Sta citate

Univerzitet izmedju skolske reforme i resocijalizacije*

Ka kritici epistemoloske politike etnopolitike

Ugo Vlaisavljevic

Univerzitet kao skolska institucija stoji izvan politike. U tom smislu se u socijalizmu moze govoriti o politickoj autonomiji univerziteta, cak o prevelikoj autonomiji, gotovo poput azila. No, s druge strane, univerzitet kao znanstvena institucija, kao institucija drustvenih znanosti, bio je sustinski upucen na politiku. Da bi verificirale i legitimirale svoju znanstvenost, drustvene znanosti su trebale politiku. Znanstvenost drustvene znanosti se nije pojavljivala prije politicke arene. Iznutra depolitiziran, univerzitet je bio izvana repolitiziran.
Politika je sa svoje strane takodjer trebala drustvene znanosti. Marksizam je politicka ideologija koja se predstavljala kao nesto daleko vise od ideologije, naime kao sama znanost. Univerzitet, njegovo krilo humanistickih disciplina, zapravo je trebao vladajucoj ideologiji kao institucija njenog znanstvenog legitimiranja. Centralni komitet, kao najvisa politicka institucija, i Univerzitet, kao najvisa institucija znanja, funkcionirali su kao komplemenatne institucionalne osnovice cjelokupnog komunistickog rezima. Funkcioniranje ovih institucija je podrazumijevalo kontinuiranu razmjenu politicara i profesora ili, radije, njihovu metamorfozu prilikom prelaska iz jedne institucije u drugu. U Centralnom komitetu su veliku ulogu igrali profesori koji dolaze sa Univerziteta ("a sada ce nam nesto reci uvazeni profesor"), a na Univerzitetu su takvu ulogu igrali politicari ("a sada ce nam nesto reci drug koji dolazi iz CK"). Citav sistem je funkcionirao na osnovu cirkulacije izvjesnog diskursa - to je ono sto danas zovemo komunistickom ideologijom - za koji se moze reci da je politicki diskurs socijalnih znanstvenika, kao i da je znanstveni diskurs politicara. Marksizam/lenjinizam je bio drustvena kvazi-znanost, pri cemu je univerzitet bio vazna politicka institucija: legitimiranja zvanicne ideologije. (...)
Znanstvena socijalizacija, ovaj modus radikalnog prosvjecivanja, kojim se dicila proleterska avangarda, nije dopustila socijalizaciju same znanosti. Polazeci od pretpostavke o temeljnom zahtjevu moderne demokracije za povezivanjem i medjusobnim zasnivanjem drustvenih formi i znanstvenih formi, moze se ustvrditi da javni forumi politickog zivota nisu mogli postati demokratski, a da javni znanstveni forumi razlicitih znanstvenih disciplina ne postanu njihovi vazni, noseci i mobilizatorski segmenti. Ideologija koja je bila glavni stub nedemokratskog politickog rezima se na univerzitetu pojavljivala kao "znanost" koja je sprecavala obrazovanje otvorene zajednice javne debate, kriticke argumentacije i slobodnih istrazivanja.

Istinska postkomunisticka reforma univerziteta bi podrazumijevala resocijalizaciju ove moderne politicke institucije par excellence. To bi predstavljao jedan od osnovnih uslova demokratizacije citavog drustva. Resocijalizacija koja podrazumijeva uvodjenje zajednice znanstvenika na djelu je nerazluciva od demokratizacije univerziteta i nesto je sasvim razlicito od nedemokratske hipersocijalizacije ove institucije, koja je odlikovala prethodni rezim, a jos vise odlikuje one koji su ga naslijedili. Jer umnozavanje univerziteta i njihovo masovno pohadjanje poput srednje skole predstavlja upravo simptom neostvarene primarne socijalizacije ove navodno znanstvene institucije.
Bilo je istine u stavu komunisticke epistemoloske ideologije da teorija mora izaci s univerziteta da bi postala znanost. Bilo je istine u stavu da je arhiviranom znanju potrebna drustvena praksa. No praksa koja je nudjena univerzitetskim profesorima, prije svega drustvenih znanosti, bila je praksa politicke zajednice, tacnije zajednice partijskih politicara, u kojoj su kompetencija i sam znanstveni stav bili brisani u ime samih svrha komunikacije takve komunikativne zajednice. Ono sto su znanstvenici pseudoznanosti stvarno donosili u takve politicke forume je bio legitimitet drustvene znanosti. Cijena ovog izvanjskog, politickog legitimiranja lezi u razmjeni kompetencija: ugledni profesori su svoju politicku kompetentnost sticali u casu kada su gubili svoju strucnu kompetentnost. Najjasniji ideoloski momenat citave epistemoloske politike prethodnog rezima je upravo ovaj momenat izmjestene socijalizacije: jer upravo je tada drustvena teorija trebala postati prakticna i pokazati se kao znanost. (...)

