj "mali rat", svetiliste je ponovo proradilo punom parom, kao da se nista nije dogodilo.
Za razliku od Medjugorja, na koje upucuju mnogi znaci na putevima, put do Ajvatovice jedva smo pronasli, lutajuci sumskim stazama i bogazama. Napokon smo je nasli, zahvaljujuci jednom usamljenom paru koji se odmarao u dnu proplanka kraj kojeg smo prosli a da nismo znali da je bas na tom mestu nekoliko dana ranije (30. juna) odrzan veliki skup, kazu 493. po redu, na kojem se "okupilo nekoliko hiljada Bosnjaka na najvecem dovistu Bosnjaka u Evropi".
Jos skrovitije i krajnje asketski deluje stena na kojoj se molio Ajvaz Dedo, kako kaze legenda, citavih 40 dana, da bi napokon bila uslisena molba te se stena razdvojila i propustila vodu radi dobrobiti zitelja malenog naselja podno brda.
Od svih svetilista u Bosni i Hercegovini najvise su stradale dzamije, na teritorijama koje su zauzimale i srpske i hrvatske oruzane snage. Medju njima, vec na samom pocetku rata, u Banjaluci je srusena (potom su krhotine samlevene a prah rasut), cuvena Ferhadija, podignuta jos daleke 1579. godine, koja se smatra najznacajnijim spomenikom islamske arhitekture u nasim krajevima. Pokusaj obnove, prosle godine, sprecen je bucnim protestima lokalnog stanovnistva i kamenovanjem islamskih velikodostojnika i drugih gostiju; pocinioci, inace poznati organima pravosudja, ni posle godinu dana nisu privedeni pravdi.
Od nekog pravoslavnog svetilista nismo nasli ni pomena. U tako nesto tesko bismo mogli svrstati neku vrstu paganskog spektakla koji je, kako i dolikuje drevnim paganskim priredbama, odrzan na stadionu "Borca" u Banjaluci, uoci Vidovdana, a priredila ga je Svetlana Ceca Raznatovic pred preko 20 000 ljudi (nakon "trijumfa" na beogradskoj "Marakani", pred oko 100 000 obozavalaca). Mozda bi srpskom svetilistu vise mogao da nalikuje najavljen skup na Kozari, 6. jula, ali toga dana smo, po nasem programu, morali biti u Sarajevu tako da ne znamo sta se tamo zbivalo.
Valja, dabome, razmisliti o svrsi i efektima pomenutih (i drugih) svetilista, koliko ona zaceljuju rane omraza i sukoba, a koliko ih drze otvorenim, nezaceljenim.

Knjige, knjige...

Kud god sam putovao kupovao sam najnovije knjige koje se bave doticnom zemljom. Tako je bilo i sada kada prateci tragove jedne knjige ne mogu a da ne podjem i tragovima na koje upucuju druge knjige. U izboru mi, obicno, pomazu knjizari i prijatelji, obavestavajuci me sta se najvise cita.
U jednoj od njih sabrani su mahom vec objavljeni novinski tekstovi jednog od najpoznatijih novinara sarajevskog Oslobodjenja Gojka Berica, Pisma nebeskom narodu (izd. H. Bel, Sarajevo 2000). Tekstovi u ovoj knjizi posveceni su, na svoj nacin, prvenstveno "srpskoj strani rata", i to posredstvom osecanja stida zbog pripadnosti ovom narodu kao glavnom vinovniku tragicnih zbivanja, u cijem je sredistu, istice autor, "intelektualna rulja na celu sa Dobricom Cosicem" preko koje se "povampirio fasizam na Balkanu". Srbi, mahom ruralni element, ophrvan razlicitim frustracijama, iskalio je svoj "vandalski bijes" prema gradovima i gradjanstvu ("urbicid"). "Zlodjela su cinili", pise Beric, "i Hrvati, ni Bosnjaci nisu bili jagnjad, ali su Srbi bili vodeci fabrikanti smrti". Primetio je, tako, da su u samom Sarajevu stradali mnogi gradjani pod nozem i metkom lokalnog "crnog bisera" Musana Topalovica Cace koji je uzivao podrsku bosnjacke vlasti; cak je bio slavljen kao "spasilac grada". I sam Izetbegovic je, smatra Beric, imao blagonaklon stav "prema bezakonju, korupciji, lopovluku, kao i mafijaskoj samovolji grupe prononsiranih kriminalaca".
