U Djurdjeviku je zivjela jedna Marina. Upoznali smo se kada sam odlazio kod mojih dragih prijatelja u Djurdjevik. Marina je imala pet godina. Sjedila mi je u krilu a ja sam joj pricao price. Ali sam glup i nestrpljiv da naucim cestitu pricu. Obicno joj nedostaje sredina ili kraj. Tada moram izmisljati detalje ili pricati istu pricu iz pocetka.  
A Marina je tк veceri bila nevjerovatna! Slusala me je i ocima i ustima... Ponekad me zagrli i poljubi. To djeca vole.  
Kada sam ispricao po pedeseti put Crvenkapicu Marina je zaspala.Zurio sam pa sam ujutro otisao, prije nego sto se probudila. Poslije nekoliko dana ispricali su mi sljedeci razgovor:  
Marina: Mama?!  
Mama: Molim ,sreco!  
Marina: Hoces li se naljutiti ako ti nesto kazem?!  
Mama: Naravno da necu!  
Marina: Ja volim Marinka!  

Pitam  se kako li bi tek tekao razgovor da sam  
joj ispricao bar tri price tк veceri!