*

Cini se da sada imamo dovoljno argumenata za tvrdnju da odbacivanje marksizma kao pseudoznanosti nije dovoljno za epistemoloski oporavak drustvenih znanosti. Bez resocijalizacije univerziteta, koja ne smije biti izvanjska i naknadna, svaka ce znanost i svaka forma znanja i dalje funkcionirati kao pseudoznanost. Ovaj se zahtjev moze formulirati kao zahtjev za konacnim postizanjem autonomije univerziteta, pod uslovom da on podrazumijeva odvajanje drustvenih znanosti od drzavne politike: nijedna politika ne smije upravljati konstituiranjem i komunikativno-istrazivackom praksom zajednica znanstvenika. S obzirom na maglovite granice politickog, taj bi se zahtjev mogao precizirati kao zahtjev da se primarna socijalizacija znanosti odvija samo u krugu samih znanstvenika, u krugu koji nikada ne smije biti zatvoren.
Upravo sasvim depolitizirani univerzitet, vidjen kao skola, skriva politicku zloupotrebu znanstvenog znanja, ponajprije znanja drustvenih znanosti. Institucionalno njegovanje drustvenih znanosti bez zajednica istrazivaca na djelu potpuno marginalizira ove znanosti u njihovim istinskim politickim kapacitetima, naime kritickim i kreativnim potencijalima koji se najcesce oslovljavaju kao kritika ideologije.
Reforma visokog obrazovanja ne bi smjela ostati skolska reforma. Obeshrabrujuca je cinjenica da gotovo sve inicijative u regiji posvecene reformi univerziteta imaju skolski karakter i da ne dovode u pitanje naslijedjeni model ove institucije. Takve inicijative previdjaju neophodnost resocijalizacije univerziteta, tj. njegove transformacije u znanstvenu instituciju, pogotovu ako je ova institucija skrivene politicke funkcije zauzela mjesto svih drugih znanstvenih institucija. (...)
Promatrati institucije univerziteta i institucije drustvenih znanosti pod istom lupom iznosi na svjetlo dana, u oba slucaja, nedostatak adekvatne drustvene forme i manevar njenog politickog deplasiranja, tj. naknadne i izvanjske socijalizacije toboze znanstvenog znanja. Ovaj nedostatak i njegovo nadopunjavanje neznanstvenim institucijama, institucionalno razdvajanje znanja i njegove drustvene forme pokazuju se kao nacin da se ideologija smjesti tamo gdje bi trebalo biti mjesto kritike ideologije: ne tek da zauzme i to mjesto, nego da ga prisvoji kao svoje glavno sjediste. Znanost i ideologija se mijesaju i stapaju zahvaljujuci cinjenici da politicke institucije preuzimaju "cistu teoriju", instaliranu na univerzitetu, u svoju institucionalnu drustvenu praksu. (...)