Carsija, pise Beric, nije uspela da se suprotstavi razornim silama, niti nalazi pravu alternativu posledicama rata. Vrtlog mrznje i nasilja razorio je i ono sto se smatralo glavnim uporistem bosanske obicajnosti - komsiluk. "Jedan od najvecih poraza", pise Beric, "predstavlja smrt kulta zvanog komsiluk" koji je u multietnickim sredinama "imao vece znacenje od svake politike i ideologije".
Za razliku od publicistickog stiva, ocekivao sam dublje analiticke uvide u knjizi dvojice doktora nauka, akademika Muhameda Filipovica i Nijaza Durakovica, Tragedija Bosne, koja se pojavila upravo u vreme ovog putovanja (izd. Walter, Sarajevo, jun 2002). Autori s primetnom patetikom najavljuju razloge za istupanje u javnosti, tvrdeci "da je doslo krajnje vrijeme, ako nije i proslo, da se o Bosni i Hercegovini kaze nesto sto je istinito, suvislo, opravdano".
Minuli rat je bio, smatraju autori, "agresija Srbije i Hrvatske" i "pobuna unutrasnjih srpskih snaga". Objekat agresije je jedna drzava koja postoji jos od Kulina bana pa do nasih dana, "evo, vec najmanje tisucu godina". Bosna je, isticu oni, "jedina europska zemlja u kojoj je multilaterizam bio stvarna i vladajuca paradigma zivota", "iz cega je tolerancija izlazila kao prirodan tok samog zivota, a ne kao vanjski oblik intervencije u drustvene, religijske i kulturne odnose". Stav prema zivotu "u ovoj zemlji bio je svagda izuzetno otvoren i slobodan. Sloboda, u cijem jezgru je bila ideja jednakog polozaja i prava svih ljudi, barem kad se ticalo njihovog etnickog, religijskog i kulturnog identiteta, nije u toj domeni imala u Bosni razloga da djeluje, ona je tu vec bila ostvarila svoj ucinak... sloboda je bila imanentna bosanskom multilateralnom modelu zivota u najvecoj mogucoj mjeri koju je tadasnje opce stanje covjecanstva i njegov ukupni drustveno-ekonomski razvitak to dozvoljavao i omogucavao". Dakle: "Bosna je uzor, a ne sljedbenik Europe. Europa ima sto nauciti o toleranciji i zajednickom zivotu ljudi u jednoj zemlji od Bosne". I dodaju: "Bosna je bila u duzem periodu cak duhovno i civilizacijski nadmocnija u odnosu na samoljubivu i etnocentricku Europu".
Svaki poremecaj multilaterizma, prema autorima, unosen je spolja, pre svega iz Srbije i Hrvatske. BiH je bila suverena drzava i u SFRJ, po ustavu iz 1974. Srpska agresija je bila pripremljen zlocin. Potom sledi manje ili vise poznata hronika dogadjaja, od uspona Milosevica na vlast, preko ratova u Sloveniji i Hrvatskoj, do rata u Bosni i Hercegovini. Pored glavne uloge spoljne agresivnosti, autori nisu zanemarili ni "Izetbegoviceve zablude i greske": ignorisao je informacije o pripremi agresije, nije organizovao osvajanje kasarni, zapostavio je "multi" karakter Armije BiH, cistio je od nebosnjackih elemenata i dopustio instrumentalizaciju vere (islama) u politicke svrhe (imami postaju politicki komesari) i angazovanje mudzahedina, a imao je i intimnu zelju za nacionalnu podelu ("fildzan muslimanske drzavice"), praktikovao je nepotizam...
