Sta citate

Repolitizacija tragicnog iskustva*

Nista ne moze zamijeniti politicko rjesenje, ni televizijske emisije za djecu, ni slobodni i neovisni mediji. Od samog pocetka jugoslavenske krize krajem osamdesetih do danasnjih dana medjunarodna zajednica nikada nije nasla pravi odgovor na politicki izazov pred koji je dovedena rasulom bivse Jugoslavije. Otpocetka se zgrazala nad primitivnim balkanskim nacionalizmom, ali je istodobno priznala sva njegova politicka postignuca i to ne samo novostvorene nacionalne drzave, nego i gotovo sve rezultate etnickog ciscenja. Medjunarodna zajednica je pasivno prihvatila nasilnu dezintegraciju Jugoslavije kao neku vrstu povijesne nuznosti. Ona je pobrojala zrtve te katastrofe i u neku ruku se pobrinula za njih; pocela je sudski progoniti njene ratne zlocince i padom Milosevica cak slaviti konacnu pobjedu demokracija na Balkanu i u citavoj istocnoj Evropi. "Posljednja cigla berlinskog zida je pala," komentirao je njemacki ministar vanjskih poslova Joschka Fischer politicki preokret do kojeg je doslo u Beogradu oktobra 2000.
Prava istina je na nesrecu da demokracija uopce nije pobijedila. Ni srpski politicari niti takozvani slobodni demokratski svijet jos uvijek nemaju nikakvu jasnu ideju o tome kako na demokratski nacin rijesiti problem politickog statusa Kosova; ni za Bosnu i Hercegovinu jos uvijek nema politickog rjesenja. Na etnicki ociscenom Kosovu uspostavljen je vojni protektorat; Bosnom vlada svemocni guverner koji u svakom trenutku ima pravo suspendirati bilo koju odluku parodicnog parlamenta; takozvane suverene ustavne republike, nove nacionalne drzave proizasle iz bivse Jugoslavije, nemaju ni volje ni moci da same procesuiraju svoje vlastite ratne zlocince; njihove ekonomije koje danas trebaju deset, dvadeset ili vise godina intenzivnog razvoja da bi postigle nivo koji su imale deset godina ranije, pod jugoslavenskim komunizmom, kada su po mjeri kompatibilnosti i stvarne integriranosti u tadasnje kapitalisticko trziste bile u odnosu na istocnoevropske zemlje bez konkurencije prve na pragu ujedinjujuce Evrope; mir, naposljetku, koji se temelji iskljucivo na prijetnji izvanjske vojne sile,... i sada jos borbe u Makedoniji.
Nema razloga za slavlje. Politicki problemi koji su proizasli iz raspada bivse Jugoslavije ocigledno su daleko tezi od problema koji su navodno uzrokovali taj raspad. Najbolji primjer je Kosovo. Glede njegova buduceg statusa medjunarodna zajednica predlaze onu istu politicku autonomiju koju je Kosovo uzivalo u bivsoj Jugoslaviji pod Titovim ustavom iz 1974. Ta namjera ne pokazuje samo kako daleko od stvarnosti je otisao politicki um demokratskog Zapada. Ona razotkriva takodjer duboko nostalgican karakter zapadne politike u odnosu na jugoslavensku krizu.
Biti nostalgican za bivsom Jugoslavijom potpuno je normalno za stvarne zrtve jugoslavenskih ratova. One imaju dobrih razloga da ceznu za boljom prosloscu. Ali zasto su moderne demokracije nakon svoje konacne pobjede nad totalitarizmom jos uvijek politicki nostalgicne?
