Ne mogu pristati da odgrcem jame  
i vadim kosture da sablasno gaze  
po krvavom tragu, sto bijahu staze,  
noseci smrad gnjeva. U zubima kame  

da osvetu traze. Kako bih mogao  
da kraj studen-rijeke srebrne od suza  
i vjecne od bola, kraduci san muza,  
na koljena padam? Sta bih tada znao  

o kriku gavrana? Kako bih mogao  
da prevrcem glave davno odsjecene,  
makar ispostene,makar osvecene,  
glave pune zemlje?! Sta bih tada znao  

o sebi i nama sto se zarobljeni  
tako godinama u tamnici strasti  
o san spoticemo? Ko nas moze spasti  
kada su kljucevi davno izgubljeni?  

-----------------  

I opet, i opet, kao prava luda,  
dolazim vam tiho i pjesmu vam sricem;  
ponekad zaplacem, a ponekad vicem:  
Braco moja, ljudi, ne postoje cuda!!!  

To su samo slutnje na dlan urezane,  
u metezu rijeci, na groblju zasluga,  
na Mjestu Istine, na njivi bez pluga,  
naucile ljude da postuju dane.  

1992