I Dejton je, smatraju autori, "crni dan u povijesti BiH". Sve je sracunato da se "spreci eventualna pojava jedne zemlje u Europi u kojoj muslimani imaju vecinu". "Dayton nije zaustavio niti otklonio onaj temeljni, tj. politicki sukob koji je doveo do rata 1992. godine, a koji je dalje, ali sada u mirnim i legitimnim uvjetima, nastavljan punom energijom. On je ostavio na snazi i dao politicku moc onim istim ljudima, strankama i programima koji su se temeljili na ideji nacionalne podjele teritorije Bosne i Hercegovine i stvaranja zasebnih nacionalnih entiteta, a koji i nadalje nastoje da uspostave stvarne i punopravne drzave unutar Bosne i Hercegovine i time definitivno dovrse podjelu Bosne i Hercegovine... Dayton je, dakle, prekinuo oruzani, ali utoliko vise osnazio jedan beskrajan politicki rat od kojeg zemlja sve vise trpi, a u nekim aspektima i vise nego u toku vruceg rata". Sada se primena nacionalnog principa u BiH, vele autori, "po prvi put javlja". Nasuprot svemu tome, valja se vratiti izvornom i drevnom "bosanskom duhu" i ugraditi ga u aktuelne vizije globalizacije.
Razboritiji pristup nalazimo u razmatranjima Adila Zulfikarpasica koji je nedavno preselio svoj Bosnjacki institut iz Ciriha u Sarajevo. I Zulfikarpasic afirmativno govori o dugom kontinuitetu bosanske civilizacije i drzave, ali uocava i periode diskontinuiteta, kakav je bio sredinom XIX veka i u vreme NDH, kada "prvi put u historiji na ovaj prostor dolazi drzava koja legalizira ubijanje" (videti: Adil Zulfikarpasic, Vlado Gotovac, Miko Tripalo i Ivo Banac, Okovana Bosna. Razgovor, Bosnjacki institut, Cirih 1995). On primecuje da postoji "lancani sistem brutalizacije Balkana". Najizrazitiji primeri su Karadzic i Boban kao nastavljaci ideologije Draze Mihajlovica i Ante Pavelica, a deo toga su i verski fanatici i fasisticke grupe unutar muslimanskih krugova. Zanimljiva su i njegova secanja na pokusaje sporazuma s Milosevicem i Cosicem. Od trajnijeg je podsticaja Zulfikarpasicevo razmisljanje o neophodnosti dijaloga i saradnje liberala i socijalista (o cemu smo, podsecamo, razgovarali i u Osijeku i u Tuzli). "Liberali Bosne i socijalisti BiH", istice Zulfikarpasic, "moraju izmjenjivati misljenja s politickim partnerima u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji..." A za takav dijalog i saradnju neophodna je vizija buducnosti. O tome Zulfikarpasic veli: "U jedno ipak vjerujem: nisu se u Bosni pogasila sva ognjista niti su svi ljudi ogrezli u krvi... Preskupo smo platili lekciju, ali se nadam da smo je naucili".
Jos dok je rat plamteo nizala su se knjizevna dela koja danas cine pozamasnu biblioteku bez cijeg poznavanja tesko mozemo da razumemo sta se sve desavalo. Buduci da knjizevnost nije deo moga zanata, socioloskog, moji utisci nikako nisu nesto vise od impresija.
Rat je na mnoge delovao kao sok. "Interesantno je", pise Marsela Sunjic (Laku noc grade, Mostar 1995), "da je rat na podrucju bivse Jugoslavije imao za svakog razlicit datum izbijanja, cak i unutar Republike. Nekoliko dana prije nego sto ce poceti rat u Mostaru, samo stotinjak kilometara severnije, napadnuta je Bijeljina. Televizijske stanice su prenosile slike mrtvih civila kako uvaljani u blato leze ubijeni u svojim dvoristima. Bijeljina se nas nije puno ticala". Inace, u Mostaru su ljudi "zivjeli zajedno i slozno, veselo i opusteno, bez vecih trzavica, zaboravivsi nedace i potrese koji su vjekovima uzdrmavali hercegovacko tlo". Onda, iznenadno, nadolaze JNA i dobrovoljci, nastupa klanje i rusenje... Buja mrznja i nasilje, od kojih retki uspevaju da se spasu bekstvom ili skrivanjem po podrumima. "Zestoko, silovito i krvavo radjale su se nacije na ovom podneblju. Svijest o nacionalnosti probudila je zlocinacku svijest. Jadno i surovo su stradali ljudi u ponovnom buktanju davno zaboravljenog prokletstva. Jame drugog svjetskog rata opet su se iskopavale...", citamo u ovom romanu, a dalje sledi vec poznati prizor: "Gradovi nastaju na rijekama. Danas Mostar nestaje na rijeci. Samo je ime ostalo. Mostar vise nije grad, on je postao samo jedno selo zapadne Hercegovine. To je ujedno i kraj ljudi koji su Mostar smatrali svojim". Kada je srusen most, "plakali smo svi, a u gradu je bila ludnica. Skutori su se opijali do besvjesti i slavili rusenje". Ni mir ne izgleda normalno: "Behar je procvjetao, a ljudi su trulili i tupili... Dosao je mir koji se nije mnogo razlikovao od rata. Novonastala vlast je sijala teror, vozila se ukradenim kolima, sepurila u uniformama i razgovarala na mobitel-telefonima. Mobiteli su postali poslednji modni krik, a maskirna uniforma sa amblemom HVO, simbol apsolutne moci".
