Sjetih se mojih breza sa Grkinje.  
Neko im je bio ruke polomio.  
Dok sam kao sjena kraj njih prolazio  
zacuh bolni vapaj kako me preklinje  
da ih ne ostavljam same usred tame.  

I neka mi jeza kao dah svemira,  
kao svjedocanstvo dalekih kvazara,  
polomi pecate iskonskog nemira  
i pjesma se ote kao da razara  
koprene crne- teske kao greske.  

A onda se sjetih svojih pradjedova.  
Sjetih se Miljana, Grujice i Save.  
Dok posmatram kako bujice im plave  
napustene njive sa golih birjegova  
pitam se da li su znali gdje su stali?  

I gdje li su prve brazde zaorali?  
U ciju su zemlju sjeme zasijali,  
na golom kamenu kucu sazidali?  

Te samotne slike sto me iz sna bude  
kao svjedocanstvo dalekih kvazara;  
umjesto ljubavi samo znanje nude;  
znanje koje boli, jer dusu razara.  

Brizljivo zagrnuh humku suvih grana  
i zagrlih breze kao sestre mile.  
I mada sakate, u bolu od rana,  
i one su mene tada zagrlile.