*

Laicki karakter politickog foruma dopusta metamorfoze ucenjaka-profesora u politicare i politicara u ucenjake-profesore. Buduci da ucenjaci nisu u pravilu nista vise od profesora - oni svoju karijeru provode predajuci, a ne istrazujuci, ali bez zajednice suistrazivaca i javnog i otvorenog znanstvenog foruma kriticke verifikacije istrazivackih postignuca - njima ukljucenje u laicki kolektiv ne predstavlja nikakav profesionalni i komunikativni problem. Njihova strucnost je prije svega pedagoska - oni su obicno u medijima popularni profesori i cesto citirani pisci udzbenika - pa im ona, kao politicarima, cak pruza povlasteni izvor elokventnosti i drustvenog utjecaja. Strucni idiom i specificne metodske i diskurzivne procedure i standardi, rijecju, ono sto bi moglo predstavljati teskocu njihove resocijalizacije, oni zapravo i ne susrecu nego u knjigama. Takvo knjisko znanje profesori univerziteta gotovo nikada i ne zive u praksi, u bilo kojem vidu drustvenog saobracanja, jer se ne ukljucuju u komunikativno-istrazivacku praksu sa svojim kolegama. Izmedju studenata i politicara, dvaju javnih foruma u kojima oni dolaze do rijeci na povlasten nacin, stoji jos jedino njihova samoca stjecanja znanja, samotni celijski rad u kojem se ne razlikuju od studenata ili osudjenih politicara. Nije cudo da se od redovnih profesora takva vrsta rada vise i ne ocekuje. Rijetki profesori socijalistickog univerziteta koji su u ime posvecenosti pozivu odoljeli privlacnosti ideoloske resocijalizacije imali su stvarni polozaj politickih disidenata. Ledena samoca u kojoj su upraznjavali svoj "metodoloski solipsizam" djelovala je kao svojevrsna politicka kazna. Oni su uglavnom ostajali izolirani u svom radu, jer je njihova socijalizacija u internacionalnim zajednicama eksperata, bar sve do "poznog realnog socijalizma" bila politicki osudjivana i onemogucavana. Prema ocjeni vladajuce humanisticke ideologije, ono sto je manjkalo gradjanskim drustvenim znanostima, upravo je bila prakticna politicka dimenzija - njihove resocijalizacije. Bilo je neshvatljivo da se domaci profesor moze i pokusati resocijalizirati u toliko "stranim krugovima".