I u romanu Nure Bazdulj-Hubijar Bas mi je zao (proglasen za roman godine 1998) docarava se sok, nakon razdoblja mirnog i ugodnog zivota, pre svega bolje stojece srednje klase. A, onda, iznenada: "U nasoj lijepoj majci domovini pocelo se nesto tumbati... Nejasno i iskidano sjecam se da su se pocele pricati price kako Juge vise nece biti, ubit ce je, sahraniti...", "naisao je virus ludila". Posle panicne bezanije iz sarajevskog meteza, sledi takodje iracionalan gest, povratak usred nemastine, gladi i ubijanja. "Psi rata" su upadljiv fenomen: "Ljudi culi da se u Bosni dok pucnes prstom moze zaraditi pet stotina marona... Samo naciljas i upucas neko djetesce. Snajperom. Cas posla. Poceli se kriminalci i psihopati utrkivati ko ce prije doci. Zvali smo ih vikend cetalji. Dodju oni, nacajdare se u brdu, snajper predase. Problem je samo naci neko deriste..."
Iznenada, takodje, sledi i prekid rata: "Kad ono sutradan, ko grom iz vedra neba - kraj. Gotovo. Sto je bilo, bilo je. Nejma vise. Dzaba cekate. Igre bez granica su zavrsene. Tuto finito. Finalni rezultat - nerijesen. Pa zasto onda bi rat? Zasto desetkova narod, popali, porusi, izgladnje, isprestravlja, raseli, ojadi, ocemeri, isfura, izbudali? Sad pomalo kontam. Da nas nauci, bar one koji nisu dibidus hableho. Da nas nauci sta je sloboda, sta je hljeb, sta znaci imati sapun, kalodont, lijek, caj, ulje, otvoren prostor... Jer, kad nesto stalno imas, to ti ga dodje skoro pa i da nemas. Nisi ga svjestan". "Rat nas je upoznao i sta je hazard." "Rat nam je razbio i strah od smrti." Na samom kraju, u najboljoj tradiciji sarajevskog urbanog duha, citamo: "Ma kazem ja vama, sve otislo u helac. Sve ludo sto na sat. A dobro nam. E bas mi je zao raje koja ne zna sta je rat".
U prozi Karima Zaimovica Tajna dzema od malina (Sarajevo 1996, nagradjena knjiga) nalazimo tekstove koje je autor citao na Nezavisnom radiju Zid, gde je, usred emisije, smrtno ranjen 13. avgusta 1995. Naviru fantasticne slike sukoba i ratova po svetu. Nizu se krstasi, pustolovi, templari, pacovi, lude krave, "nevidljivi covek", vampiri, tajne sluzbe, spijuni, otkaceni tipovi... "Svijet je jedno veliko tkanje", pripoveda autor, "i u njemu je sve slucajno. Ne postoje zakonitosti, ne postoje pravila. Slucaj je ono sto odredjuje mjesto svakog od nas".