Prisjetimo se slika onih koji su u vrijeme rata prepoznati kao njegove zrtve. Godine devedeset prve vidimo svu onu djecu, zene i starce na ulicama Vukovara kako ih iz njihovih razorenih domova protjeruje Jugoslavenska narodna armija i srpska paravojska; godinama smo ih gledali kako bjeze pokusavajuci naci zaklon od snajperske vatre u opkoljenom Sarajevu; ponovo ih srecemo u beskonacnim kolonama koje napustaju Hrvatsku u ljeto 1995. Te slike izazvale su samilost medjunarodne javnosti i potaknule masivnu humanitarnu pomoc. Zrtve politickog nasilja, etnickog ciscenja i ratova tretirane su kao bilo koje druge zrtve neke prirodne katastrofe ili slucajne nesrece. Cinjenica da njihova tragicna sudbina ima nesto s politikom zamijecena je po prvi puta tek kada je jedna britanska televizijska stanica pokazala slike izgladnjelih likova kako stoje iza bodljikave zice u srpskom koncentracionom logoru Trnopolje u sjeverozapadnoj Bosni. "Nikada vise Auschwitz," kriknula je medjunarodna javnost i taj je slogan nakon toga inicirao i simbolizirao citav politicki i vojni angazman Zapada u bivsoj Jugoslaviji, ukljucujuci NATO intervenciju 1999. i uspostavu Haskog tribunala.
Naravno, tu nije bila rijec o istini, nego o analogiji koja je sugerirala da se svo politicko znacenje jugoslavenskog sloma i rata moze svesti na jednu vec poznatu epizodu zajednicke proslosti; da je jedino politicko Drugo danasnje demokracije samo jos jedan stari, misteriozno uskrsli - i jednom vec pobijedjeni - fasisticki neprijatelj; i da je bilo kakav zahtjev za priznavanjem politickog digniteta njegovih zrtava zapravo uzaludan.
Povijesni resentiman cini se da je pokretacka snaga tog politickog pristupa. Jedina povijest koju je politicki um razvijenog demokratskog Zapada jos u stanju priznati je nova verzija vjecnog vracanja istoga. Iz njegove nostalgicne ceznje za jasnim, vec dobro poznatim - i politicki nimalo izazovnim - povijesnim situacijama skriva se duboki strah od suocavanja s novim i nepoznatim.
To je razlog zasto ljudi u bivsoj Jugoslaviji zapravo ne trebaju uspostavljati komisije za istrazivanje istine i pokretati procese organiziranog izmirenja. To od cega su najvise patili je sveopca depolitizacija. I nikakva istina iz njihove skore proslosti nece im pomoci da se te depolitizacije oslobode.
Ono sto doista trebaju je repolitizacija njihova tragicnog iskustva. Oni moraju ponovo osvojiti potisnutu slobodu radikalne promjene svoje bijedne stvarnosti i stvoriti novi oblik politicke solidarnosti - koja nadilazi njihove nacionalne, etnicke, kulturne ili religijske identitete - ukoliko zele preko masovnih grobnica i rusevina izgraditi mostove medjusobne suradnje i suzivota.
Nikakvo pomirenje, kolikogod duboko i temeljito, ne moze postici taj cilj. Jer svako pomirenje je u posljednjoj konzekvenci pomirenje sa statusom quo, s postojecim odnosima moci i ideoloskim mrtvouzicama koje - a ne nekolicina politickih nitkova i ratnih zlocinaca - su na prvom mjestu krive za jugoslavensku tragediju. Nitko od njenih zrtava ne treba takvo pomirenje, jer ono ne bi bilo nista drugo nego pomirenje s povijesnom besmislenoscu njihove depolitizirane sudbine.
Ono sto zrtve najvise trebaju je da ostanu puke zrtve. One trebaju svijet koji prepoznaje i priznaje politicki smisao njihove tragicne sudbine. Samo politicka solidarnost - a ne humanitarna pomoc, koje god vrste bila - od kruha do bombi - moze im pomoci da se oslobode nesrece koju trpe vec vise od deset godina.

* Boris Buden, Kaptolski kolodvor. Politicki eseji, Centar za savremenu umetnost, Beograd 2002, str. 258-261. Izbor i oprema redakcijska.


Dijalog: Ko su novi patrioti

Sta citate: Osobenosti Istocne Evrope


1996 - 2002 Republika & Yurope - Sva prava zadrzana 
Posaljite nam vas komentar