Humanisticko kondicioniranje ideologija etnonacionalizma je mozda manje uocljivo. Medjutim, nije tesko prozrijeti da je s novom ideoloskom transformacijom humanitas humanuma i dalje ostala mjesto najvecih vrijednosti, samo srce ideologije. Umjesto proleterske klase, koja je predstavljala demos buducnosti, ljudskost je sada pripisana izabranom ethnosu. Ljudskost jedne etnicke zajednice se pojavila u kontrastu sa neljudskoscu drugih - koje je, prema misljenju novih ideologa, moderna ideologija demosa, komunizam, lazno i zlokobno smjestala u jednu jedinstvenu zajednicu (re-etnicizirajuci je cak). Nove etnopoliticke podjele se pozivaju na krvave etnicke sukobe kao na nepobitan dokaz da ljudskost ima etnicke granice. Taj dokaz je navodno sankrosanktan jer je preskupo placen: nijedna "moderna, gradjanska ideologija" zajednickog zivljenja ga ne smije dovesti u pitanje. U konstelaciji prisustva razlicitih religija u granicama razlicitih etnickih korpusa, u mozaiku u kojem se etnicka pripadnost podudara sa religioznom, kao sto je to slucaj na podrucju bivse Jugoslavije, ovo iskustvo izabranog naroda, koji kroz citavu svoju povijest ispasta za neljudskost drugih naroda, dobija transcendentalno (epistemolosko) utemeljenje. Na taj nacin, postojanje Boga, ali Boga izvjesne posebne religije, sluzi kao dokaz etnicke izabranosti, a etnicka izabranost, sa svoje strane, sluzi kao dokaz o postojanju Boga ili, tacnije, najvjerodostojnije religije.
Trebalo bi dakle imati u vidu da se postkomunisticki politicki pluralizam - razvoj demokracije nakon jednopartijskog sistema, u koji je polagano mnogo nade - razvija na pozadini ove transcendentalno zasnovane etnicke izabranosti, da se razvija kao etnicki pluralizam, kao multikulturalnost zasnovana na najsnaznijoj verziji etnocentrizma, na razlici ljudsko/neljudsko. Vladajuci etno-politicki pluralizam krije pluralizam svjetova, od kojih je samo jedan stvarno ljudski. Politicki pluralizam moderne gradjanske demokracije u kontekstu uporednih svjetova - gdje se kao jedino uspjesno rjesenje pokazuje jukstapozicija etnokultura, kolektivizacija Sopstva i regresivna re-teritorijalizacija sociusa - dozivljava se kao velika opasnost, jer politicka sekularizacija ugrozava osnovne ljudske vrijednosti, ljudsku dobrotu izabrane etnije. Etnicko, a ne religiozno, jeste to sto ne dopusta sekularizaciju, tj. gradnju jednog na gradjanski nacin multietnickog svijeta, jer sveto koje mu stoji u osnovi nema svoj prvobitni izvor u onostranosti, nego u ovostranosti. Rijec je o istom tipu svetog koje je stajalo u osnovi komunistickog poretka, o svetosti kolektivnog sjecanja na stradanja u posljednjem balkanskom ratu, na masakre i genocid, koje je postavljalo unutarnju prepreku sekularizaciji ove moderne ideologije pretvorivsi je u politicku religiju.
Drustvene znanosti u etnonacionalizmu funkcioniraju u okviru polja politicke religije, pri cemu je njena osnovna matrica promijenjena: na mjesto filozofije je dosla religija. U stvari, u takvom polju nije doslo do bitne promjene, jer su obje matrice matrice teologiko-politike. Postavljene na mjesto glavnog stupa ideologije, i hegelijanska filozofija i abrahamovske religije ispunjavaju, svaka na svoj nacin, kriterije onog sto je Rorty na tragu Poppera nazvao esencijalizmom. U okvirima obje epistemoloske politike, znanje je sustinski gotovo i dolazi prije zajednice: svaka socijalna forma je izvanjska i naknadna epistemskoj formi. Medjutim, nesocijalizirana institucija znanja, koja funkcionira kao glavna ideoloska institucija, ne proizvodi samo epistemoloske, nego i politicke posljedice. Kao ideoloska institucija, institucija znanja o covjeku i drustvu je sustinski upucena na citavo drustvo. Ideoloski je upravo ovaj nacin na koji se ovo znanje socijalizira, intersubjektivno konstituira, mimo i preko zajednice eksperata. O sustinskoj upucenosti govorimo zato sto je rijec o "znanju" koje zasniva supstancijalnu ili organsku formu drustva, njeno "premoderno" ili "etnicko" stanje. Navodno znanstveno znanje o tome sta je covjek ili sta je drustvo pruza ideoloski oslonac gradnji identiteta zajednice, nudi odgovor na pitanje zajednice o svom identitetu: "Ko smo mi"?
Da bi se proniknula kljucna uloga drustvenih znanosti u gradnji etnickog identiteta, a epistemoloske politike u etnopolitici, potrebno je obratiti paznju na momenat socijalizacije znanja. Oslanjanje sveukupne socijalizacije na znanje, na znanstveno znanje o ljudskosti covjeka, cini vladajucu etnopolitiku modernom, politicki modernom. Obratno, podredjivanje svog znanja o covjeku drustvenoj i politickoj praksi gradnje i ocuvanja kolektivnog identiteta zajednice, cini svu teorijsku i znanstvenu praksu, izuzev one prirodnoznanstvene, etnickom ili etnopolitickom. Drustvene znanosti i humanisticke discipline postaju sam korpus ideologije koja od njih pravi pseudoznanosti. U svakoj od njih nalazimo jednu filozofiju ili jednu religiju, sveobuhvatnu doktrinu koja odredjuje vrhunsko dobro zajednice, uzornu dobrotu covjeka. Ova doktrina totalizira i uniformira sve drustvene znanosti i discipline, sprecavajuci njihovu epistemolosku diferencijaciju i osamostaljivanje. U skucenom prostoru koji nije dopustao pluralizam interpretacija mogao se pojaviti samo metodski i idiomatski pluralizam razlicitih skolskih predmeta. U stvari postoji samo jedna Znanost o Covjeku. Indikativno je da ni ideologija marksizma ni ideologija "izabranog naroda" nisu dopustile jasno razgranicenje drustvenih znanosti i humaniora (the humanities). Dok je prva ideologija, u stvari njena znanstvena filozofija, sve discipline znanja o covjeku usisavala u drustvene znanosti, dotle ova druga ideologija, zasnovana na religijskoj doktrini, ima tendenciju da sve drustvene znanosti nivelira na ogranke humaniora, koje sada imaju parohijalni etnicki okvir. Od Znanosti o Covjeku, preslo se na razlicite hermeneutike posvecene Nasem Covjeku, ali se pritom nije odustalo ni od znanstvenosti ni od humanizma. (...)