U sredistu dramaticnih zbivanja nalaze se i sukobi malinara i antimalinara oko tajne spravljanja dzema od malina. Jedna od vaznih epizoda je i ova: "Tito, komunisticki lider jedne male drzave na Balkanu, tim saznanjem obezbijedio je svoju dozivotnu moc, ali i ravnotezu u svijetu. I danas se pamte cuveni malinaski derneci na Dedinju kada je Tito svoje komunisticke prijatelje obilato castio dzemom od malina spravljenim u podrumu Bijelih dvora. Navodno, jednom prilikom Tito je dzemom slabije kvalitete posluzio tadasnjeg generala Franju Tudjmana, radi cega je ovaj oficir dobio visednevnu, iscrpljujucu dijareju. Tada se, kazu price, Tudjman zavjetovao da ce kad-tad dokinuti Titovu Jugoslaviju. Tito svoju tajnu nije dijelio sa svojim narodom, a kako je prekomjerno uzivao u dzemu, uskoro je zapustio drzavnicke poslove, razbolio se i umro. Tajna opet bijase izgubljena. U rasulu Titove Jugoslavije formula je kruzila od republike do republike, a generali bivse JNA pokrenuli su vojnu masineriju, zeleci da dobiju recept i tako postanu najmocnija organizacija u Evropi, nesto kao cetnicka verzija templara".
U pogovoru Ivana Lovrenovica naglasava se mastovitost darovitog pisca: "Karimova strast za pisanjem, strast za fabulom, strast za ritmom, strast za stvaranjem jednog novog svijeta, posto se ovaj postojeci upravo u tim trenucima razrusavao pod granatama..." Stivo cini: "Isprepleteni odnos maste i stvarnosti, u kojem je masta stvarnija od stvarnosti, a stvarnost nevjerovatnija od maste..."
Jos u toku naseg putovanja objavljena je vest da je, u Tuzli, prvi put dodeljena knjizevna nagrada "Mesa Selimovic" za knjizevni prostor koji se poklapa s bivsom Jugoslavijom, bez Slovenije i Makedonije (ideju o slicnom tipu nagrade pokrenuo je jos pre vise godina Forum gradjana Tuzle). Od 13 dela koja su bila nominovana za nagradu, nagradjen je pisac iz Zagreba, profesor francuske knjizevnosti na Sveucilistu u Zagrebu Marinko Koscec, za roman Netko drugi (izd. Konzor, Zagreb 2001). O knjizi je bilo pomena u medijima, ali je nije bilo i u knjizarama (Banjaluke, Bijeljine, Tuzle i Sarajeva), tako da sam vise vremena ulozio da je nabavim nego sto je trebalo da je procitam. Izgleda da su i nas zahvatili maniri po kojima je vaznija estrada i reklama od samog dela.
Inace, u ovom romanu, koji privlaci paznju citaoca retkim jezickim umecem a ne samo fabulom, nailazimo na samo cetiri recenice o ratu i povodom njega: "Ratovi prolaze, ali mrtvi? Moze li se nakon besane noci svijet ne promatrati kroz vizuru nesanice? Kako iz njezina zagrljaja iscupati kap vedrine? Moze li zlatna ribica svijet vidjeti ikako osim kroz vizuru svojeg akvarija?" Glavni junaci ovog romana krecu se, inace, u svetu koji je u kontrapunktu kosmaru rata. Likovi romana na dinamican i dramatican nacin stvaraju i preoblikuju individualni identitet, i kada zive van zemlje, a i "doma", na izdvojenom otoku, gde nastoje da zive "skriveno od svake lose vesti". Ova, kako sam autor naglasava, intimisticka proza deluje okrepljujuce ali i uznemirujuce, predocava nam puteve sublimacije ali i tegobe individualne egzistencije.
Mozda je suvisno reci ali ipak da kazem (nisam prvi koji ovo primecuje), ovaj roman cita se bez upotrebe recnika. Dapace, dozivljava se duhovno obogacenje spoznajom o raznolikosti jednog ili nekoliko slicnih jezika. Prisecam se, ovim povodom, jednog analitickog ogleda Isidore Sekulic iz polovine prosloga veka, da je mogucno da o Balkanu ne razmisljamo samo na inace uobicajen nacin, u smeru razlika i sukoba, nego i brojanja i sabiranja razlika, u cemu se nalazi veliko bogatstvo, pre svega kulture.
Sva ova traganja putevima jedne knjige, a i drugih knjiga, kao i raznolikih komunikacija, i nisu nista drugo nego ispitivanja mogucnosti brojanja i sabiranja razlika u poimanju zivota, a ne samo svedocenja o nasilju, zlocinima i pljacki na, kako se to obicno veli, "ovim nasim prostorima".

Nebojsa Popov

Pravosudje: Prokuplje nas opominje «

» Sta citate: Gradjanski orman za knjige kao obrazovna institucija