*

Na sta ukazuje imperativ da se u vaznim trenucima pricaju ratne price u politickim forumima jugoslovenskog komunizma? Najkraci odgovor politicara koji su bili duzni da poticu kolektivno evociranje ratnih sjecanja - sto je pretpostavljalo da su i sami morali biti borci koji se sjecaju svojih ratnih dogodovstina pred svojim slusaocima, medju kojima su mogli biti i njihovi saborci - uglavnom je bio da se ne smije zaboraviti stradanje naroda i svih onih koji su dali svoje zivote za revoluciju i odbranu zemlje od okupatora. Pricanje ratnih prica je i u modernoj politickoj instituciji bilo nacin cuvanja sjecanja, koje ispunjava etnicki zahtjev: zahtjev ocuvanja kolektivnog identiteta. Medjutim, neizostavno ispunjavanje ovog zahtjeva u politickim forumima obznanjuje politicki zahtjev koji mu prethodi: cuvanje ratnih sjecanja je nacin da politicka opcija koja je pobijedila u ratu i dalje ostane masovno usvojena. Ovo povezivanje kolektivnog identiteta i politicke ideologije jeste upravo ono sto etnopolitiku cini etnopolitikom. Etnopolitika prikriva sustinsku ranjivost i krhkost politickog suprotstavljajuci mu sankrosanktnu inkorporaciju politickog u samo etnicko bice. Bilo je puno istine u opomenama komunistickih ideologa da ako se promijeni usvojena politicka opcija "mi necemo ostati to sto jesmo i zaboravit cemo na svoje najvece zrtve!"

Vazno je primijetiti da se moderne politicke ideologije na Balkanu smjenjuju na vlasti od jednog do drugog rata. U casu masovnog usvajanja one za vecinu ljudi predstavljaju najbolji opis onog sto je najteze opisati: ratne stvarnosti. U tom casu masovnog stradanja one funkcioniraju kao konstitutivni etnicki mit, jer se pokazuju kao univerzalne doktrine koje imaju neprocjenljivu prakticnu vrijednost, nudeci odgovore na pitanja zivota i smrti: Ko smo mi? Ko su nasi smrtni neprijatelji? Zasto nam se ovo dogadja? Sta treba da uradimo da bi prezivjeli? itd. Usvajanjem ovih doktrina moze se na najbolji nacin s obzirom na kriticnu situaciju orijentirati prakticno djelovanje citave zajednice i postici najvazniji ciljevi: prezivljavanje i sloboda.
Etnicki mit predstavlja sponu koja povezuje univerzalnu Doktrinu i surovu Stvarnost. Onda kada je ideologija najrealisticnija i kada se pokazuje da nudi kolektivno spasenje etniji kojoj prijeti isceznuce, tada je postala konstitutivni etnicki mit. U ratu se filozofska ili religijska doktrina, cesto vec usvojena od strane nekog politickog pokreta kao njega politicka ideologija, preobrazava u konstitutivnu interpretaciju stvarnosti citave etnije. Opceprihvaceni opis ratne stvarnosti je uvijek etnicki: on nudi kartu kolektivnog identiteta.

Dogadjaj rata ima dakle epistemolosku svrhu: predstavlja instancu provjere mnostva doktrina, iza kojih mogu stajati razliciti politicki pokreti. Prakticna vrijednost razlicitih "ideologija" se iskusava na ispitu same stvarnosti, najstvarnije ili posljednje stvarnosti rata. Ratni dogadjaji stavljaju na probu odrzivost univerzalnih doktrina, predstavljajuci tako svojevrstan experimentum crucius njihove prihvatljivosti. U ratu verificirane doktrine postaju sluzbene ideologije. Ratno verificiranje doktrine predstavlja njenu najuspjesniju upotrebu: upotrebu kakvu nalaze etnicki mit. Marksizam i tekuca teologiko-politika su se pokazale kao dvije najpogodnije i najplodnije doktrine za opis dviju razlicitih ratnih stvarnosti. (...)

* Iz casopisa Odjek, Sarajevo, (proljece-ljeto) 2002, str. 46-53. Oprema redakcijska.


Autor je profesor Univerziteta u Sarajevu

Dijalog: Motivi za rad i zaradu

Sta citate: Milan Kurepa i borba protiv zla na univerzitetu

 


1996 - 2002 Republika & Yurope - Sva prava zadrzana 
Posaljite nam vas komentar